– Martina, otvori, već smo pred vratima! Čuješ li me?
Martina Ivanković držala je mobitel uz uho i gledala u tamni prozor. Bila je skoro pola deset navečer, vani su se povijale breze, a iza drvene ograde s novim daskama, koje još nije stigla obojiti, stajali su ljudi. Rođaci njezina muža. Nije ih zvala.
– Ljubica, zašto niste javili da dolazite?
– Nije bilo vremena, Martina. Poplava nas je zadesila, sve odozgo, kroz plafon. Nismo stigli pokupiti stvari niti dokumente kako treba. Otvori, molim te, hladno je.
Martina je spustila mobitel na prozorsku klupicu i napravila tri koraka prema vratima. Zastala, vratila se. Pa opet pošla. Tako je već dvije godine: tri naprijed, tri nazad, nikad ne zna brzo reći ni da ni ne. Ivan, njezin suprug, znao je reći da je to njoj u isto vrijeme i najbolja i najgora osobina.
Ivan je trenutno bio u Osijeku. Otišao je prije tri tjedna na veliki građevinski projekt, povremeno zvao navečer, obećavao vratiti se krajem mjeseca. Martina je ostala sama u njihovoj kući nedaleko Čakovca, kući koju su pet godina gradili, još dulje štedjeli, i tek u ožujku napokon uselili. Mala, uredna kuća s verandom i cvjetnjakom prepunim floksa, koje je Martina već stigla zasaditi.
Pritisnula je dugme za otvaranje kapije.
Ispred su stajali troje: Ljubica Maras, svekrva, sedamdesetjedna, krupna žena stisnutih usana. Njezin suprug Ante, miran starac s lukavom iskrom u oku. I njihov sin Tomislav – Tomo, četrdesetsedam godina, rastavljen, bez stalnog posla, s velikom sportskom torbom preko ramena i pogledom čovjeka uvjerenog da mu svi nešto duguju. Tomo je bio Ivanov mlađi brat. Martina ga je znala šesnaest godina i nikad nije vidjela da je sam platio išta za sebe.
– Hvala Bogu, Martina, napokon! uzdahnula je Ljubica i ušla prije nego što je Martina nešto uspjela reći. Ante je kimnuo, šutke. Tomo se ušuljao posljednji, pogledao unaokolo procjenjujući i zafrknuo.
– Nije loše, kućica. Nisam očekivao da ste ovako sredili.
Martina je prešla preko komentara.
– Što se dogodilo u stanu? Recite detaljno.
Ljubica je već skidala kaput u hodniku i vješala ga na kukicu predviđenu za Martinu.
– Stanari iznad nas, deveti kat, pukla cijev baš u nedjelju ujutro. Plafon se srušio dnevnom, u spavaćoj sve mokro. Kažu iz uprave, najmanje tri tjedna treba za popravak, možda i mjesec. Nemamo kamo, shvaćaš li? Hotel, to su novci, a sad nam nije vrijeme za to
Martina je slušala i kimala. U prsima joj je rasla nelagodnost, mala, tjeskobna, nalik crviću. Tri tjedna. Troje njenih ne posve tuđih, ali ni bliskih gostiju u jedinoj njezinoj kući, onoj na koju se navikavala polako i oprezno, kao na neko novo, još pomalo zastrašujuće, ali dragocjeno, vlasništvo.
– Samo na par tjedana, Martina, nema duže dometnuo je Ante, spuštajući se na klupicu u hodniku i izuvši cipele te ih ostavio nasred prolaza.
Martina ih je pomaknula uza zid. Nije ništa rekla.
Te iste noći, pri skoro ponoći, nazvala je Ivana. Glas mu je bio snen.
– Ivan, tvoji su došli. I Tomo. Kažu da im je stan poplavio.
Pauza.
– Poplavio? Stvarno? Kad to?
– Kažu, nedjelja. Žele biti tu dok traje popravak, nekoliko tjedana.
Ivan je šutio. Martina je čula njegov duboki uzdah.
– Što ćeš ipak su to moji. Nije im lako odbiti.
– Znam. Samo htjela sam da znaš.
– Snaći ćeš se ti. Ti najbolje s njima izlaziš na kraj.
Spustila je slušalicu i dugo buljila u strop. Izlaziš na kraj. To je više bilo: znaš šutjeti, trpjeti i glumiti da je sve u redu.
