Jesi li ti normalna!
– Ništa mi nije jasno… – zbunjeno je promrmljala Mirjana. – Na mojoj kartici su sigurno bile kune. Jučer sam dobila plaću. A i Mirela i Snježana su mi vratile dug. Zašto onda ne prolazi plaćanje? Zašto mi već treći put odbija?
*****
– Bok! Što radiš?
Mirjana je nazvala rano ujutro i po njenom razdraganom glasu vidjelo se da nešto smjera.
“Sigurno opet želi spojiti moj ljubavni život,” pogodila je Lana.
– Bok. Radim upravo na izvještaju. Šef je tražio da bude gotovo do ponedjeljka.
– Znači, opet radiš. Nije ti više dosta tog sjedenja za računalom? Vani sunce, a ti se skrivaš u svom stanu kao neka mišica.
– Pa rekla sam ti, šef je tražio… Do ponedjeljka moram napraviti…
– Ma koga briga što Petar traži. On sad uživa negdje, a ti se mučiš. Nije pošteno. Ajmo radije u šetnju gradom, što kažeš?
“Eto, znala sam da nije bez razloga nazvala ovako rano,” nasmijala se u sebi Lana.
– Što šutiš? Danas je subota, možeš izvještaj završiti i sutra nastavila je naveliko nagovarati Mirjana.
“Izgleda da ću ipak morati pristati,” uzdahnula je Lana, naslonivši se na naslon stolca. “Neće mi dati mira…”
*****
Lana je odrasla u selu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon mature, odlučila je okušati sreću u “velikom” gradu na obali, udaljenom čak dvjesto kilometara od rodne kuće.
Tako su joj savjetovali roditelji tvrdili su da je u Splitu ili Zagrebu puno veće mogućnosti nego u “selu bogu iza nogu”. Podržala ju je i sestrična Mirjana, koja je već studirala ondje. Kod nje je Lana i stanovala za vrijeme faksa, dok je pohađala Ekonomski fakultet. S matematikom nije imala nikakvih problema, zato je i odlučila postati računovotkinja.
Čim je diplomirala, Mirjana joj je sredila posao. Nije to bila nikakva sreća, već rezultat upornosti i Mirjaninog poznanstva sa šefom, Petrom, koji je tada tražio nekoga u računovodstvu.
– Vidiš kako ti ide! veselila se Mirjana. Završila faks, radiš u struci, unajmila si stan. Još ti samo fali pravi dečko i sretna si do kraja života!
– Da, da… lakonski je odgovorila Lana.
– Da, da? Pa što bi ti bez mene, Lana? Sjedila bi doma u svom selu i brojala kokoši…
– I selo ima svojih prednosti, Mirjana odvratila je sestra. Čist zrak, lijepa priroda, mačke…
– Mačke?!?
– Pa da! Pravi su zakon. Ujutro izađeš pred kuću, a mačke dolaze sa svih strana, maze ti se oko nogu. Odmah imaš razloga za osmijeh.
– Fuj! zgrozila se Mirjana.
– Uzmeš koju u naručje, poslušaš njihovo predenje… osjećaj pravog mira i zadovoljstva.
– Je li, a koliko moraš prati ruke poslije toga?
– Ma kakvi… Mačke su baš čista stvorenja. Eh, baš bih uskoro trebala skoknuti doma, nedostaju mi, – nasmiješila se Lana.
– Stići ćeš još i doma. Sad ti je prioritet ljubavni život!
– Mirjana, prestani…
– Ne, ne mogu! Obećala sam tvojoj mami da ću se pobrinuti za tebe ovdje, i to i radim.
Lana je, naravno, bila zahvalna na svemu što je Mirjana za nju učinila, ali oko ljubavi nije željela žuriti vjerovala je da se prave stvari dogode kad im je vrijeme. Sudbina valjda zna najbolje tko je za koga.
A Mirjana, iako i sama već u tridesetoj bez muža, na to je gledala malo drugačije.
