Bivša
– Oprosti mi, Ana! Ne volim te više. Ne mogu si pomoći! govorio sam dok sam trpao majice i traperice u torbu, a nisam imao snage ni pogledati ženu.
Znao sam i bez gledanja da Ana stoji okrenuta prema prozoru, visoko uzdignutog svog nosića koji mi je nekad bio presladak.
Prošlo me to. Možda sam se promijenio, možda je došlo neko drugo vrijeme, ali sada sam volio Ivanu.
Ne Ivu, ne Ivanku baš Ivanu! Probaj je drukčije nazvati, zvučalo bi smiješno.
Ivana je bila prekrasna. Kao skulptura iz muzeja, sve na njoj besprijekorno i izgled i duša. Tako sam je barem ja vidio. Nikad mi nije bilo jasno zašto je baš na mene obratila pažnju. Komplicirana žena, pametna, voli poeziju, o svemu razmišlja duboko.
Nisam ja takav meni kažeš lako ćemo, to je to.
Tako kaže i moja baka Marija. Ona me podigla. Jer kad je mater našla novu ljubav i nestala, a stari me odveo baki, kao da me nikad nije ni bilo. Baku je stara škola. Rekla je: Ostat će ovaj mali kod mene, pa makar se roditelji kasnije kajali. Nije im ga nikad dala nazad. Bilo je to to. Ako nisi spreman na dijete, nemoj ni dolaziti.
Baka Marija je bila stroga, ali mene je voljela najviše na svijetu. Sve mi je davala, nikad nisam bio gladan. Samo jednom mi nije izašla u susret kad sam joj došao reći da ostavljam Anu zbog Ivane. Istjerala me iz kuhinje s krpom u ruci.
– Sram te bilo! Što ćeš s onom kojom si se zakleo biti do kraja života? vikala je.
– Ništa, bako! Razvest ćemo se. Svi to rade danas!
– Svi?! Eh, moj Antune! prvi put me pravo ošamarila krpom. Tako sam te ja odgajala?
Nisam joj mogao objasniti. Što sam skrivio? To što sam Anu prestao voljeti? Ili što mi je Ivana bolja?
S Anom sam odrastao. Prijatelji cijeli život. Dobio sam od nje šamar u vrtiću kad bih se ružno ponašao. Prvi ples u školi s njom, ona me štipala i naređivala da se ponašam kako treba. Bila je najljepša tada, i pomalo nedostižna.
Ali znao sam da je moja. Čim školsko zvono zazvoni, trčimo doma, ručamo i bežimo na staru trešnju kod zgrade. Tamo noge vise s grane, smijemo se mačkama koje se tuku ispod stabla i vrapcima koji se svađaju zbog mrvica kruha. Ana u majici i kratkim hlačama kao i ja, koljena razbijena, ali svejedno pjeva. Pjeva moje omiljene pjesme, a ja fulam svaki ton, ali njoj ništa ne smeta.
Bili smo djeca
Onda, jednog dana, Anini su otišli raditi u inozemstvo i poveli ju tri godine nisu dolazili doma. I to ne bilo gdje, nego u Afriku! Tamo gdje ima slonova i nilskih konja. Ana ih sve vidjela, meni je pričala kad se vratila.
Pričala mi je i koliko sam joj falio, i da ne može dočekati dan da opet zajedno odemo na našu trešnju i gađamo vrapce. Ja sam je slušao, razrogačenih očiju, sve ponosniji što je baš meni pričala. Ana je narasla u pravu curu, veselu, kovrčavu i smijalicu. Dečki su je gledali, ali ona je izabrala mene.
Kad smo, sa sedamnaest, došli njihovim roditeljima reći da ćemo se vjenčati, nije bilo lako. Njena mama zamalo nije pala u nesvijest, tata je prvi put posegnuo za remenom. No, spasila nas je baka Marija.
– Nek’ se ženidbu! Ali ne sad. Antun je još mlad. Nek’ najprije završi školu, odsluži vojsku, a onda ćemo svadbu napraviti kako treba. Može? pitala je Anine roditelje.
Pristali su. Samo su tražili da završim školu i nađem posao prije nego što mislim na obitelj.
Nama ni na kraj pameti nije bilo žuriti. Poljubaca jest bilo, ali ništa više. Znali smo da nema smisla roditelji postati prije vremena. Baka Marija ne bi mogla dignuti praunuke.
