Dnevnik, četvrtak
Opet je sve krenulo od one hrpe stajskog gnoja iza šupe, one za koju sam štedjela kunu po kunu, a onda platila 500 eura za cijeli kamion, dostava uključena. Stojim na dvorištu, gledam smanjen kup, i ne treba mi kriminalistička serija da znam tko zadnjih tjedana noću puni crne vreće i zavlači se kroz rupu u ogradi.
Slušaj, Jasmina, opet si sinoć vukla kante k mojoj hrpi? više sam ustvrdila nego pitala, gledajući je kako se pravi da ne zna o čemu govorim.
Stoji ona, moja susjeda i nekadašnja prijateljica iz školskih dana, naslonjena na motiku pod svojim mladim vinogradom, i samo sliježe ramenima.
Ma, Mila, čemu galama? Pa imaš toga ko blata! Zar ti je teško dati koju kantu susjedi, znam te još iz vrtića…
Udahnem kroz nos, stisnem zube.
Nije to blato, Jasmina. To je petsto eura i deset dana čekanja da mi dovuku. I ako ćemo pravo, moja je hrpa.
Zavrti ona očima.
Opusti se, bože dragi! Što ako sam uzela dvije-tri kante, krastavce pognojit? Moja je mirovina smiješna, nisam kao ti da naručujem tonu po tonu!
Uvijek je znala kako okrenuti priču pa ispada da sam ja hladnokrvna, a ona žrtva: nju tlače općina, vrijeme, bura s Velebita i, naravno, ja jer mi pomidori ranije pocrvene.
Vratim se u kuću, u meni gorčina kao kamen. Nije stvar u gnoju ni novcu, nego u toj njenoj drskosti u osjećaju da me smatra glupačom.
Svaku noć oko dva čujem zveket lopate, šuškanje po dvorištu. Jasmina ide ozbiljno natovari pune građevinske vreće, dobro ih zaveže i nosi kroz dvorište kao da sprema zalihe za opsadu.
Stjepan sjedi za stolom, gricka kruh s paštetom i prelistava križaljku iz “24 sata”.
Išla je opet? pita, a ne diže pogled.
Išla. I još mene optužila da sam škrtica.
Stavi zamku pa da vidimo.
Da, i onda objašnjavaj selu zašto susjeda šepa cijeli život. Treba tu pameti, ne sile.
Pogledam kroz prozor prema njenom plasteniku. Svi znaju za Jasminine paprike, svi joj se dive, a ona voli pričati kako ima poseban sort, ruku za vrt i što ti ja znam. Istina, ruka je laka pogotovo kad vadi iz tuđeg.
Te noći nisam spavala. Sluh mi je popravio svaku noćnu buku. Zarežila je negdje pas, cvrčci pište, a onda opet šuškanje, presipanje krupnog komposta Znala sam da Jasmina radi, kao što je radila i svih ovih noći, uzima moje “blago” kao svoje.
Ujutro izlazim, a ona već veselo kopa oko patlidžana.
Dobro jutro, Milice! pjevuši. Vidi ti dinje, samo što nisu pukle! Nije ti se što razboljelo?
Gledam tragove oko plastenika, nema sumnje, sinoć je odnijela tri vreće. Kažem joj:
Pozdrav, Jasmina. Da se nisi ponadala.
Prolazim pored šupe, vidim policu s vrećama mineralnih gnojiva, sjemenjem i žutoplavom vrećicom suhih kvasaca za jagode. Glava mi radi imam plan.
Ona krade, stavlja gnojivo u debele najlonske vreće i skriva u plasteniku, gdje sad vlada toplo i vlažno, i sve buja ali takvi uvjeti idealni su za vrenje.
Napunim kantu toplom vodom, dodam ostatke šećera iz ormara i cijelu vrećicu kvasaca. Smjesa odmah zapjeni, miriše sladasto i podsmjeh mi titra na usnama.
Kad je pala noć, a Jasmina još nije krenula po novu “pošiljku”, izišla sam iz dvorišta pa uz rub vrtova do njene rupe u ogradi. Tamo polijem cijelu kantu fermenta i lagano promiješam vrh. Ono što je tuđe, neka i dalje bude tuđe ali s dodatkom iz srca.
Vratim se, operem ruke, legnem u krevet s osjećajem dubokog mira.
Smiješ se, Mila? promrmlja Stjepan.
Lijepi snovi, kažem i pokrijem se.
