Stambena preobrazba
Gordana Juretić, jeste li vi podnijeli zahtjev za upis u knjigu suvlasnika stana na adresi Ulica Frana Supila četrdeset i dva, stan dvanaest?
Nije odmah shvatila pitanje. Stajala je uz prozor u uredu, stezala mobitel objema rukama jer joj je uvijek izgovarao iz jedne, a baš je te srijede staklo bilo upadljivo klizavo, i gledala na krov susjedne zgrade gdje je na dimnjaku sjedio golub, napuhanih prsa.
Što?… Kakav zahtjev?
Zaprimili smo zahtjev na vaše ime. Za uključivanje građanke Marije Jakšić u suvlasništvo navedenog stana. Bilježnica Kovačević moli da se javite radi osobne potvrde volje. To je zakonski obavezna procedura.
Gordana nije govorila. Golub je na krovu picajzlavo kljucao nešto nevidljivo, ni ne trepćući.
Gospođo Juretić?
Čujem vas, rekla je. Ja nikakvo takvo nešto nisam predavala.
Kratka pauza.
Imamo zahtjev s vašim potpisom. Ako niste bili kod bilježnika…
Nisam išla nigdje, nemam pojma ni o čemu govorite.
Onda, molim vas, dođite što prije.
Prekinula je. Par sekundi samo je buljila u mobitel. Na ekranu je pisalo 14:12. Srijeda. Obična, siva, radna srijeda, planirala je popodne pregledati račune pa doma ranije jer su je tabani bridjeli, željela je samo prevrnuti se na krevet.
Gordana Juretić, pedeset dvogodišnja glavna računovotkinja selačkog građevinskog poduzeća Kamen, živjela je u dvosobnom stanu u Ulici Frana Supila. Stan je naslijedila od bake prije osam godina. Baka je otišla u listopadu dok su listovi već škriputali zaleđeni pod nogama, ostavivši unuci ono što je imala dakle, taj stan sa stropom visokim, starim radijatorima i pogledom na smireni dvorišni kesten. Gordana je tada već tri godine bila udana, s mužem je stanovala pod podstanarski krov, pa joj stan nije bio radost nego čudna, teška ostavština: jer baka je bila uz stan, a bez nje stan su bili samo zidovi.
Sve je regulirala po zakonu. Vlasnički list stajao je u registratoru u dnu komode.
Marija Jakšić. To je bila svekrva. Majka njenog supruga Tomislava.
Gordana spremi mobitel u džep i ode u zahod. Zaključa se. Pogleda se u zrcalu: lice obično, umorno, zaokruženo, poput žene kojoj je dosta svega. Glasno kaže:
Dobro.
Ništa više. Samo dobro. Vrati se poslu.
Kući je stigla u pola sedam. U haustoru se širio tuđinski miris pečene ribe, netko s trećeg kat pržio. Gordana se penje na četvrti, otključa vrata i uđe.
Iz kuhinje je odjekivao radio, narodne balade prigušenog, ali piskutavog zvuka, kao da aparat treperi pod kapom. Gordana se izuje, ostavi jaknu. Uđe u kuhinju.
Marija Jakšić stajala je kraj štednjaka. Šezdeset i osam joj je godina, niska, zaobljena, s minivalom koji radi svakih tri mjeseca kod frizerke Anđe u salonu Stil. Nosila je pregaču. Gordanina pregača, plava, s natpisom Gazdarica preko prsa. Ninu, njena najbolja prijateljica, darovala joj ju je na rođendan da se nasmiju.
O, napokon, reče Marija, ni ne okrećući se. Pljeskavice sam napravila od mesa iz zamrzivača, već se počelo odmrzavati, šteta bacit.
Gdje je Tomislav?
Otišo do dućana. Rekla sam mu da ponese kruh i jogurt. Ti nisi.
Bila sam na poslu.
A ja cjeli dan doma, pa da bar nešto pridonesem.
Gordana se nasloni na dovratak, pogleda štednjak, tavu, pregaču.
Marija, moramo razgovarati.
Poslije, kad jedemo. Vjerojatno si gladna. Pogledaj se.
Ne, sad.
