Već pet godina sam razveden i opet sam se naviknuo na život samca. No, zadnje vrijeme sve više osjećam kako je sumorno svaki dan se vraćati u prazan stan, bez ikoga da me dočeka.
Imam 56 godina, zdravlje me još uvijek solidno služi, snage ne manjka. Prijavio sam se na jedan od popularnih hrvatskih portala za upoznavanje, nadajući se da ću naći ženu za ozbiljan, zajednički život. I, na moje iznenađenje, već prvih nekoliko dana naišao sam na nekoga posebnog.
Profil je bio jednostavan:
Marica, 56 godina, udovica, tražim pristojnog gospodina za ozbiljnu vezu.
Fotografija prikazuje ugodnu, prirodnu ženu toplih očiju, bez ikakvih prenemaganja. Odmah smo započeli dopisivanje. Jasno sam rekao da me online dopisivanje ne zanima, već tražim osobu za pravi, stvarni suživot da imamo domaćinstvo, zajedno odlazimo na putovanja. Ona se složila i uskoro smo se dogovorili za susret u centru Zagreba, nadolazeći vikend.
Prvi sastanak je prošao odlično. Dugo smo šetali Gornjim gradom, vrijeme je bilo pravo rujansko, ugodno. Marica je srčano pričala o unucima i poslu, a ja sam pozorno slušao, povremeno kimajući glavom. Svidjelo mi se što nije prenapadna, a ni brbljava. Nakon šetnje pozvao sam je u kafić, naručio pića o svom trošku držim se navike da pravi gospodin uvijek plati kad pozove damu.
Uslijedila su klasična dva mjeseca udvaranja. Buketi i bombonijere sve sam ja nosio, ali vrijeme nam je, naravno, prolazilo zajedno. Petkom ili subotom redovito smo išli na kulturna događanja. Nisam škrtac, ali kad bih sada zbrojio sve troškove, zaboli me glava kino, kazalište Gavella, pokoji ručak na Jarunu, izlet na Sljeme s ručkom u planinskom domu.
Ponašao sam se kao pravi gospodin, sve misleći kako je svaki vikend sve bliža, otvorenija. Ona bi mi tada, smiješeći se i hvatajući me pod ruku, znala reći:
Ante, s tobom je baš lijepo, pravi si kavalir.
Naravno, godilo mi je to, ipak sam se iznova osjećao mladim.
Sitni signali na koje tada nisam obraćao pažnju
Danas, kad gledam unazad, jasno mi je što sam trebao primijetiti.
Prvo, niti jednom me nije pozvala k sebi, čak ni na kavu. Uvijek bi pronašla izliku: Ah, baš nisam stigla pospremiti, Danas mi je unuka prespavala, Umorna sam, bolje da popijemo nešto u gradu. Pitao sam se srami li se, možda joj je neugodno navikavati se na mušku prisutnost nakon toliko godina. Nisam forsirao, strpljivo sam čekao pravi trenutak.
Drugo, kad god bi se povela tema o godinama ili fizičkoj bliskosti, iz nje bi progovorila neka starija gospođa, puna opreza. Za odlaske u restoran, šetnje, putovanja uvijek puna života, inicijative, ideja. Ali čim bih pokušao pokazati dodatnu nježnost, postala bi hladna i stroga.
Sjećam se, u kinu na zadnjem redu, nježno sam joj položio ruku na koljeno. Ništa bezobrazno, čista nježnost. Odmah ju je maknula, ozbiljno me pogledala i tiho rekla:
Ante, netko nas može vidjeti.
Ma, Marice, pa u dvorani je poluprazno, nitko ne gleda
Nije važno. Nismo djeca iz srednje škole ružno bi izgledalo za naše godine.
Pripisao sam to staromodnom odgoju. Možda je stvarno sramežljiva, pomislio sam da samo trebam još malo strpljenja. No, s vremenom sam osjećao sve veći nemir. Nismo više mladi, vremena za igranje skrivača više nemamo.
