Metla u tortu
– Jesi li barem nazvala ranije da najaviš da donosiš domaći pekmez? pitao sam, a u mom glasu je bilo nešto što je Nevenu odmah pokazalo da će večer krenuti krivo.
Gledao sam je kroz prednje staklo automobila. Mokar snijeg padao je u gustim pahuljama, zameo brisače koji su se jedva probijali kroz bijelu izmaglicu. Ispred nas stajala je velika vila s visokim stupovima, osvijetljenim prozorima na dva kata, ograda od ukovanog čelika upravo se otvorila, primivši nas na dvorište. Nevena mi je sjedila kraj vozačkog mjesta s košarom na krilima, obavijenom providnim celofanom. Tri staklenke domaćeg pekmeza od crnog ribiza, ručno vezeni laneni ubrus i mali buketić zimskih krizantema, složen njezinim rukama u ateljeu. Razmišljala je tri dana što ponijeti.
– Pekmez je moja mama kuhala, – promrmljala je tiho. Tvoje vole domaće, zar ne?
– Moji vole kad ih ništa ne iznenađuje, – rekao sam i ugasio automobil.
Nevena Župan. Dvadeset i osam godina. Odrasla u malom slavonskom gradiću stotinjak kilometara od Zagreba, u obitelji gdje je majka bila učiteljica, a oca nije bilo još otkako je poginuo kad je njoj bilo dvanaest. Odrasla je uz majku i kuma Jakova, očevog starog prijatelja koji je jednom godišnje donosio poklone i uvijek znatiželjno pogledavao Nevenu da se uvjeri je li sve u redu. Prije nekoliko godina preselila se u Zagreb, uzela malu garsonijeru na Trešnjevci i otvorila svoj cvjećarski atelje. Zvao se jednostavno: Livada. Bez ikakvog kiča. Nevena je voljela živo cvijeće i znala mu šaptati, kako se sama šalila. Posao nije cvjetao, ali išao je. Svako jutro ustajala u pet, išla sama na veletržnicu, birala cvijeće, slagala bukete, odgovarala na telefonske narudžbe i vodila internet-stranicu. Novac je bio tek za život i najam, ništa više.
U moj sam joj život ušao prije godinu i pol. Ušao sam u Livadu po buket za majku. Visok, u dobrom kaputu, mirišući na parfem s aerodroma. Osmjehnuo sam joj se kao da je svijet stvoren samo zbog mene. Spojila mi je bijele božure i lavandu, pohvalio sam joj ukus pa zatražio broj. Kave, šetnje, razgovori. Rado je slušala, ja sam znao i nasmijati i utješiti. Ubrzo mi je prirasla srcu više nego što sam bio svjestan.
Moja je obitelj bila s položajem. Otac, Tomislav Petrović, visoko u privatnoj građevinskoj firmi. Majka, Vesna, bavila se statusom vila u Samoboru, njemački auti, talijanski kaputi, putovanja u Dubai. Jedinac sam, roditelji su me oduvijek gledali kao svoj nastavak, više nego kao odvojeno biće. Znao sam to, čak i nisam posebno pokušavao protiv toga.
Kad sam predložio Neveni da dođe na doček Nove s mojima i dao joj prsten, skroman ali lijep, pristala je. Vjerovala je da voli. Bar je tada tako mislila. Sada, dok smo sjedili u toplom autu ispred monumentalne kuće s košaricom pekmeza, činio sam se manje sigurnom.
– Idemo, – rekao sam, otvarajući vrata.
Nevena je izašla van, ugrizla je studen bez milosti. Navukla je svoje najbolje tamnoplavo haljinu, kaput je ostavila u autu jer sam rekao: Idemo odmah unutra, ne nosi ga bez veze. Staza je bila uredno očišćena, netko se potrudio do perfektnih rubova.
Vrata je otvorila žena od pedesetak u bordo haljini i s brošem. Moja majka. Vesnu je Nevena prije vidjela samo jednom, izdaleka, kad su mene i nju zaprimili u auto pred kućom. Tada je samo pogledala u nju, ništa rekla.
– Sine, – zagrlila me majka. Konačno.
Na Nevenu je pogledala krajem oka, kao da promatra kakav detalj na namještaju, i taj tren je bio više nego dovoljan da shvatiš gdje si.
– Vi ste Nevena, – rekla je ravnodušno.
– Da, dobar večer, gospođo Vesna. Sretna Nova godina unaprijed. Donijela sam vam. Pekmez, mama je doma radila, ubrus i cvijeće sam sama složila.
Vesna je uzela košaru između dva prsta, ostavila je na komodi i promrsila:
– Slatko.
Riječ je rekla tako da je slatko značilo seljačko, jeftino, neprimjereno za ovdje.
– Uđite, – dodala je. Samo… podovi. Navucite.
