Oprosti, stvarno ću brzo. Samo da pokupim nekoliko svojih stvari, Iskra se nasmiješila i prošuljala pokraj zbunjenog Marka, koji je stajao u hodniku. On se nagnuo, pogledao prema vratima spavaće sobe, napet i nesiguran.
Naivac! pomisli Iskra, dok joj se tragikomičan smiješak pojavio na licu. Stvarno stvarno misliš da ću upasti unutra, svađati se, bacati vaze po stanu?
Iskra je zapravo već prije tri dana, ničim izazvana, shvatila da joj je svejedno. Samo je osjetila mirnoću i prihvatila. Svejedno joj je što je muž, hvala Bogu bivši, pronašao mlađu, napućenih usana, što ju je zamijenio i odbacio kao staru jaknu. Svejedno što stan, koji je nekoć s ljubavlju uređivala svaka soljenka, svaka slika, svjetlost i raspored sada pripada nekoj drugoj ženi. Druga, ona, Anđela, sad će kuhati juhu na Iskrinoj pećnici, peći ribu u njezinoj pećnici. Posudice, začini, karafini, čak i maslinovo ulje u bočicama sve sada tuđe. Iskra ništa ne želi uzeti, ne želi se sramiti niti ponižavati.
Zar da vuče iz stana kutije i torbe, samo ne bi li ništa ostalo toj klinki? Ne, prošlost treba ostaviti iza, sa svim onim salvama, personaliziranim šalicama i slikama na zidovima.
Sjećala se kako su se rastajali susjedi u njezinoj ulici, tada je imala devetnaest godina. Žena je dovela kamion i iznijela baš sve: tanjure, knjige, stolice, lampu, čak i žarulje odvila. Osjećala se zadovoljno, vratila je mužu istom mjerom.
Iskra se nasmijala prisjećajući se, ali znala je da ona to ne može. Trebala bi se naljutiti, napuniti crnilom i gorčinom, proklinjati A toga nema. Samo tuga. I užasno boli
Marko, raščupan, u kućnom ogrtaču, bosih nogu, stajao je na vratima dnevnog boravka, gledao kako Iskra, kleknuvši, iz donje police ormara vadi albume s fotografijama, lista, neke vraća nazad, neke stavlja u torbu.
Obuj papuče, opet će te u križima uhvatiti dobacila mu je automatski. Marko je pogledao svoja stopala, pa nemirno stao s noge na nogu, pa se uznemirio.
Iskra! Je li možeš to u drugom terminu obaviti? Najavit ću ti, dogovoriti Sad nije zgodno, nisam sam i
Ne brini, Markane. Brzo ću ja. Ovi albumi tebi ionako ništa ne znače. Nećeš valjda s novom ženom gledati slike s našeg vjenčanja?
Marko je stisnuo usne, okrenuo glavu.
Dok je dolazila, Iskra je znala da će Marku ovo teško pasti. Njegov red, raspored, sve mora biti po dogovoru, ovo je upad, nepoštivanje procedure Takve stvari su kod njega nedopustive.
Ali što je dopušteno? Mijenjati ženu čim dotraje? S blagošću pogledati, pa priopćiti da je gotovo, i da sad želi biti s nekim drugim, ne stvarnom ženkom, nego prozirnim silikonskim skakutavim bićem?
Valjda može, kad izgubiš zdrav razum i uništiš sve ono što ste zajedno gradili.
Iskra se nasmije svojim polaroidnim slikama. Prva zajednička zabava, prvi spoj. Tada još prava djevojka, s dugom, smeđom kosom, u minici i uz tijelo pripijenoj bluzi; Marko, naravno, u odijelu.
On uvijek nosi odijela, nikad traperice, trenirke, majice samo klasika. Ljeto? Dobro, laneno odijelo, košulja kratkih rukava, mokasine. Bez čarapa? Nikad! Sramota!
Jednom mu je Iskra, iz zafrkancije prije godišnjeg, kupila čarape s motivom crvenih papričica.
Bit ćeš neodoljiv! smijala se. Probaj?
Odbio je. Pa kako može?! To? Bolje nigdje ne ide ako Iskra inzistira.
Ali njoj je to bilo smiješno, on se zapravo volio kad ga zadirkuje. Iskra je bila mačak koji je uletio u njegov svijet pravila, sve izmiješala, srušila s table važna pravila, trčala za sunčevim zrakama, prela kad bi je dodirnuo. Bio je zatečen. Zašto mu je dala šansu? Nemoguće, nestvarno I užasno je strahovalo od trenutka kad to nestane.
