Pusti, nek ide
Ma daj mi se malo igrat Daj! vrištala je, nogama stampala, mala Mirlena, vukući lutku iz ruku svoje prijateljice Ljubice. Lutka, plastična, s kovrčama svijetlo-smeđe kose, u žutoj haljinici, letila je amo-tamo u dječjim rukama. Još malo, pa će joj glava otpast kao u scenama iz loših hrvatskih sapunica. Pa daj, što si takva, žao ti, a?! Uuu, ljuta sam! povukla je Mirlena još jače i potrgala vrpcu s haljinice. Ljubica je briznula u plač kao medo kojem su pojeli posljednju teglicu domaćeg džema od malina.
Ljubica je došla k Mirleni na vikendicu kraj Ogulina jer je Mirlenina mama, Vesna Perković, danas slavila rođendan, pa je Vesna pozvala i Ljubićinu mamu, Sanju.
Vesna i Sanja bile su najbolje frendice iz razreda, davno, u doba kad je audio kaseta bio luksuz, a reklame za Eurokrem novost. Kasnije su im se putevi razišli: Sanja odselila u Zagreb na faks, Vesna ostala u rodnom Rijeci, upisala izvanredno ekonomiju i radila u trgovini. Ali ne u bilo kojoj bila je glavna u kvartovskom dućanu alkoholnih pića. Dobro se tu zarađivalo, a šef, debeljuškasti, uvijek zarastao u bradu i zadihan Zvonko, znao je Vesni kao bonus pokloniti bocu pelinkovca ili Konavljanina, pa čak jednom i prošek iz Imotskog. Vesna bi klimnula, zahvalila, i po starom dobrom običaju preprodala tu bocu nekoj prijateljici. Zvonki je uvijek govorila Bilo je fenomenalno! pa bi on, sav ganut, donio još Smijala se Vesna, to je bila njihova platonska ljubav. Onda Zvonko umre, oduzmu mu dućan, a onda, kažu, i srce sve nekako obrnutim redom.
A bio je sam, vrlo sam šaptala je Vesna kasnije, s čašom rakije u kuhinji majci. Imao je posao, imao je kune, a nitko ga nije imao za zaplakat. Na sprovodu samo ja i dostavljači. Zamisli, mama, imao čovjek sve pare, stan a da ga nema tko ispratit. Jadno! rasplakala se Vesna, pripita i promrzla nakon sprovoda pod gnjilim, mokrim snijegom u studenom. Ruke je još drhtale, možda od hladnoće, možda od straha. Nikad nije voljela pričati o smrti, ni o pogrebima, ni o kako će sve to biti s njom. Ali, kasnije, kad odraste, liječila će roditelje, nosila domaću juhu u bolnicu, pendrek kifle i kekse, nagovarala ih da pojedu štrukle, pa ih pokopala i Luku Perkovića i Anicu Perković. I kad je smrt došla treći put, više je nije bilo strah. Pogledala ju je u oči: smrt je bila neka pogurena stara baba u iznošenom kaputu. I Vesna tiho rekla: Hvala! Mučili su se roditelji, ajde, uzmi ih, bolje je tako
Ali, to je sve kasnije. Sad Vesna žuri ulicom prema školi baleta, šalabahtera nešto po mobitelu, diže pogled kad ono vidi poznatu siluetu.
Sva sretna brizne u trk i viče:
Sanja! Čekaj, žena Božja!
Sanja pogleda, naškilji, ne prepozna odmah Vesnu sva se ona sad promijenila, uljepšala, nova frizura, postala žena sve po špagi.
Sanjica! Pa to je susret! O, a tko je ovo s tobom, kći? I ja imam malenu, Mirlenu. Sad je na baletu, ono, pleše! zapikirala Vesna, ispružila nogu, nasmijala se. Ja sam odlučila, kod nas je balet svetinja! Muž, Zvone, vječno gunđa, kaže zašto maltretiramo dijete, ali ne dam se! Mirlena mora ravnati leđa, liječnik rekao! Uglavnom, dosta o meni, kako je kod tebe? Gledam, imaš dijete, ali prsten nigdje?
Razveli smo se Sanja sakrije ruku u džep.
