ČUDESAN ŽIVOT
Na vjenčanju naše drage prijateljice Nevene slavlje je trajalo puna dva dana: bogato, veselo, uz pjesmu i dobro vino. Mladoženja je bio zadivljujuće naočit, baš kao Goran Višnjić u najboljim danima, a opet skroman i nenametljiv, posve neprimjereno svojoj očitoj ljepoti. Svi su gosti kriomice promatrali Darija: bistrog pogleda, očiju plavih kao Jadran ljeti, neprirodno dugih i gustih crnih trepavica (zašto Bog već muškarcu daje takva bogatstva, tko će ga znati!), pravog junačkog držanja, s grčkim profilom i kožom u nježnoj zagasitoj nijansi. Završiš ga krošnjom ramena širokih poput stare slavonske hrastovine i metar devedeset u visinu malo koja od nas ne bi se potukla za takav primjerak. Srećom, voljele smo Nevenu pa do tučnjave ipak nije došlo.
Koji si ti biser zgrabila! navaljivale smo na Nevenu, svaka glavom kao da kuka od jada zbog toga što Darijo nema još kojeg jednako zgodnog i slobodnog rođaka.
Cure, da znate kakav je! Ja sam Darija zavoljela zbog njegove jednostavnosti. On je seljak, odrasao s bakom, pravi domaćin, čovjek radišnih ruku. Upoznali smo se kad su moji kupili vikendicu u njegovom selu. Toliko je pažljiv, dobar, pouzdan. U gradu nije htio živjet danima, dugo sam ga nagovarala, heh.
Darijo je brzo stekao ne samo rodbinske simpatije već i gradsku školu u svemu: naučio je birati dobro vino, raspravljati o parfemima, sportu, umjetnosti, a i burza mu nije ostala strana. Izgubio je zamalo paški naglasak, zasjeo za volan udobne Škode, koju mu je tast velikodušno poklonio, a i zaposlenje pronašao zdravo odmah kod tasta. Tko je mladom paru poklonio stan, nek ostane tajnom.
Nakon druge godine braka otkriće: Darijo je razvijao čudnu strast prema bijelim čarapama samo u njima hodao je po kući, išao u goste bez papuča, gurao ih u gumene čizme, neboj se ni bos na blatnjavi pod spreman u novim snježnobijelim čarapama odšetati. Nevena nije dijelila tu ljubav, ali strpljivo je prala podove dvaput dnevno i kupovala izbjeljivače. Tako je Darijo dobio nadimak Čarapa.
Da ima ljubavnicu, Nevena je saznala u osmom mjesecu trudnoće. Ljubavnici je, igrom sudbine, termin bio za devet dana ranije nego njoj. Čarapa je isti dan protjeran, otpušten i oplakan. Počela je jesen prava, pljesniva, duguljava. Nevena je ležala na, sad se činilo, ogromnom krevetu gledajući u strop suhim očima:
Plakat ću kasnije. Sad bi bebi škodilo.
Nevena je danima ležala kao Tito u Kumrovcu, a mi smo je izmjenjivale kao straža, pružajući joj tišinu umjesto riječi.
Došlo bi ti da plačeš do iscrpljenosti, da prepisuješ sudbinu iz knjiga, da istrgneš one proklete stranice o izdajama. Ali šutjeli smo i čekali.
Na otpustu smo galamile, nosile balone, cijenile trud sestre da nas pusti i s djetetom krene k medvjedima i cirkusu, svih želja prepunim svijetom. Nevenin otac se najviše trudio: dan ranije, ganut, obećao je čistačicama da će sve popraviti, pa prstom od krede napisao: Hvala za unuka! pod prozorom njene sobe, pa čak i zapjevao tek što ga nije čuvar vratio na mjesto. A čuvar je, gospodin, pristao provesti vrijeme s veselim didom uz čašicu rakije u maloj sobici, daleko od pogleda.
Na dan otpusta djed je bio svjež, veseo i, činilo se, blistao. Plakao je od sreće i ponosa. I mi smo plakale, cijela delegacija, ljubile Nevenu, bojažljivo bacale oči prema plavoj kuvertici i svjesno šutjele o sinčićevom (očinskom) grčkom nosiću. Samo Nevena nije zaplakala ni pred srećom:
Kasnije. Ako me mlijeko ne izda?
Nevena je šutjela još dva mjeseca, a zatim se pokupila obići Darija. Bez šibica i kiselina, ali s golemom željom da lupa, plače i riga krivice. Da lupa po zidovima, da ga srami i stidi, da izbaci iz sebe bol koja ju je prikovala za krevet, ostavljajući je izdanom. Na onog koji joj je oborio svijet, svijet gdje je svoju sreću gradila navečer, pletući čarapice za svoje ‘dečke’, slušajući smijeh sinčića Igora, gledajući Darija kako ih sva trojica šetaju držeći se za ruke.
