Najbolja verzija mene
Marijeta je bila najbolja verzija mene. U svakom pogledu. Ljepša, kako bi uvijek naglašavala baka Kata, mirnija, pametnija. Njoj gluposti nisu padale na pamet nikad nije napravila štetu, ništa nije razbijala niti gubila. Pravo zlatno dijete, za razliku od mene, Božene.
Marijeta je moja sestra. Starija sam od nje pet godina. Došla je u moj život kad se mama po drugi put udala.
Marijeta je tako dobra, tiha, sama spava, jede sve. Nikakvih briga! razgaljena bi pričala baka Kata, mamina mama. A ti, Božena, ti nisi bila takva. Plakala si stalno, puno zahtijevala. Vodili su te i doktorima, tvoja mater je večito brinula, a ti kao za inat; samo vriska i plač. Satirala si sve oko sebe. Tvoja sestra je skroz druga priča! znala je reći baka, uvijek s istom poantom: genetika je čudo…
Baka Kata bi se cerekala s Marijetom, a ja bih od nje dobila Bukvar u ruke, nu da učim slova. Od tada, priznajem, ne volim čitati. Ostao je to kao kazna što nisam ispala, a moja sestra jest.
Nas dvije, Marijeta i ja, dijelile smo istu majku, ali očeve različite
Za mog su tate, opet po bakinoj priči, svi govorili da je bio neodgovoran i lakomislen, vječito je bio na leđima moje majke i svadljiv s bakom. Kasnije je jednostavno nestao iz naših života.
Mama je bila očajna, pa je jednog dana upoznala strica Tomu. On je bio posve drugačiji: nižeg rasta, proćelav, škrto se smješkao, a ušao je u naš stan kao medvjed, nasmijan, trljajući znoj s čela.
S dragom je i šupa palača, Ružice, i šupica! smijao se, kad je ugledao našu sićušnu sobicu.
Stric Tomo je, po bakinom mišljenju, učinio pravo čudo mamu je vratio u normalan život. Čim se Tomislav pojavio, baka je dojurila, dotjerana u nekoj čudnoj crvenoj haljini, s jarko našminkanima usnama. Donijela je tortu i pjenušac, pokušala Tomislavu pružiti ruku, kao da očekuje da će je odmah poljubiti u nju, ali on je samo stidljivo stisnuo njene tanke prste i prihvatio joj kaput.
Upoznat ćemo se sad baka je prozborila sa smiješkom. Haljinu je očito navukla da obori strica s nogu, ali nije uspjelo. Tako sam sretna za Ružicu! Božena, makni se! Što se uvijek motaš oko nogu? odlučno me pogurala, uvalila mi vrećicu s hranom. Priznajem, brinula sam za Ružicu! nastavila je bakićići, fokusirana sada na Tomislava. Moja kći je zagonetna, sve radi u tajnosti: i vjenčanje, i papirologija… A ja sam brinula! Tomislave, spasili ste nas!
Kako to mislite? pitao je Tomislav, zbunjen.
Pa tako… Sad je sve bolje! Bojala sam se za Ružicu, kome će žena trebati s… šaputala je, pokazujući očima na mene. Ili se meni to samo činilo.
Mama je pogledala u pod, čvrsto me primila za ruku, popravila mi mašnu. Svijetloružičaste trake, pažljivo ispeglane, neugodno su me grebale po vratu, ali šutjela sam, jer tako mama želi moram biti dobra.
Stric Tomislav je odlučno otišao u kuhinju, gdje smo se svi nagurali, sjeo i gestom pokazao da sjednu svi za stol.
Vaša kćer je pravo zlato! nadao se popraviti atmosferu. Prava domaćica! A Božena… pogleda me, promrmlja nešto. Skroz normalno dijete, poput svih drugih. Odrasće, sve će doći na svoje. Nema se što dati u dom! Ružo, dodaj još zelja s balkona, molim te!
Mama je ustala, donijela novu zdjelu kiselog zelja. Zatim su pjevali, smijali se, a ja sam otišla u sobu ljuljati svog platnenog zeca poklon moga pravog tate, onoga koji je otišao po kruh i nikada se nije vratio. Sjećam se, majka je tada plakala… Sve se to događalo rano, prije svitanja.
Nakon dva mjeseca odselili smo se, jer je stric Tomislav prodao svoju kuću, želio je prodati i naš stan i kupiti novi. Rekao je da ima priliku za kooperativu tad su ljudi tako gradili stanove. Baka Kata je bila silno zadovoljna.
Tomo, a gdje ćemo dok traje gradnja? zbunjeno je pitala mama.