Izvadila je iz ladice vrećicu bolničkih navlaka za cipele, plave, umjetne.
Nevena ih je odmjerila, pa dignula oči prvo prema Vesni, pa meni.
Okrenuo sam pogled. Nisam htio pogledati.
– Naravno, – rekla je tiho. Navukla ih je.
Predvorje je bilo od svijetlog mramora. Skup i hladan. Nevena je išla u plavoj haljini i plavim navlakama i mislila: to su samo podovi. Nekim ljudima podovi su sve.
Dnevni boravak već je bio pun. Oko dvadeset ljudi u grupama s čašama, svi u večernjoj odjeći. Na boru lampice nalik svjećicama, na stolu obilje hrane, a na sredini torta bijela trokatnica sa zlatnim šarama, prava ljepota.
Uzeo sam čašu vina i odmah sreo poznatog iz mase. Otišao sam mu. Nevena je ostala sama kod vrata.
Nitko nije prišao. Nitko nije pitao tko je. Nitko nije predstavio.
Provela je tri minute tako; ruke zajedno, pogled prema prozoru. Uze svježi sok s pladnja, otišla do prozora, kroz snijeg i mrak, daleki svjetluci kuća, sve tiho i daleko. Nakon nekog vremena čula je ženski glas pored:
– Tko je ono?
– Nemam pojma, – odgovori druga. Valjda od Damirova? Vesna je rekla, dovodi nekoga.
– Neka cvjećarica, očito.
– Navlake si vidjela?
Tihi smijeh.
Nevena je popila gutljaj soka.
Prišao sam nakon petnaest minuta, kad su joj prsti na nogama već bili utrnuli. Ne od zime, nego stajanja u mjestu.
– Jesi li dobro?
– Jesam. Dario, možeš me ipak upoznati s nekim? Malo je… čudno ovako stajati.
Pogledao sam oko sebe.
– Ma tu su svi naši, Nevena. Ne brini, bit ćeš tu sa mnom.
Poveo sam je dvojici očevih kolega. Rekao:
– Ovo je Nevena.
Ni tko je, ni otkud, ni što tu radi. Samo Nevena, kao da je to dovoljno.
Klimnuli su glave, nastavili razgovarati.
Ona se povukla korak natrag.
Otac se pojavio, krupan, naočit, pogleda čvrstog kao stijena. Rukovao se s gostima, poljubio majku, pogledao Nevenu:
– Dobar večer, Tomislav Petrović. Ja sam Nevena, Damirova.
– Znam, – rekao je. Ti prodaješ cvijeće?
– Imam svoj atelje, Livada.
– Razumijem.
Ništa više. Okrenuo se drugima.
Nevena se vratila do prozora.
Pomislila je: u djetinjstvu, kad bi bilo teško, išla bi k mami i ona bi rekla: Ne obaziri se na one koji ne znaju tvoju vrijednost. Lako je to reći ako te zadirkuje školski kolega. Ovo je drugo.
Večera oko 11. Stol postavljen za dvadeset četiri. Pronašla je svoju karticu. Sjela sam do nje. S lijeva neka starija žena s biserima, cijelu večer pričala s nekim nasuprot, preko Nevene kao da ne postoji.
Hrane puno, složena kao u restoranu. Nevena je jela malo, a želudac stegnut.
Majka na čelu stola, povremeno promatra Nevenu ne zlobno, gore: ocjenjivački, s dosadom. Pogled kao da čeka da je netko makne.
Negdje na pola večere nagnuo sam se k Neveni i šapnuo:
– Mama je rekla da ne spominješ studio. Neugodno joj je kad je pitaju što radiš, pa mora objašnjavati da prodaješ cvijeće.
– Što tu ima za objašnjavati?
– Ovdje su ljudi drugih razmjera, kužiš?
– Kužim, – rekla je, vratila se vilici.
Zapravo, kužila je od samog početka.
Nakon večere Vesna zatraži pažnju:
– Dragi moji, – tonom koga inače slušaju. Imamo tradiciju, svake godine poklonimo smiješne, simbolične poklone. I sad…
Salonom se prolomio predosjećaj veselja. Vesna uzima kuvertu, asistentica drži pladanj.
– Nevena, – dozvala je.
Nevena je ustala. Svi pogledi na nju.
– Dođi, molim te.
Koračala je sobom u plavoj haljini i navlakama, kao da svi broje korake. Mislila je: samo se smiješi, ovo je samo zabava.
– Poklanjamo ti simbolično nešto obiteljsko, – nasmiješila se Vesna.
Asistentica donosi metlu. Običnu, drvenu, plava krpa na kraju, kartica zavezana na ručku. Vesna pruža Neveni.
Negdje netko priguši smijeh.
– Pročitaj karticu, – kaže Vesna milim glasom, kao da daje zlatnu narukvicu.
