Čekat ću te

Mama, javim ti se kasnije! viknula je Ivo i prekinuo poziv, naglo skrenuo desno i stisnuo kočnicu.

Stara škoda je zatresla, skrenula pri rubu i zaustavila se odmah uz cestu. Vozači koji su prolazili su, jedan za drugim, trubili nezadovoljno, kao da mu govore pazi malo kako voziš!

Jedan je čak zaustavio auto, otvorio suvozačka vrata i kroz prozor proderao:
Gdje si kupio vozačku!?

Tamo gdje treba! uzvratio je Ivo bez razmišljanja, izlazeći na cestu. Nije imao vremena raspravljati.

Kreće on tako brzim korakom uz rub ceste, ne skidajući pogled sa psa što je ležao na prašnjavoj zemlji i teško disao. Bijelo krzno je bilo prošarano crvenom.

Znao sam da će loše završiti prođe mu kroz glavu kad se približi psu.

Još izdaleka je vidio dvojicu kako ga, držeći za šape, samo bace na cestu kao vreću krumpira i odjure dalje u crnom SUV-u.

Bio je to isti onaj crni terenac koji je prije nekoliko minuta jurio pored njega, izletio skoro na suprotnu traku i skoro izazvao sudar. Već se tada Ivo iznervirao, jer je i sam planirao prestizanje, ali je na vrijeme zakočio.

Nervirao se, jer zna što znači kad takvi divljaci divljaju cestom od njih možeš svašta očekivati, ali ništa dobro.

Ivo, iako nije vidio što se točno dogodilo, bio je uvjeren da je vozač tog terenca udario psa. Nitko drugi nije mogao biti. Nije stigao stati eto ti sad

Tuži ishod, naravno.

Čučne on pored psa, pažljivo ga pogladi po glavi rukom znojevom:
Ma što te snašlo, jadničak?

Pas digne glavu i tako ga pogleda, da su Ivu prošli trnci.

Kao da gleda čovjek, a ne pas. Čovjek koji zna da nije mu ostalo još puno.

Sto puta je čuo da ne treba gledati pse kao ljude. Pas je samo pas

Ali kad pogledaš psa u oči, a tamo bol, tuga i ono nešto što ne možeš opisati, usamljeni pogled koji vrišti kako ne misliti da nisu kao ljudi?

Eto je, babka, prošla svašta u životu, a sad odbačena na cesti.

Nikome ne treba. A ista kao svaki čovjek želi živjeti, biti voljena, bitna nekome, biti podržana. Želi osjećati da vrijedi.

Od tog pogleda najradije bi sjeo i zajedno s njom zaplakao. Ali nitko ne pušta suzu: ni pas ni Ivo.

Samo su gledali jedan drugoga. I u očima psa, osim svega, Ivo vidi onaj mali, sitni plam nade možda će ljudi ipak pomoći

Možda će naići barem jedan čovjek koji neće samo proći. Koji, ako već ne pomogne, bar će biti uz nju, zadnji put je pomilovati, reći nešto nježno na rastanku

Ne brini, sve će biti ok, šapne Ivo nakon tišine. Neću te ostaviti ovdje, čuješ? Samo izdrži, ne odustaj

Pas nekoliko puta teško maše repom, gleda Ivu zahvalno i… zatvara oči.

Ej, nemoj mi sad to raditi!

Ivo, brišući suze, više ne gubi sekunde, potrči do škode, iz gepeka uzima čistu plahtu, brzo se vraća, pažljivo podiže psa, zamota ga i nosi do auta.

Par sekundi kasnije on već vozi, drži volan toliko jako da ga ruka boli, i ne skida pogled s ceste, gaza do daske.

Inače nikad nije vozio prebrzo, ali sad život mu je u rukama.

Moram stići Moram ponavlja, bacajući oko na navigaciju još malo do veterinarske. Još malo, desetak kilometara.

Pas i dalje ne otvara oči, ali još diše. Još ima nade.

Samo da stignu.

Kad su već blizu grada, odjednom se pojavi prometni policajac s onom svom palicom.

Maše on, usporava sav važan, a Ivi se u tom trenu psuje naglas.

Odakle si sad iskočio? Zašto mene, zašto ne onog crnog terenca i bahatog vozača? Zašto sad?

Na trenutak Ivo misli jednostavno proći, ne stati. Ali zna da bi napravio još goru stvar.

Uz težak uzdah, smanji brzinu i stane.

Dobar dan, ja sam kapetan Habek! predstavi se policajac. Gospodine, kamo tako žurite? Znakovi ograničenja nisu tu za ukras.

Kriv sam, kaže Ivo, kratko. Ali, znate, ovo je stvarno hitna situacija

Ma svi mi imamo situacije smije se kapetan. Jednima žena rađa, drugima vlak bježi. Što je kod vas?