Kod tvoje majke! Rekla je da možemo, neće nam biti tijesno, a ona će paziti na Boženu! Gledaj kako nam Božena raste, jel’da, mala? spustio se do mene, od njega je mirisalo na luk i kožu.
Rastem prošaptala sam, čvršće stisnula svog zeku. Tada sam se pitala gdje će moj tata naći kruh, ako ne zna novu adresu.
Zar te ja slabo hranim? zagrmio je stric Tomo, namrštio se. Nema više ni kruha ni tate, dosta više o tome!
Prestrašeno sam pogledala mamu, a ona je nastavila slagati vilice, kao da je to najvažnije na svijetu…
Ne, stric Tomo me nije zlostavljao, nikad digao ruku ili bio grub osim kad bih, koje dijete, nešto zbilja zgriješila. Uvijek je samo bio suzdržan, distanciran. Mamine prijateljice su preko telefona govorkale kako me nije posvojio, jer ja sam još na očevo prezime, dok je mama postala Tomićević. Znalo je to stvarati sitne neugodnosti, ali Tomislav kao da nije mario.
Baka Kata bi dolijevala ulje na vatru:
Ma, Ružo, razgovaraj s njim! Vidiš da te voli, djetetu igračke donosi… Ali priznat tebe neće, a to si njegova žena! Pa onda barem malog s njim napravi pa će sve biti lakše! Božena, ta ti si tatina, tvoje gene vučeš… I šta onda, kad tvoja mama rodi stricu dijete? Boženu možeš dati Igoru kad izađe. Gledaj u budućnost, Ružo! O sebi razmišljaj, o mužu. Tomislav je zlato od čovjeka! Bilo bi najbolje kad bi ova Božena išla u dom. Dijete od lopova lopov. A ti, Ružo, rodila si je mladost-ludost…
To me tako preplašilo da sam uplakana vikala za cijelu zgradu. Nisam baš razumjela sve, ali bila sam uvjerena da će me mama napustiti. Tata je već otišao, a sad i ona?
Mama! Nemoj me ostaviti, mama! ridala sam.
Mama me čvrsto zagrlila.
Ne, Božena, nikad! Volim te, pokušavam najbolje što mogu. Nikome te neću dati, nikome, čuješ?
Vidjet ćemo kad Tomislav sve riješi i vi se preselite… Rođena je još jedna, tvoje je srce dvoje sada, Ružo. Sad nećeš moći birati vikala je baka Kata.
Te noći sam dobila temperaturu, tresla sam se i zvala mamu da mi donese vode.
Mama je čitavu noć ostala kraj mene, nježno mi pričala bajke. Uvijek je to znala, znala je pravi način da me smiri.
Baka Kata je svako jutro fijakovala po stanu i slušala radio. Radio joj je bio zamjena za društvo “barem da sam među ljudima.”
Cijele dane je gledala kroz prozor, a ja bih prelistavala debele enciklopedije koje sam pronašla na polici. Slikice su me zanimale, ali ona nije imala vremena odbij, Božena! Ne traži taj mir, tvoja mama će već doći.
Kad će se mama vratiti?
Kad rodi bebu, vraća se odmah. Ajde, spremaj se za vrtić!
Baka bi me oblačila, vezala šal, stavljala kapu i vukla po kišnim, tužnim ulicama do najbližeg vrtića (to je, naravno, Tomislav dogovorio).
Kato, ideš u vrtić opet? dočekala bi nas teta Ivanka, bakina poznanica.
Da, gdje ću s njom. Ružica je u bolnici, meni pali sve na leđa.
Oho, šta joj je? upitala bi teta Ivanka, koja je znala da sam od onog miješanog braka. To je uvijek bio trač.
Ne, fala Bogu, dobro je. Čekamo bebu od normalnog čovjeka. Imam sreće, našla je pravog! Nova stanogradnja, sve nam ide.
Pa dobro je… Pozdravi Ružicu. Žurim, čujem se.
Baka se zadovoljno smješkala. Ako ni zbog čega, sad će svi znati da će uskoro imati novu adresu i vlastitu sobu.
Nitko kod kuće nije znao da baka planira preseliti s nama, ali takvi su ti planovi…
Po mene je iz vrtića dolazio osobno Tomislav. Uvijek ozbiljan, s poslovnom torbom, pozdravljao bi tete, pogledom tražio mene.
Božena, za tobom je djed došao! smijao bi se Zvonko, moj prijatelj iz grupe. Evo ga!
To mi je tata! napućila bih usne.
Zvonko bi se prestravio pa ponovno pogledao Tomislava.
Pa tate nisu tako stari, to ti je djed!