Nevena uzima karticu. Prsti joj ne drhte, posebno pazi. Kaligrafski piše: U našoj kući sve mora blistati. Nadamo se da ćeš naći gdje se možeš iskazati.
Tišina, čuje se šuškanje svijeća s bora.
Pogledala je Vesnu ova se smiješi. Tomislav gleda prsten na ruci. Daria kod kamina, osmijeh, ali ne zloban; više onaj što ga staviš kad ne želiš biti drugačiji.
– Smiješno, jelda? rekao sam tiho. I u tom tonu je puko nešto u njoj. Tiho, konačno.
Nevena je pogledala metlu u rukama. Pa tortu bijela, tri kata, zlatni ornamenti. Predivna.
Tri koraka do stola, a onda je zabola metlu ravno u tortu. U gornji sloj. Ručka je ušla dublje, torta se nagnula, ali ostala stajati.
Salonom je prošao šokirani uzdah.
Nevena je skinula s prsta zaručnički prsten. Onaj koji je nosila tri mjeseca, nikad ga glasno ne pokazivši. Spustila ga na stol, pokraj torte.
Pogledala me.
– Sretna Nova godina, – rekla je.
I pošla prema vratima.
U hodniku je skinula navlake, bacila ih na mramorni pod. Navukla cipele, uzela torbicu, otvorila vrata hladan zrak ju je kvrcnuo po licu kao šamar. Dobar šamar.
Kaput je ostao u autu, ključevi kod mene.
Sišla je sa stepenica, po stazi prema ogradi.
Slušala je korake iza sebe.
– Nevena! – viknuo sam.
Nije se okrenula.
– Nevena, pa jesi li ozbiljna?
Došla je do vrata. Električna kapija, tipka sa strane. Pritisnula je. Vrata su polako kliznula. Izašla je na cestu.
Put kroz naselje, pa na glavnu. Kilometar i pol, znala je; gledala je kroz prozor dok smo dolazili. Vani ozbiljan mraz, minus dvadeset, nije grijalo ni što je brže hodala.
Ruke pod pazuh, nije pomoglo. Prsti otupjeli, cipele promočene. Samo je mislila samo do ceste, tamo je promet, stopirati… Nikada nije stopirala, ali sada joj se činilo posve normalno.
Stigla je do šumarke, kraj naselja, gdje je mrvu mračnije. Bez uličnih svjetiljki, samo svjetlucavi snijeg pod nogama, tišina, tek zveckanje automobila s glavne.
Noge su je napustile.
Još je stajala. Više nije mogla dalje. Bila je svjesna ako sad sjednem, neću ustati.
Tada su se svjetla automobila pojavila iza leđa. Žuta, jaka, osvijetlila je u mraku. Veliki auto se zaustavio. Spustio se prozor.
– Ej. Jesi li dobro? muški glas, dubok, pun brige.
Nevena se okrenula. Nije vidjela lice, samo glas poznat.
– Nevene? – glas je postao oštar. Nevena Župan?
Nevena je trepnula.
– Kuma Jakove? uspjela je izustiti.
Dalje se ničega ne sjeća.
Došla je sebi u toplom. Prvo što je osjetila bila je toplina. Prava, gusta toplina. Otvorila je oči. Nepoznat strop, kutna lampa s lijeva.
– Polako, – rekao je glas. Lezi još malo.
Jakov je sjedio pored nje. Velik, jak, sa smirenim licem iz djetinjstva. Sad sa preko šezdeset, sasvim sijed, ali iste postojane građe.
– Kako ste tu? promuklo ga je pitala.
– Vozio sam se pokraj. Natočio joj je vode. Pij.
Sjela je. Tijelo slušalo, ali tromo. Pogledala je. Nepoznata soba, uredna, s policama knjiga.
– Gdje sam?
– Moja vikendica je ovdje blizu. Doveo sam te. Promatrao ju je ozbiljno, bez suvišnih riječi. Bila si minute do ozbiljne nevolje.
– Znam, – rekla je.
Šutjeli su.
– Što se dogodilo? upitao je.
Nevena gledala u čašu s vodom.
– Novogodišnja zabava, – rekla je. Kod Darijevih. Otišla sam.
– U haljini, bez kaputa, po ledu.
– Da.
Jakov je kimnuo. Nije osuđivao ni pitao. Samo potvrdio, kao čovjek kojem je jasno.
– Poznaješ njih? odjednom ga je pitala. Petroviće?
Malo se promijenio u licu, skoro neprimjetno.
– Petrovići, kažeš.
– Otac Damir. Tomislav Petrović. Građevinar.
Jakov je ustao, stao kraj prozora nekoliko sekundi. Okrenuo se.
– Znam. kratko. Odmori. Vratit ću se.
– Gdje ideš?