“Moramo te što prije udati, da manje sjediš za tim kompom! Proletit će ti život, nećeš ni primijetiti. Kad shvatiš što si propustila, bit će kasno,” često bi govorila sestri. I nije to bilo samo pusto pričanje stvarno je uporno tražila ljubavne prilike za Lanu.
Obično bi je pozvala u šetnju, ne otkrivajući prave namjere, i tako bi se “slučajno” našle “na pravom mjestu u pravo vrijeme”.
– Vidi kakav komad sjedi za šankom! gurnula je Lanu ramenom kad su sjedile u kafiću, a ona ispijala breskvin sok.
– Ma, tip kao tip, ništa posebno, – slegnula je Lana, pogledavši Mirjaninu “partiju”.
– Priđi mu!
– Ma daj, zašto bih? Kad je dečko zainteresiran, neka sam dođe. Ja neću trčati za nikim.
Ubrzo ih je frajer sam uočio, Mirjana mu je poslala zavodnički pogled, pa im se i pridružio. Predstavio se kao Filip, s komplimentima prema Lani, a onda mu ruke nisu ostale pri sebi.
Započelo je kao “slučajni” dodir po ramenu, a završilo rukanjem oko struka.
– Ma što si ti umišljaš?! povikala je Lana, iskočila iz stolca i zalijepila mu šamar.
A Lana je imala “seljačku” ruku dobrano. Tip je dugo došao k sebi teško reći je li ga šokirala pljuska ili nešto drugo.
Sestre su u tišini napustile kafić i desetak minuta šetale. Lana je bila bijesna, a Mirjana…
…osjećala se krivom.
Nije ni ona mislila da će “zgodni” biti takav prostak.
– Lana, ajde, prvi pokušaj nije uspio. Idemo idući put na drugo mjesto!
– Možda je dosta Mirjana, što kažeš? Daj da sama pronađem dečka, može?
– Dobro, ne ljuti se. Obećajem da se više neću petljati u tvoj ljubavni život.
No već za tjedan dana Mirjana je zvala opet.
– Nadam se da je ovaj put bez kafića?
– Ne brini, sestro! Samo šetamo po gradu, nema kafića, restorana, bistroa ni išta slično danas.
“Hm, što me onda čeka?” nasmijala se Lana u sebi.
I zaista, nekoliko sati su šetale, sve dok… “slučajno” nisu došle do gradske knjižnice. Ali kakve knjižnice! Sivo, dosadno zdanje s rešetkama.
“Više izgleda kao zatvor,” promislila je Lana.
Unutra sami muškarci: s naočalama, bez njih, uredni i ne baš. Samo ih nekoliko žena, sve redom starije.
– Pa nema nikoga po tvom ukusu? šapnula je Mirjana i mahnula prema stolovima.
– Čekaj… namjerno si me ovdje dovela? Ne možeš se smiriti?
– Lana, pa kad ti ne pašu samouvjereni grubijani, evo ti drugi tip: pametni, pristojni… vjerni…
– Mirjana!
– U redu, u redu… Jesi ti barem pronašla roman koji želiš?
– Koji roman?
– Pa rekla si da si htjela čitati nešto.
– A, to… Ma nema ništa zanimljivo ovdje, – uzdahnula je Mirjana.
– Ni meni, – uzvratila je Lana, ajmo van.
*****
Mislite da je tu kraj? Nije! Mirjana je i dalje neumorno vodila Lanu u noćne klubove, šahovske turnire, teretane, bazene, pa čak i na stadion…
Sve je završilo bezuspješno.
– Nasilno ti se ne može podvaliti ljubav, – govorila je Lana. Neću se upoznavati s onima koji mi ne odgovaraju.
– Shvatila sam, – napokon je i Mirjana priznala poraz.
Nakon toga uslijedilo je dugo poželjno zatišje. Lana je bila zadovoljna što više ne mora birati između kandidata koji joj ništa ne znače. A danas opet… Mirjana ju zove u šetnju. Sigurno nešto sprema!