Aaa, pa što onda! Ko da je razvod tumorska dijagnoza! Plaća li alimentaciju? Vesna namigne Ljubici, a ova se okrene s druge strane. Ako plaća, ma pusti brige! Danas svih pola Hrvatske razvedeno! Osim, naravno, ako ste imali crkveno vjenčanje eh, onda, Sanjice, grijeh ti je golem! Strašan!
Nismo, procijedi Sanja.
Eto, još bolje! Doviđenja mu bilo i zbogom! Ajde, cure, moram ja po Mirlenu, danas joj atestaciju radi sama Antonova, znaš li tko je Antonova? Svjetionik baleta, čudo jedno! I, slušajte Vesna se zamisli. Dođite kod mene na rođendan ove subote! Kod mene na vikendicu. Znaš ti gdje je, Sanja?
Ma nije mi baš zgodno odvukla Sanja, paleći si lampicu u glavi: koji poklon sad uzeti? Kod Vesne uvijek moraš čitat misli obične poklone ne prihvaća, traži lijepo.
Nezgodno, Sanja, češljat uho nogom! Dođite, ja ću skuhat kotlovinu, moji roditelji bit će tamo, pitaju za tebe! Majka te još iz vijesti pamti, neki dan čula tvoje prezime kad nešto o obnovi pročitali. Ipak ti nisi klasična prijateljica iz osnovne. Znaš, dođe i par ekipa, neki dečki, nemoj zamjerit Ma, ak hoćeš, povedi nekoga, ajde, srijeda u deset, čekam! tiho viknu s druge strane ulice i razmahala se ko signalizator na trajektu iz Splita. Svi se okrene, Vesnu nije briga…
Sanja cijelim putem do dućana, kasu i doma žvače se u sebi što nije rekla jasno NE. Sad će ju čekat (ili neće, možda je Vesna već i zaboravila da je nekad znala neku Sanju iz prošle ere, razvedenu, s djetetom, stanom podijeljenim s tetom Ivkom, kaosom u glavi i bez imalo rođendanskog veselja).
Došli doma, u stan koji dijele s tetom Ivkom.
Što stojite tu ko krumpiri? Ja sam valjda stavljala krpu na pod za vas! Sanja, ni ne pomažeš, a ni dijete ne učiš redu! stane teta Ivka, utvrdi ruke na bokovima i gleda kako se Ljubica i mama skidaju cipele na komadiću vreće i prikradaju se kao miševi.
E, neće tako! ne da se teta Ivka. Danima je sama pa joj fali drame. Hajde, vratite se i cipele peri! Sad će kapat voda, a vi ko cvijeće po livadi!
Govori piskutavo, svako malo zveckajući narukvicom od lažnih koralja na ruci.
Ništa se neće proliti, Ivka, vani je suho! uzdahne Sanja.
A što?! Prašinu si donijela! Kako da dišem tu prašinu, znaš da imam astmu! Krivo što sam vas pustila, ništa vi ne cijenite, ni tuđe zdravlje nastavlja teta Ivka, sada uzdignuta ko Kula Lotrščak. Večer joj više nije dosadna.
Dobro. Ja ću oprati. Vi idite u sobu, hladno je, napuhat će vas Sanja uzme cipele i odnese, a teta zadovoljna, kao da je osvoila štrukle na tomboli, krene gledat priču o ljubavnom životu Severine jer nju uvijek zanima ima li Severina kakve pikanterije.
Tek što je završila priču o Severini, teta Ivka dođe u kuhinju gdje Sanja grije večeru.
Ovako ćeš mi sve pofrigat! Ovak urlaš s vatrom! Kupi si svoje tave, pa na njima radi kaj hoćeš!
Ovo je moja tava, Ivka. I šeflja isto prebacila krumpir i faširance u tanjur, uzdahnula, Ajde, Ljubo, idemo mi.
Djevojčica ponese dva tanjura. Ali teta, kao slučajno, grunu laktom u Ljubicu, tanjuri se nagneše i ode večera po podu, a vilica zveknu. Ljubica prestrašeno počne skupljat ostatke.
