Ti si baba, Marija.
– Spremi se za vikendicu – rekao je Ivan, ne dižući pogled s mobitela. – Krumpiri čekaju, već tjedan dana to odgađaš, a kasnimo s vađenjem.
Marija je stajala kraj štednjaka i lagano miješala griz. Vanjski svijet bio je sivkasto rujansko jutro, onakvo kakva Zagreb često šalje u ranu jesen. Žlica je napravila još jedan krug po loncu.
– Ivane, – tiho je rekla. – Sjećaš se kojeg je danas dana?
– Subota. Idealno za vrt.
– Trideset godina, Ivane. Danas nam je trideseta godišnjica braka.
On je konačno podigao pogled. Gledao ju je kao da ga je podsjetila na neko davno zaboravljeno dugovanje u banci.
– Pa što? Krumpir se sam od sebe ne iskopa. Cijeli tjedan crnčim na poslu, treba mi odmor. A ti si kod kuće, vremena imaš napretek, pa idi sama.
– Mislila sam da ćemo u restoran, kao što si rekao prošli mjesec.
– Ma, rekao, rekao. – Odmaknuo je mobitel i posegnuo za šalicom čaja. – Drugi put. Sad se nema kad. Smrznu se krumpiri u zemlji, pa ćemo cijelu zimu biti bez njih, jesi o tome razmišljala?
Marija je isključila štednjak. Pažljivo je stavila lonac na podmetač. Sve je to radila pažljivo, iako se u njoj sve stislo i nije se dalo otpustiti.
– Ivane, molila sam za jedan dan. Samo jedan dan za trideset godina.
– Baš zato, trideset! – Ustao je, uz lagano krckanje leđa, pa se uputio prema hladnjaku. – Ne znam što imaš sad za slavit. Nismo više djeca, po restoranima se natezat. Baba si već, Maro, kakav restoran.
Nije odmah shvatila što je točno rekao. Riječ je visjela u zraku kuhinje, između hladnjaka i štednjaka, između nje i njega. Baba. Izgovorio je to usputno, kao dobro ili ajde. Bez zle namjere. To je možda bilo i najgore.
– U redu, – rekla je Marija.
– Pametna si. Uzmi alat iz šupe, lopata je oštra, naoštrio sam je na proljeće. Nemoj zaboraviti sanduke, u kutu su.
Otišla je u sobu. Izvadila torbu. Počela slagati stvari, ne razmišljajući što stavlja – ruke su radile svoje, glava je bila okupirana onom riječju. Baba. Ne Mara, ne Marija, ne čak ni ti. Baba.
Pedeset šest godina. Farbana kestenjasta kosa, jer sijeda izlazi prebrzo. Malo se popunila zadnjih godina, istina. No, je li to sve što on u njoj vidi? Da je ona sad samo vrt i krumpir u njegovim očima?
Zatvorila je torbu, uzela jaknu i izašla u hodnik.
– Ideš odmah? – začudio se Ivan iz kuhinje.
– Rekao si da idem.
– Mogla si barem doručkovati.
– Nisam gladna.
Obula se. Uzela ključeve auta s vješalice. Mali plavi Renault Twingo čekao ju je u dvorištu, vjeran i skroman, kao ona sama.
– Maro, ostavi mi malo griza! – doviknuo je.
Marija je izašla i tiho zatvorila vrata. Nije ih zalupila. Samo je zatvorila. Nježno.
Do vikendice je put trajao sat i dvadeset minuta. Prvo se probijala zagrebačkom obilaznicom, zatim sve dalje prema Samoboru, Gazijama, pa se preselila na makadam, koji se svake jeseni izrovna, a u proljeće površno naspe. Marija je vozila u tišini. Radio nije palila. U tišini je iz nekog razloga baš tada imalo smisla, kao da je to jedino što si trenutno može priuštiti.
Trideset godina. U braku od dvadeset šeste, Ivan je tada imao tri godine više, radio kao tehničar u Končaru, bio joj pouzdan i konkretan, djelovao joj je sigurno i snažno, čovjek koji zna kamo ide. Prvih deset godina tako je i bilo. Onda su u poduzeću počeli otpuštati, Ivan je promijenio nekoliko poslova malo prodaja, malo auto dijelovi, malo skladište. Cijelo to vrijeme Marija je radila kao nastavnica glazbenog u školi tiho, bez karijernih uspona. Odrasli su sina Matiju koji sada živi u Rijeci sa ženom i malom Sarom koju vidi možda triput godišnje.