Već je navlačio kaput.
– Pokraj.
Nevena je sjedila u toploj sobi i slušala motor izvana. Tišina, samo sat u zidu.
Ne zna koliko je prošlo. Možda pola sata, možda duže. Ležala na kauču, zamotana u plahticu, gledala u strop i mislila o narcisima u studiju koji su već sigurno uveli. Nju to čudnovato žalosti.
Na kraju misli o Dariju. Kako je stajao kod kamina i smješkao se. Nije bila ljuta. Ili je ljutnja bila daleko. Umor bliži, umor od uvjeravanja sebe da će se priviknuti, on promijeniti, oni prihvatiti. Pokušavala je to godinu i pol. Danas joj je objašnjeno da neće i ne žele.
A prsten je ostavila do torte s metlom.
Prisjetila se metle u tortu i osjetila neobično zadovoljstvo. Sebe je iznenadila.
Jakov se vratio blizu jedan sat. Čula je auto, pa njegove korake.
– Počela bi što pojesti, – rekao je.
– Gdje ste bili?
Pogled mu je isti.
– Kod Petrovića.
Šutjela je.
– Tomislav i ja smo se znali iz posla. Kod njih sam partner. Došao sam im reći da sam pronašao njegovu buduću snahu kako smrzava po ledini u svečanoj noći.
Nevena ga je gledala.
– Također sam ih informirao da nisam indiferentan prema kćeri pokojnog prijatelja, i da onome tko je tretira kao sluškinju, to čini zadnji put.
Tišina.
– Što je rekao?
– Malo toga. Vesna objašnjavala da je šala. Pojasnio sam kakve šale postoje. Potom razgovarao s Tomislavom nasamo. Jakov je šutio. S 1. siječanj više neće raditi na stare funkcije.
Nevena je otvorila usta.
– Kume Jakove…
– Dosta, – mirno. Misliš da je to zbog tebe. Nije. To je jer osoba koja tako dopušta svojoj obitelji, nije osoba koju želiš za partnera u biznisu. Sumnjao sam. Noćas sam se uvjerio.
Šutjela je dugo. Pa tiho:
– Nisam vas tražila…
– Znam. Nikada ti nisi tražila. Na oca si.
Rečeno bez patetike, ali stegnulo ju je i pustilo.
– Prepričajte mi o njemu, – šapnula je. Malo pričate.
Prvi put Jakov se osmjehnuo.
– Prepričat ću. Ali prvo pojedi nešto. Ima juhe u kuhinji.
Sjedili su do tri ujutro. On pričao o ocu. Nevena jela juhu. Vani padao snijeg. Kazaljke su odbrojavale prve minute nove godine.
Nova godina stigla je bez šampanjca, bez raketa, bez velikog društva. Tiho, uz tanjur tople juhe i glas starijeg čovjeka koji je govorio o njezinom ocu kao živom.
To je bio dobar početak godine.
Nevena tu noć nije stigla doma. Spavala je kod Jakova, u malenoj, čistoj sobici, duboko i bez snova, onako kako se spava kad je najgore već prošlo.
Ujutro prvog siječnja nazvala je mamu.
– Mama, sretna Nova godina.
– Sretna Nova, Nevena. Kako si?
Nevena je gledala kroz prozor. Vanjština je bila sasvim bijela, sunce tako jako na snijegu da je morala zaškiljiti.
– Dobro sam, – rekla je. Mama, mogu li idući tjedan doći k tebi, samo tako, radi mira?
– Naravno, – rekla je mama. Ispéći ću.
– Pecite pite s kupusom.
– Ispeći ću.
Nevena je vratila mobitel i osmjehnula se. Pite su joj bile najdraže još iz djetinjstva. Čudno, tek sada je na to opet pomislila. Valjda treba preživjeti loše da se sjetiš kako je dobro.
Tri dana poslije, nazvao je Jakov.
– Nevena, mogu li s tobom večeras?
– Uvijek sam zaposlena, – rekla je. Ali za vas imam vremena.
Našli su se u kafiću blizu njezinog ateljea. Došao je točno, cijenila je to. Cijenila je ljude koji su točni.
– Imam ti nešto ponuditi, – rekao je, sjedajući za stol. Poslušaj do kraja prije odbijanja.
– U redu.
– U mojem vlasništvu je stan u Zagrebu. Dvosoban, dobar kvart, blizu tramvaja. Prazan već dvije godine. Želim ga dati tebi.
Nevena je otvorila usta.
– Slušaj do kraja…
Usta je zatvorila.
– Imam i poslovni prostor. Prizemlje, kut, velika izlog, odlična lokacija. I to ne koristim. Želim ponuditi za atelje. Uz minimalnu ili nikakvu najamninu, kako želiš.
Nevena je gledala.
– Kume Jakove…
– Nisam rekao sve.