Još jedna njena “posebnost” bilo je detaljno prepričavanje svih svojih zdravstvenih problema. To je, u ovim godinama, donekle uobičajeno; malo svi kukamo na križa, tlak, koljena. Ali ona je u tome bila neumorna, kao da uživa. Skoro cijelu večeru bi provela opisivajući bol u leđima, nove lijekove za kolesterol, koji gel pomaže za vene i slično.
Uvijek bih suosjećao i ponudio pomoć, recimo vožnju do liječnika. Recimo joj da ja idem dvaput tjedno na bazen, da ostanem u formi ona bi se na to namrštila:
Čime se zamaraš? U tim godinama samo ćeš srce uništit. Treba čitati knjige ili ležati na kauču, a ne trčati na bazen.
Ali meni nije do ležanja. Puno mi je draže uživati u životu dok mogu.
Prava raskrsnica istina pred očima
Jučer sam odlučio dosta razvojačenja, vrijeme je za konkretan razgovor. Dva mjeseca je dovoljno da shvatiš odgovarate li jedno drugome.
Večerali smo u novootvorenom restoranu na Kvatriću. Jeli smo pljukance, pijuckali plavac, Marica je bila nasmijana, pripovijedala anegdote s posla. Mislim si: evo, sada je vrijeme da budemo potpuno iskreni.
Nakon večere prešli smo do auta. Vani sipi kišica, u autu tiho svira Oliver, toplo i ugodno. Uzeo sam je za ruku, ovaj put nije odbila.
Marice, što kažeš da odemo do mene? Da popijemo čaj, poslušamo glazbu?
Ona se odmah ukočila, smiješak joj nestane s lica.
Ante, što točno želiš?
Ništa ne skrivam, kažem izravno. Sviđamo se jedno drugome, oboje smo slobodni, viđamo se već preko dva mjeseca. Ludost bi bilo ne poželjeti se zbližiti.
I tad je iz nje izletjelo: dugačko izlaganje o tome kako godine donose stid, dostojanstvo i duhovno zajedništvo, što me ostavilo bez riječi:
Ante, pa što to tražiš od mene? rekla je gotovo strogo. To je za mlade, nama to ne treba. Pomisli kako bi to izgledalo mi goli, u ovim godinama! Smiješno, jadno! Sada su važni razgovori, prijateljstvo a ti samo na jedno misliš!
Ostao sam šokiran. Ispada, čim sam poželio nešto više, ispao sam prostak.
Marice, što ti je? Pa nije kraj života s 56! Izgledaš sjajno, inat nema smisla Zašto misliš da nakon pedesete ostaju samo rajčice i unuci?
Ma takav je red! odbrusila je. Pristojna žena brine o obitelji, unucima; sramota bi mi bilo, što bi djeca rekla da dovedem muškarca radi “tih stvari”?
U tom sam trenutku “puknuo” i ispalio ono što pamtim danima:
Znaš što, zapravo i nisi tražila muškarca, samo prijatelja s novčanikom i autom! Jedeš, piješ, uživaš, poklone primaš, ali kad čovjek želi pravu vezu onda fuj!
Pozelenjela je od bijesa, zalupila vratima i otišla bez riječi. Nisam potrčao za njom, sve mi je bilo jasno. Promatrao sam je kako odlazi i osjećao neku gorku nelagodu.
Volim duge razgovore, dobru knjigu, povijest, ali sam živo biće sa svim željama. Neću se odricati bliskosti zbog tuđih tabua i kompleksa o starosti. Obrisao sam njezin broj iz mobitela, ugasio profil na stranici za upoznavanje. Treba mi mira, neka vrijeme zaliječi ovu razočaranost.
Od sada sam odlučio: već na prvom spoju pitam kako gleda na bliskost. Odgovor bude u tim smo godinama samo za unuke i grašak na vrtu dijelimo račun i svatko na svoju stranu.
A ako tko pita jesam li pretjerao neka se zapita zašto se zapravo ljudi prijavljuju na portale za upoznavanja, ako im je život već završen.
Pouka? Naučio sam da treba jasnije postaviti granice i što prije otkriti je li druga osoba spremna živjeti punim plućima jer godine nisu prepreka za toplinu, bliskost i nježnost, osim ako si sami stvorimo ograničenja.