Život je prošao. Ako se to tako može reći. Prošao je između sati i vrta, roditeljskih sastanaka i zimnice, Ivanovih službenih putovanja i njezinih večeri uz knjigu. Nikad se nije žalila. Nije bila od onih. Ali jutros se nešto pomaklo s mjesta, kao što se pomakne stara komoda kad zadnji kutak malo podigneš.
Rampu na ulazu u vikendaško naselje podigli su još u svibnju, sad je samo virila u nebo. Marija je prepoznala svaki dvorišni plot, većina parcela već je bila prazna sezona na izmaku. Negdje još dimi iz dimnjaka, mirisi dima i mokrog lišća. Jesen.
Otkopčala je svoj stari lokot, auto parkirala pod šupicu, ugasila motor.
Kuća je bila mala, dva kata, zapravo polukat s prozorom. Veranda s rasklimanim daskama. Povrtnjak od osam sto kvadrata. Ivan pet godina govori kako će proširiti verandu, promijeniti daske, popraviti plot s lijeve strane. Već pet godina.
Marija je prozračila kuću, osjetila miris zatvorenog i malo jabuka koje su pobrali krajem kolovoza. Stavila kuhati vodu za čaj. Sjela uz prozor, gledala vrt.
Krumpira je bilo šest redova. Lišće odavno poleglo i požutjelo, dakle stvarno je vrijeme za kopanje. Ivan je bio po svom pravu – što se samo krumpira tiče. Ali nije bila stvar u krumpiru, nego u onome što je rekao i kako je to rekao.
Nalila si je čaj i gledala van.
Na susjedovoj strani nešto se događalo. Parcele je dosad imao stari gospodin Jozić, koji je preminuo prošle zime, a nasljednici su sve prodali. Marija je to načula preko susjede Nade, okorjele pričalice iz susjedstva, ali sama još nije vidjela novog vlasnika. Sad je unutra netko očito bio: čuli su se čekići, šlihtanje i glas koji si nešto pjevuši pod nosom.
Kad je bućkanje prestalo, Marija je popila čaj i otišla se presvući za vrt. Našla stare hlače i prugasti pulover. Uzela lopatu iz šupe, stala kraj prve gredice i gledala s onim osjećajem dobro poznatim svim ženama preko pedeset i pet ispred tebe je nešto što se mora i što nimalo ne voliš.
Zabola je lopatu u zemlju.
– Dobar dan, – reče netko kraj ograde.
Okrenula se.
Iza drvene ograde stajao je muškarac, šezdesetak godina, visok, u urednoj sivoj jakni. Kosa mu je bila kratko podšišana, potpuno sijeda. Držao se ravno, kao da mu je kralježnica posebne vrste.
– Dobar! – odvratila je Marija.
– Ja sam vaš novi susjed. Ante Milinović. Kupio sam parcelu u kolovozu, tek sad stigao ozbiljnije doći i raditi.
– Marija Prgomet, – rekla je. – Mi smo ovdje već dvadeset godina, muž i ja.
– Drago mi je. – Naklonio je glavu s nekim starinskim šarmom. – Krumpir se kopa ovih dana?
– Evo, spremam se.
– Sami radite?
Malo je zastala.
– Danas jesam.
Ante Milinović bacio je pogled na gredice, lopatu, pa opet natrag na nju.
– Imam bolju lopatu za to – njemačka, široka. Ako vam ne smeta, mogu pomoći. I onako sam mislio po vrtu, a ovdje vam ima krumpira za tri sata posla.
– Ma, nije potrebno – po staroj navici je odmah otklonila. – Znam ja sama.
– Znam ja da vi znate – odgovorio je, bez trunke ironije. – Al’, nekad je lakše u dvoje. Ako želite, naravno.
Razmislila je.
– Dobro. Hvala vam.
Vratio se kroz nekoliko minuta s ogromnom lopatom i radnim rukavicama. Otvorio vratnicu među parcelama, još nije stigao zabiti letve do kraja, pa je prošao.
– Ja ću krenuti s ruba, vi za mnom, pa tako lakše ide.