Njega je to zabavljalo, ali ja bih potiho šutjela. “Nije to moj tata moj tata je mlad i lijep, samo… on nije tu. Ovo mi je drugi tata. Drugačiji…”
Tomislav bi mi velikom rukom stisnuo dlan, izišli bismo, pozdravili tete. Čim bi vrata vrtića za nama zalupila, one bi sigurno šaptale o nama, a moju mamu nikad nisu upoznale…
Mama je bila u bolnici, na čuvanju trudnoće. Tomislav bi me vodio do nje, stajala bih pored prozora, mama s druge strane, a mi bi se dodirivali dlanovima preko hladnog stakla. Nosila sam joj crteže, uvijek ih je spremala u džep svog plavog ogrtača s istrošenom čipkom. Ogrtač se sad teško kopčao preko maminog trbuha, a meni se činilo da će je trbuh boljeti. Sažalijevala sam je, iako nisam ništa mogla promijeniti.
… E, napokon! uzdahnula je baka vukući slušalicu u pet ujutro. Koliko je teško? Djevojčica divno! samo je spustila slušalicu i istrčala vrištati stricu Tomislavu u sobu:
Tomo! Ružica je rodila! Javio mi je sestrić iz rodilišta, još sam mu platila sto kuna dobro će ići za njega. Djevojčica, zdrava! Sad ćemo živjeti, Tomo, živjeti!
Iskreno je laprdao, podrignuo snažno sa stola, ni ne shvaćajući što baka hoće mama je rodila, a baka samo na brojku računa.
Ali zašto, kad su rekli da će roditi tek kroz tjedan dana? u nevjerici stric Tomislav.
Ma bježi, Tomo! Narast će zdrava! Sada barem imamo pravu obitelj! Sve od dobrih gena! Ne kao ova Božena…
Tomislav se namračio, okrenuo prema baki.
Nismo mi ni psi ni ribice da potomke brojimo… Sva su djeca naša! A o Boženi više ni riječi, jasno?
Baka je prasnula u smijeh i odvukla ga do telefona. Ja sam stajala na pragu sobe i u tom trenutku shvatila da se rodila neka nova curica, prava i njihova, Tomislavova, i da će je svi više voljeti. Prekrivala sam glavu, stisnula svog zeca. Imala sam tada pet godina. Sjećam se koliko sam željela urlikati ali samo sam zeca čvrsto zagrlila.
Mama je izašla iz bolnice nakon tjedan dana. Nazvali su je Marijeta.
Vidi, Božena, ovo ti je Marijeta, tvoja seka.
Pokušala sam doći bliže, ali stric Tomislav me odgurnuo.
Nemoj preblizu, nemoj disati na nju.
Marijetu nije smio nitko ni dirnuti, ni primaknuti se, sve je bilo zabranjeno. Jer ona je bila savršeno dijete, a ja… ma, jasno vam je.
U vrtić sam išla prva, zadnja su me kupili. Tomislav bi dolazio zadihan, tresao ključem i žurio po mene. Zajedno bismo trčali kući, jer je bilo vrijeme za šetnju s kolicima. Tomislav bi gurao kolica, mama bi nosila Marijetu, a meni bi se sramežljivo nasmiješila, pa legla zadrijemati.
Gledala bih ih s prozora, ali baka mi nije dala ni disati “Dosta, Božena, vratit ćeš prehladu Marijeti. Idi sjedi u hodniku!”
Baka Kata je zadnjih dana bila nervozna. Preseljenje je visjelo nad vratima, a ona još nije nagovorila Tomislava da je povede sa sobom. Znala je da mora, ali kako to predložiti izravno ili polako?
Od nervoze je posezala za cigaretom, pa bih ja sjedila u hodniku s mirisom kupusa.
Moja savršena seka vratila bi se s izleta rumena, smijala se, ništa joj nije nedostajalo. Svi su je mazili; ja bih sjela sama za stol.
Tomislav bi sjedio nasuprot, pio čaj.
Je li, Tomo, je li stan gotov? Kad ćemo preseliti? pitala bi baka, a i ja bih automatski podignula oči.
Još dva tjedna. Kad Irina kaže, preselit ćemo. Pravit ćemo sve kako treba. Ljudi su pošteni, materijala ima, nitko ne krade na gradilištu.
Nije me briga, Tomo… Nego, tko kod vas sada živi? radoznalo je baka nagnula vrat kao kokoš prema crvu.
Moji su kod sestre, malo je tijesno ali izdržat ćemo. Kad ovo sredim, pomoći ću njima. Sipajte još malo čaja, Kata. Smrznuo sam vani.