Pogledajte na zadnjem sjedalu.

Policajac pogleda, digne obrve.

Nakon par minuta prema gradu jure dvije auta policijski s rotirkama i stara škoda.

Imao je Ivo sreće, policajac je bio dobar čovjek:

I ja imam psa kaže, pa ide ispred da Ivina auto bude što brži do veterinarke. Psaši moraju držati zajedno, pogotovo u ovakvim trenutcima.

Stignu do ordinacije Veto, inspektor još otvara vrata, pomaže Ivi iznijeti psa i poželi sreću.

Vozača onog crnog terenca ćemo naći. Kamera sigurno snimila.

Hvala! zahvaljuje Ivo iskreno, penje se stepenicama u kliniku, nadajući se da još ima nade.

*****

Od dana kad se vraćao s puta i stao pomoći psu, prošlo je par mjeseci. Srećom, pas je bio pravi srećković.

Tako je doslovno rekao veterinar kad je dugo gledao rendgensku snimku.

Kostiju nije slomljeno, kralježnica netaknuta. Modrica gadna, ali život nije upitan. Da je ostala na cesti, ne bi preživjela.

Pas, kojeg su nazvali Bina, bio je u veterini pod nadzorom skoro dva tjedna, a onda ju je Ivo odveo doma na ostatak oporavka.

Ženi, Marti, je rekao:

Marti, kad sam već odlučio pomoći, idem do kraja. Treba vremena da se oporavi. Nadam se da ti nije problem.

Nije meni problem Ali tko će biti s njom? Ja na poslu, ti stalno na putu

Istina, ali snaći ćemo se. Nećemo je sada napustiti kad joj treba naša pomoć. Nitko drugi neće.

Nećemo, naravno.

Bina je napredovala, ali sporo. Ipak je imala bar deset godina, reče veterinar.

Godine nosi svoje, nije strašno prošlo, ali treba vremena da se digne skroz. Nemojte izgubiti strpljenje.

Ivo sluša, klima glavom i svakog dana razmišlja što i kako dalje.

Nije mogao uzeti slobodno neplaćeno, ni Marta. Prije godinu dana digli su kredit za stan, pa sad rade od jutra do mraka da što brže otplate.

Nije im se baš dalo tako deset godina vući kredit, jer su već oboje blizu tridesete, a dijete im je već u planu. Pa se vrte stalno, kao hrčci u kotaču.

Čak ni majci u selo više ne stiže dolaziti.

Možda vi dođete ovaj vikend k meni? Već sam napravila štrukle, u zamrzivaču su. Ako hoćeš, mogu ti juhu skuhati, ili pohati ribu? pita mama preko telefona.

Mama, oprosti, ali ne mogu ovaj vikend. Ni idući, posla preko glave.

Šteta tužno će ona. Fališ mi puno. Kad god odlučite doći, samo mi javi da vam pripremim sve.

Budem, mama, obećajem.

A prolaze tjedni, mjeseci, a Ivo i Marta ne dolaze. Samo ga zove telefonom, a i tada kratko, jer Ivo umoran k’o pas. Zna on da je to krivo, da je majka jedna, ali što može Samo želi što prije maknuti kredit, da kad dođe dijete, ne brine.

Kad se vraćao iz zadnjeg puta, majka ga zove i moli:
Ivo, donesi mi tegle, treba mi za zimnicu!

Isprva je i pristao jer je imao par dana bez žurnog posla, ali onda je pas promijenio planove. Opet nije stigao. Na kraju je tegle slao taksijem.

Majka mu zahvali, ali nije bila sretna, jer su tegle samo izgovor da ga vidi. Skoro godinu se nisu vidjeli, a ona ni ne pomlađuje.

Mama, dolazim čim budem mogao, kaže umorno, i opet prođe mjesec, jer Binu još ne može ostaviti samu. Treba joj stalno kupovati pelene, kuhati posebnu kašastu hranu jer još ne može žvakati. Dobro da Marta radi blizu pa može skoknuti doma provjeriti.

Kada ona ne može, dođe Ivo, tramvajem ili autom, makar gubi pola dana.

Uglavnom, zajedničkim trudom osiguraju da Bini ništa ne fali.

Kad se već oporavila, Ivo odluči naći joj novi dom.

Povezao se jako s njom, ali zna ne može joj pružiti ono što treba. Odlaze oboje rano, vraćaju se kasno. A pas da cijeli dan bulji u vrata?

Nitko je, međutim, ne želi. Ona stara, nakon nesreće, a ljudi već imaju svoje probleme.

Jedne večeri Ivo sjedi pred televizorom, bezveze šalta programe i razmišlja što da radi. O tome da je pusti na ulicu nije htio ni razmišljati. Na poslu ga uvjeravaju: Pa bila je prije vani, bit će opet!