Upoznali su se na nekoj dosadnoj konferenciji o dizajnu interijera. Predavači su izgarali, hvaleći svoje projekte, a Marko nikako nije mogao prihvatiti da netko može zamisliti stan bez odvojenog zahoda. Studio? Stvarno? Prljavo, nepraktično, ružno!
Život ima jasna pravila, pogotovo u rasporedu stanova. Hodnik, sobe, kuhinja, svaka vrata svoje, zahod i kupaonica uvijek odvojeni! On, Marko Martić, potencijalni kupac, nije mogao vjerovati da mora to objašnjavati!
Martić je bjesnio i crtao na ploči, dok se nije digla jedna ruka, narukvice su zažveckale, crveni nokti bljesnuli, očarali publiku.
Da? zaurla Marko. Što želite?!
Malenka, u skinny trapericama koje je mrzio, ali su joj baš stajale, s kosom spletenom u debelu pletenicu i madežom na obrazu.
Bože, kako je volio gledati taj madež dok mu je Iskra spavala na ruci. Nikad nije spavala odvojeno; uvijek se privijala, grlila ga kao maca. Družila se do njegova ramena, spavala…
Pa? Što ćete sad reći? Da ništa ne znam o modernim trendovima? Da su stakleni tuševi i WC ispod pregrade revolucionarni dizajn? To nije dizajn, to je zlostavljanje prostora!
Kad je to izgovorio, Iskra se simpatično glasno nasmijala, zbunivši ga. Takve spontanosti nije bilo u njegovu životu.
Ne, dajte! Djevojka je izašla i stala kraj njega. Samo sam htjela reći da su takvi projekti jeftiniji, mladi ih brzo kupe. Kako da kažem tražila je riječ u zraku. To je drsko, pa zato odmah upada u oko. Vjerujte, tu će se useliti parovi bez djece, mladi romantičari. Kad shvate što znači ozbiljan život, doći će opet k vama za preinake. Ili probajte i sami živjeti mjesec dana u kojem od tih stanova, pa sudite.
I doista je živio, s njom. I bilo mu je sjajno. Kasnije, nakon što se posložila magla, preselili su u normalan stan sa sobama, vratima i bravama. Iskra je birala opcije, Marko odabrao, tad su već bili četiri godine u braku…
Kad je gledao kako Iskra pažljivo vadi slike iz albuma, Marko se sjetio prvog puta kad ga je ona pozvala van. Mini figura s pletenicom, divlja i slobodna, uvijek kontra pravila, znala ga je raspričati do suza i nasmijati do zore.
Svi su gledali čudno kad bi mu u vrhunskom restoranu poljubila obraz, bez nanosa šminke, jednostavna, prozirna, prirodna. Kad bi uzela njegovu vilicu i namreškala nos: Ti uvijek imaš bolji komad mesa! Hajde smo zamijenimo!
I zamijenili bi tanjure, tijarali se smijući, uz beskrajna prepucavanja oko omražene šparoge ili žilavog steaka.
Nije znala piti vino elegantno, dozirati, osjetiti arome.
Ne drži čašu kao stara pijandura! gunđao je Marko. Za staklo uvijek držiš za postolje, ne griješ rukom! Udahni polako, ne kao ždrijebe!
Ona bi se smijala, pila naiskap, odmah se opijala i šalila, ležala sklupčana u fotelji, uskoro zaspala. Marko bi je pokrio i gledao, smrznut od sreće i straha. Kako je ona njega izabrala? To nije ispravno i užasno je bilo pomisliti da će je izgubiti.
Bio je devet godina stariji, golema, stravična razlika. Znao je da kad odraste, napustit će ga. A to ne bi podnio.
Gledaj, Marko, mačić uvijek postane mačka. Računaj na to. Iskra će te prvo maziti, a onda će te pokušati zauzdati, uzeti ti novce, na kraju te otpraviti u dom. Ova vaša razlika je prevelika.
Nije Iskra takva, Borise. Ona je iskrena, dobra, radišna, nikad ne računa, sve pravi srcem I neovisna! Prvi put kad smo išli van, nije mi dala da platim piće! Sama brine o stanu, ručno pere, stalno mijenja vodu kod pranja! Kaže da će bankrotirati zbog režija, ali joj je bitna čistoća!
Ma zavodi te, odmahnuto je Boris naručio još kavu. Tipično. Vrlo domišljato, Marko.
Sama kiseli kupus, Boris! Ima veliku plastičnu kantu, dijeli obiteljima.
Boris je slegnuo ramenima:
Valjda je s ruralnog dijela? pogađao je.