Radili su šutke prvih dvadesetak minuta. Ante je kopao polako ali sustavno, bez suvišnih pokreta, navikao na fizički rad. Marija je krumpir slagala u sanduke. Zemlja je bila vlažna, krumpir se lako vadio.
– Dugo ste ovdje? – upitao je.
– Od devedeset osme. Tada jeftino prodavali, pa smo uzeli.
– Lijep komad. Gledao sam više parcela, ova mi se najviše dopala. Tišina, šuma blizu, potok na dva kilometra.
– Iz Zagreba ste?
– Iz Zagreba. Zadnjih godina živio sam u Splitu, sad se vratio zbog sestre. Ona je u Svetoj Nedelji, to vam je tu blizu.
Marija se prisjetila Svete Nedelje. Tamo je dobar plac i stara crkvica.
– Jeste li vi bivši vojnik? – ne zna ni sama otkud joj to pitanje, ali nekako je logično zbog njegova držanja.
– Jesam. – Bez pauze. – Trideset dvije godine. Zadnje službeno, pukovnik u mirovini. Tri godine već u penziji.
– I kako vam odgovara miran život?
Malo je šutio, prevrćući zemlju.
– Navikavam se. Prva godina teška, kasnije bolje. Sada uvijek nađem nešto. Čitam, uživam raditi rukama. Došao popraviti ovu kućicu, možda i prezimiti pa vidim kako će ići.
– Ovdje zimi baš nitko ne ostaje.
– To i tražim. Treba mi tišina.
Radili su dalje. Marija je uhvatila samu sebe kako ne misli više na jutro i onu riječ. Samo radiš rukama i razgovaraš povremeno, Ante odgovara smireno, nikamo ne žuri.
Do podne su prevrnuli pola vrta.
– Ajmo pauza – predložila je Marija. – Skuhat ću čaj.
– S guštom.
Otišla je u kuću. Narezala kruh, izvadila sir i svoj domaći džem od jagoda iz srpnja. Skuhala čaj, prostrla na verandi.
Ante je oprao ruke na dvorišnom umivalniku, zasjeo na škripavu stolicu kao da tu sjedi godinama.
– Izvolite, – rekla je Marija.
– Džem je domaći?
– Domaći, od jagoda. Lijepo je rodilo ovo ljeto.
Namazao je kruh, probao.
– Dobar. Moja mater je takav radila. Nisam dvadeset godina jeo ovako nešto.
Marija je srknula čaj. Pomislila da je neobično sjediti s neznancem na vlastitoj verandi, na tridesetu godišnjicu braka i raspravljati o jagodama. Neobično, ali nimalo neugodno.
– Imate li vi svoju obitelj? – upita, pa se odmah ugrize za jezik.
– Imao sam. Razveli smo se prije dvanaest godina. Kći mi je u Osijeku, ponekad čujemo se. Dvoje unučadi.
– Ne želi doći ovamo?
– Svoj život ima. Tako i treba. – Nacerio se. – A vaš?
– Sin u Rijeci. Unuka Sara, ima tri godine. Malo se viđamo.
– Danas se to rijetko viđa. Djeca odlete.
Ušutjeli su. Marija je gledala jabuku u kutu vrta. Još nekoliko plodova, kasni, čvrsti.
– Znate šta, – veselo dobaci Ante, – predlažem jedan dogovor.
Gledala ga je zbunjeno.
– Ja sam vam vojnik, navikao sam sve jasno postavit: ja vam pomažem s vrtom, s muškim stvarima, vi mene počastite čajem i džemom. Povremeno popričamo. Po susjedski, ništa više. Imate li što protiv?
Marija se nasmijala, neočekivano glasno i iskreno.
– Čudan dogovor.
– Ali pošten – ozbiljno kaže, a oči mu vesele.
– Može. Dogovoreno.
Rukovali su se. Stisak mu je bio čvrst i kratak.
Nakon ručka dokopali su ostatak krumpira. Ante je usput pogledao nakrivljeni stup kod ulaza i rekao da bi ga trebalo ispraviti. Marija nije imala ništa protiv. Otišao je u šupu po alat – kao da tu živi godinama. Radio je smireno i temeljito.
Do četiri sata sve je bilo gotovo. Krumpir u sanducima, stup uspravan, vrt uredan.