Prva dva dana prošla su još nekako. Ljubica je hodala po kući kao da se privikava na bolje tuđe, a vlastito joj fali. Ante je gledao televizor. Tomo spavao do podne. Martina je kuhala, čistila, trudila se ne primijetiti da su gosti zauzeli dvije najbolje sobe. Ljubica i Ante su zauzeli spavaću sa velikim krevetom i vlastitom kupaonicom; Tomo je preuzeo radnu sobu koju je Martina čuvala za sebe. Ona se preselila u mali kutni sobičak, prvotno zamišljen za goste.
Treći dan Ljubica je zatražila poseban sir.
– Martina, ima li ona kravlja skuta u dućanu gdje kupuješ? Baš taj s pašnjaka Sveti Petar, ništa drugo ne mogu zbog stomaka.
– Pogledat ću.
– I ne daj Bože, posni! Pet posto masnoće, ništa manje.
Skuta se našla. Martina je platila, šuteći o cijeni, iako nije bila mala.
Ždrijeb još gore četvrtog dana: Tomo je pojeo sav sir koji je Martina kupovala sebi, pa tražio još jedan, neka bude malo blaži ovaj put. Martina je kupila i novi sir, pa maslac, jer je nestalo brže nego inače, i kolače, jer Ante voli čaj s kolačima, i posebnu mineralnu vodu, jer Ljubica pije isključivo negaziranu određene marke.
Nitko ni jednom nije ponudio platiti namirnice.
Martina je čekala. Ne jer je bila škrtica, nego jer je mislila da ljudi valjda sami shvate očito je. Ali dani su prolazili, zalihe nestajale, a novčanik otvarala uvijek samo ona.
Krajem prvog tjedna napravila je prvu grubu računicu i osjetila laganu vrtoglavicu ne zbog brojki, nego zbog svijesti da nikoga od troje nije zanimalo kako ona stoji s novcima. Ivan joj az mjesec šalje određeni iznos za kućanstvo. On je izračunan za jednu osobu, ne za četiri.
– Ljubica, možda bi mogli skupiti novac za hranu? Zajedno jedemo ipak.
Ljubica je pogledala preko šalice.
– Martina, nama je sada baš teško. Popravak, troškovi, živci Znaš kako je to. Kad stanemo na noge
– Razumijem, – rekla je Martina i otišla iz kuhinje.
Nije razumjela. To što razumiješ zapravo je nešto sasvim drugo, samo što toga nisi svjestan dok ne postaneš.
Tomo se u međuvremenu potpuno udomaćio. Uzeo bi njezina auta. Bez pitanja, iz hodnika uzeo ključeve i krenuo. Prvi put je to otkrila kad je pošla u dućan, a auta nije bilo. Vratio se nakon dva sata.
– Išao sam u grad, sredi neke stvari. Valjda ti ne smeta?
– Samo sljedeći put pitaj, – rekla je.
– Ma lako ćemo.
Više nije pitao. Svaki put uzimao i odlazio kad god bi poželio.
Zvala je Ivana.
– Tomo mi stalno uzima auto bez pitanja.
– Ma pusti, Marti. Zar da pješke ide? Mora ići u grad.
– A što rješava?
– Valjda ima posla, ne znam. Razgovaraj s njim.
Martina je pokušala. Tomo je samo slegnuo ramenima: Vidiš da sam u frci. I izašao na verandu. Kraj razgovora.
Deset dana nakon gostinjeg dolaska, Martina je primijetila da se nitko više ne raspituje za popravak stana. Niti spominje kad bi trebao završiti. U prvih nekoliko dana Ljubica je nekamo zvala i razgovarala nervozno o majstorima. Sada ništa. Svi su već bili raspakirani, stvari po ormarima, Ljubicini kremi na noćnom ormariću, Antini papuče ispod kreveta. Tomo je u radnoj sobi priključio svoju tehniku.
Martina pokuša izravno.
– Ljubica, što kažu za popravak? Kada ćete se vratiti?
Ljubica gadala breze kroz prozor:
– Martina, znaš da to sve traje. Majstori, materijal Dugo ide to danas.
– Kad počinju barem?
– Sutra Goran dogovara s upraviteljem.
Ante nikoga nije zvao. Sjedio je uz televizor od tri popodne do mraka i gledao Ribolov Hrvatske.