Pa Ivka, pobogu, zašto gurate dijete?! Što smo vam napravili? Plaćamo vam stanarinu, živimo tu jer ste nas pustili, što sad nije OK? Zašto stalno sve nije kako treba? Hladno je, a vi otvorili prozor u našoj sobi, jutros moj kavu prolili Vas nešto smeta, recite! Ljubo, idi u sobu, ja ću I ne plači. Idem sve po novom, na SVOJOJ tavi, tako kako hoću izgovori Sanja sa stavom kakvom nije bila poznata dosad.
Teta kao razvedri, nasmiješi se:
A vidi, progovorila! Pa znaš lajati? Šteta što nisi muža sačuvala, a? Sadašnjica ti, znaš kako ga drži u šaci, nije ti ona ciplaš ko ti!
Sanja problijedi, baci tavu u sudoper i pobjegne k Ljubici. Tu će plakati, tiho, da dijete ne vidi.
Sanja je uvijek bila takva nije znala reći NE, nije voljela svađe, nije htjela konflikta. Roditelji govorili zlatno dijete. Kad joj tražiš igračku da ti je, ako nešto trebaš, odradi sve iz prve. Učitelji su je voljeli dok jednom nije dala novac, koji je trebala za bilježnice, nekom prosjaku na ulici.
Zašto si to napravila, Sanja?! Novac je bio od roditelja, a ti čudila se učiteljica.
Ma Molio je Bilo mu je teško sramežljivo mucala Sanja.
Ma pustite je vi, nije ona namjerno intervenira otac, stišće plastičnu vrećicu u ruci. Koliko je bilo, platit ćemo.
Nije stvar u tome, gospodine Perković kima učiteljica.
Onda u čemu? pita otac pa pogladi kćer.
Ona nema kičmu! Što god tko kaže da, sve bi podijelila. Evo, nova kemijska, dar za Osmi mart, Vesna je htjela, Sanja dala. I lijepo li ste me pitali što će od nje biti?.
Učiteljica bijesna, lupa šakom po stolu. Ali tata Sanjin povede kćer i izađe van, treba sve s mjerom, kaže.
Na stanici, Sanja šapće tati:
Oprosti, izneverila sam vas.
Ma nemaš se zašto ispričavati, dušo! Nije ti srce od betona, dobrota iz tebe ide, kao iz moje babe. Uvijek govorila šta god daješ, vrati se, i stvarno je tako. Samo, treba s glavom
Taman tada staje bus, Sanja povuče oca za rukav:
Vidi! Onaj, što sam mu dala novce Opet pijan, tata! muči Sanja.
Zato ti kažem, Sanja! S glavom. Ne gledaj, idemo dalje
Život ju je učio dobrota da, ali s pameti, ali uvijek joj se, nekako, dobro vraćalo. Na faksu je pomogla cimerici Mirti, koju je profesor smjestio u neugodnu situaciju pa je curu izbacili s faksa.
Kako kući, karta ko suho zlato za Novu godinu? A profesor, odmah moja briga, ni doktor nije našao Mirta pakira stvari.
Idi doma! Evo, uzmi, i naušnice i novce! Sanja pruži Mirtu pol plaće. Moraš jesti, pazi na sebe.
Ti nisi normalna! Kako da vratim, uzmi natrag!
Svi tako kažu sliježe ramenima Sanja.
Uzmem novce, ali zlato ne! Mirta šalje kasnije paket: domaći džem, sušene jabuke, keksi, med i u jednoj čarapi novac.
U pismu piše: stigla sam, sretna sam, imam posao.
Sanja se nasmiješila.
Od koga te delicije? pita cimerica.
Od prijateljice.
S dečkima joj baš nije išlo, sve ih se sramila. Kad bi joj slali poruke, sama od srama postane ko statua. Svi su joj ljubomorne prijateljice govorile: Pa daj, što se ne upustiš, sve dečke bi mogla imat na dlanu!
Ali ona nije željela prstom mahati ni osvajat. I nekako, to je graničilo s čudom imat muža i djecu. Pa, ipak, Grgu je upoznala kod zubara, on se bojao, ona mu sugerirala hrabrost.
Vjenčali se, ona preselila k njemu, dobili Ljubicu. Kao baka, posvetila se obitelji, pomagala svima oko sebe, dijelila sve što imala. Grga se šalio, ali uvijek bi uzeli kolač ili jabuke na izlasku od njih.
