Ni za čim ne žalim
I neka stan bude čist kad se vratim! povikala je gospođa Marija Kovačević i tako jako zalupila vratima da su prozori u stubištu zazvečali.
Ana, koja je tada silazila niz stepenice, uzdrhtala je i sama. Zastala je, nadajući se da je susjeda neće zamijetiti. No, naravno, nadala se uzalud Marija je odmah primijetila.
A, Ana… Dobro jutro!
Žena je nehajno spustila kartonsku kutiju od kuhala za rižu na pod i počela žurno zakopčavati kaput očito negdje žuri.
Dobro jutro, gospođo Kovačević kratko se nasmiješila Ana. Djeca su opet nešto napravila?
Ma, ne pitaj! Poludjet ću više s njima… kroz zube je izgovorila susjeda, boreći se s posljednjom gumbom.
U tom trenu kutija na podu se počela micati.
Ana je od iznenađenja sva poskočila, iako je bila na sigurnoj udaljenosti. Nikad se nije bojala, ali nije joj ni palo na pamet da bi u toj kutiji nešto moglo biti živo…
Tko li je unutra?
Mašta joj je odmah stvorila sliku živog kuhala za rižu koje je, recimo, pljuckalo sirovo povrće, pa je zato osuđeno na izbacivanje.
Hajde, pogledaj! rekla je Marija, podigla kutiju i nagnula je prema Ani.
Ana se spustila na stubište, oprezno zavirila unutra.
Naravno, znala je da unutra nema nikakvog živog aparata, ali ono što je vidjela iznenadilo ju je ugodno.
S dna kutije znatiželjno su je gledale dvije okrugle oči. Pripadale su malom mačiću.
Ajme, kako je sladak! oduševljeno je uzdahnula Ana.
A našla si čime se diviti… s nelagodom je promrmljala Marija i zatvorila kutiju.
Otkud mačić kod vas?
Djeca ga donijela doma Da sam mu barem zabranila ulazak. Samo muke s njim, ni izgovoriti ne mogu na što to liči! I ja sam se zaletjela, oči lijepe, njuškica umiljata ali kako kažu: Nije zlato sve što sja. Izgleda kao anđeo, ali narav mu je kao kod mog bivšeg muža.
Ma proći će ga energija, kad odraste bit će mirniji utješila je Ana. Idete kod veterinara, na cijepljenje?
Ma kakvi! Koji crni veterinar, Ana? Dosta mi je više svega, nemam živaca za njegova iznenađenja. Odlučila sam vodim ga na vikendicu, nek’ tamo živi.
Ana je zbunjeno gledala Mariju, nadajući se da se šali.
Ali po njezinom namrštenom čelu i pogledu shvatila je da šale nema, a nije ni prvi april već 15. studenog.
Mačića, na vikendicu? Sad na kraju jeseni?
Pa što? Da čekam proljeće? Kakve to ima veze kad ga vodim? Da je zima, vodila bih ga i zimi. Nije to mačić, to je nesporazum.
Od silnih emocija Marija je ostala bez daha, pa načas zašutjela. Kad je došla k sebi, nastavila je:
Vidjela bi ti što on radi! Toliko sam sedativa popila s njim da nisam ni kad sam ostala sama s dvoje djece Ne povlačim odluku. Na vikendicu ide!
Čekajte, ali…
Ma mogla bih ga i ostavit’ ispred zgrade. Tamo su ga i našli. Problem je što će ga djeca opet uvuć’ doma i sakrit’ u ormar. Pa, lako on i sam uđe! Meni više takve sreće ne treba. Dosta!
Marija je provjerila sat na mobitelu i odmah odmahnula rukom:
Ana, zadržala si me, kasnim na bus ako ovako nastavim.
Stisnula je kutiju i krenula niz stepenice, držeći se za gelender.
Ana još gleda za susjedom i nikako joj ne ide u glavu kako se može malog mačića ostaviti na vikendici samog. Ne bi tamo izdržao ni jedan dan.
Čekajte, gospođo Kovačević! viknula je za njom.
Ma što je sad opet? Kažem ti da žurim!
Nemojte ga voditi na vikendicu. Dajte meni, probat ću ga udomiti. Skroz ozbiljno.
Susjeda stane, okrene se i…
U dobre ruke, kažeš? Nije valjda da misliš da su moje ruke loše? opasno se namrštila. E, s ovim sam rukama dvoje djece podigla!