Martina broji dane. Deset. Dvanaest. Četrnaest.
Četrnaeste noći nije mogla spavati pa je došla po vodu u kuhinju. Zastala, čula kako s verande dopiru glasovi. Vrata su bila odškrinuta. Nije željela prisluškivati, ali onda je čula vlastito ime.
– Martina stvarno ništa ne kuži, – govorio je Tomo, zadovoljno. – Baš je onakva kakvom ju je Ivan opisao. Predobra i preblaga, više naivna.
– Tiše, – šapće Ante, iako bez puno brige.
– Ma spava ona sigurno Tomo, ne budi bezobrazan, – Ljubičin glas, tih, nježan, daleko od one brige pred Martinom. – Ali, ruku na srce, odlično smo se smjestili. Stan se iznajmljuje, novci kapaju, a ovdje smo na gotovom. Jesam ti rekla da će upaliti.
Martina je stajala kod štednjaka, nepomično.
– Što ako se Ivan vrati ranije? pita Tomo.
– Neće, rekao je krajem mjeseca. Imamo još vremena. Zrak je čist, hrana dobra, pranje besplatno. Zašto ne bismo ostali?
– Martina je još pitala za namirnice, – podsmijao se Tomo. – Kao da se mi moramo njoj zahvaljivati.
– Nek pita, – Ljubica se podrugljivo nasmije. – Gosti ionako ne plaćaju.
Martina je tiho spustila čašu. Izlila joj se voda po prstima, nije ni osjetila hladnoću. Osjetila je nešto drugo, što je iz dubine, toplo i tiho, polako raslo prema gore. Ne uvreda. Niti ljutnja. Više jasnoća.
Od poplave nema ni traga. Stan se iznajmljuje. Sračunato su iskoristili što je Ivan odsutan, što je ona kakva jest.
Vratila se u sobu, ležala budna sve do tri ujutro. Onda posegnula za telefonom.
Ivan se javio snen i odmah zabrinut.
– Marti, što je bilo?
– Ivan, moram ti nešto ispričati. Molim te slušaj do kraja, ništa ne pitaj usput.
Ispričala mu sve. Bez viška emocija. O stanu što se iznajmljuje. O riječima, da je predobra, do gluposti. O novcima koji im dolaze dok ona hrani troje iz svoga džepa.
Ivan dugo šutio.
– Jesi sigurna da si to čula?
– Jesam.
Opet pauza.
– Kakvi gadovi, – rekao je slomljeno, s toliko iskrenosti da je Martina jedva suzdržala suze. – Oprosti, Marti. Nisam znao. Stvarno.
– Znam da nisi znao.
– Što želiš sada?
– Da odu. Sutra.
– U pravu si. Podržavam te. Ako hoćeš, ja ću ih nazvati.
Martina razmisli sekundu.
– Ne. Sama ću. Bitno mi je da si uz mene.
– Uvijek sam uz tebe.
Sutradan prvi svanula. Skuhala sebi jednu kavu, samo za sebe. Zalila flokse. Stajala na pragu i slušala ptičji cvrkut u brezama. Dan jasan, blag, malo svjež. Trava srebrena od rose.
Kad se u pola devet Ljubica pojavila u kuhinji sa pogledom gladne, Martina je sjedila za stolom, mirno.
– Martina, zar nisi još ništa pripremila za doručak?
– Ljubice, sjednite. Trebam vas sve troje.
Ljubica se namrštila.
– Sad od jutra?
– Da. Probudite Antu i Tomu.
Ton Martina je bio tih, ali jasan i nepopustljiv. Ljubica je nešto prepoznala i otišla.
Za deset minuta sva trojica sjede za stolom. Tomo raščupane kose, Ante u potkošulji, Ljubica napeta.
Martina položi mobitel na stol, ekran okrenut dolje.
– Želim da za sat vremena sve spremite i napustite moju kuću.
Tišina.
– Martina, šta – poče Tomo.
– Nisam završila. Glas je bio čvrst. – Ako za sat ne odete, zvat ću policiju. Kuća je moja i imam pravo tražiti da iz nje odu ljudi koje nisam službeno pozvala. Nije prijetnja. To je plan.
– Znaš li ti što govoriš?! – povisi Ljubica. – Mi smo ti obitelj!