– I kamo me ovaj put vodiš, Mirjana? U taksistvo ili na plac? Tamo još nismo bile!
– Lana, nemoj biti zločesta.
– Iskreno ti govorim.
– Ma ne vodim te nigdje. Samo gradom malo prošetati. Možda u trgovinu po haljinu, meni treba nova. Pomoći ćeš mi izabrati, hoćeš?
– Dogovoreno. Samo ti kažem: čim osjetim da si nešto smislila, odlazim.
– Dogovoreno!
Zaista su šetale nekoliko sati, bez skrivenih planova. Mirjana je priznala kako, tražeći dečka za sestru, zapravo shvatila da bi i sama trebala ozbiljnije stati na loptu sa svojim ljubavnim životom vrijeme leti.
“Vlak s mladoženjama može otići, a mene neće u zadnjem vagonu,” našalila se.
– To je i pravo! Vrijeme ti je, sestro, da i ti osnuješ obitelj! Hoćeš da ti pomognem?
– Ma hvala, – smije se Mirjana. Pomoći ćeš mi jedino oko haljine. Proljeće je pred vratima, moram zablistati!
– Moraš! Slažem se. Ajmo!
U trgovini su satima isprobavale haljine. Prvi put nakon dugo Lana nije tražila dečka, nego normalnu i lijepu haljinu! Bilo im je zabavno.
– Mirjana, ova ti baš stoji, – pokazala je Lana na jednu, skroz ti pristaje.
– Misliš?
– Sigurna sam!
– Dobro, uzet ću i tu, – pristala je Mirjana, nestajući u garderobu.
Skoro sat vremena birale su “onu pravu” haljinu. Umjesto jedne, kupile su čak tri. “Neka, bolje više nego manje,” nasmijala se Mirjana i krenula na blagajnu.
Ali karticu koliko god je prinosila, plaćanje nije prolazilo.
– Što, nestalo ti kuna? šali se Lana. Hoćeš da ja platim gotovinom?
– Ne, čekaj… – zbunjeno će Mirjana. Na kartici je sigurno bilo novca. Plaća jučer, pa povrat duga… Ne može biti nula. Zašto onda ne prolazi? Ne razumijem…
Ispričala se i nazvala banku. Objasnili su joj da je kartica blokirana.
– Na temelju čega?! vikala je Mirjana. Jeste vi normalni?!
Uglavnom, Lana je platila. Onda su išle u banku ispitati situaciju.
*****
Gužva u banci. Bilo je to jedino subotnje radno mjesto u kvartu.
Mirjana je uzela broj i sjela s Lanom čekati red.
– Oprosti što sam te vukla po bankama… dosadna šetnja ovaj put.
– Nije bitno. Bitno da imamo haljine. Sve ostalo su sitnice, kao što bi rekla moja mama.
Zašutile su.
Mirjana je pratila ekrane s redovima, a Lani je pogled bježao prema prozoru.
Snijeg od sinoć, premda je zima ove godine blaga, pao je svega dvaput za Božić i sada, krajem veljače.
Ispred banke zaustavio se kombi za prijevoz novca: izašli su zaštitari, jedan stariji s pravom “deda Mraz” bradom i drugi mlađi, oko dvadeset pet.
Obojica u pancirkama, s ozbiljnim izrazom, gledali su okolo. Za ovakve se drži odstojanje.
Ali Lana nije mogla skinuti pogled, pogotovo s mlađega. Imao je nešto magično…
– Lana, jesi tu? Kažem, još dva broja pa smo na redu trgnula ju je Mirjana.
– Što?
– Ma gdje si ti? Gdje gledaš? pogleda i Mirjana kroz prozor i nasmije se. Aha, jasno. Pitaš se koliko novca nose?
– Hoćeš ih opljačkati?
– Šššš! trzne Mirjana i zavidi oko sebe, ne, nego me zanima. Zar ti nije zanimljivo?