Ne, ne aludiram ništa. Samo želim pronaći dobar dom za malog, na vikendici neće preživjeti.
Hoće ako hoće… A neće, nije mu suđeno. Baš me briga više!
Nemojte tako…
Nije do mene, nego do njega. Ne zna se ponašati, nije naučen na život u stanu.
Pa još je beba! Naučit će! rekla je Ana, pa se nije mogla suzdržati: A ne šaljete vi svoju djecu na vikendicu, iako stalno vičete na njih.
Moja su djeca moja briga, ne uspoređuj ih s ovim! Ali, evo, ako hoćeš uzmi ga.
Spustila je kutiju na pod.
Bar ne moram putovat’ i trošit’ kune na kartu. A i da vidim koliko ćeš ti izdržat! podrugljivo se nasmiješila.
Ušla je brzo u stan, opet zalupila vratima, a Ana je samo čula vikanje u stanu:
Jesam li rekla počistiti dok se vratim? Dajte ovamo te mobitele!
Ostalo više nije čula. Pažljivo je uzela kutiju, uvjerila se da je mačić još unutra i krenula na svoj kat.
Tako je neočekivano postala sretni vlasnik kutije od kuhala za rižu i
…malog mačića unutra.
Ana ni u snu nije pomislila da će joj se pojaviti pahuljasti stanar. Pogotovo danas Samo je išla kupiti kavu i sasvim slučajno našla se gdje ne treba, kad ne treba.
Pravo govoreći, nije baš ludovala za životinjama kao neki vlasnici pasa i mačaka. Ali pustiti Mariju da ga odvede na vikendicu, nije mogla.
Zato što ravnodušnost nije isto što i bešćutnost. Tako se ipak ne radi! Pa umjesto da ga šalje u neimaštinu, bolje je naći nekog tko bi ga volio.
A ovog ljepotana će netko sigurno htjeti nije sumnjala.
Dovoljno je napraviti nekoliko lijepih slika i staviti na internet, pa će ispred njezinih vrata čekati cijela povorka ljudi.
Jednostavno.
*****
Ana nije gubila vrijeme. Jedva što je stigla doma, odmah je uslikala mačića i slike stavila na forume – Poklanjam, Tražimo dom. Onda je išla brzo u dućan po kavu i naravno, kupila i hranu za male mačke, kao i plastični WC i pijesak. Nije planirala trošak, ali drugačije nije mogla.
Dam sve ovo kome god uzme mačića, razmišljala je, smijući se, jer ima dobar osjećaj kad radi nešto lijepo i ni kune ne žali.
Prema Marijinoj priči, mačić se zvao Bublek, ali na to ime se nije odazivao. Ana mu je dala drugo birala je dugo i stala na sto trideset i drugom.
Bit ćeš sada Miki! Može? pitala je mačića.
Mijau! odgovori mali i pojuri u hodnik sukobiti se s papučama koje su ga nervirale jer su, kao i on, bile pahuljaste.
Jer, naravno, on je tu najljepši i najmekši.
Ana se nasmiješila i krenula raditi.
Ana je privatna fotografkinja, često ima razne snimanja i stvarno uživa u tom poslu. Osim zadovoljstva, dobro zaradi.
Nije mogla odgađati uređivanje novih fotografija, pa je upalila računalo i krenula na posao.
Samo, radilo se teško.
Miki je, pošto je riješio papuče, jurio po stanu i rušio sve pred sobom. Buka nesnosna.
Ej mali! okrene se Ana, pogleda ga strogo i mahne prstom.
Mačić stane na sred sobe i kao da čeka: Recite, al’ požurite, imam posla.
Znam da ti je dosadno i da bi igrao, ali ne zaboravi, ovdje si privremeno
Mijau!
Bez odgovaranja! Gost si u kući, pa budi kulturan i pusti me malo raditi.
Krivo je to izgovorila.
Miki je nakratko zastao, pogledao kao najtužnije biće na svijetu, pa je Anu preplavio osjećaj srama.
Kako ga čovjek može ukoriti ovakvog malog?!
Dobro, igraj se. Al tiho smilovala se ona.
Mačić je s veseljem nastavio svoj stampedo, zabijao se u stolce, ormare, fotelju.
Vidim cilj, ne vidim prepreku! pomislila je Ana.
Stavila je slušalice i pustila glazbu, pa nastavila uređivati slike.
Pet minuta kasnije, Miki, zaluđen brzinom, u svom ludilu zapeo je pod stol, šapom iščupao kabel iz produžnog i nestao. Sad dokaži da je on kriv.