– Eto vidiš, – rekao je Ante skidajući rukavice. – Sve pod kontrolom.
– Hvala vam, ozbiljno. Ja bih još navečer kopala.
– Ma ništa to. Drago mi je što sam mogao pomoć. – Pauza. – Sutra mi je na terasi par dasaka klimavo, dajte mi posavjetujte što da radim, slab sam u tim građevinskim stvarima.
– Ni ja baš nisam majstor.
– Ajde, u dvoje ćemo nešto smisliti.
Otišao je svojoj kući. Marija je upalila svjetlo. Smračivalo se.
Pomislila je da bi trebala Ivanu javiti da je stigla i sve obavila. Utipkala je broj.
– I? – javio se umjesto bok.
– Došla sam. Krumpir iskopala.
– Lijepo. Sanduke si stavila u šupu?
– Jesam.
– Dobro. Ja sad zovem Marka, možda u nedjelju dođem po njih.
– Hajde.
– Ajde, zauzet sam.
Prekinuo. Marija je ostala sjediti s mobitelom u ruci, pa ga položila i otišla gledati zalazak sunca sa verande.
Noćenje na vikendici nikad joj nije bilo neugodno. Bila je to mirna kuća. Zadnjih godina često je tu sama, Ivan bi pekao izgovore da ne može doći iz grada. Skuhala bi nešto jednostavno, pročitala poglavlje i rano lijezla. Nije tu nikome morala biti spremna. Bila je to tihi oblik slobode, koji nikad nije izgovarala, ali je osjećala.
Sutradan je ustala rano, dok je rosa još bila na travi. Skuhala kašu, popila kavu. Sjetila se dasaka kod Ante. Onda je prestala razmišljati i krenula mu na vrata.
– Rano ste – rekao je, očigledno budan od ranije.
– Tako sam navikla. Daska vam se odvojila, treba je pribiti dugim čavlima. Imate?
– Ima se.
Pola sata su se zezali oko terase. Marija je držala dasku, Ante lupao čavle. Ušla je kod njega i nenamjerno bacila pogled okolo. Čisto, uredno, bez viška. Na polici gomila knjiga. Na stolu karta, ne turistička, nego prava topografska sa svojim oznakama.
– Skicirate rute?
– Volim pješačiti po okolici. To mi je ostalo iz vojske. Pišem svoju kartu.
– I? Što ste sve otkrili?
– Svašta! Jučer našao staru vodenicu, pet kilometara odavde, skoro cijela. Dođete da vam pokažem nekad?
– Doći ću, – izletjelo joj je puno lakše nego što je mislila.
Kod čaja je pitao što radi u gradu.
– U školi sam, nastavnica glazbenog.
– Svirate još?
– Nekad. Imamo doma stari sintisajzer, svirala sam do nekih četrdeset i pet, onda zapustila. Valjda nisam imala vremena barem sam si tako govorila.
– To vam je samo tako govorila?
Malo je razmišljala.
– Valjda sam ga imala. Samo sam prestala misliti da imam pravo na to.
Pogledao ju je ozbiljno.
– To je čudan način razmišljanja.
– Stvarno?
– Mislim da morate pitati samo sebe za dozvolu da u svom domu svirate svoj instrument, – rekao je. – Samo moje mišljenje.
Marija je šutjela. Ali rekla mu je malo više nego što je htjela. Nešto se u njoj pomaknulo. Kao kad nikako ne možeš odvrnuti teglu, pa ti netko samo malo pogurne.
Na vikendici je ostala još tri dana. Ivan nije došao u nedjelju Marko nije mogao, samo je kratko napisao. Marija nije inzistirala.
U ta tri dana pospremila je kuću, izbacila sav nakupljeni krš, stare lonce s pukotinom, tri kante lomljavine što je Ivan uvijek molio da ne čisti jer ga možda zatreba. Dvadeset godina nije zatrebalo.
Ante se pojavljivao svako jutro kad bi radila u vrtu. Nekad bi pomogao, nekad bi samo stajao s kavom s druge strane plota. Onda bi popili čaj, nekad kod nje, nekad kod njega. Pričali bi o svemu: o knjigama, o djeci, o tome kako je kvart izgledao prije trideset godina, vojsci, reformama škole
Drugog dana shvatila je da stvarno sluša. Gleda u oči, ne upada u riječ, ne tjera razgovor na svoje. Nije se mogla sjetiti kada ju je posljednji put netko tako slušao.
