NEZAHVALNI GRGA
Ujutro je muž nazvao Anicu ravno u ured i javio da će odmah nakon posla otići kod Markovićevih slaviti svoj Dan vatrogasaca.
Ako hoćeš, dođi, dodao je ravnodušno, uvjeren da neće doći, a da će ona večer provesti uz knjigu ili tipkajući po nekim čudnim internetskim svjetovima.
Dobro, otvratila mu je isto tako bezizražajno, a za vrijeme gableca pravac robna kuća tražiti poklon mužu. U odjelu parfema gužva, žene kao žabe po travi.
Pogled joj slučajno zapeo za bocu skupocjenog kolonjske na crnom sjaju kutije elegantni ljepotan, s nehajno prebačenim sakoom i podrugljivim osmijehom ispod oka. Točno njezin Grga.
Prodavačica je spretno umatala poklone u šarene folije, lijepila mašne. I onda se pojavila neka bakica, pa sijevnula:
Eh, cure, vi sve muževima kolonjsku kupujte, a mirisat će nju druge, i na kravate će gledat netko drugi.
Žene se razgalamile od smijeha, ali Anica je kroz maglu pomislila da je njezin sav život takav sve za Grgu, a on za druge. Dok su bili mladi bila je luda za njim, on dopuštao da ga obožava. Na faks na izvanredno upisao ona mu po noći pisala referate. Kad su došla djeca sva briga padne na Anicu.
Isprva je bio zahvalan, kasnije se navikao na njezin trud, primao ga kao nešto sasvim normalno. I izvana: obitelj skladna, novaca dovoljno, mir, pametna, poslušna djeca. Ali, djeca odrasla i otišla svojim putem. Anica je ostala s mužem i odjednom shvatila, praznina je veća nego ikada.
Njezina majka, tamo negdje prije dvadeset godina, bila protiv braka s Grgom. Gledaj, pa on je opako zgodan, i zna to, uživa sam sa sobom tupila je zaljubljenoj glavešini. Zgodan muškarac je svačiji. Na njega će buljit, a tebi će ostati najmanje, iako prava imaš najviše. Tako biva. Prvo muž je ne voli. Drugo njoj već 43. Treće kome ona sada treba
Došla je do prozora. Sunce u Splitu već žarilo po proljetnom asfaltu. Uskoro i Dan žena Pa što? Opet ću sama A život skoro prošao Što iza toga ostaje?
Vani je društvo vrapčića skakalo pod prozorom, a onda se jedan s napola izgužvanim perima odlučio i pokucao kljunom o staklo, gledajući Anicu okruglim očima.
To je znak, prolupala joj je misao glavom. U taj trenutak, eto i stari sat nalupa s zida.
Dakle, ima vremena. Prva točka ako te ne voli nitko, voli sebe prva sama Zatvorivši vrata, pojurila je niz stepenice: najprije do frizera, pa u trgovinu
Već u pola sedam ogledalo je gledalo u misterioznu neznanku: ona malo ziba na kompjuterskoj stolici, nosi kratku crnu haljinu, frizura moderna, pramenovi u tri boje, a oči duboke, s tajnom (tuš, sjenilo, umijeće). Usne malo s olovkom, malo sa sjajem i već su punije, i nestašnije.
Druga točka: u četrdesetima život tek kreće
Prošla je u kuhinju, vratila se s čašom vina, kucnula sa zrcalom: Treća točka treba li mi uopće muž koji ne zna kakvu ženu uz sebe ima?..
Što i reći, na vratima Markovićevih pojavila se čudesno, na tankim štiklama još se caklila. Zbunjeni pogledi, pa nekoliko muških ruku odjednom nude da joj skinu kaput, dodaju stolicu, donesu jabuku. O, stvarno? Vi pričate o meni? Moj muž je možda tu? Nisam ga ni primijetila odmah
Protivnik je bio zatečen upadom, zbunjen taktikom i oboren uzdasima sveopćeg divljenja.
Ujutro, htijući vratiti igru na svoje, zapita onaja vlastitim spokojem: A? Hoćemo li doručkovati?
A tu se bari nagrdio, možda se nije još probudio skroz, jer uz njega više nije bila ona stara nosi-donesi.
Ćudljivo pored njega zapučila je nježna žena dokona i samopouzdana.
Ni ne okrenuvši šarene pramenove, kapriciozno promrmlja:
Jesi ti to skuhao doručak, dragi?
Pruži se i, pola u snu, pola budna, pomisli: Tako, moj mili. Ili treća točka opet na početak.U tom trenu, Grga je zaista ustao i nespretno, ali iskreno, spustio vodu za kavu. Pogledao je prema Anici, koja je ležala na jastuku poput kraljice, nimalo nalik onoj tihoj Anici od jučer. Prvi put u mnogo godina, grč mu je stezao grlo, no istovremeno mu se učinilo da vidi svoju ženu nekim novim očima ne kao poslušnu sjenu, već kao tajanstvenu silu, poput one s početka njihove veze, kada mu ništa nije bilo samorazumljivo.
Tko si ti? šaptom je pitao, pola od straha, pola od divljenja.
Anica se nasmiješila, usne pune, umijeće u pogledu i boje u kosi. Ona koju još nisi upoznao, rekla je, i podigla šalicu koju je, začudo, ovaj put on natočio. Pomirisala ju je sa zadovoljstvom koje ne traži ničije odobrenje osim vlastitog.
Grga je tada shvatio da je ona otišla, a ostala. Da ono što je bio život više nije i da će, ako želi Anicu, morati svaki dan iznova učiti tko je ona, bez uvjerenja da je zna napamet.
Vani, među vrapcima na prozoru, novi dan se cvrkutom smijao prošlim navikama. Anica je prvi put, bez imalo gorčine, s osmijehom pomislila: Neka sve što nije trebalo biti, ode. Od sada samo biram ono što vrijedi.
A Grga, zbunjen, ali možda prvi put iskreno zahvalan, šutke je stekao novu naviku: gledati ženu pored sebe kao čudo koje se ne podrazumijeva.
Anica je otpila gutljaj kave i obrisala usne spremna za svaki novi početak koji će sama sebi pokloniti.