O, ne… kako sad ovo?! mogla je samo šapnuti Ana pred crnim ekranom.
Sljedećih pola sata nije samo Miki jurio po stanu sada je i Ana hvatala njega.
Mačka, naravno, nije uhvatila.
Ali je velikim prstom udarila u stolicu, a koljenom u fotelju dvaput.
Kad je opet uspjela upaliti računalo, uz nervozni trzaj lijevog oka, krenula je gledati forume s oglasima za Micka.
Svi lajkaju, komentiraju a kad je pročitala što pišu, spao joj je osmijeh s lica.
Svi pišu isto: Predivan je! Kakav ste vi sretnik s takvom mačkom! Čudo! Ali nitko ne pita, nitko ne zove, nitko ne dolazi.
Ponovno je nadopisala pod oglasom osobno ga dovezem, makar na drugi kraj Zagreba, Dalmacije, pa i na kraj svijeta!
Možda ljudima nije zgodno doći Sad će se netko sigurno javiti!
U međuvremenu Miki je od umora preskočio na kauč, namjestio se, izložio trbuh i zaspao. Ana ga je milovala dok nije i sama drijemala. Tako su odležali do večeri. Taj dan od posla nije bilo ništa.
*****
Tjedan kasnije Ana je shvatila koliko je teško pronaći dobar dom za mačića. Ljudi samo komentiraju, ostavljaju srca i lajkove, ali dalje ništa. Ništa od poziva, niti je ikome doista stalo.
Još tri dana kasnije Ana je ozbiljno pomislila:
A što ako ga nitko nikad ne uzme? Da ostane kod mene?
E, toga mi još treba! naglas izusti, a onda sama sebe ukori.
Miki je baš tada spavao pokraj tipkovnice, zagrlio miša, onako da Ana već četrdeset minuta ne može raditi. Progunđala je, a on širom otvori oči i uvrijeđeno mjaukne: Tiho, spava se ovdje, znaš li ti to, gazdarice!
Ana uzdahne, pogleda mobitel, i opet ništa novo u komentarima. Svi i dalje pišu divne riječi, svi joj zavide na mačku, a ona, s svakim novim lajkom, gubi nadu da će ikad pronaći novi dom za Micka.
Pala joj je na pamet nedavna posjeta psihologu išla je, jer nije mogla shvatiti što joj zapravo fali u životu.
Bila je zadovoljna poslom, novca nije manjkalo, stan vlastiti (zahvaljujući roditeljima)… Živaj, što bi rekli.
Ali osjećaj da nečega fali nije je ostavljao. A s frajerima sigurno nije bio problem sama je pritisnula tipku pauza na odnosima.
Pa što onda?
Zato je išla terapeutkinji. Ona je predložila razgovarati sama sa sobom, da dođe do srži problema, koji se, naravno, skriva negdje duboko kao na dnu Jadrana.
Na kraju je završilo čašom vode i tabletom protiv glavobolje. Nije ni do čega došla.
Odustala je od psihologa i pitala prijateljice.
Ma znaš što, ti si razmažena! izrekla je Martina, uvijek malo zavidna što Ana ima razrađen posao i svoj stan.
Martina, radim kao i ti, ponekad i vikendima. Odakle ti to?
Možda ti baš to fali? ubaci se Anđela sa šlagom na torti. Masnoće! Previše si tanka. Požderi malo kolača, pa vidi da li si sretna!
Ni razgovor s curama nije pomogao, pa je odlučila ne misliti više o tome. Sad joj je opet palo napamet
E još mi samo to fali! šapnula je. A možda mi je baš Miki trebao za sreću? Vidjet ćemo.
*****
Prošao je mjesec otkako se privremeni stanar uselio. U biti, proletio jedva je i trepnula.
Nitko nije došao po Micka. A Ana se pitala od 1228 ljudi koji su lajkali slike, nitko? Baš nitko?
Sad, nakon 30 dana, misli da zna zašto.
Toliko se toga dogodilo, da bi za pravo pričanje trebalo napisati roman. Ali neka proba ukratko:
Miki je pametan mačić kuži gazdaricu iz prve, pogotovo kada deseti put traži da prestane grebati kauč.
Isprobavao je sve zanimanja: prvo dizajner interijera Ana je zbog njega promijenila četiri vrste zavjesa, a na kraju je odlučila da joj zavjese uopće ne trebaju.