– Došli ste s pričom o poplavi, dok vam se realno stan iznajmljuje. Novci vam stižu svaki mjesec, popravka nema niti ga je bilo. Sinoć sam čula svaki vaš razgovor. Sve.
Tomo je zacrvenio, Ante pogleda suprugu, Ljubica spusti pogled.
– Nismo ništa iznajmili, – pokuša Tomo, već nesiguran.
– Tomo, nemoj, – umorno reče Martina. – Ne želim skandal. Samo želim da odete. Sat vremena, dovoljno je.
– Ivan zna? šapne Ljubica.
– Zna. Razgovarala sam s njim noćas. Slaže se s mojom odlukom.
Taj trenutak promijeni sve tri face. Tomo otkloni stolicu, Ante protrlja koljena.
– To se naziva obitelj gorko reče Ljubica ustajući. Izbaciti ljude iz kuće.
– Ne izbacujem ljude. Samo zahtijevam odlazak onih koji su došli prevarom.
– Još ćeš požaliti.
– Možda. Martina se ustane i ode do prozora. Sat vremena.
Izašla je van u cvjetnjak, zalijevala flokse. Ruke su joj lagano drhtale ne od straha, nego od nečega potpuno novog. Nikada prije nije tako pričala, bez izvinjavanja, bez omekšavanja. Osjećala je čudnu lakoću, kao da je skočila s visoka i otkrila da je tlo odmah tu.
Iz kuće su se čuli zvuci pakiranja. Tomo izašao na verandi.
– Martina, znaš da ovo pretjeruješ, zar ne?
– Tomo, spremaj se. Nema vremena.
– Mi smo ipak obitelj.
– U obitelji se ne laže.
Zastao je pa otišao.
Nakon četrdeset minuta svi su izašli pred kapiju s torbama. Tomo s najvećom, Ante vuče kofer. Ljubica zadnja, uspravna i šutljiva.
Kod kapije je zastala.
– Reci Ivanu da mu nećemo oprostiti.
Martina pogleda u njezine oči.
– Prenijet ću.
– I upamti: obitelj nije ona koja izbacuje, nego koja prima.
– Ljubice, – tiho reče Martina, – primila sam vas. Prije dva tjedna. Vi ste iskoristili. To je bio vaš izbor.
Ništa više nije rekla. Izašla kroz kapiju. Za njom Ante, onda Tomo, koji je ispod oka gledao kao da je sve nesporazum.
Martina je zatvorila kapiju.
Vratila se u kuću i zastala. Mirišalo je na tuđe. Tuđu kremu, miris, tuđu svakodnevicu. Tri prljave šalice na stolu. U kupaonici tuđa četka za kosu na polici. U velikoj sobi zgužvano, Antine papuče pored kreveta.
Otvorila je prozore. Oprala veš. Promijenila posteljinu u spavaćoj. Tuđu četku bacila u smeće. Sve radila metodično, mirno, u svakom postupku bilo je nešto pročišćujuće.
Do ručka kuća je opet bila njezina.
Nazvala je Ivana.
– Otišli su, – rekla.
– Hvala Bogu. Kako si ti?
– Dobro sam. Malo umorna, ali dobro sam.
– Svaka čast, Marti. Ja bih to teško mogao tako.
– Mogao bi. Samo ti nije trebalo.
– Jesi znala da iznajmljuju stan?
– Nisam. Kunem ti se, mislio sam da im je teško.
– Uredu. Vjerujem.
– Razgovarat ću s njima ozbiljno.
– Hoćeš, ali ne sad. Neka prođe.
Skuhala si je ručak. Jednostavan: krumpir, svježi krastavci iz vrta, komad kruha. Jela mirno, u tišini koja nikad nije bila ovako poznata.
Te večeri dugo sjedila na verandi, gledala kako se nebo polako tamni između breza. Sjetila se kako su s Ivanom birali ovo mjesto, kako je on govorio: Gle, Marti, tu ćemo imati verandu, večerat ćemo vani. Nikad nisu stigli zajedno doživjeti te večeri. Uvijek nešto novo, posao, gradnja, pa put. Ali sada je to bilo veranda, nebo, breze, i nitko suvišan.
Zna Martina da nije kraj. Ljubica neće zaboraviti. Tomo će se ljutiti. Ante možda nije zlopamtilo, ali živi s onima koji jesu. Razgovori s Ivanom tek slijede, teški. Možda i njega pritisnu, pa se i on naljuti.