Svekrva se napokon okrene. Okruglo joj je lice dobroćudno, a oči sitne i bistre.
Što je? Što se dogodilo?
Danas su me zvali iz bilježničkog ureda. Kažu da je podnesen zahtjev za vaše uključivanje kao suvlasnika mog stana. U moje ime.
Marija je zuri netrepnuvši.
I?
Želim znati odakle taj zahtjev.
Gordana, ja sigurno je Tomislav nešto pomiješao. Spominjao je da će sve riješit. Bolje ga pitaj.
Pitat ću ga, ali prvo vas. Jeste li znali?
Nisam. Stara sam, ne razumijem se u papire. Tomislav rekao da je radi sigurnosti ništa više.
Radi sigurnosti, izgovori Gordana polagano, kao da okusa riječ, i nije joj dobra.
Prođe u sobu koju je dosad zvala svojom, drugih dveri što ih je zvala dnevnom, ali sada je ondje stajao Marijin ležaj na razvlačenje dovezen prije tri mjeseca na tjedan dana pomoć u kućanstvu i nikada više otišao. Tri mjeseca Ne, pazi. Zaustavi se: stigla je sredinom travnja. Sada je listopad. Šest mjeseci.
Šest mjeseci.
Sjećanja naviru, zbrkana, rastrgana. Sve kreće neprimjetno. U travnju Tomislav kaže mama je slaba, tlak, umorna, sama joj je teško. Neka malo živi ovdje, ne smeta ti? Gordana bila protiv, ali nije izrekla: pogled mu je bio kao da se podrazumijeva što sada učiniti. Dobro, nek bude par tjedana. Da, par tjedana, jasno.
Marija stigla s dva kofera, kutijom posteljine i vrećicom svojih lonaca.
Volim svoje lonce, navikla sam se, objasni.
Počela je zamjenjivati Gordanine lonce, prvo na vrh ormara, pa kasnije nestali u ostavi. Za tjedan dana pojavile se bordo zavjese iz doma, dobre su, nek ne propadnu. Teške, cvjetne. Gordana otvori usta, pa zatvori. Tomislav slegne: Ma što, zavjese su zavjese. Stare bijele i lanene, koje je birala dva sata u Interijeru na Rivi, spakirane i stavljene pod krevet.
Na kuhinjskom prozoru kasnije nicali slonići, sedam porculanskih od najvećeg do najmanjeg.
Sretno je slonići donose blagostanje, povjerljivo će Marija.
Gordana nije bila protiv blagostanja, ali mrzila je sloniće: ondje je već od djetinjstva držala teglu geranija, još iz bakinog vremena. Premjestila ih Marija na pod kraj radijatora. Dva su ubrzo uvenula.
Nije to bila tragedija. Samo cvijeće, samo zavjese, samo lonci.
To si je često ponavljala samo. Sitno je. Pa što. U konačnici, živi kod nje, nije ugodno, ali obitelj su. Odnosi sa svekrvom nikada nisu laki, to svi znaju. Trpi. Nađi zajednički jezik. Pokušaj razumjeti.
I nalazila je, trudila se, trpjela.
U lipnju nestaje bakina šalica. Jednostavna, svijetlo žuta, sitno plava točka, slomljene drške koju je sama lijepila. Baka je iz nje pila svaki dan četrdeset godina. Nakon bakine smrti, i Gordana iz nje, svako jutro; bio je to njezin razgovor.
Početkom lipnja nema šalice. Pretresla sve: police, ostavu, smeće. Pita Mariju.
A, to? Bacila sam. S napuklinom, nije za pit iz toga, nije zdravo.
Gordana gleda.
To je bilo moje.
Pa i što? Starudija. Novi ti uzela, bijeli, veći. Vidiš da stoji.
Niste imali pravo baciti.
Ma, Gordana, pa što ti šalica je šalica, nije blago.
Tomislav te večeri:
Što se ljutiš, nije ti namjerno. Mama je uredila.
To je bio moj red. Moja šalica.
Šalica! Zbog šalice derati.
To je bila bakina šalica.
Pokojna je već.
Reče, pokojna je. Gordana ode pod tuš i dugo stoji pod vodom. Ne plače. Stoji.