– Ma ne, gledam samo snijeg. Tko zna kad ću ga opet vidjeti.
– Istina…
A onda scena iz akcijskog filma.
Kad su zaštitari završili s poslom i vratili se u kombi, Lana je vidjela kako se pred njim pojavio mačić.
Mali, umiljat, ali vidno nervozan. Lana odmah shvati da je preplašen.
Možda okolo lutaju psi, pomisli.
Nakratko se vrtio oko kombija, a onda kao metak nestane ispod auta.
Vozač je već upalio motor i spremao se krenuti.
Nije bilo vremena za objašnjavanje Lana izleti iz banke, zamalo sruši pospanog zaštitara i izleti na cestu, raširi ruke i stane ispred kombija.
– Što radiš? Makni se s ceste! viče vozač i maše rukom.
– Stanite! Ugasite auto! viče Lana, neću se maknuti!
– Dečki, izgleda da nas netko hoće opljačkati, – prepadnut će vozač.
Odmah iz kombija izlaze stari i mladi zaštitar, uperuju oružje u Lanu.
– Je li vas sram, što radite?! urla Mirjana, stoji sa zaštitarom i ostalim iz banke pred vratima. Spustite te igračke! To je moja sestra!
Mladi zaštitar shvati da nešto nije u redu.
Nema tu oružja osim lijepih očiju…
Prilazi Lani i pita:
– Što se događa?
– Mačić je ispod kombija. Ako krenete, zgazit ćete ga, – jedva dođe do zraka od treme Lana.
– Mačić, kažete… pogleda i sagne se pod auto.
*****
– Evo, vašeg mačića, – smiješi se mladi zaštitar, pruža Lani zamotuljak. Sakrio se uz kotač, nije htio van. Da smo krenuli, stvarno bi bilo kobno…
– Hvala vam što ste pomogli, – nasmiješila se Lana, i oprostite zbog ove drame. Drugog načina nije bilo.
– Nema na čemu. Bitno da je mačić dobro.
– Volite životinje?
– Da… – malo zbunjen odgovori zaštitar.
Tad je do njih dotrčala Mirjana:
– Jesi poludila, Lana! Mislila sam da planiraš opljačkati auto! Dok sam trčala, pokušala sam se sjetiti broja od svog bivšeg, odvjetnika.
– Jesi li ga se sjetila? smije se Lana.
– Nisam… Izbrisala sam ga iz mobitela, a u glavi samo prvih šest brojeva.
– Lana, oprostite, morali bi nastaviti, – reće mladi zaštitar. Inače, ja sam Bernard.
– Drago mi je.
– I meni. Neću biti bezobrazan, ali biste li mi ostavili broj? Znaš, ne događa se svaki dan da tako zgodna cura skoči pred auto. A iskreno, rado bih nazvao da provjerim što je s mačićem.
– Što tu ima za znati? Vodim ga doma, očistim, nahranim i voljet ću ga zauvijek.
– Zaista?
– Da! Eto, ali ostavit ću ti broj. Za svaki slučaj.
Tako je Lana sasvim slučajno upoznala onoga s kim je poželjela provesti život. Usput, mačić Tigar svečano je dočekao Bernarda kad je došao u goste. Morao je upaliti svoj motor – toliko je radio na “sudbini”.
Mirjana se, naravno, malo durila pa ona je trebala naći zeta Lanici, a ne nekakav mačak. Ali brzo se sabrala i njoj je sreća zakucala na vrata!
To je bio bankar Ante, koji je slučajno baš tad pomogao riješiti blokirane kartice. Ispalo je sve pogreška, ali se iskupio šalicom kave.
Kad su se ponovo sreli u dućanu, Ante je zamolio Mirjanu na kavu, a ona nije odbila.
Eto, tako to ide…
P.S.
Nikad ne znaš gdje te čeka sreća… Ona se zna sakriti baš svuda.
Čak i pod kombi za prijevoz novca.
