Opet djevojčica? Pa to je kao neka šala! Četiri generacije muškaraca u našoj obitelji radilo je na HŽ-u! A ti, što si donio?
Jesam li jesam li doista toliko loš? Kao otac?…
Što ti misliš, Tomislave?
Ivana izvila se svekrva, gledajući iznad naočala. Pa barem ima normalno ime. Ali, čemu ona? Komu će tvoje dijete trebati?
Tomislav je šutio, gledao zagledan u mobitel. Kad ga je žena upitala za mišljenje, samo je slegnuo ramenima:
Kako je, tako je. Možda sljedeći put bude sin.
Marina je tada osjetila oštar bol u prsima. Sljedeći put? Zar je ova mala proba?
Ivana je rođena u siječnju malena, s ogromnim očima i gustom, tamnom kosom. Tomislav je došao samo po njih po otpusnicu iz rodilišta, polu-buntovno pružio buket karanfila i vrećicu s dječjim stvarima.
Lijepa je, rekao je, nesigurno zavirujući u kolica. Ista si ti.
Ali ima tvoj nos, nasmiješila se Marina. I ono tvoje uporno bradicu.
Pusti te priče, odmahnuo je Tomislav. Sva djeca slična su u toj dobi.
Ankica, njegova majka, dočekala ih je doma s namrgođenim licem.
Susjeda Marija me pitala imam li unuka ili unuku. Bilo me stid reći, gunđala je. U mojim godinama igrati se s lutkama
Marina se povukla u dječju sobu i tiho plakala, grleći svoju Ivanu.
Tomislav je sve više radio. Uzimao dodatne smjene, po susjednim tračnicama, često prekovremeno. Govorio je kako obitelj košta pogotovo sada s djetetom. Kasno bi dolazio kući, umoran i šutljiv.
Čeka te ona, govorila je Marina kad bi Tomislav samo prošao pored dječje sobe. Ivana se uvijek razveseli kad čuje tvoje korake.
Umoran sam, Marina. Sutra moram ranije na posao.
Ali nisi joj ni rekao bok…
Mala je, neće razumjeti.
Ali Ivana je razumjela. Marina je vidjela kako njezina curica okreće glavicu prema vratima kada čuje očeve korake i kako dugo potom gleda u prazno kad koraci zamru.
S osam mjeseci Ivana je naglo oboljela. Temperatura naglo skočila na trideset osam, zatim trideset devet. Marina je pozvala hitnu, ali liječnik je rekao da još mogu doma uz sirupe. Ujutro temperatura skroz do četrdeset.
Tomislave, ustani! tresla ga je Marina. Ivani je skroz loše!
Koliko je sati? promumljao je Tomislav, poluotvorenih očiju.
Sedam. Nisam oka sklopila, moramo u bolnicu!
Tako rano? Možda da pričekamo popodne, imam važnu smjenu…
Marina ga je gledala kao potpuna stranca.
Tvoje dijete gori od temperature, a ti misliš na posao?
Pa ne umire valjda! Djeca često pobolijevaju.
Marina je sama pozvala taksi.
U bolnici su odmah Ivanu smjestili na infektivni odjel. Sumnja na težak upalni proces potrebna lumbalna punkcija.
Gdje je otac djeteta? pitao je liječnik. Trebamo potpis oba roditelja.
On… radi. Dolazi…
Marina je cijeli dan zvala Tomislava. Telefon bio isključen. Tek oko sedam navečer javio se.
Marina, u depou sam, frka mi je…
Tomislave, Ivani sumnjaju na meningitis! Treba tvoj potpis za punkciju! Liječnici čekaju!
Što? Kakva punkcija? Ništa ne kužim…
Dođi odmah! Sada!
Ne mogu, smjena mi je do jedanaest. Onda sam još s dečkima dogovorio…
Marina je utišala mobitel bez riječi.
Potpisala je suglasnost sama kao majka je imala pravo. Punkciju su napravili pod općom anestezijom. Ivana se doimala sićušna i krhka na velikoj operacijskoj postelji.
Rezultati sutra, rekao je doktor. Ako se potvrdi meningitis, liječenje će trajati. Možda mjesec i pol u bolnici.
Marina je ostala spavati s Ivanom u bolnici. Ivana je ležala bleda, pod infuzijom, mirna. Samo bi joj se prstići lagano pomakli tu i tamo.
Tomislav se pojavio drugi dan, tek oko podneva. Neobrijan, zgužvan.
Što ima… kako je? pitao je sa vrata, ne usudivši se ući.
Loše, kratko je rekla Marina. Rezultata još nema.
A što su joj radili? Ono, onaj…
Lumbalnu punkciju. Uzimali likvor iz kralježnice za analize.
Tomislav je problijedio.
Je li ju bolilo?
Bila je u anesteziji. Nije osjetila.
Prišao je krevetiću, ukočen. Ivana je spavala, njezina mala ruka bila je oblijepljena flasterom s kateterom.
Toliko je mala, prošaptao je Tomislav. Nisam mislio…
Marina nije ništa rekla.
Analize su, na sreću, bile dobre nije bio meningitis. Obična viroza, ali s komplikacijama. Dalje liječenje moguće je doma, pod nadzorom pedijatra.