– Reci.
– Tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj šesnaest godina. Kad je umro, sam sebi sam obećao pomoći tvojoj mami i tebi. Tvoja mama sve odbila, ponosna je žena. I ti. Ali imaš 28 godina, talent, visoke radne navike, a radiš pod lošim uvjetima. Najam ogroman, stan nije tvoj, sve sama. Ne želim ti dati bogatstvo. Želim maknuti barijere.
Nevena je šutjela, pogledala u čaj.
– To nije sažaljenje, – nadodao je. Niti milostinja. To je samo ono što sam trebao davno.
– Ne dugujete mi ništa, – rekla je.
– Možda ne, ali želim napraviti. Razlika je.
Nevena je podigla pogled.
– Treba mi vremena.
– Naravno, koliko treba.
Mislila je tri dana. Razgovarala s mamom. Majka je rekla: Jakov nije čovjek koji dijeli iz sažaljenja. On daje kad misli da treba. Primi to ispravno. Još jedan dan razmišljanja. Tada zvala Jakova.
– Pristajem. Ali pod uvjetom.
– Kojim?
– Najam. Simboličan, ali mora ga biti. Ne želim ništa besplatno.
Pauza.
– Dogovoreno.
Prostor je bio bolji nego što je zamišljala. Kut, dva velika izloga, visoki stropovi, puno svjetla. Ušla je prvi put, stajala i gledala okolo, razmišljajući kako će sve rasporediti. Police uz zidove, radni stol u sredini, hladnjak slijeva, kutak s tabureima za goste.
U veljači je počela s uređenjem. Sama je bojila zidove, birala namještaj. Pomagala joj susjeda iz novog kvarta, tridesetogodišnja slikarica Katica, koja ju je simpatično obilazila s čajem ili alatom.
– Imaš zlatne ruke, – rekla je Katica gledajući kako Nevena od par grančica i lana napravi nešto lijepo.
– Nisam nikad učila, samo izađe.
– Samo izađe samo onima koji vole to što rade.
Nevena je klimnula.
U ožujku je otvorila studio. Malo oglasila online, na izlog stavila buket od tulipana i grančica vrbe, otvorila vrata.
Prvi dan sedam ljudi, drugi jedanaest. Radila je od jutra do kasno, navečer padala na kauč u novom stanu i mislila: još jedan dobar dan.
U travnju su već došli stalni klijenti. Za vjenčanja, rođendane, tek tako, bilo im je drago gledati Nevenu na djelu. Nikad nije skrila rad: ljudi trebaju vidjeti što se događa s cvijećem. Nije to magija ni tajna, nego rad.
Katica joj je nacrtala drveni natpis s poljskim cvijećem: Livada. Objesila ga je iznad vrata i nekoliko minuta gledala izvan na pločnik.
– Sviđa ti se? upitala je Katica.
– Jako, – rekla je Nevena.
Dario je zvao u svibnju.
Nevena je vidjela njegovo ime, par sekundi držala mobitel pa se javila. Radoznalost nije slabost, samo ljudska stvar.
– Nevena, – rekao je. Bok.
– Bok, Dario.
– Kako si?
– Dobro. Ti?
Kratka tišina.
– Nije bajno. Tata izgubio poziciju, firma imala probleme, prodajemo vilu…
– Čula sam, – rekla je Nevena. Istina, Jakov joj je rekao.
– Jel…držiš li zlo?
– Ne držim.
– Trebao sam ti reći… bio sam u krivu. Tada… Znam.
Nevena je gledala kroz izloge. Prvi proljetni pljusak, ljudi otvaraju kišobrane.
– Razumijem, – rekla je. Dario, dobar si tip. Samo, s tobom mi nije bilo dobro. Nisam to shvatila te noći. Znala sam i prije, samo nisam htjela priznati.
– Nevena, – rekao je. Promijenio sam se.
– Moguće, – odgovorila je doista.
– Možda bismo mogli…
– Ne, – mirno je rekla Nevena. Ne bi. Tebi će biti dobro. Posložit ćeš se. Samo bez mene.
Tišina.
– Jesi li s nekim drugime?
Na tom pitanju bi je skoro bilo žao.
Skoro.
– Doviđenja, Dario, – rekla je.
Prekinula je i odložila mobitel. U ruci uzela bijelu grančicu jorgovana za buket i osjetila miris. Jorgovan miriše onako kako miriši sve kako treba.
Osobu koju je upoznala zvao se Ivan. Došao je u studio u travnju, nosio stari sat na popravak susjedu majstoru i svratio Neveni po cvijeće za sestrin rođendan. Pitao što izabrati za osobu koja voli žuto i ne voli raskoš. Nevena ga je procijenila u sekundi skromno obučen, lice zbunjeno, kao netko komu su cvjećarne rijetka destinacija.