Treći dan pronašla je malo zrcalo, davno pospremljeno jer je Ivan rekao da nije za ovdje. Vratila ga je na zid. Pogledala se. Kosa raščupana, lice golo, džemper star. Iz torbe izvadila ruž koji je uvijek vukla, a nikad koristila ovdje i namazala usne. Tek tako. Zato jer joj se htjelo.
Predvečer, Ante joj reče:
– Danas izgledate stvarno dobro.
– Ništa posebno, malo ruža.
– Nije to samo to.
Marija nije komentirala. Nalila je još čaja.
Kad se vraćala u grad, Ante ju je ispratio.
– Kad se vraćate?
– Za dva tjedna, možda i ranije.
– Ja sam ovdje. Planiram ostati dugo.
Klimnula je, otvorila auto. Onda se vratila:
– Hvala vam, Ante, za ove dane.
– I meni je bilo super. Sretno natrag!
Nakon nekoliko kilometara upalila je radio. Sviralo je nešto kasnih sedamdesetih, pa je spontano zapjevala uz radio. Tiho, sebi pod nos. Nije pjevala godinama. Valjda ni sama ne zna zašto.
U gradu sve po starom. Škola, dućan, ručak, čisti stan. Ivan bi navečer došao, jeo, gledao televiziju, ponekad negdje nestao. Ona nije pitala gdje. Već godinama ništa ne pita, on ne odgovara tako to zovu suživotom.
No nešto se u njoj promijenilo, tiho, kao što se promijeni jesenji svjetlo. Spustila je s ormara svoj sintesajzer, Cremona iz devedeset i treće. Obrisala prašinu, uključila. Svirala je ljestvicu, pa još jednu, pa početak Šopenovog nokturna, onog što je učila satima.
Ivan je provirio iz boravka.
– Ti sviraš?
– Da.
– Zašto? Kasno je, susjedi…
– Kroz tri zida su, ništa ne čuju.
– Svejedno. – Povukao se.
Pustila ga je. Svirala još pola sata. Kad je prestala, bilo je zato što je njoj bilo dosta.
Sljedeće subote ustala je ranije, napravila si frizuru, obukla haljinu kupljenu još prije dvije godine tamnoplavu, malu ovratnika. Ivan ju je pogledao začuđeno.
– Gdje ti ideš?
– Nigdje, samo tako.
Blenuo je sekundu, odmahnuo i zaronio u mobitel. Marija je skuhala kavu, otvorila prozor, pila je gledajući obični zagrebački kvart. Ništa posebno. Ali kava je bila bolja.
Javila joj se prijateljica Tamara s kojom se druži još s faksa, viđaju se svaka tri mjeseca.
Maro, jesi ti pomladila? Vidjela sam te novu na Facebooku, sasvim si drugačija! Što je to lijepo kod tebe?
Marija je pogledala novu profilnu. Bilo je to na vikendici, sjedila je na stepenicama s šalicom u plavoj haljini. Ante ju je slikao. Rekao: Pogledajte kako pada sunce. Ni na kraju pameti joj nije bilo da će se toliko dobro osjećat.
Sve super, – napisala je Tamari. – Samo sam se konačno naspavala.
Tamara je poslala emotikon koji plače od smijeha.
Dva tjedna kasnije Marija se spakirala i sama otišla na vikendicu. Ovaj put po svojoj odluci. Spakirala je stvari u petak, rano ujutro otišla. Ponijela i sintesajzer. Nije velik, stane u autić.
Ante je bio na parceli. Mahnuo joj kad je stigla.
– Dobro jutro!
– Dobro. Niste otišli.
– Rekao sam da ostajem. Vidim, nešto vučete?
– Sintesajzer. Hoću opet svirati.
On se nasmiješio, jedan od onih rijetkih, širokih osmijeha što ih štedi.
– Odlična ideja. Dajte pomognem.
Unijeli su sintesajzer na verandu, tamo gdje je sunce grijalo. Marija ga je upalila, namjestila stolicu. Odsvirala nekoliko nota.
– Nisam dugo čuo živi instrument, – rekao je Ante. – Mogu ostati slušati?