Imali ste sreće, rekao je doktor. Još dan, dva odgađanja i bilo bi puno gore.
Na povratku kući Tomislav je šutio. Tek kad su stigli, tiho je upitao:
Misliš li da sam baš toliko loš… otac?
Marina je popravila kćerkicu u naručju i gledala ga ravno.
A što ti misliš?
Mislio sam da ima vremena. Da je mala, da ne razumije. A kad sam ju vidio tamo, s onim cijevima shvatio sam da ju mogu izgubiti. I da zapravo imam što izgubiti.
Ivani treba otac. Ne samo netko tko donosi kune doma, nego otac koji zna kako se zove, tko su joj najdraže igračke…
Koje? tiho je pitao.
Gumeni ježić i zvečka sa zvončićima. Kad dođeš doma, uvijek puže prema vratima. Čeka da ju podigneš.
Tomislav je spustio glavu.
Nisam znao
Sad znaš.
Kad su stigli, Ivana se probudila i zaplakala sitnim, žalosnim glasom. Tomislav ju je instinktivno poželio uzeti, ali zastao.
Mogu li? pitao je Marinu.
Ona je tvoja kći.
Nježno je podigao Ivanu. Dijete je prestalo plakati, gledajući ga ozbiljnim okicama.
Zdravo, mala, prošaptao je Tomislav. Oprosti što nisi imao tatu kad ti je trebalo.
Ivana je ispružila ručicu, dotaknula mu obraz. Tomislav je osjetio kako mu knedla steže grlo.
Tata, rekla je Ivana odjednom jasno.
Bile su to njezine prve riječi.
Tomislav je širom otvorenih očiju gledao suprugu.
Ona pa
Već tjedan dana govori, nasmiješila se Marina. Ali samo kad te nema. Možda je čekala pravi trenutak.
Te večeri, kad je Ivana zaspala ocu na rukama, Tomislav ju je pažljivo spustio u krevetić. Nije se probudila, samo je jače uhvatila njegov prst u snu.
Ne pušta, začudio se Tomislav.
Boji se da opet nestaneš, nježno je rekla Marina.
On je još dugo sjedio pokraj kreveta, bez riječi.
Sutra uzimam slobodan dan, rekao je napokon. I prekosutra. Hoću bolje upoznati svoju kćer.
A posao? Prekovremeni?
Snaći ćemo se. Ili ćemo štedjeti. Bitno je ne propustiti kako ona raste.
Marina ga je zagrlila.
Bolje kasno nego nikada.
Ne bih si oprostio da sam je izgubio, a da ne znam ni koje su joj omiljene igračke ili da zna reći tata, tiho je rekao, gledajući kako Ivana sniva.
Tjedan dana kasnije, kad se Ivana potpuno oporavila, otišli su svi zajedno u Maksimir. Ivana je sjedila ocu na ramenima i smijala se, hvatajući jesensko lišće.
Pogledaj, Ivana, vidi kesten! pokazivao joj je Tomislav. I vidi vjevericu!
Marina je išla pokraj njih i mislila kako ponekad moraš skoro izgubiti ono najvažnije, da bi shvatio koliko vrijedi.
Doma ih je dočekala uvijek stroga Ankica.
Tomislave, Marijina unuka već igra nogomet, a tvoja se samo s lutkama igra.
Moja kći je najbolja na svijetu, smireno je rekao Tomislav, spuštajući Ivanu i pružajući joj gumenog ježića. Lutke su prekrasne.
Ali rod će ti se prekinuti…
Neće. Nastavit će se, drugačije ali nastavit će se.
Ankica je htjela nešto reći, ali Ivana je dopuzala do nje i podignula ručice.
Baka! ciknula je i nasmiješila se.
Svekrva ju je zbunjeno uzela u naručje.
Pa ona ona stvarno govori! iznenadila se.
Naša Ivana je prava pametnica, ponosno je rekao Tomislav. Je li tako, Ivana?
Tata! veselo je uzviknula Ivana i zapljeskala.
Marina ih je gledala i razmišljala o tome kako sreća dođe tek nakon kušnje. I da je najveća ljubav ponekad ona koja sazrijeva sporo, kroz bol i strah od gubitka.
Navečer, kad je stavljao Ivanu na spavanje, Tomislav joj je tiho pjevušio uspavanku. Glas mu je bio tih, pomalo hrapav, ali Ivana ga je slušala širom otvorenih očiju.
Nikad joj nisi prije pjevao, tiho će Marina.
Nikad prije nisam znao koliko toga propuštam, uzvratio je Tomislav. Sada ću nadoknaditi propušteno.
Ivana je usnula čvrsto grleći njegov prst, a Tomislav nije povukao ruku. Sjedio je u polumraku, slušajući djetetov dah, razmišljajući koliko toga u životu možeš propustiti, ako ne staneš i osvrneš se na ono što je uistinu važno.
A Ivana je spavala i osmjehivala se u snu sada je znala, tata sigurno neće više nikamo otići.
Ovu priču podijelila je jedna čitateljica. Ponekad je sudbini potreban ne tek izbor, već pravo iskušenje, da razbudi u čovjeku ono najbolje. Vjerujete li i vi da čovjek može promijeniti svoj život kad shvati da može izgubiti ono što najviše voli?