Financije kompliciranije. Tomislav Juretić, četrdeset devet godina, radi kao prodajni predstavnik u veleprodajnom poduzeću, službeno dobar prihod. U stvarnosti, novac mu presuši oko desetoga svakog mjeseca. Uvijek neki izgovor: kasni isplata, klijent nije platio, iskrslo hitno. Otakada je Marija uselila, novca za kućanstvo još manje. Prvo nije primijetila, onda shvati daje novac majci. Bez razgovora. Bez pitanja.
Jesi joj dao novce? pita Gordana sredinom kolovoza.
Trebala je doktoru, lijekovi kasnije.
A mi jedva spajamo kraj s krajem. Cijene rastu. Prošli mjesec nisam mogla platiti struju.
Moja je majka.
A ja ti žena. A stan, usput rečeno, moj. Sve plaćam, ti uvijek ne stigneš ubaciti u budžet, a novce daješ njoj.
Nemoj tako. Živi s nama.
Živi kod mene. U mom stanu. Jede moje namirnice. Ni kune ne daje.
Tomislav se naljuti. Ne govori tri dana. Pomire se Gordana je iscrpljena od tišine. Teže je svađati se nego pustiti.
Stambeno pitanje, pomisli ponekad. Čini se stan rješava sve, a zapravo postaje pozornica na kojoj se vidi sve: poštovanje, povjerenje, tko si drugome na kraju.
Rujan prođe u magli. Mnogo posla, u “Kamenu” zakomplicirani kvartal, Gordana doma kasno, jede šutke, spava. Ujutro Marija već kuha vodu, pretvara se da je sretna što je vidi. Gordana pije iz te velike, bijele šalice i odlazi.
Navikavala se. To je bilo najgore. Navikavala se da je njezinih stvari sve manje, njezin prostor svakim danom uži, njezin glas slabiji u vlastitom domu.
Psihologija jednostavna. Nitko ne uništi tebe odjednom. Ide po koracima. Prvo malo, pa još malo, pa još. Svaki put kažeš: sitnica je, nema smisla praviti nepogodu. Pogledaš oko sebe, ne prepoznaš svoj dom.
Gordana je pogledala u listopadu. Nakon poziva iz bilježničkog.
Tomislav se vratio iz dućana oko osam. Odložio vrećicu, pozdravio majku pa svratio do Gordane.
Što tu sjediš?
Čekam te.
Sjeo na rub kreveta.
Što je, što si ovako?
Reci mi o bilježnici.
Tomislav šuti, vrti mobitel.
Kojem bilježniku?
Tomislav. Nemoj.
Ma mama se brine, što ako se nešto dogodi, ona ostane bez ičega. Mislio sam da treba…
Skenirao si moj osobni.
Pogled mu je ležao u dlanovima.
Bez mog znanja, predao ga majci da može predati zahtjev za moj stan. MOJ stan, Tomislav. Ne naš, moj. Bakin. Nije stečevina. Moje je.
Nisam mislio da…
Jesi li išta mislio?
Pa mama nije tuđinka…
Mama nije tuđinka. Ti nisi tuđinac. Moj je stan. Nitko nije imao pravo s mojim dokumentima, potpisom, imovinom bez mojeg pristanka. Zove se ZLOUPOTREBA DOKUMENATA.
Pretjeruješ.
Gleda ga. Četrdeset i devet, umorno lice, oči krive posvuda, samo ne u njezine. Nekad je mislila, ovaj čovjek razumije. Da su oni zajedno.
Otkud ti moj osobni?
Ostavila si ga u ladici.
Ladici u našoj sobi. Uzeo, skenirao, nije pitao.
Mislio sam najbolje…
Za koga?
Šuti.
Za koga najbolje, Tomislav?
Odgovora nema. Uzima bilježnicu, nalazi broj od Nine, naziva.
Nina, znaš li kojeg dobrog odvjetnika za nekretnine?
Nina Kušljun, pedeset godina, radila u osiguranju, znala najkorisnije ljude u gradu. Diktira broj Ivana Hrstića, kaže konkretniji od većine.
Gordana zapisuje. Tomislav gleda.