Prošlo je, prošla su ta vremena
Došle su u subotu na Vesnin rođendan, blizu jedanaest. Vesna je izletjela iz vikendice kao da je osvojila milijunski zgoditak, za njom je lajala mala kujica Biba.
Biba, umukni, ovo su naši! Mama, Sanja i Ljubica su stigle! Mirlena, brzo, imaš frendicu! vikala je Vesna, ne mareći za poglede susjeda ili Zvonkov osmijeh kroz zube.
Sanja pruži buketić i bombonijeru Vesni fina čokolada, baš iz Samobora.
A joj, pa nije trebalo, Sanjice uzme Vesna poklon i povuče je unutra.
Izlazi Vesnina mama, Anica.
Ej, nismo se sto godina vidjele! Uđi, Sanja, a ova mala, Ljubica? Dođi, s Mirlenom pečemo gibanice!
Očuh, Luka, stavlja ležaljke Pazi, Luka, da ti se ne vrti, grli Vesna tatu, on samo slegne ramenima, glumi frajera.
Vesna i Sanja sjede vani. Vesna gleda kroz sunčane naočale, odmah skine muhu s ruke, pa skoči po jabuke.
Ma, ništa nije Svadila sam se s gazdaricom maše Sanja rukom.
Kakvom gazdaricom? Gdje vi živite?
Pa kod jedne Ivke. S njom sam bila dobra još od kad sam bila s Grgom
Čekaj, ona zna tvog bivšeg? I? zanima Vesnu.
Nije baš sretna zbog razvoda. Zove me mlitavom. Kaže da sam trebala zadržat ga, borit se…
Ja bi ga držala ko sidro na jedrilici! Dok smrt ne rastavi, nek pati! zakikotala se Vesna.
Ja nisam mogla Nisam tip za natezanje. Ako me ne voli, što da se igramo braka zbog drugih?
Vesna podigne sunčane naočale, pogleda je ispod oka, zlobno se nasmije:
Ljubavi nema, sve je to navika. Ma dobro, pusti ustane i, vidjevši da mužev mobitel svijetli poruku, otima mu ga i baca prema kamenjaru. Zvonko zakoluta očima i odlazi u ostavu.
I tako već dvije godine uzdahne Anica. Moja Vesna nekad tužnija, nekad glasna, ali onaj pravi smijeh je nestao
To Sanji da poticaj da pronađe snagu
Kuhale su, smijale se, pričale o poslu, djeci. Sanja je ispričala o restoratorskoj komisiji, konačno je radila ono što voli, nema više prikolica, nema više restrikcija.
Evo, vidiš da reporter nije izmišljao! zadovoljno kimne Anica.
Kasnije, kad je stigla ekipa, Sanja je bila smetena među njima, no ubrzo se stopila, opustila.
Popodne je prošlo u tren, cure su se igrale, sve uvrede od jutra davno su zaboravljene. Svi su uživali u kiselom kupusu, sarmi i pogačicama i, naravno, veselim pričama koje su letjele oko stola. Kad je došao red na tortu, cijeli se stol smijao, tješio, pjevao uz gitaru.
Sanja i Ljubica dobile su najbolju sobu s pogledom na rijeku.
Nekad se tu pojave krijesnice, šapne Vesna Ljubici. Ujutro dođu rode Možda ih uspijete uhvatiti!
Noć je došla naglo. Kad su svi zaspali, Sanja začuje automobil. Vesna je stajala vani, suze na licu. Zvonko više nije bio tu, nestao u magli. Njezina nova životna stranica je počela.
Sretan rođendan, Vesna! Sad tek kreće prava fešta!
Misliš da mi se može svidjeti? nježno pita Vesna.
Može, hoće! Ajmo se kupat, noću! privuče je Sanja.
U ovo doba? Pa nisi normalna!
Što ima veze! vikne Sanja, već skače van.
Čekaj! Idem ja s tobom. Eh, Sanja tišina smješka se Vesna.
U mirnoj vodi, kažu, krije se najjača bujica! dobaci Sanja i nestanu u tami.
Njihovo noćno kupanje promatrale su samo mjesečina i krijesnice.
Idila nije potrajala vječno. Sanja i Ljubica odselile su od Ivke, Vesna im našla novi stan. Teta Ivka je plakala, molila, rekla: Navrati ponekad. Sanja je klimnula. Možda će i doći. Možda.