I još je Nevena htjela pogledati u oči toj bezobraznoj zvijeri s kojom je Darijo spavao. Oči joj moraju biti debele, a vjerojatno i prekrasne. U te će oči Nevena pljunuti. Dogovoreno. Ili, ako zatreba, i izgrebati ih.
I kamo poći s tom namjerom, saznala je slučajno, od zbornih baka ispred zgrade dok je šetala dijete. Baka savjetnica stala joj je na put, podsjetila kako je Darijo muljator, opisala do detalja dionicu puta do legla ljubavnika i moguće načine osvete. Nevena je posrnula, poželjela otići, ne čuvši broj stana, ali ipak nije otišla.
I sada stoji ona, Nevena, pred istrošenim ulazom stare zagrebačke stambene zgrade, dovoljno joj je popeti se na peti kat a gore ili pljuni ili viči.
Na prvom katu je pomislila: s mojom srećom, nitko neće biti doma, uzalud dolazim. Već na drugom: i nije loše ako nema nikoga, manje gnjavaže. Na trećem čuje se dječji plač odozgo, s petog kata.
Vrata otvara mršava, zaplakana djevojka, lice joj ne odgovara slici te fatalne žene iz Nevenine mašte.
Dok je Nevena zbunjeno brojala tih četrdeset kilograma suparnice, iz dubine stana je paralo urlanje djeteta.
Dobar dan, Nevena. Darija nema, otišao je prije dva tjedna. Ne znam gdje je promuca djevojka, sjedeći na podu i ridajući.
Neveni je nestala volja za svađom. Poželjela je ući i umiriti dijete neodgovorne majke. Nakon toga baciti rečenicu: Voliš se igrati, voli i posljedice nositi, kučko! To mora pasti. I pogled bi bio, onako, s visoka, prezriv. Ima pravo, prevarena je strana.
Malenac je bio suh, kapci otekli, vene na čelu, glas promukao. Malo je spavao, malo plakao, previše je to bilo gladi. Dječak je vrištao koliko je mogao, dok njegova čudno odsutna majka leži na ulazu, očajava.
Kako praznila kuhinjske ormariće, tražila zaboravljenu bočicu u skroz praznom hladnjaku, Nevena je kasnije jedva zapamtila. Na stolu je ostao listić s nedovršenom strašnom rečenicom: Molim u mojoj sm…
Djevojka na podu jecala je kao najbližoj prijateljici, nema kud, stan je unajmljen, izlazak za nekoliko dana. Mlijeka više nema, Darija nema, ni kune nije imala. I jako joj je žao. I sram je. I kasno je. Nije znala. Molila je oprost. Može je i udariti, treba možda. Dječak se zove Pavle, neka Nevena zapamti, eto, za svaki slučaj. Pavle je stariji od Igora tek devet dana.
Nevena je morala žurno kući za dvadeset minuta Igor će tražiti jesti. Povratak nije bio lagan. Dvije teške Oksanine torbe vukle su joj ruke, sama Oksana je trčala uz nju, držeći u naručju napokon sita Pavla. Nevena je trčala i razmišljala kamo staviti još dva kreveta.
Tri godine kasnije slavimo Oksanino vjenčanje, četiri kasnije i Nevenino. Njezin muž ne može smisliti bijele čarape, smatra da je život ljepši u bojama, voli ženu, sina i dvije kćeri. Oksana je mama četvero dječaka a muž još uvijek sanja o jednoj maloj curiciNa vjenčanju, dok Oksana baca buket u zrak sada već prava Hrvatica, izgovara Ajde, cure, tko želi sreću, neka skoči! Nevena ga ne hvata. Samo pogleda svojeg muža, smijući se očima, rukama u kosi svojih kćeri, dječaci razdragano trče za tortom. Prijatelji, obitelj, pa čak i djed s gitarom, svi su okupljeni oko stola gdje su se nekada plakale tihe suze, a sada zvoni smijeh.
Netko šapne: Da su svi Dariji svijeta znali kako sreća raste iz nevolje, ne bi bježali. Nevena, zaklopi oči na trenutak, prelomi komadić kolača za Pavla sada crnokosog dječaka s plavim očima, koji skače rame uz rame s Igorom po travi.
Svi smo tu; svaka rana zaboravljena, svaka pogreška oproštena ili pretvorena u dobru priču. Nevena u tom trenu zna nema čudesa koja ne možeš preživjeti kad imaš ruke koje podižu, i osmijehe koji griju jače od bijelih čarapa. U njezinu novom životu sreća nije slučajno blago, već izbor, uporan i svakodnevni. Zaplešemo svi, jedno predivno, probrkano društvo i, što je čudo, nitko ne zaplače. Sve su suze već pretočene u ljubav.