Zašto odvjetnika?
Riješit ću bilježnicu.
Možemo i mi popričati, bez odvjetnika…
Da si htio, popričao bi još prije. Sada više ne.
Zaspala je u pola dvanaest. Tomislav šuljao stanom pa legao do nje. Slušala je njegovo disanje i razmišljala osam godina do ovdje. Osam.
Ujutro zove Hrstića.
Ivan Hrstić, četrdesetčetiri, prima je u malom uredu na Ulici Ruđera Boškovića. Mali, uredan, stol, organizator, slika obitelji. Gordana ne proučava tuđe stvari.
Pričajte, otvori bilježnicu.
Ona izloži stvar. Samo suhoparne činjenice. Bilježnica. Zahtjev. Osobni. Nasljedstvo. Šest mjeseci zajedničkog stanovanja.
Hrstić zapisuje.
Imate dokumentaciju?
Imam. Vlasnički list, oporuku, potvrdu iz gruntovnice.
Prelista.
Dobro. Nasljedila prije braka?
Ne, u braku. Ali oporukom, posebno.
Oporukom u braku, to NIJE zajednička imovina. Nižte s mužem nema udjela, osim ako postoji bračni ugovor.
Nema ugovora.
Znači, stan je isključivo vaš. Svekrva nema nikakva prava. Prijavljena kod vas?
Nije.
Odlično. Zahtjev u bilježnici je ili falsifikat vašeg potpisa, ili zlouporaba dokumenata bez znanja. U oba slučaja kazneno djelo.
Moj muž je skenirao osobnu.
Onda je udruženje. Dokumenti su predani bez pristanka. Bilježnica sumnja čim zove dodatno provjeriti?
Zvali su iz ureda, ne ona osobno. Da dođem.
Idite, napišite izjavu o odricanju. Jasno napišite: niste dali suglasnost, osobni korišten bez pristanka, bit će prijava. Bilježnica bilježi. Dalje ću ja, ako odlučite podići prijavu.
Što znači: ako podignem?
Prijava policiji, duga procedura. Prava su vam zajamčena, svekrva ni u snu ne dobija ništa, stan je vaš.
Znam. Samo ne znam što sa ZAJEDNICOM u stanu.
Hrstić je promotri.
Stanari bez prijave i ugovora o najmu idu van. Dobrovoljno ili preko suda. Obično je dovoljno oko egzaktne odluke.
Kako egzaktne?
Apsolutno, reče jednostavno.
Izašla je u oblačan podne. Grad miriše na mokar asfalt, neko prodaje jabuke na štandu. Gordana kupi tri, baci u torbu, produži do tramvaja.
Lične granice davno joj se činila kao bedasta, strana riječ. Granice su granice. Ili ih imaš ili ih nemaš. Sad vidi: nije imala. Ili jesu, ali ih sama pomicala, da ne smetaju drugima.
Bilježnicu obavi isti dan, kasno popodne. Mlada zaposlenica s naočalama upiše podatke, kopira osobnu, veli da proslijedi dalje. Gordana piše izjevu: moji podaci zloupotrijebljeni, NISAM podnijela zahtjev, proglašavam nevažećim.
Potpiše. Ode.
Nije se vratila na posao. Šefici Ljiljani pošalje poruku: privatna hitnost, ne dolazim. Ljiljana lakonski: dobro. Dobra žena.
Navečer Gordana sjedi u kuhinji, pije čaj iz velike bijele šalice. Misli na onu žutu, bakinu. Stvari su ponekad važnije nego što izgledaju. Ne radi vrijednosti, radi toga što govore nešto o tebi. Tko si i otkud si.
Marija uđe.
Piješ čaj? I ja bih.
Izvolite.
Nalije, izvadi svoje kekse, stavi na tanjurić. Sjedne preko puta.
Gordana, htjela sam popričati.
I ja.
Zbog bilježnice se ne ljuti. Tomislav je samo grintao što će biti ako ja ostanem bez išta. Kaže: kad već živim, pošteno je.
Pošteno, ponovi Gordana, tiho.
Je. Nisam više mlada, treba mi sigurnost. Tomislav brine…
Marija, imate stan u Đakovu.