Otac inženjer u ZET-u, mama arhitektica. izjavio je Marko, zakopčao sako.
E onda je pa ništa, čudakinja. Počet će razgovarati sama sa sobom, vidjet ćeš! kesio se Boris.
Hajde da vas upoznam s njom pa odluči.
Iskra nije ni stigla spremiti ručak kad su Marko i Boris došli. Dočekala ih je u pidžami s ružičastim zečićima. Boris je zbunjeno prošao hodnikom s tapetama punim ljubičica i bosiljka.
Rekao sam ti Marko je klimnuo.
Sjetila sam se, ali nisi zvao Uđite, bez kruha i soli, sorry…
U kuhinji ih je hranila knedlama s višnjama, ispričala kako joj je direktor danas urlao na projekt, kako je naručila pogrešne stolice za ured, kako su svi vikali. Ali u redu, navikla sam već… Boris, još knedli?
Boris je odmicao glavu, izgubljen u maloj, toploj kuhinji: ormarići boje maslaca, prozorski prag s ciklamama, stol prekriven platnenim stolnjakom.
Marko je nježno primio Iskru za ruku:
Ne sekiraj se, mala. Još si mlada, sve ćeš naučiti, k sebi ću te uzeti
Gladio ju je kao dijete po kosi, Boris je pomislio da će izvući maramicu i prisiliti Iskru da se ispuhne.
Ne dolazi u obzir! Ja sam svoja odbila je. Neću da radiš kompromise. Moram sama opstati! Inače ću biti loš arhitekt, ti šutjeti, jer
Jer želim te oženiti, Iskra. I znam da ćeš odbiti, ali molim te
Otišli su tiho, puni okusa knedli i topline doma. Boris je još komentirao napolju:
Odavno je ona odrasla potapšao prijatelja i nestao.
Vjenčanje je prošlo bez pompe, u diskretnom restoranu kraj Kvatrića, s ribljim jelima i risottom od škampi. Iskra je rekla: U onom kutku ima mjesta za desetak ljudi, nama je to dovoljno.
Godinama se prilagođavala Marku njegovih devet godina razlike, njegovoj pedantnosti, zatvorenosti. Bila je njegovo mače, brinula se, tješila ga, a povremeno vukla na piknike ili vožnje brodom. Njemu su išli na živce komarci, dim, valovi, prskanje vode Ali znao je: ako ne popusti, ona će otići. A to bi ga uništilo.
Iskra je ustala, uzela torbu s albumima.
Marko, što ona radi tu?! procviljela je iz spavaće sobe napućena Anđela, izbacila naprijed usne. Zašto si je pustio unutra?
Anđa, pusti sad I ovo je Iskrin dom, ovdje su njezine stvari opravdavao se Marko, gotovo pred svojom ljubavnicom balavicom, zašto Iskra hoda po parketu koji je sama birala u prošlom životu.
Rekao si da je sada sve moje! Zašto ona čeprka po ormarima? Je li ti tamo sef? Ni kune neće izvući, sve je naše! I srebro, pazit ću na svaki komad, čuješ?!
Anđa, makni se! izderao se. U redu, Iskra, uzmi što želiš. Iskreno, uzmi Svena sa sobom. Vama je nebitan dozvao je psa.
I iz susjedne sobe škripavo, šepavo, dotrčao je ogroman crni pas, mješanac. Skočio je, veselo zalajao i lizao Iskri ruke.
Naš je, ne možeš ga uzeti! Marko je protestirao, ali Iskra se samo nasmiješila.
Naš? Ovdje više nema ničeg zajedničkog. Vi biste ga ionako dali eutanazirati ili u azil… Anđela ovo neće podnijeti. Sven je glup, slinav, skače po krevetu, vuče po parku, a takva mlada obitelj nema vremena za njega.
Lice mu je problijedjelo. Mlada obitelj Znala je gdje ga pogoditi!
Dobro, uzmi ga Marko je odustao.
Svena je Iskra našla slučajno, ranjenog na cesti, dovukla ga kući. Što je to, Iskra, pa može ti prenijeti nešto! prigovarao je Marko, dok ju je gledao kako šapće psu, tješi ga, pjeva mu na stražnjem sjedalu auta
Sven joj je kasnije doslovno spasio život nakon što je izgubila dijete. Svako jutro ju je vukao da izađe, šapom, dok ne ustane. Na Marka bi zarežao.
Zahvaljujući Svenu, nije imala vremena razmišljati o boli samo hodati pored Save, urlikati na psa i vraćati se kući prljava i premorena.