– Frezija, žuta, s zelenim grančicama. Nježno i jednostavno, – preporučila je.
– Ne govorite to jer su najskuplje?
Naslućeni smijeh.
– Frezija je među najjeftinijima, – rekla je.
– Onda frezija.
Došao za tjedan, za mamin buket. Onda bez razloga po pelargoniju u lončiću, rekao: Najljepša cvjećarna koju sam vidio.
– Mnogo ste ih vidjeli?
– Iskreno? Ne, ali ova je posebna.
Počeli razgovarati; pet, pa petnaest minuta. Onda je pitao ima li dobar kafić u blizini. Ima, dvije ulice dolje. Može li pokazati? Slobodno za pola sata.
Krenulo je lagano, polako, bez velikih riječi i skupih večera. Pili su kavu, šetali. Ivan je donio domaću hranu u posudicama kad je shvatio da zna zaboraviti jesti.
– Čudnovat dar za poznanstvo, – rekla je Nevena.
– Znam, – složio se. Ali, cvijeće ti ne mogu pokloniti vi ga imate svaki dan. A jesti trebaš.
Bilo je i neobično i skroz ispravno.
Ivan je restaurirao stare predmete. Namještaj, satove, rame, ponekad alat. Mala radionica u susjedstvu. Polagana, pažljiva, strpljiva radnja to se vidjelo i u njemu, u načinu na koji sluša i ne požuruje.
Nikad nije pitao o Dariju, iako mu je Nevena sama jednom spomenula. Poslušao, klimnuo.
– Dobro si otišla.
– Dobro, – potvrdila je.
– Bilo teško?
– Te večeri teško. Onda je išlo lakše.
Nevena je cijenila tu šutnju.
Lipanj je bio vruć i pun posla. Livada je dobila narudžbe za par korporativnih događanja i veliko vjenčanje. Uzela je pomoćnicu, studenticu Viktoriju, koja je došla s kandidatom i gledala Nevenu kao bogatkinju iz reklame. Objasnila joj sve, i Viktorija se pokazala vrijednom. Slagale su.
Za vjenčanje Nevena napravila 300 malih buketa. 300! Nije mislila da je moguće dok nije proživjela. Zadnji je spremala u kutiju u pet ujutro, prsti su bridili, leđa boljela, ali jedna toplina rasla je iznutra zadovoljstvo radom.
Jakov je došao u lipnju pogledati studio. Gledao bukete, izloge, natpis.
– Dobro, – rekao je. Jako dobro.
– Hvala, – uzvratila je Nevena.
– Ne meni. Sebi.
Popili su čaj u kutku s tabureima, popričali o poslu, planovima, mami. Pitala ga:
– Kako Petrovići?
Zastao je.
– Prodali su vilu. Vesna je navodno otišla sestri u Osijek. Tomislav traži posao, ali nema više starih veza. Dario… nemam pojma.
– Zvao je u svibnju.
– I?
– Ništa. Pozdravili smo se.
Jakov je klimnuo.
– Žališ li?
Nevena je promislila pošteno, za sebe.
– Za Darijem? Malo šteta. Nije bio zao. Samo sebi ugodan. Ima i takvih.
– Ima, – potvrdio je kum.
– Za onu noć ne žalim, – dodala je. Za navlake, metlu u torti, prsten na stolu… ni najmanje.
– Ni malo? pitao je.
Nevena se nasmiješila.
– Samo za narcisama. Uveli su mi tada u kanti.
Jakov se istinski nasmijao. Nevena to nikad ranije nije čula. Svidjelo joj se.
Ivan je navečer došao s vlastoručno rađenim drvenim okvirom, malim, od starog hrasta.
– Za tebe, – rekao je. Za što god želiš.
Okvir je bio topao od njegovih ruku.
– Sam si ga radio?
– Našao komad, obradio, okrpio pukotinu.
– Hrast, – rekla je Nevena i smijala se tautologiji.
Ivan se smijao.
– Takav se dva put ne lomi.
Nevena ga je stavila na policu, u njega smjestila suhi buket lavande i kamilice ljetos osušen.
– Eto, sad je ukras.
Ivan je gledao.
– Ti sve pretvaraš u lijepo, – rekao je.
Htjela je nešto ležerno, ali nije mogla. Samo ga je gledala i znala: ovo je onaj trenutak što se pamti. Zbog osjećaja.
Kolovoz je bio najnaporniji u Livadi. Kraj ljeta val vjenčanja, rođendana, zadnjih cvjetnih veselja. Nevena i Viktorija su se povremeno pojačavale još jednom djevojkom. Prihodi su bili tako visoki da je morala dvaput brojiti.
Nije pogriješila.
Nazvala je majku.
– Mama, ide mi dobro.
– Znam, – rekla je mama. Čujem po glasu.