Vlagu ima. Ne mogu više, mene leđa bole.
Vaš je stan. Iznajmljujete ga, koliko znam.
Trzne se.
Pa nešto malo. Treba mi za život.
Iznajmljujete svoj, živite kod mene badava. Šest mjeseci.
Pa ne brojite, pomažem. Kuham, čistim
Bacili ste mi stvari, pomicu moj namještaj, zavjese promijenili. Bakina šalica je nestala.
To su sve…
MOJ je stan. Svaka stvar je moja. Bakina šalica isto. Zavjese. Ovo nije vaš dom. Gost ste. Gosta je red ne premještati.
Marija spusti šalicu.
Hoćete me izbaciti?
Govorim vam istinu. Trebala sam prije. Više neću šutjeti.
Tomislav neće dopustiti.
Ovaj stan nije Tomislavov. Moj je. Samo moj.
Gleda je sitno, nešto joj se po licu miče ispod očiju.
Znači tako, izgovori.
Tako, potvrdi Gordana.
Tomislav se vrati u deset. Marija mu nešto šapatom, a Gordana ne čuje riječi. On potom dođe.
Mama je uzrujana.
Sjedni, Tomislav.
Pa što sad, Gordana…
Sjedni.
Sjedne kraj nje opet onaj pogled, stid, ali ne razumijevanje.
Slušaj me bila sam kod odvjetnika. Stan je moj, ne raspravljamo o tome. Pokušaj davanja dijela drugome je ozbiljan prekršaj. Pisala sam bilježnici. Ovdje dalje sve ovisi o vama.
Ideš na policiju?
Ne znam još. Prvo želim čuti: razumiješ li što si učinio?
Pa nisi mi neprijatelj. Mislio sam…
Uzeo si moj osobni. Skenirao. Dao majci. Bez mog znanja. Razumiješ?
Tišina.
Razumiješ li, Tomislav?
Pa razumijem. Ali obitelj je…
Dobro. Onda mi samo reci: koliko novca si uložio u ovaj dom zadnjih pola godine?
Gleda u pod.
Bilo je zastoja…
Nije bilo, Tomislav. Zvala sam vašu firmu. Pitala sam. Zastoja nije bilo.
Gleda je, po prvi put.
Zašto si pitala?
Jer trebam znati istinu. Neću više čekati da mi netko drugi kaže.
Hoda kuhinjom. Na prozoru stoje slonići.
Što sad želiš?
Da tvoja mama sutra spakira stvari i ode. Ima stan. Neka ide.
Gordana…
A ti odluči: biti sa mnom ili nastaviti ovako.
Što sam radio?
Novce si uzimao iz budžeta da bi davao majci. Dozvolio si joj da zaposjedne moj stan. Bacala je moje stvari, a ti si šutio. Osobnu si mi ukrao. To. To si radio.
Šutnja dugo.
Volim te, reče napokon. Kao da to nešto rješava.
Znam, odgovara Gordana. Samo ne razumijem točno što.
Sljedeće jutro petak. Gordana ustane u sedam, opere se, popije čaj. Zvukovi iz dnevne svjedoče da Marija ne spava. Tomislav leži, pravi se da spava.
U devet vrati se doma tražila slobodno, šefica ništa ne pita. Valjda joj je na licu.
Marija sjedi pred TV, zvuk stišan.
Marija.
Šta je?
Molim vas da danas skupite stvari. Tomislav će vas odvesti ili naručiti taksi.
Gdje?
U Đakovo. Ili gdje želite, ali ne ovdje.
Pa izbacujete me.
Ne. Molim vas da napustite moj stan, to je druga stvar.
Napokon se okrene, gleda je. Nešto između povrijeđenosti i još nečega.
Pola godine čistim, kuham…
Nitko vas to nije tražio.
Tomislav je.
Tomislav nije domaćin.
Moj je sin.
Imate dva sata. Ako ne, zvat ću policiju. Nije prijetnja. Plan.
Govori mirno, tiho, bez onog grča u glasu što joj uvijek pri važno dolazi.
Izlazi na hodnik. Zrcalo, odraz: pedeset dvogodišnja žena, podočnjaci, prava leđa. Da nije mlada, nije ni stara, ali je prava.
