Znaš, nada nije nestala odjednom. Godinu dana nije bilo ni traga ni glasa o njemu… Tražili smo ga po cijelom Zagrebu. Ljepili smo plakate gdje god stignemo, zvali sva skloništa, stalno zvonili na telefone. Prestali smo govoriti: “kad se vrati”, i pomalo smo prešli na tiho šaputanje: “ako se vrati”.
Prošla je godina dana bez ikakve vijesti o mom mačku. Pretražili smo baš svaki kutak. Plakati su visili na svakoj oglasnoj ploči, svaki put kad bi netko podijelio neki oglas za izgubljene ljubimce, srce bi mi poskočilo. Zvali smo azile, pisali po Facebook grupama, stalno čekali neki znak. Na kraju smo se nekako morali naviknuti na tu prazninu koju je ostavio u stanu.
Nada nije otišla naglo. Samo je bila sve tiša, svaki dan malo manja. Počeli smo izbjegavati rečenice kao “kad se vrati” i zamijenili ih s tihim “ako se vrati”.
I onda, sasvim ništa posebno jutro, dogodilo se to.
Vozili smo bicikle kroz kvart, kao i obično, kad sam ispred sebe na pločniku primijetio jednog mačka. Već u njegovom držanju bilo je nešto poznato… srce mi se stegnulo. Ne razmišljajući, viknuo sam njegovo ime, “Roko!”
Stao je.
Okrenuo se.
Zvuk koji je ispustio bio je promukao, dubok, kao da u njemu ima tisuću sjećanja. Preplavila me ta emocija.
Potrčao je prema nama. Bacio sam bicikl i spustio se na koljena Roko mi je doslovno skočio u naručje. Kopao mi je šapicama po jakni kao da se boji opet izgubiti. Gurnuo je njuškicu na moje grudi, preo i tresao se istovremeno.
Godinu dana nije promijenilo naš odnos. Niti malo. Njega je čekala ista ljubav.
Neke su veze takve da ih ni vrijeme ne može isprati. Samo strpljivo čekaju svoj trenutak. A kad ljubav pronađe put do kuće, uvijek zna gdje je njeno mjesto.
Ako i ti misliš da prava ljubav ne nestaje, napiši u komentaru što misliš.
Podijeli ovo s prijateljima… Možda i njima treba kap nade.