– Dođi da vidiš atelje.
– Dolazim u rujnu.
– Pokazat ću ti sve. Upoznat ćeš i… nekoga.
Pauza.
– Koga? upitala je mama, ton njezin sasvim poznat.
– Ivana. Restaurator je. Donosi mi hranu u posudicama.
– Kako?
– Hranu, mama. Jer ponekad zaboravim jesti. On brine.
Duga stanka.
– Nevena, – rekla je majka.
– Mama?
– Dobar je on čovjek?
Gledala je vani: kolovoška večer, ljudi s psima, netko s vrećicom iz Lidla. Obična ulica, običan dan. A njezin atelje mirisao na cvijeće i drvo, i pomalo na lan.
– Jest, – rekla je. Dobar je.
– Ondje dolazim s veseljem.
Rujan je stigao s kišom i s majkom. Donijela je punu torbu: pekmez (onaj), pite u foliji i vunene čarape za zimu. Nevena ju je dočekala pred zgradom, dugo su se grlile na ulici, dok nisu postale tema prolaznicima.
– Pokazuj, – rekla je mama.
Pokaže joj stan. Mama obilazila, vukla zavjese, virila u ladice.
– Udobno… Sama si složila?
– Ja sam birala, Katica objesila, poznata.
– Dobra poznata.
– Jest.
Došavši do Livade, mama je zastala na vratima. Dugo gledala izloge, police, cvijeće u kantama, okvir s lavandom, Viktoriju za radnim stolom.
– Nevena…
– Livada, mama.
U očima joj nešto što Nevena nije htjela imenovati, da ne zaplače.
– Prekrasno, – rekla je.
– Da, – Nevena je ponovila. Prekrasno.
Ivan je stigao sa supom u termosici i kruhom. Vidjevši mamu, zbunio se sekundu, brzo se oporavio.
– Dobar dan, ja sam Ivan.
– Marija, – reče mama i pruži ruku, pogleda termosicu. Supa?
– Da. Nevena ponekad zaboravi jesti.
– Znam, – mama pogleda Nevenu s odobravanjem.
Ručali su četvero računajući Viktoriju u studiju, za radnim stolom, jer nije bilo drugog. Jeli su, razgovarali o restauriranju, mama slušala s istinskom pažnjom. Nevena je gledala svo troje i pomislila: kako je čudno i dobro kad dijelove života staviš zajedno i sve funkcionira.
Navečer, kad su se oprostili, mama i Nevena otišle su kući, pješice. Jesenski zrak, lišće žuto, mirno.
– Sretna si?
– Ne znam. Valjda. Ne znam baš prepoznati kad je točno sreća.
– Kako se osjećaš?
– Kao da sam tu gdje treba.
Mama je klimnula.
– To ti je sreća.
Nije se Nevena trudila raspravljati.
U listopadu novost novinarka iz malih novina traži članak o Livadi. Mladu s blokom. Nevena je prvo odbila, ne voli publicitet, onda pristala kad je shvatila: nije o osobi, nego o ideji.
Članak izišao početkom studenoga, s fotografijom i kraćim intervjuom. Pročitala ga je tri puta, sve ju je smetalo, ali u osnovi bilo je istinito.
Nakon toga, novih nekoliko klijenata. Odgovarala je na pozive i pomislila život ide čudnim putem, ali dočekaš to što ti treba kad najmanje čekaš.
U studenom je shvatila studio funkcionira bez njezine potpune kontrole. Viktorija, stalni dobavljači, klijenti sve radi. Katica vodi stranicu online, prostor je kakav je htjela. I sve je to njezino.
Sredinom studenog opet je zvao Dario. Javila se iz znatiželje.
– Nevena, možemo li se naći?
– Imaš pet minuta u ateljeu, sutra u pet.
Došao je točno. Vidjela ga je prvi put stvarno mršaviji, skromnije obučen, umoran.
– Bok, – rekao je.
– Bok. Sjedi.
Sjeo je.
– Dobro izgledaš.
– Hvala.
– Studio je divan.
– Znam.
Tišina.
– Nevena, došao sam… želim ispriku. Pravu, ne telefonom. Nisam tada bio čovjek. Znam.
– Prihvaćam. I ja nisam uvijek bila iskrena, predugo sam se pravila kao da ne vidim. Oboje nismo bili pravi.
Iznenadio se.
– Ne ljutiš se?
– Ne. Duže sam bila ljuta, kasnije više nisam. Previše se lijepog dogodilo da bih trošila prostor na ljutnju.
– Drago mi je zbog tebe, – rekao je sasvim iskreno. I tebi će biti dobro. Samo si morala izgubiti oslonac da shvatiš gdje ti je mjesto.
Klimnuo je glavom. Ustao.
– Idem.
– Sretno, Darijo.