Neće, pomisli previše je krhka i stara

Bina osjeća da ju Ivo želi dati nekome drugome i tužna je, ali to vidiš samo po njenim očima. Sve ostalo joj je veselo, samo da provede još jedan dan s Ivom i Martom.

Ivo, zašto ne bi Binu dao svojoj mami? pita Marta jednog dana.

Mami?

Pa živi sama, sigurno joj neće smetati. A Bini bi bilo ljepše u selu nego u gradu.

Ej, pa stvarno Nije mi ni palo na pamet! ozarila mu se faca.

Idući slobodan dan svi troje odlaze u selo, k mami.

Tamo mama već busna, štrukle, juha i riba Sretna što vidi sina i snahu, ali najviše što će Bina dobiti dom.

Ostali su umjesto jednog tri dana, odmorili se, odmakli od gradskog kaosa.

Kad su krenuli natrag, mama i Bina izašle su do kapije da ih isprate.

Dugo su stajale tamo. Gledale za autom koji se udaljava.

Ivo je bacio pogled u retrovizor i ugledao te oči. Oči mame i Bine.

U tom pogledu svega dvije riječi: Čekamo te. Od tog ga pogleda preplavi mir zna kol’ko vrijedi imati mjesto gdje te uvijek netko čeka.

Marti, ajmo mami napravit iznenađenje? kaže on par dana kasnije.

Iznenađenje?

Da, samo dođemo bez najave, donesemo mesa, pečemo roštilj, bit će sretne i mama i Bina.

Dobra ideja, smije se Marta. Samo, jesi siguran da te puštaju s posla?

Dogovorio sam sve. I ako izgubimo nešto novaca, znaš nije sreća u novcima.

Istina. Zvat ću kolegicu i reći da me nema par dana.

*****

Kad su stigli pred kuću, Ivo nije mogao vjerovati mama i Bina stoje uz kapiju, kao čekaju.

Izlazi Ivo sav začuđen:

Mama, nešto se dogodilo?

Nije, sine. Samo vas čekamo.

A kako si znala da dolazimo danas? upita iznenađeno, a ni Marta ne zna.

Pa Bina je rekla, smije se mama. Ujutro sjedi uz kapiju, gleda prema cesti. Otvorim kapiju, ona na cestu i samo gleda tamo pokaže rukom gdje su došli.

Pa vidi stvarno nasmije se Ivo, klekne uz Binu. A mi vam pripremili iznenađenje, kupili smo mesa za roštilj.

Pa merkati ćemo roštilj kasnije, smije se mama. Prvo dođite za stol, skuhala sam vam svašta

Od tada, Ivo i Marta su svake subote kod mame na selu.

Bude ih sram što to nisu radili i prije. A shvatili su da novac nije sve, i da dok su im bake i mame žive, treba im doći.

Jer one te čekajuA Bina? Svake subote, kad čuje auto na kraju seoske ulice, potrči do kapije da ih dočeka, veselo maše repom, pa makar ju noge slabo slušale. Ivo i Marta nose joj kosti i šaljive zagrljaje, a mama uvijek ima spreman stol i toplo mjesto uz peć.

S vremenom, subote više nisu bile samo običan dan postale su praznici. Roštilj odavno nije glavna zvijezda; najvažnije je što su svi zajedno, u kući gdje smijeh odzvanja, a pasje šape lagano kližu po starim daskama.

Nekad, kad padne noć, Bina se sklupča uz mamina stopala, zatrese šapom u snu, a Ivo i Marta sjede do prozora, gledaju van kroz gustu maglu i znaju da svijet možda nije uvijek dobar, ali taj njihov mali komad sreće nitko im ne može uzeti.

Jer dokle god netko nekoga čeka, srce će uvijek znati put kući.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