A kad je došlo do svadbe, cijelo selo se skupilo. Svi rođaci koje godinama nisam vidio, došli su. Kad su me moji napustili, niko im nije palo na pamet uzeti me k sebi. Sad su svi bili tu.
Ali tada mi to nije smetalo. Nisam skidao pogleda s Ane. Bila mi je kao cvijet, u bijelom velu, prošaptala mi je:
– Volim te
Rekla je to i prije, ali tad je to bilo nešto posebno. Pomislio sam: nemoguće da nas išta razdvoji!
Varam se Ispalo je mnogo lakše nego što sam mislio.
S Ivanom sam se upoznao slučajno. Vraćao sam se s posla, vani pljusak, a ona, skroz mokra, pleše na stanici. Stao sam, pitao je da je odvezem. Pogledala me prezirno:
– Tko vam kaže da ne volim kišu?
Nisam ni boju očiju zapamtio, ali pogled joj me pogodio ravno u srce.
Ivana nije došla sa mnom, otišli smo do njenog stana pješice, mokri do kože. Kad smo stigli, okrenula se i rekla:
– Ideš?
Tad sam propao. Nisam se vratio ni navečer, ni kasnije. Znao sam da me traže, i Ana i baka, ali ništa mi nije više bilo važno samo Ivana.
Vratio sam se kući tek nakon deset dana. Ana je potrčala prema meni, a ja sam je samo hladno odgurnuo i promrmljao:
– Ne sada.
Sve sam joj objasnio, rekao da odlazim.
Ana nije ni pokušala raspravljati. Samo me pitala:
– Stvarno me više ne voliš?
Osjetio sam nešto toplo, ali stid me preplavio nema nazad, izdao sam nju i sebe. Nema povratka. Otišao sam.
Baka Marija mi ni riječ nije rekla. Samo je zatvorila vrata. Preko prijatelja poručila da joj se ne pojavljujem dok ne dođem k sebi.
A meni je sve to bilo nevažno. Uronio sam u novi život, ni sam nisam znao je li sretan.
Nitko me više nije čekao s večerom niti pitao kako sam. Sam sam prao čarape i majice.
Ali Ivana je hodala po stanu u nečem prozirnom, gledala kroz mene kao kroz staklo, i ja sam mislio da mi je to dovoljno da budem sretan.
Nisam je nikad želio zvati Ivkom. Prehladna je bila, nedokučiva, tiha i daleka. Valjda sam zato toliko čeznuo za njenim osmijehom, kao što se Ana nekad smijala toplo i veselo.
Ali Ivana nije marila za moju toplinu ni brigu. Jednog trena me tjerala, drugog zvala natrag, igrala se sa mnom.
Godine su prolazile. Upadao sam u san u kojem sam dozivao Anu, a kad bi mi sanjala, mirno bih spavao. Ivana bi mi prigovarala da hrčem. Nisam, ali bojao sam se opet zaspati. Znao sam da se Ana neće vratiti dok ne svane. Ujutro bih sam sebi kuhao doručak. Ivana je pila samo crnu kavu, gorku kao što je ona bila.
Još godinu dana potom, izbacila me. Rekla je da sam joj dosadio. Malo smo se posvađali, pokušala me ogrebati, ali izbjegao sam joj ruku.
– Skroz si poludjela?!
– S ovakvim kao ti to i nije teško! vikala je. Ti si drvo! Gubi se iz mog stana!
Ostao sam zatečen. Ponovno sam trpao istu torbu kojom sam otišao od Ane, sad još više iznošene.
– Možeš malo brže?
– Ivana
– Ne moraš ništa! Mogu ja pričati sa zidom, makar u njemu ima snage više nego u tebi! Idi svojoj Ani!
Ne znam zašto joj je baš to ime izletjelo, možda je i sama shvatila da bih otišao i drugoj kad bih se opet zaljubio.
To me nešto trznulo.
– Svojoj Ani?
Pred očima mi se opet javio njezin nosić, pjegi i sunčana kosa, poznati pokret kad popravlja šiške.
– Umoran sam – rekao sam sam sebi, uzimajući torbu. Vrijeme je za kući.
Auto mi nije htio upaliti, pa sam krenuo pješice. Čitav Zagreb sam prešao do bake.
Kod bake nitko nije otvarao vrata.
– Što lupaš, Antune?! kroz vrata provirila susjeda. Nema je ovdje!
– Gdje je baka?
– Sad si se sjetio? Zahvali svojoj Ani što je nije ostavila kad nismo mogli doći do tebe! Moždani udar imala je tvoja baka, a ti pojma nemaš!
