Mama je napokon otišla u mirovinu. Već par godina. “Umorna sam”, kaže. “Zdravlje je nula. Posao je bio napet, ekipa toksična, ni godine mi nisu više za sve to. Želim malo živjeti za sebe, a ne za sve ovo ostalo.”
Zapravo, s mamom nitko nije ni raspravljao. Naša mama je takva da je svima jasno da nema smisla protiviti joj se.
Tako se mama preselila na vikendicu, u Gorski kotar, i započela svoj najbolji život: sadi perunike i krastavce, puši na terasi, pije kavu. Ponekad s pelinkovcem, ponekad s knjigom. Uređuje, odmara se od posla, prisjeća se tog stresa s blagim užasom i raduje da unuci odavno nisu dječica pa ih više nitko neće cijelo ljeto dovlačiti k njoj na skrb.
S vremena na vrijeme, iz svog raja, šalje nama potomcima stručne savjete:
– U mirovinu idite tek kad unuci diplomiraju. To je bitno. Bitno je da su odrasli i da vam ih ne bi vezali oko vrata dok ste već umirovljenik. A praunuci, to ćete tad već biti prestari, pa to neka rješavaju vaša djeca ili njihova djeca, to više nije vaš film.
Sve joj je na vikendici sjelo na svoje mjesto: poštanski ured u selu, dućan, internet, ružičnjak pod prozorom, svježi zrak, mirni susjedi, život bez stresa. Ali, nakon nekog vremena, mami je postalo nekako pusto. I odlučila je malo začiniti stvari: napuniti nekoliko četvornih metara dvorišta betonom.
Treba urediti parkiralište! Jer, po maminom, parkiralište je “nekako neugledno”. A i – ne treba čekati milost prirode, priroda nam je već dala internet. Tamo je mama odmah pronašla ekipu “Ajmo!” sposobnu za sve. Za kune, naravno.
I dođe dan D. Pristiže njih pet, sa šefom Mihaelom mama ga zove “Miha”, iako je čovjek krupan, dva metra visok. Početak je bio žustar, ali nešto se ispriječilo. Dva miksera betona već čekaju znak. Mama zuri s terase.
Tada kao da je Mihina logika sanjala svoje snove. Pa kako ne iskoristiti ovakvu “priliku”? Teta. Pahuljasti maslačak. Sama i još “muški” betonski poslovi za koje, po Mihinu snu, mama pojma nema. Pa su odlučili dečki “maznuti” još koju kunu nema veze što su već najavili cijenu, vrijeme je za pripetavanje.
Miha započinje koncert:
– Ovo tako ne ide, sve je krivo, sve je loše… Mora se dodati još, inače se pakiramo. Tražite drugu ekipu.
Mama je slušala. Čak je suosjećajno klimnula. “Pet tisuća kuna, kažete? A dvije i pol ne bi prošle? Pa dobro, dečki… Ja vam vjerujem. Kako ne vjerovati tako ozbiljnim ljudima.”
Onda odjednom kaže:
– Ajmo ovako. Kladi se?
– Kako mislite? oživi Miha.
– Na tih istih pet tisuća. Kladi se da ću ja, Miha, s tvojom ekipom tako organizirati posao da to sve odradite vrhunski, ne za dan kako veliš, nego u tri sata. Uspiješ? Pet tisuća meni. Ne uspijemo? Ja tebi pet tisuća. Dogovoreno?
Iskreno, ja bih na Mihinu mjestu triput razmislila. Čak i da je baka čudna zašto riskirati? Ali Miha nije završio škole, ego mu buja. Prihvatio je.
Miha sjeda na stepenice s kavom motri. A Marica Perković navlači gumene čizme i krene kao iz snova.
Za pet minuta postavila je ekipu na pozicije, ni oni nisu znali kad su postali tim iz snova. Svakom je objasnila tko što nosi, gdje ravna, gdje ne smije gubiti vrijeme, gdje mora biti najbrži, gdje oprez. I vozačima miksera je sve rastumačila kad točiti, kako točiti, da ne “iskrcaju” beton, nego da rade. I najvažnije izvukla maksimum, bez praznih hodova, bez viška pokreta.
Uglavnom, boginja betona.
Posao koji su ti dečki planirali mljeti cijeli prokleti dan ona je riješila za malo više od dva sata. I urađeno je tako da ni savršeniji snovi ne mogu bolje. Idealno. Pravo i pametno.
Miha se na početku smješkao kao, brzo će se iscrpiti. Pa je prestao. Onda je problijedio. Jer se sjetio dogovor je dogovor. “Daj pet tisuća.”
Mihi je na sekundu nestalo riječi. I osjetilo mu se na licu, kao da je prvi put shvatio da stvarnost nikad nije obavezna složiti se s tvojim očekivanjima.
– Čekajte… iscijedi. Samo mi recite jedno… Kako?! Kako ovo uopće?! Pa to… to ne može
– Može, mirno kaže Marica, otresajući beton s rukavica. Jeste na ulazu u grad vidjeli onaj ogroman rotoraš? Tri nivoa?
– Pa… jesmo, promrmlja Miha.
– I vozili ste po njemu?
– Pa, jesmo…
– Super. Ja sam ga gradila.
Tad, pričaju, Miha je shvatio da “pahuljasti maslačak” ponekad samo znači čovjek koji je godinama radio gdje ni najtvrdokorniji ne opstaju. I da je rasprava s takvima samo skupa škola.
Mama je napokon otišla u mirovinu. Već par godina je doma. “Umorna sam”, kaže. “Zdravlje mi je na izmaku, posao je bio stresan, kolektiv otrovan, godine su tu. Želim napokon živjeti za sebe, a ne ovako dalje.”