2 × 5 =

Čekat ću te
„Nélkülem összeomlasz! Semmire sem vagy képes!” – kiabált a férj, miközben nagy bőröndbe pakolta ingeit. De Tündi bizony megállta a helyét. Nem roskadt össze. Talán, ha lett volna ideje elgondolkodni, hogyan fogja túlélni két gyerekkel, kitalál magának borzalmakat, és még meg is bocsátotta volna a félrelépést. De nem volt idő: indulni kellett az óvodába a lányokkal, aztán rohanni a munkahelyre. A férj meg csak fél órája tért haza – elégedetten az új szerelmétől, magabiztosan. Ezért Tündi, miközben magára kapta a kabátját, röviden és határozottan utasításokat adott: „Lilla, segíts Zsuzsinak felvenni a kabátot, és figyeld az oviban, hogy rendesen egyen – a dadus panaszkodott, hogy otthagyta a tejbegrízt. Peti, te pedig próbálj meg mindent összeszedni magadtól, hogy ne kelljen visszajárni, és a kulcsot dobd majd a postaládába. Szia.” Lilla pontosan fél órával korábban született Zsuzsinál, ezért ő a „nagyobb”, négyévesek. Két egészen különböző egyéniség! Lilla csendben megeszi azt is, amit nem szeret, csak mert így kell, Zsuzsi viszont mindenről véleményt mond, például: „Grízes, nem kérem!” Szerencse, hogy az ovi tíz percre van. Útközben a lányok csicsergése segít nem gondolni a nehézségekre. A rendelőben sincs idő a magánéletre gondolni, percekre pontosan be van osztva minden. Igazán csak este, amikor meglátja az üres vállfákat a folyosón – ahol a férj kabátja logott mindig – érzi meg: most már egyedül van. De panaszkodni nem az ő stílusa. Mindennek mennie kell tovább, sőt, lehetőleg, még jobban! Lehet leülni, karba tett kézzel szomorkodni, de lehet okosan végiggondolni mindent, és megkeresni a kiutat, egy kis pozitívummal fűszerezve. Első lépésben vacsorát kell készíteni. – Mi változott a lányokkal? – gondolkodott Tündi, miközben salátát szeletelt. – A férjem elment. Mit csinált ő, amit én nem tudnék megoldani? Semmit, amit ne tudnék. #opusz Csak kicsit átszervezem a napot. Megoldom. Minden rendben lesz. Sőt, még jobb is lehet. Nem akarom már azon agyalni, hol jár – megint a szeretőjénél? Inkább egyedül. Nehezebb, de nyugodtabb. Esti mese után, puszi az altató lányoknak, aztán rohant kiteregetni. Lefekvés előtt egy csésze citromfűtea, gondolatait rendezte, tervezte a holnapot. A lányok, mint két tojás – ikrek. Kettő nehezebb, mint egy? Tündi szerint nem volt az. Mindig csodálkozott, amikor sajnálgatták. – Nálunk minden rendben – mondta mindig. – Megoldom. Felforrt a víz, Tündi beáztatta teáját, bekapcsolta az olvasólámpát. Odakint havas eső, bent meleg, csak az óra ketyeg. És akkor csengettek. Az ajtóban ott állt az idős szomszédasszony – a néni, aki mindig ridegnek tűnt, csak a kutyájával mozgott, sosem mosolygott rá kedvesen, de nem is tolakodott. – Ne haragudjon, hogy zavarom – szólalt meg kendőbe burkolózva –, láttam, hogy a férje elvitte a cuccait. Elhagyta magukat? – Ez nem magára tartozik – felelte élesen Tündi. – Nem is a férje miatt jöttem – mondta a néni. – Csak jelezni akarom: ha szüksége lenne segítségre, szívesen segítek. Szívesen vigyázok a gyerekekre, vagy másban is. – Fáradjon be – invitálta Tündi. – Hogy hívják? – Engem Eugénia néninek hívnak. Magát tudom, Tünde. – Kicsit beszélgetni kezdtek, süteményt kínált, teát öntött. – Tündikém, nem akarom magam ráerőltetni. Csak tudja: ha kell valami, szóljanak bátran. Nem pénzért, csak úgy. Örömet okozna nekem. A tea illata, kedves beszélgetés, meghívás a nyárra a vidéki házba, ahol sok a gyümölcs… És Tündi elgondolkodott: talán addig volt ellenszenves neki a néni, amíg azt hitte, fennhéjázó, mert nem kérdezget mindent, nem sóz a sebbe, hanem tényleg segíteni akar. Most már egész más szemmel látja: ápolt, kellemes illatú, minden gondját háttérben hagyva tud mesélni, emlékezni, életet adni a háznak… Azóta eltelt öt év, de Tündi mindenre emlékszik. Arra, amit a férje kiabált: „Össze fogsz törni!” – de ez már a múlté. Eugénia néni ügyesen szeleteli az almákat a pitéhez, illatok áradnak a hűs, augusztusi szabadságból. Saláták, pörkölt, a konyhában születésnapot ünnepelnek. – Mit csinálnék nélküle? – gondolja Tündi a kipirult arcú nénire nézve. A lányok kilencévesek, iskolások. Minden nyáron itt, a vendégszerető házban, az udvarban, a barátokkal és imádott Eugénia nénivel játszanak. – Megyek még néhány almát szedni a kompotthoz – mondja Tündi, és kilép a kertbe. Az almafa alatt ott pihen a valaha árván talált, megtört kutya: mára gyönyörű labrador hölgy, Alízka. – Csak a szeretet ment meg minket – gondolja Tündi, és nyújtja felé a süteményt…