Baka bi uskočila, prosipala čaj sa šalicom, sad je imala priliku otvoriti temu…
Tomo, ja sam razmišljala… Božena može ići Igoru, kad on iziđe. Sve upućuje na to… A stan, pa možemo ga i iznajmiti, vašima. Dobra prilika. Puno nećemo tražiti, ali svaka kuna dobro dođe. I, što se tiče Božene ako je sad ne damo, kasnije će biti kasno. A ti ionako nećeš ona nije tvoja, vidiš da nisi Iru si uzeo, to je za pohvalu. Men’ je krivo što nisam tada sve spriječila. Počnimo sve iz početka, Tomo! Što kažeš?
Baka je pričala s prozora, kao da govori brezovoj grani, kad je Tomislav odjednom pocrvenio, zalupio šakom u stol.
U dom Boženu? U abortus? Početak iz početka? Jeste li normalni? O čemu vi to? Stan s nama?! Dosta više! Nikad, čujete li, nikad vas neću povesti u naš dom s Irinom. Hvala što ste nas primili, ali dosta! Božena! Dođi ovamo!
Prišla sam stolu, pogledala zbunjeno, spustila dar onu čokoladicu koju mi je stric Tomislav danas donio, kao utjehu.
Božena, makni dar i slušaj. I ti, Ružice! Sutra idemo rješavati tvoje papire. Zašto plačeš, Božena?
Uhvatio me za ramena, prodrmao me ja sam samo uspjela procijediti:
Idem u dom?
Kakav dom?! Bože, šta vam je svima! Ti si naša, od mame, od mene, razumiješ? Ne moraš mene nazivati tata, nisam zaslužio, ali možemo biti prijatelji, Božena. Ti si nama dijete i gotovo. A vi, gospođo Kato, više nikad o Iri nećete ovako govoriti! Pakiramo se, selimo kod mojih danas! Ovu kašu sam skuhao sam ću je pojesti. Božena, trči, spremi stvari. Pomozi mami oko igračaka brza si, kao vjeverica!
Marijeta nije razbacala igračke, ali bila sam sretna kad me Tomislav nazvao vjeverica ja sve mogu.
Kuda ćete, jeste li normalni?! Ružice, što sam sve učinila za tebe, sad me ostavljaš? Da te nije bilo, ja bih bila sretna, a ovako po tvojoj djeci moram sklapati pelene, a i dalje sam ti kriva! I Tomislav nek ide! Kooperativa, vidi ga! Pih!
… Iste večeri smo otišli, ni ne sjećam se gdje, u seosku kuću pored štaglja, s kozom, prali smo se u lavoru, grijali na peć. Nisam išla u vrtić, bila sam s mamom, učila sam crtati, čitati i plivati. Marijeta je spavala u krevetiću. Mama je procvjetala, bila je lijepa. Seoske bake su nam donosile kolače i mlijeko, učile mamu kuhati. Drage, dobre bake… čuvam u srcu vaše poglede, vaše ruke, vašu staru škrinju u kutu, mir svete ikone iznad vrata i onu svijeću koja je gorila i grijala, iako vjetar puše. Kod vas je bilo nešto toplo, dobro, što nisu trebale potvrde i osobne iskaznice. Vi ste nas grijale, hvala vam!
Kad smo se konačno uselili u novi stan, svi su zavidjeli Tomislavu kakvu ženu ima. I zato, bake moje!
Ajme, koje kćeri! divila se teta Maja iz susjedstva.
Tomislav je sramežljivo klimao glavom i privijao me uz sebe…
Danas najbolja verzija mene Marijeta, udaje se. Lijepa, pametna, studira, radi i sada, evo, udaje se. Sjedim do nje, ruke joj drhte, na ruci joj prsten. I znate što? Ne zavidim joj. Sretna sam što mi je život dao Tomislava, tog nespretnog, dobrog čovjeka, Marijetu i sve one dragocjene ljude putem. I ja… Genetika, sjećate se? I ja studiram, plivam, plešem, crtam, ne žurim u brak. Nas dvije idemo različitim putovima ali važno je da je početak oboma bio isti: mama i stric Tomislav, naš tata.
Evo, sad plačem Marijetin momak, Ivan, pruža mi ruku, zove me na ples. Dobar je dečko, smiješan. Sviđa mi se, i ja njemu. Ulovila sam Marijetin buket, sasvim slučajno! Mama se smiješi, klima mi. Tomislav krišom briše suze, naš osjećajni tata!
Eto, idem plesati s Ivanom. Ja sam najbolja verzija sebe jer sam okružena ljudima koji me vole.