Tomislav ipak ustaje. Dolazi u trenirci.
Možemo, molim te, pričati?
Pričali smo jučer. Dva sata. Dva sata, Tomislav. Odluči.
Što znači odluči?
Ovde si muž, ili sin kod mame. Nema treće.
Gleda.
Hoćeš da mamu izbacim?
Hoću da odlučiš tko si. To je sve.
Uzima torbu, ključeve i izađe. Ode do kvartovskog kioska, naruči cappuccino i pije stojeći. Svijet ide dalje. Baka gura kolica, muškarac vuče vreće iz Kod Pavla, dijete trči nespretno.
Obični petak.
Vrati se nakon sat i pol. Marija sjedi među kovčezima. Tomislav kraj nje s mobitelom.
Naručio taksi, kaže, glas prazan.
Dobro.
I ja idem. Odvest ću mamu, pomoći joj.
U redu.
Ode u kuhinju, stavi vodu za čaj. Vrata zalupila. Tišina.
Stoji uz štednjak, sluša tu tišinu. Neobična je, gusta, kao da nije bila dugo i kao da ju je zaboravila. Voda zakipi. Pripremi šalicu, pusti da odstoji.
Sjedne. Slonići na prozoru.
Sve ih pokupi i odnese u ostavu. Ondje i ostanu.
Bordo zavjese skine te večeri. Nema zamjene; ostane goli prozor, dvorište, kesten, nebo.
Tomislav se vratio nedjelju navečer. Prvo zvoni na vrata, potom na mobitel.
Gordana, doma si?
Jesam.
Otvori.
Ulazi, stavlja ruksak u hodnik. Izgleda iscrpljeno i izgubljeno.
Kako si?
Dobro. Ti?
Pa mamu sam sredio. Susjeda joj pomogla, bit će okej.
Dobro.
Sjednu u kuhnji. Gordana stavi vodu.
Želim pokušat normalno.
Što to znači?
Živjeti, kako treba. Da sve…
Tomislav, razmišljala sam zadnja dva dana. Mnogo.
I?
Pripremi čaj. Pruži mu šalicu, svoju uzme u ruke.
Zašto si skenirao osobnu?
Mama zamolila…
Mama zamolila, ti učinio. Ni pomislio nije da je to moje, da trebaš pitati. Samo si dao. To ne shvaćam uzeti ženi dokumente, predati ih, bez znanja.
Mislio sam da…
Da što? Da nema štete? Ili da neću saznati?
Gleda u stol.
Ne znam.
Ni ja ne znam. Znam samo da sam osam godina u braku i ne znam kako misliš. Što ti je važno. Tko sam točno ja.
Ti si moja žena.
To je samo riječ. Reci mi u djelu.
…pa ti si pouzdana, konačno kaže. S tobom nije teško.
Pouzdana. Osjećaš se sigurnim.
Pa da.
A ja? Jesam li ja bila ikad sigurna s tobom?
Ne odgovori.
Tomislav, ne znam što dalje, veli Gordana. Iskreno, umorna sam. Umorna od toga što je šest mjeseci netko živio u mojoj kući kao da je njegova, a ti si govorio pa što. Umorna što je novac zajednički, a ti ga trošiš. Umorna što sam šutjela kad je trebalo govoriti. Nitko sretniji zbog toga nije.
Promijenit ću se.
Možda hoćeš. Ne znam. Ali trebam vrijeme. Da budem sama.
Hoćeš da odem?
Trebam prostora za razmisliti.
Posjedio. Popio čaj. Uzeo ruksak.
Spavat ću kod Darija. Nazovi ako što treba.
Dobro.
Vrata se zatvore.
Gordana opere šalicu, ostavi na sušenje. Ugasila svjetlo. Prošla kroz veliki boravak gdje je sada, napokon, samo njezina komoda, njezine knjige, stara lampa koju je osposobila sama.
Legla. Gleda u strop.
Što učiniti kad te muž iznevjeri. Tako naslovi na internetu počnu. Gordana nije mislila o izdaji. Razmišljala je, čovjek može biti blizu godinama i svejedno ostati daleko. Sa svojom materom, navikama, sigurnostima.