Kad je s dizajnom završio, okušao se kao kuhar. Probao je sve što je pronašao po kuhinji, ali ništa mu nije odgovaralo ni kiseli krastavci ni kuhana krumpira.
Na kraju, odluči da je njegov pravi poziv donositi radost i sreću Ani.
Normalno, njihovo shvaćanje sreće bilo je potpuno različito.
Ani bi sreću donijelo nekoliko sati kvalitetnog sna i završene fotografije.
Ali s Mikijem u stanu mir je bio misaona imenica.
Očito je gore netko procijenio da Ana živi previše mirno, pa su joj poslali Micka.
Čim bi sjela na kauč ili stolicu, evo mačka iz ničega, gleda je u oči i pita: Igramo se?
Onda bi on pokrenuo takvo ludilo da bi je ostavljao bez riječi.
Sad je Ana razumjela i Mariju, ali ipak nikad ne bi napravila to što je ona planirala odvesti Micka na vikendicu. Nema šanse, pa koliko god bila umorna.
No, bilo je i dobrih strana.
Prvo, Ana više nije razmišljala o tome što joj nedostaje nestalo samo od sebe.
Drugo, kuću je naučila čistiti brže, da sve stigne dok mačić ne ustane.
Koliko radosti je bilo! Dovoljan bi bio cijeli život.
Kao što se svaka mama raduje prvim koracima djeteta, tako se Ana radovala što je Miki sam počeo ići u pijesak. Prije ga je morala nositi, i to bilo kad usred noći ili zore.
Ali prošlo je i to. Nitko nije vidio, ali Ana je plakala od sreće jer napokon može/r završiti nekoliko sati sna.
Naravno, mačić je redovito smišljao nove spačke. Posebno ga je veselila igra s lampicom upali, ugasi, upali, ugasi usred noći. Ana je na kraju maknula lampu i stavila je na tajnu lokaciju, zajedno sa zavjesama.
Svega je bilo. Valjda kao u svakog.
I Anina navika došla na sve se navikneš.
Nakon mjesec dana shvatila je nešto važno nije Miki u gostima kod nje, već je ona gost kod Micka.
Od jutra do mraka nje nema, on nadgleda kuću. On je taj koji je čeka kad dođe s posla, on je pravi gazda.
I onda, Ana je skužila nema više razloga tražiti dobar dom za Micka, jer ona je ta koja ima dobre ruke i srce. Spremna je trpjeti sve njegove vragolije!
Spremna se dignuti u bilo koje doba za igru, spremna ga maziti, pa makar zauzeo pola kreveta. Spremna je i ni za čim ne žali.
Jer ga voli. Jer ga je nemoguće ne voljeti.
A voli i Miki nju… Ne budi je više rano ujutro da se naspava za novi radni dan.
Samo sjedne pored nje i mirno čeka da se probudi.
Ponekad ga Ana vidi kako je gleda i vidi u njegovom pogledu: Koliko još ćeš spavati, gazdarice? Nedostaješ miAna tada shvati možda je baš u tom tihom, toplom prisustvu, u svakodnevnom kaosu šapa i krzna, pronašla ono što je tražila. Ne savršeni red, ne mir od svijeta, ne tuđa priznanja, nego iskreno, malo srce koje se uz njezino zavuklo bez pitanja.
I tako, između dvije fotografije, razbacanih papuča i žice od punjača koju je Miki već treći put skrio, Ana je, po prvi put nakon mnogo vremena, osjećala kako joj ništa ne nedostaje. Nije bilo praznine ni sumnje, nijednog pitanja na koje nema odgovor.
Na kraju dana stisnula bi se uz njega, a on bi joj preo na uho dok kroz prozor kaplje kiša po starom limenom krovu.
Jednog jutra, probudila se prije njega. Sunce je kroz zavjese bez zavjesa nježno obasjalo sobu. Pogledala je Micka, ispruženog na leđima s jednom šapicom u zraku i osmijeh joj je sam od sebe došao na lice.
Stisnula ga malo bliže, on se prevrnuo i samo, tiho, zadovoljno zamijaukao. Ana je znala to je to. Nema više čekanja, život joj je valjda baš ovdje gdje treba biti.
A kad bi joj netko opet rekao Blago tebi, što te tako voli tvoja mačka samo bi se nasmijala.
Jer je znala: ponekad prava sreća dolazi u kutiji od kuhala za rižu, na četiri šape, kad se najmanje nadaš.
I ni za čim ni za čim ne žali.