Torba mi padne iz ruke.
– Kako to?!
– Pokušavali smo te naći, ali promijenio si i posao i broj, nitko te nije mogao naći!
– Kad?
– Prije godinu dana!
– Je li živa?
– Dabome! Ana je uzela k sebi. Njegovala ju, spasila, izvukla na noge dok si ti bio po tko zna gdje. Nikad se nije žalila, sve sama. Mamu ima bolesnu, oca mali ne poznaje, pa još i tvoju baku uzela. I ništa, sve može! Ana je jaka, ne kao neki!
Zalupila je vratima, a ja sam poletio stubama, zaboravivši da postoji lift, pravac do stana gdje smo Ana i ja nekoć zajedno živjeli.
Otvorila mi je vrata.
Sjeo sam na pod, nos zakopao u koljena, nisam se usudio pogledati je.
– Došao si? Uđi, baka te čeka.
– A ti? izletjelo mi je.
Nisam mogao podići pogled.
– Ja? Odavno više ne čekam, Antune. Ne možeš natjerati ljubav.
– Kako si sina nazvala?
– Jure.
– Lijepo ime.
– Naumila baka, po tvom djedu.
– Za razliku od mene, on je bio dobar čovjek.
– Stigneš ti još biti, Antune.
– A ti, Ana? Jesi ti sretna?
– Kako ne bi bila! nasmijala se tiho, a srce mi se zazelenilo. Evo je, moja sreća!
Poljubila je sina u kosu i gurnula ga prema meni:
– Idi, upoznaj tatu!
Jure se uvrijedio, nije mi dao da ga zagrlim.
– E, tata! Popravi se! uzela ga je Ana opet u naručje, pustila me unutra. Posjeti baku. U nje su ključevi od tvog stana, stoji prazan, možeš tamo živjeti.
– Ana, možda
– Nema potrebe, Antune odmahnu. Bilo je, prošlo je. Hoćeš s Juretom provodit vrijeme, drago mi je. Dijete treba oca. Za drugo, zaboravi.
– Ali, nisi zaboravila
– Nisam samo reče. Probala sam. Nije išlo. Previše si me povrijedio.
– Hvala ti za baku
– Nema na čemu. Ljudski je pomagati svojim bližnjima.
Poželio sam nešto reći, ali sam opet pogledao u njezine plave oči i zanijemio.
Proći će još godina, i u Maksimiru će se sresti dvije obitelji.
– Tata! Jure mi maše, sestricu vuče za ruku.
– Bok, sine! izustiš stisnuto, grlim ženu i klimam Ani, koja šeta s mužem pod ruku.
– Kružna vožnja i sladoled? smije se Ana, gledajući kako im kći pokušava preteći Juru.
– Baka Marija će biti presretna! Jure trči prema baki na klupi. Samo, ja biram sladoled, mama, da se cure ne uprljaju!
Smijeh se prolama parkom, Ana će opet glasno vrisnuti kad je muž natera na vožnju vrtuljkom. Samo ja šutim, gledam kako se ona smije i grli djecu.
– Što si tako mučan, Antune? upita baka Marija, sa štapom pogane po stazi. Propustio sreću? Lagana ptičica ti je odletjela.
– Zašto to, bako?
– Jer to vrijedi zapamtiti! podboči me pod ruku Dok imaš, ne cijeniš, kad izgubiš, žališ! Ti si, Antune, uvijek kasnio s razumom. Da shvatiš što imaš, prošle bi godine. A gledaj ovu svoju Marinu. Šta joj fali? Evo ti sreće, to ti je sudbina dala. Nemoj to sad uprskati! Ne gledaj nazad, gledaj naprijed, kao što je Ana napravila kad si otišao. Žali ona vjeruj mi. Prva ljubav se ne zaboravlja. Ali napravila je korak, hrabro krenula dalje. Ni za kim ne kuka, i sina će ti odgojiti kako treba. Znam ja, vjeruj mi A ti, možeš pametno živjeti, a možeš uvijek biti isti glavonja. Tvoj izbor!
Ode baka za unucima, a ja sakrijem suze u nebo pa viknem ženi:
– Marina! Hoćeš sladoled?
– Antune
– Poslije ćeš mršaviti! Ionako si najljepša na svitu!
Zato sam zapamtio: Sreća je tu, nekad ju vidiš tek kad je gotovo izgubiti. Pazi što imaš, ne čekaj da oduzmeš sebi ono što voliš.