– I tebi.
Izašao je. Nevena je gledala prema vratima, pa prema Viktoriji koja je izašla iza pregrade.
– Sve ok?
– Sve super. Idemo dalje, još imamo narudžbi.
Prosinac je došao sa zimama. Gledala je termometar i mislila kako je prije točno godinu dana hodala cestom u plavoj haljini i navlakama, po snijegu, i bilo je strašno, ali sebi nije priznala. Prošla je godina. Sve drukčije. Ili bolje reći, sve je onako kako treba biti.
Studio je prosinca bio pun. Novogodišnji buketi, vijenci od jelovine, poklon aranžmani. Nevena i Viktorija su radile dugo, pile čaj kad stignu, smijale se od umora.
– Gdje za Novu? – pitala je jednom Viktorija.
– Ne znam još. Vjerojatno doma, s Ivanom, s Katicom, mirno.
– Kod njegovih?
– Ne znam, nismo još pričali.
– Bojiš se?
Nevena se nasmijala.
– Ne. Ako treba, upoznat ćemo se.
– A što ako te i oni dočekaju s metlom?
Zasmijala se iskreno.
– Viktorija, odakle znaš za metlu?
– Ispričali ste mi u travnju, kad smo radile do kasno i bilo vam je svejedno tko što misli.
– Dobra ti je memorija.
– Pa to se ne zaboravlja. Metla u tortu, treba to znat.
– Treba ne imat’ gdje drugo. Tad dođe samo.
Šutjele su.
– Znate da ste baš… baš ništa? tiho je rekla Viktorija.
– Hvala, – smijala se Nevena. I ti si ništa.
– Ozbiljno mislim.
– I ja isto.
Zatvorile su studio, svaka svojoj kući. Nevena je išla zimskim gradom, u dobrom kaputu i normalnim čizmama, disala hladan zrak, mislila ni o čemu.
Ivan je zvao u devet.
– Jesi kod kuće?
– Upravo stigla.
– Jela?
– Nisam.
– Dolazim.
– Kasno je.
– Osam minuta.
Došao za devet. Heljda s gljivama, u termosici čaj. Sjeli u kuhinji, razgovarali, on oprao posuđe.
– Ivan, – rekla je.
– Da?
– Razmišljao si kako za Novu?
– Jesam. Htio sam te povesti k mami. Kod nje je u selu, tiho. Ako nećeš, svejedno, samo budi pokraj.
– Je li mama čula za mene?
– Jest.
– Što kaže?
Ivan se nasmiješio.
– Da da već pozovem. Želi upoznati curu koja radi s cvijećem i zabola je metlu u tortu.
– Jesi pričao o metli?
– Jesam. Ispričao sam ti, pa njoj. Odmah joj se svidjela.
– Sad ću biti čovjek s metlom?
– Nisi čovjek s metlom, – ozbiljno Ivan. Ti si čovjek koji zna kad i gdje zabiti metlu. To je razlika.
Nevena se nasmiješila. Pa rekla:
– Idemo tvojoj mami.
Dočekali su Novu godinu u maloj kući u Turopolju. Ivanova mama, gospođa Branka, niska, vedra žena šezdesetih, s rukama u brašnu kad su došli, odmah je zagrlila Nevenu kao svoju.
– Napokon, – rekla je, šaljivo. On bi čeko do kraja svijeta.
– Mama…
– Sam znaš.
Za stolom je pitanja o Livadi, priče o cvijeću, Ivan nadopunjuje detalje koje Nevena ne spominje, o klijentima, uspjehu.
– Ti pratiš, Ivan?
– Slušam te.
U očima Branke osmijeh koji bi Nevena drugdje nazvala zadovoljstvom.
Pred ponoć, izašli su van. Tamno, mraz. Snijeg na borovima debeo i mekan. Iz daljine prigušeni vatrometi.
Nevena je u toplom kaputu stajala i mislila: prije godinu bila sam na hladnoći i nisam osjećala noge. Sada, na istom zraku, osjećam svaki dah, svaki zvuk, svaku pahulju.
To su drukčije zime.
Ivan do nje, šuti, samo stoji.
Sat počinje otkucavati.
– Sretna Nova godina, – rekao je.
– Sretna Nova godina, – rekla je.
I pomislila prije godinu te su riječi značile početak nevolje, sada znače sve ide kako treba.
Čudno koliko se promijeni za godinu dana. I još čudnije, kako je ponekad potrebna metla, jedna hladna noć i pravi čovjek na cesti da dođeš onamo gdje si trebao biti.
Branka je viknula s vrata:
– Brzo na čaj, smrznut ćete se!
– Nećemo, – uzvratila Nevena.
– Sigurna?
Pogledala je Ivana. Onda na snijeg, borove, nebo s vatrometom.
– Sigurna, – rekla je.