Ali sada Martina sjedi na verandi. I zna da jednu stvar više neće dati.
Za nekoliko dana joj se javila prijateljica Ksenija, poznata po tome što uvijek sve prva dozna.
– Marti, čula si što rade tvoji?
– Što sad?
– Ova situacija s vikendicom. Nakon što su otišli, htjeli su nešto unajmiti, ali još nisu dobili novce od stanara. Hotel preskup. Iznajmili su staru vikendicu u Marinićima. Znaš Mariniće?
– Čula sam. Stari placevi tamo.
– Bez tople vode, wc vani, peć dimi. Tomo je navodno lud od muke, ali nema druge. Ljubica se već žali vlasnicima da peć puši.
Martina šuti par trenutaka.
– Pa dobro, – kaže napokon.
– Marti, nisi zlobna?
– Nisam. Samo nemam osjećaja više.
I Ksenija zastane.
– Razumijem. Ma svaka ti čast što si ih maknula. Ja ne bih mogla.
– Ni ja nekad ne bih mogla.
I to je istina. Nekad bi pila kamilicu i čekala. Dok se sami ne pokupe, dok ne isele, dok nešto samo od sebe ne prođe. Smatrala je to obazrivošću. A zapravo bio je to samo strah. Strah povrijediti, strah ispasti neljubazna, strah narušiti nešto što se zove obitelj, a često je to samo pritisak na one koji su spremni šutjeti.
Ivan je stigao krajem mjeseca, kako je i obećao. Martina ga je dočekala na vratima. Zagrlio ju je tako snažno da se opustila nakon tjedana napetosti.
– Sve u redu? pitao, gledajući ju u oči.
– Sve dobro.
Obišao je kuću, čist, tih dom. Na kuhinji je mirisao juha. Na verandi dva naslonjača koja je Martina stavila tamo upravo za njih.
– Razgovarao sam s mamom, – sjeo na kauč. Prvo se ljutila, kasnije malo spustila loptu. Kaže da si bila gruba.
– Možda jesam.
– Rekao sam joj da nije bila poštena. Nije se složila, ali je šutjela. To je za nju već napredak.
– Ivan, ne želim se zauvijek svađati s tvojima.
– I ja to ne želim. Ali ne želim da te itko koristi. To znam sigurno.
Martina klimne.
Večerali su zajedno, na verandi, baš kao što je davno Ivan sanjao. Bio je topao suton, breze mirne, negdje u daljini kukavica. Martina je slušala i nije brojala godine. Nije zbog straha od odgovora, nego jer je upravo ovo bilo dovoljno večer bez tuđih, bez potrebe da stalno ugađaš, bez osjećaja da je njezina dobrodušnost bunar bez dna.
Flokse su procvjetale dok je bila zauzeta svime ovime. Nije ni opazila kad. Sad su tu ružičaste, svježe, pomalo raščupane, baš kao ona.
Nakon otprilike tri tjedna, Tomo ju sam nazvao. Martina pogledala u ekran, gdje piše njegovo ime, pa se javila.
– Martina. Slušaj Htio sam reći
Pauza.
– Tomo, samo reci.
– Možda smo malo pretjerali. Cijela situacija
– Možda.
– Mama nije to iz zloće. Samo, eto, tako ispalo. Razumiješ?
Martina je šutke prošla sobom, zastala kraj prozora.
– Tomo, nisam ljuta. Ali morate shvatiti: to što ste napravili nije eto tako ispalo. Bio je to svjestan izbor. Vaš.
Tišina.
– Valjda je. Razumijem, valjda.
– Dobro. Ako shvaćaš, već je bolje.
– Mama i ja bismo htjeli da do Nove godine bude sve normalno.
Martina nije odgovorila odmah. Promislila polako.
– Tomo, do Nove godine ima još vremena. Vidjet ćemo.
– U redu.
– Pozdrav.
– Pozdrav, Marti.
Spustila mobitel i izašla na verandu. Ivan ju čeka s novinama, pogleda ju upitno.
– Tomo zvao, – reče.
– I?
Ona još sekundu šuti, pogleda flokse, breze, svoje nebo iznad svog doma.
– Kaže, možda su pretjerali. Želi da do Nove godine sve bude u redu.
– A ti?
– Ja sam rekla: vidjet ćemo.