– Samo nemojte očekivati virtuoznost. Nisam svirala godinama…
– Ne treba meni virtuoznost. Samo srce.
Klimnula je. Počela sramežljivo, pa sve sigurnije. Prsti su se sjetili. Mišićno pamćenje je zakon. Nokturn je bio nespretan, ali upravo u toj nespretnosti bilo je nešto njezino.
Ante je sjedio na klupi sa strane, nije ništa govorio. Slušao je.
Poslije su opet pili čaj. On je donio čokoladu iz dućana, crnu i finu.
– Znaš, – rekla je Marija, lomeći red, – shvatila sam da nisam svirala, jer sam smatrala da stvaram buku. Toliko godina s nekim tko ne voli glazbu, pa si to počneš misliti da si višak.
– To nije višak.
– Očito nije. Baš je nužno nasmiješila se.
Malo su šutjeli.
– Kad sam otišao u mirovinu, žena mi je prva rekla: Sad ćeš stalno biti doma., sa strahom. Shvatio sam da su joj moji trideset dvije godine izbivanja bile zapravo normalno. Godinu dana smo još izdržali. Poslije smo se mirno rastali. Ona ostala u Splitu, ja sam otišao.
– Žalite li za tim?
– Za čim?
– Da je ispalo tako.
Malo je razmišljao.
– Žao mi je što nisam prije shvatio. Da nisam dugo vidio očito. Ali ne žalim za dobrom odlukom.
Marija je gledala šalicu.
– Teško mi je odrediti gdje prestaje strpljenje, a počinje navika, – rekla je. – Kad više ne trpiš, nego jednostavno ne vidiš.
– Dobar je to problem, – rekao je Ante. – Nema jednostavnog odgovora.
Jesen je dugo trajala na vikendici. Marija bi dolazila svaki drugi tjedan, nekad i ostajala cijeli tjedan ako bi mogla uzeti slobodan dan. U školi, peti b ove godine bio je drag razred, sve je išlo mirno.
Svaki put bi nešto donijela. Jednom donijela gramofonske ploče, stare, jer je na vikendici imala pathefon iz Yuge. Ante je popravio iglu i slušali su Kiću Slabinca po kiši, oboje u toplom pod nadstrešnicom.
– Moja majka je slušala takve ploče, – rekao on.
– I moja. Marija je na sekundu zatvorila oči. Sjećam se mirisa tih omota, papirni, žuti. U ormaru ih je držala.
– Lijepa sjećanja.
– Inače mi previše pamtiti nije lako.
– Zašto?
– Kad se previše sjećaš lijepih trenutaka, jasno vidiš kako je danas. Nije uvijek lako.
Ante je prebacio iglu na drugu ploču.
– Ali je iskreno, – rekao je.
Šutjeli su i slušali kišu. I bilo je dobro.
Krajem listopada Ivan je postao čudan. Marija nije odmah shvatila. Kasnije vraćao kući, skrivao mobitel, dvaput je uhvatila razgovor kroz zid: Ne mogu sutra, žena mi je doma.
Nije pravila scenu. Nije ni osjećala ni tugu ni bijes. Samo je to sklopila u glavi, kao kad konačno shvatiš zadatak.
Pedeset šest joj je. Nastavnica glazbenog, živa i umorna žena s kestenjastom kosom i sintisajzerom na verandi. Zna kuhati džem, svirati Šopena i pričati iz duše. Nije baba. Bila je Marija Prgomet. I tek sada, s pedeset šest, počela je to osjećati.
Glasine iz grada nije dijelila s Antom. To je bilo njezino, za nju samo. Ali jedan dan ju je direktno pitao:
– Marija, sve je u redu kod vas?
Sjedili su kod njega, mirisala je kajgana.
– Zašto pitate?
– Danas vas nema.
Pogledala je van.
– Doma nije bajno, – rekla je. – Dogodi se.
– Znam. Dogodi. I više nije pitao.
Cijenila je tu šutnju više nego išta drugo.
U studenom joj je pokazao vodenicu. Hodali su poljem, pet kilometara kroz šumu, zemlja je otvrdnula, zrak čist i oštar. Vodenica na rubu potoka, zaklonjena stablima. Drvena, potamnila, ali gotovo cijela.
– Predivno, – tiho je rekla.
– Oko osamnaestog stoljeća, po starim kartama.