Dobro, uzmi ga Marko je ponovio, pa se povukao. Anđa, skuhaj mi kavu!
Kaj? nadurila se Anđela.
Kavu, stisni gumb! zaurla Marko. Iskra, ti idi Ispratit ću te!
Poslušno je nosio za njom vreću s Svenovim igračkama i zdjelicama. Sven je spavao samo na posebnim tepisićima koje je Iskra godinama skupljala.
Ma, Iskra, koji tepisi, sada su važni projekti za gradnju tornjeva, a ti mi s tim glupostima! Di je crna mapa? gubio je živce dok je ona grlila psa. Iskra bi mu dodala mapu, odradila zadatke; kad bi joj dosadilo, donijela bi mu sendvič ili čaj s pekmezom; a on bi, iznerviran nasmijao se i stisnuo je k sebi.
Za Amandu je govorio Borisu: S Anđom je drugačije. S Iskrom smo pregorili. I vrijeme je…
Aha, vrijeme! Boris je prigovarao, gledao ga s nevjericom. Da sam ja sreo nekog kao Iskra, nikada više ne bih gledao druge.
Na svadbi s Anđelom, sve je bilo kič, raskoš i dosada tamada, natjecanja, šale, buket zalijepljen za luster. Noću je Anđela tražila strast, on odradio, zaspao, a ona otišla pušiti u kuhinju.
Probudio se, pozvao psa, nitko nije došao. Anđela je u snu urlala, tražila ga. Sada je imala sve novac, muža, stan, vikendicu. Glupa Iskra ni na što nije tražila pravo. Takvih naivaca više nema!
Kavu mi donesi! vrištala je. Marko poslušno, bez glasa diže se i vuče prema kuhinji.
Prvi dan braka. Vidjet ćemo
Ali sad se Marko više ne treba bojati. Iskra bi ga ionako napustila, stario je, umoran, navečer samo želi snivati. Njoj novac nije važan, sve sama zaradi. Otišla bi. A to bi ga ubilo. Zato ju je odbacio prije nego boli.
Na proslavi su svi gledali Anđelu, Marko je mislio na Iskru, na Svena, na njezinu tišinu, na osjećaj praznine.
Iskra, oprosti, bio sam u blizini Boris je zastao u ulazu s torbom punom štrukli. Teta pravi, pa sam donio Nemojte me krivo shvatiti
Nikad tako nije pocrvenio pred ženom.
Super si došao, Boro! Upravo pečem pitu s jabukama. I Sven i ja. Voliš li štrudlu? Imamo i čaj od brusnice. Mora se nekako živjeti
Govorila je brzo, veselo, kao da se pravda pred gostom, Boris je sve prihvaćao, razumio.
Sven je nevoljko zalajao na Borisa kad mu se ovaj približio.
Sorry, prijatelju. Boris se nasmijao i primaknuo Svenu.
Sven je ustao, lenjo se okrenuo i klimnuo glavom kao: Dođi, možeš ostati.
Kasnije su Boris i Iskra jeli štrudlu i pili čaj.
Zašto je to tako ispalo, Boro? Zadnje vrijeme smo se udaljili, postao je hladan Je li to zato što nemamo djece? Iskra je gledala kroz prozor.
Oduvijek te se bojao izgubiti. Uvjerio je sebe da će ga ostaviti radi godina i presjekao prvo. Oprosti, idem.
Da Doviđenja, Borise
Iskra ga nije ispratila, nego je ostala sjediti u kuhinji, Sven je spustio glavu na njezino krilo i tiho uzdahnuo
Dugo nije puštala nikog k sebi, pa ni Boru. Strah je bio jači.
Mački i psi se zavode, muškarci, pogotovo pravi, hvataju za ruke i grle! govorila joj kolegica, Jelena.
Bojim se. Ali to je valjda normalno?
Naravno. To znači da živiš. Boro tvoj isto živi, što čekate? Tamo gore se ne stiže! Jelena se nasmijala, a Iskra samo kimnula. Ima ona još posla na Zemlji.
S Borom se vjenčala u kolovozu, tri godine nakon razvoda s Markom Martićem. I Boris nije mogao vjerovati da je Iskra sada uz njega, diše, spava uz njega, ne pušta mu ruku cijelu noć. Bojao se i disati pomaknuti, a kamoli očekivati da će mu donijeti čaj u radnu sobu. Ako postoji Raj na zemlji to je Iskra. No njezin Raj je davno završio.
Sad, sad napokon želi živjeti stvarno, na ovom svijetu…