Noć je prošla tiho. Nisam se ni probudila od običnog šuškanja; Jasmina je očito radila u tišini, bez incidenta.
Ali zato jutro nije počelo mirno ni s kavom ni s galebovima. Prolomio se takav urlik iz susjedstva kao da su uhvatili vučjaka.
Oboje smo skočili. Stjepan u gaćama, ja u kućnom ogrtaču, leteći prema prozoru.
Što je bilo?! viče on.
Izađem na verandu, zrak miriše čudno, kiselkasto. Jasmina stoji pred novim plastenikom od polikarbonata, širom otvorenih vrata sva prošarana smeđim mrljama, kao da ju je netko špricao bojom.
Približim se ogradi i odglumim iznenađenje.
Što se događa, Jasmina? Pukla ti neka cijev?
Tiho se okrene, oči joj velike, lice potpuno u mrljama.
Eksplodiralo je! promuca promuklo. Mila! To je živo!
Zavirih kroz žicu unutar plastenika pravi kaos. Na mjestu gdje su sinoć stajale hrpe njenih crnih vreća, sada sve izgleda kao nakon bombardiranja.
Kvasac, zatvoren u vlažnim, toplim uvjetima, u posve zavezanom najlonu, počeo je raditi, otpuštati plinove. Vreće su se napuhale kao baloni do pucanja, a onda bum. Sadržaj se raspršio po transparentnoj foliji kao mlijeko iz lonca. Strop i zidovi, zemlja, sadnice, sve obloženo gustom smeđom masom. Usred tog razaranja stoji Jasmina glavna zvijezda lokalne sapunice.
Pa što ti je to puklo? pitam, smireno, kao dobra susjeda.
Vreće! puca ona. Ušla sam provjerit, kad jedna prasne! Onda druga! Mila, što si mi stavila unutra?!
Ja? pravim se iskreno zaprepašteno. Jasmina, moj je to kompost u mom dvorištu. Unutra ide samo ono što krava da.
A kako je završilo kod tebe i još u vrećama to je već veće pitanje.
Zastala je, mozak joj radi sto na sat. Ako prizna da je moje priznala i krađu. Ako je njeno, svejedno joj nije jasno otkud eksplozija. Gleda me, škrge joj rade pod kožom.
Sabotaža je ovo! procijedi napokon. Htjela si me ubit!
Čime, prirodnim gnojivom? slegnem ramenima. Možda ti je loša energija u plasteniku? Ili te tko urekao? Sama si rekla da imaš laku ruku
Stjepan samo proviruje, prasne u smijeh i brže-bolje ulazi natrag da se izdere bez svjedoka. Jasmina uzima šlauf i polijeva se, trlja ogrtač, ali miris neće dolje. To je sada i miris gnoja i naučene lekcije.
Cijelo selo to jutro bruji: što to kod Jasmina puca, je li našla naftište ili destileriju? Jasmina šuti, cijeli dan čisti plastenik, iznosi zemlju, baca rasad.
Navečer nije došla na obični čaj na balkonu prvi put otkad znam za nju.
Tjedan dana kasnije, novi kamion gnoja došao je meni. Hrpa je opet na starom mjestu. Noć tišina. Nema ni šuštanja, ni kutija ni Jasmininih šapa.
Ujutro Jasmina prolazi, okrene glavu kao strankinja. Sad kupuje umjetno gnojivo u šarenoj vreći, plati, pa kako joj Bog da.
Dobar dan, susjeda! pozdravim. Kako ti paprike?
Stane. Gleda me bez žaljenja, ali vidi se strah od ponovnog eksperimenta.
Dobro rastu, promrmlja. Od sad mogu sama.
Tako i treba! Ako zatrebaš recept za posebno domaću prihranu, znaš gdje sam.
Samo se namrgodila, okrenula i požurila kući. Ja sam sebi natočila jaku kavu i sjela pod lozu.
Osjećala sam mir. Nema ni veselog zadovoljstva ni zlobe, samo zadovoljstvo što je sve ponovno na svom mjestu. Ono što je moje, jest moje, a tuđe me više ni ne zanima.
Granice se postavljaju jasnim lekcijama, ne visinom ograde. Ne dolazi u tuđu hrpu ako nisi spreman nositi se s posljedicama.
A kesica kvasca mi odsad uvijek stoji na gornjoj polici, za svaki slučaj. Nikad ne znaš možda se opet pojavi kakav štetnik, pa da možemo pravedno razgovarati.