Stajala je i gledala vodu pod niskim, studenim nebom.
– Evo, vi nakon 55, krećete ispočetka. Kako vam to sjeda?
– Nisam to zvao ispočetka. Više nastavak. Ništa što je bilo prije, nije bilo pogrešno. Samo drugo doba. Sada je drugo doba. Tako treba biti.
Šutjela je.
– Bojite se usamljenosti? – pitao je.
– Valjda da. Iako sam već sad sama, zapravo. Nasmijala se. Smiješno je bojati se onog što već živiš.
– Ima usamljenosti s ljudima i bez njih. S osobom uz tebe, a sam si to je gore.
Vratili su se. Sunce je padalo, šuma mirna. Mariji se disalo lakše nego ikad. Kao da je napokon sama sebi dala dopuštenje dići se punim plućima.
Ivan je u Zagrebu preživljavao vlastite drame, o kojima Marija još nije imala pojma.
Ženska se zvala Kristina. Imala je četrdeset tri, radila kao administrativna u istoj firmi. Ivan ju je zvao krajem listopada, otišli na kavu. Bio je super, dok nije počela pitati za vikende zapetljao se, nešto muljao. Kasnije je ispalo da mu je košulja pohabana, što nije ni primijetio, a ona jest. U frižideru ništa jer je Marija već drugi tjedan na vikendici, zimnice nestalo. Zaboravio joj javiti, ona se uvrijedila, dopisivanje je zamrlo.
Pokušao sam kuhati zagorio mu griz. Pokušao ispeglati košulju spalio ovratnik. Auto stao, nema pojma gdje ga vodi na servis Marija je to uvijek riješila.
Redom je zvao nju:
– Maro, gdje je onaj prašak za kadu?
– Pod sudoperom, na donjoj polici.
– Kako se ovo peglaju košulje?
– Srednji program, s parom.
– Koji servis za auto?
– Na Zelenoj, kod Romana. Reci da si od nas.
Mirno mu je odgovarala. Bez sarkazma, bez gnjeva. Samo kao da vodi evidenciju. Nešto se u njoj rashladilo, a nije postalo hladno. Više jasno.
Početkom studenog Nada je na grupi Vikendice Plitvička na Viberu objavila: Koja krasotica sjedi kod Samojlovićevih sa susjedom, kafenišu, bravo! Priložila sliku: Marija i Ante sjede na verandi, ona s šalicom, on s kavom smiju se nečemu. Slikano kroz ogradu. Marija u tamnoplavoj haljini, kosa spuštena. Ante gleda u nju.
Ivan je član tog chata. Pročitao, pogledao.
Nazvao za dvadeset minuta.
– Tko ti je to?
Marija pogleda mobitel. Zatim bolji pogled prema Anti, koji mirno čita na klupi.
– Novi susjed, – rekla je. Jozićevu parcelu je kupio, rekla sam ti.
– Što radiš s njim?
– Pijem kavu. Ugodno društvo.
– Zašto?
– Jer je lijepo, Ivane.
Pauza.
– Dolazim ja gore.
– Slobodno, – rekla je i prekinula.
Ante digne pogled.
– Muž?
– Da. Dolazi sutra.
– Da se maknem kad on dođe?
– Nipošto. Ostanite.
Ante ju je pogledao, pa natrag na knjigu.
Ivan je stigao sutradan u deset. Marija je čula auto, zalupila se vrata. Sjedila je s kavom na verandi. Ante je bio tu, pričali su o knjigama. Ante je sjedio sučelice njoj, šalica u ruci.
Ivan uzbrdo, vidi njih, zastane.
Marija podigne glavu.
– Bok.
– Bok, – pogleda Antu. – Tko ste vi?
– Ante Milinović, susjed. Marija odmahuje glavom. A ovo je moj muž Ivan.
Ante ustane, kratko kimne:
– Dobar dan.
Ivan šuti, pogleda stol, kave, knjigu.
– Ajmo pričat, – kaže Mariji.
– Pričaj.
– Sami.
– Ante nam ne smeta, – hladno kaže Marija. – Pričaj.
Ivan stisne zube, premješta se.
– Šta tu radiš?
– Pijem kavu s mužem iz susjedstva. Smije li?
– Maro, ne pametuj! Znaš ti kak izgledaš na onoj slici? Ljudi pričaju!