Nije bijes. Više mirno, otežalo.
Zaspala bez snova, probudila je vika vrabaca.
Život se dalje vuče polako i drukčije. Studeni donio hladnoću, prozori magle svakog jutra. Gordana kupila bijele lanene zavjese, kao prije, ali nuance drukčije. Sama ih objesila. Slonići stoje u ostavi. Ne dira ih.
Tomislav zove jednom tjedno. Najprije puno priča, pa rjeđe. Do prosinca skoro više ni ne zove. Očito hladi. Ili više ne očekuje ništa.
U prosincu sazna od Nine Marija otišla na krstarenje Sredozemljem za Novu. Skupa tura, slike na Facebooku brod, plavo more, smijuća Marija u šeširu.
Na čiji trošak? pita Nina.
Pogodi.
E to ti je priča. A Tomislav?
Platio, valjda.
A ti?
Radim.
Krajem studenog Kamenu se prazni mjesto glavne knjigovođe. Starica Zorka konačno odlučila u mirovinu. Ljiljana predloži Gordani.
Godinama radiš više nego što ti piše u opisu, i ja to vidim. Evo, službeno nudim.
Razmislit ću.
Do petka.
Gordana tri dana razmišlja. Plaća veća, odgovornost veća, stres. Ali njezino je. Sposobna je.
U petak pristaje.
Od siječnja. Svoj ured, dakako.
Svoj mali ured, jedno okno na parkiralište, ali njezin.
Prva stvar, donosi malu teglu pelargonije: jedna je preživjela sve s kuhinje, žučkasta, dva lista, ali živa.
Tomislav se javio u siječnju, navečer, ponedjeljak:
Gordana, mogu doći popričati?
O čemu?
O nama.
Pauza.
Gdje živiš?
Kod Darija zasad. On…
Mami platio krstarenje?
Tišina.
Nije imala…
Naravno. Dobro, Tomislav. Dođi.
Došao. Izgubio se, možda smršavio. Jakna mu leži.
Sjednu u kuhinji. Čaj. Bijele zavjese, vani grane kestena.
Bio sam u krivu, shvatio sam.
Da.
Želim se vratiti.
Tomislav, pitam te nešto. Samo iskreno.
Dobro.
Kad si davao mami novce, kad si je preselio, kad si skenirao moju osobnu, jesi mislio na mene?
Otvorio je usta.
Ne na ženu, ne nekoga tko ćuti. Samo na mene. Gordanu. Kako je meni u tome svemu?
Šuti.
Znači, nisi. Mislio si na majku, sebe, da ne bude svađe. Ja sam bila pozadina. Stan, ručak, red. Ja unutra toga, usput.
Nije pošteno…
Možda. Ali tako je. Ne osuđujem.
Da, mislio sam na mamu. Sama je. Teško joj je.
Ima sedamdeset, a stigla s krstarenja.
To…
Dovoljno. Platio si joj krstarenje.
Pola.
Gordana klimne. Drži šalicu objema rukama.
Ne želim razvod, ne sada, kaže. Želim vidjeti postoji li nešto drugo. Trebam vrijeme. A ti moraš razumjeti jedno.
Što?
Ovaj stan je moj. Ne naš. Moj. Bakina ostavština. Ja sam ovdje gazdarica. Budi tu kao čovjek kojeg sam izabrala. Ne kao netko kome MORAM. Ne kao sin. Shvaćaš?
Da.
Sigurno?
Da.
Pričekaj. Mjesec dana. Reći ću ti.
Ode. Gordana opere šalice. Priđe prozoru. Van sniježi.
Prošao je mjesec. A potom još jedan.
U veljači renovacija. Nije sve, samo zidovi u dnevnoj, toplija boja, pločice u kupaonici. Pronašla majstora preko oglasnika, stariji gospodin Vjekoslav radi mirno, bez razgovora.
Kupila novi kauč. Taman, zeleni. Stoji naspram mjesta gdje je bio Marijin ležaj.
Nina, u ožujku.
I, kako? Što s Tomislavom?
Zove povremeno.
Pa?
Nisam spremna.
Žališ?
Razmisli.
Ne. Nedostaje mi ono što je bio prije, ali to je drugačije.
Teško je samoj?
Je, ali manje nego onda.
Nina klima glavom. Bez savjeta. Gordana zahvalna.
U travnju pelargonija procvjetala, blijedo ružičasto, slika ga i stavlja kao pozadinu na mobitel. Onda makne. Ostavi cvijet na prozoru.
Hrstić zove krajem ožujka. Hoće li podizati prijavu? Za sad ne. On kaže: Vaša volja, dokumenti spremni.
Hvala.
Kako ste?, pita, toplo.
Polako, snalazim se.
Dug je to posao.
Je.
Sama nakon prekida. Mislila da će biti groznije. Bilo je drukčije. Ne bolje ni gore samo vlastiti prostor, drukčiji zrak. Praznina doma je prva čudna, preglasna. Navikneš. Onda, shvatiš, u toj praznini ima nešto tvoje, što ti je nedostajalo.
Ponovo čita navečer, ne zbog umora nego zato što želi. Sat, dva. Prije bi zaspala nad knjigom. Sad čita polako.
Kupi novi čajnik, crveni. Nikakvo ime, samo crveni čajnik na polici.
Ostavština i brak. Sad poznaje iznutra. Baka nije očekivala bojište od stana. Samo je htjela da unuka ima svoje.
Gordana shvati, kasno ali shvati.
U svibnju zaluta u antikvarijat na Prvomajskoj. Bez razloga. Puno, sabijene police, miris drva i prašine. Na polici s porculanom šalice, stare, svaka s tragovima. Zagleda se dugo u žutu, nije s točkicama, ali podsjeća. Kupi.
Kući stavi na kuhinjski prozor.
Nije to bakina. Neka nova. Ali ima nešto ispravno.
Tomislav zove sredinom svibnja.
Gordana, našao sam sobu na najam na Križevačkoj.
Dobro.
Samo sam htio reći da shvaćam. Sve. Osobnu, mamu, novce. Razumijem.
Drago mi je, Tomislav.
Jesi odlučila nešto?
Pogleda van. Kesten u dvorištu već nadut, ljeto je stiglo ranije nego obično.
Ne žuri.
Ne žurim. Samo pitam.
Kad budem znala, reći ću.
Šutnja.
Dobro.
Dobro, ponovi.
Nina kasnije nazove. Priča zajedničke poznanike: Marija se vratila s krstarenja, zadovoljna, preplanula, hvali se svima teški odnosi sa snahom, sin joj pomogao u krizi. Nina to govori s intonacijom kao da vreba reakciju.
Neka, kaže Gordana.
To je sve?
A što još?
Nisi ljuta?
Umorna sam za ljutnju. Troši više nego što imam. Moram živjeti.
Nina se nasmije.
Promijenila si se.
Možda.
Na bolje.
Ne znam. Na svoje.
Spusti slušalicu i ode u kuhinju. Stavi vodu za čaj. Pogleda žutu šalicu na prozoru. Pored nje mala pelargonija; donijela ju je s posla za vikend. Cvijet već uvenuo, listovi tamnozeleni i živi.
Nalije vruću vodu u šalicu, pusti da odstoji.
Stan je tih. Vani neko na gitari svira, daleko, tiho. Večer pada. Nebo nad kestenom ružičasto.
Uzme šalicu, priđe prozoru. Stoji, pije čaj, gleda u dvorište. Ništa posebno ne misli. Samo jest.
To je to, valjda. Nije trijumf, ni katastrofa. Samo žena na prozoru, u vlastitom stanu, s šalicom u ruci. Napukla, iskreno. Ali cijela.
Gitara svira kroz noć.
Ne zna tko svira. Ne zna hoće li otvoriti Tomislavu vrata dođe li, niti što bi Marija ikad rekla. Ne zna mnogo toga.
Ali zna jedno: ova tišina, ovaj prozor, kesten, šalica to je njeno. Nema toga tko mu može to uzeti.
Pije još gutljaj i pomisli: trebalo bi si kupiti čajni servis. Ne skup, samo lijep. Dobar posao.