– Da, pričaju da pijem kavu s pristojnim čovjekom. Tako je Nada napisala.
– Maro prestani.
– Prestani što?
– Cijelu tu predstavu. Haljina, kava, sintisajzer si dovukla, sad još frajer vodi knjige kod tebe. Jesi ti normalna? Koliko ti imaš godina?
Mirno je položila šalicu.
– Pedeset šest, Ivane. Htio si reći baba, ali je gost tu pa si zapeo.
Ivan pocrveni.
– Nisam ja to mislio.
– Točno to si mislio onaj dan kad si me poslao kopati krumpir umjesto u restoran. Na tridesetu godišnjicu. Sjećaš se?
– Ajde više, nemoj.
– Neću. Tad sam šutjela. Sad neću.
Ivan priđe stolu.
– Nemoj pred čovjekom.
– Ante nije stranac. U zadnja dva mjeseca popravio mi je stup, iskopao krumpir, pokazao mi vodenicu i nikad nije rekao baba. Tako da, bolje svjedoka neću naći.
Ivan pogleda Antu. On stoji mirno, bez podrugivanja, ništa.
– Odsjedi malo van, hoćeš?
– Ja sam gost svoje domaćice, – odgovori Ante. – Otići ili ostati ona odlučuje.
– Ostajete, – kaže Marija.
Ivan šuti, pa opet na nju:
– Ozbiljna si?
– Nisam ja ništa napravila. Samo ne šutim.
– Uvijek si bila normalna žena, Maro. Što ti je sad?
– Točno to, Ivane. Bila sam normalna žena kuhala, čistila, vikendica po komandi, krumpir za godišnjicu braka. Bila sam najnormalnija. E, sada…
– Sada što?
– Sada slušam svoju glazbu. Pijem kavu u haljini. Pričam s ljudima koji me stvarno čuju.
Pogledala ga je. Lice mu se promijenilo ne ljutnja, nego zbunjenost. Možda prepoznavanje.
– Maro, – tiho kaže. – Ajde pričat doma? Vratit se? Hajde doma…
– Zašto?
– Pa, doma smo…
– Sad sam ovdje doma, Ivane. Ovo je moj dom isto tako.
– Ja tebe više ne razumijem.
– Znam. Odavno me ni ne pokušavaš razumjeti.
Prišla je prozoru, leđima prema njima. Vani vrt odrađen, uredan, jabuka ogoljena, sivo nebo.
Onda se okrene. S desne ruke skine prsten s lijeve ruke, stavi ga kraj šalice.
Ivan pogleda prsten. Onda nju.
– Šta je to?
– Prsten. Ivan.
– Pa što time govoriš?
– To znači da ću ga ovdje ostavit na stolu, a ti možeš vikendicu krumpir je u šupi, alat imaš, lopata oštra. Sve kako voliš.
– Marija…
– Idem malo prošetati, Ante, može?
– Može.
Iziđu. Marija polako niz vrt, zrak svjež, stvaran. Ante uz nju, ne preblizu, jednostavno uz nju. Pođu stazicom prema polju.
– Jeste dobro? – pita Ante.
Zastane, promišlja.
– Jesam. Čudno, ali jesam.
– Žalite li?
Opet zastane. Duže.
– Ne znam. Trideset godina je puno. Bilo je lijepih dana i njih se sjećam.
– Tako i treba.
– Što će biti dalje, pojma nemam.
– Nitko ne zna. I to je sasvim u redu.
Išli su kroz polje. Suha trava, sivo nebo, šuma na rubu. Marija pomisli kako je život nakon 55, za koji je bila sigurna da je samo život-na-izdržaju, puno stvarniji, življi, pomalo strašan, potpuno nepredvidiv. Ali živ.
Što će Ivan reći kad se vrati, nije znala. Što će ona njemu reći, isto ne. Kako će se ovo što je započelo zvati, nema pojma.
Kraj nje bio je čovjek koji ju je doživljavao kao ženu, ne kao kućnu pomoćnicu. Čovjek koji ju je slušao. Koji ju nikad nije nazvao babom niti joj stavio mjesto kod krumpira. Je li to bio novi početak, ili samo pauza, ili nešto bez imena, nije znala.
Polje je završilo. Počeo je šumarak. Nastavili su hodati naprijed.
