Zadnji poziv
Od samog jutra Marinu nije napuštao onaj čudni osjećaj nešto će se, znači, dogoditi.
Nešto loše
Odmah je nazvala mamu, ali Mirjana Radoslavovna ju je uvjerila da je kod nje sve u redu:
Tlak kao u astronauta, glava ne boli. Što si tako zabrinuta?
Ma, ništa, onako za svaki slučaj odgovorila je Marina. Dobro, moram se ići spremati za posao, a ti me zovi ako što bude.
Naravno.
Nakon razgovora s mamom trebala se smiriti, ali nešto joj nije dalo mira onaj predosjećaj nije jenjavao.
Nije mogla dokučiti zbog čega je to tako. Razloga za brigu, barem na prvu, nije bilo. S njenim poslom ionako se može očekivati svašta. Pogotovo ponedjeljkom, a svi znaju da je ponedjeljak najgori dan u tjednu.
Dovršila je kavu, pogledala na sat pola sedam. Na brzinu se obukla, zgrabila sendvič i krenula na posao.
*****
Na dvorištu hitne nalazi Marina kolegu, Gorana, vozača s kojim će danas kružiti Zagrebom. On joj mahne, ona mu umorno kimne.
Marina, što si danas tako tmurna? nasmijao se Goran paleći cigaretu. Jel’ se dogodilo nešto?
Nije, Gorane. Još nije. Ali osjećam da hoće zamisli se ona.
Ajme, samo nemoj to prizivati Šta ti je došlo jutros? Da nisi loše spavala?
Marina ništa nije rekla.
Podigne pogled: Zagreb je pod sivim oblacima, samo što ne pljušti.
A kišu, još od vrtića, ne podnosi…
Možda je sve u tome? Možda me ne muči predosjećaj, nego sam samo loše volje zbog vremena? Marina se čak malo i nasmiješi, kad shvati da možda ipak ima logično objašnjenje.
Ali odmah poslije toga, stari nemir je opet tu.
Sretna vam smjena, ekipa! vikne jedna mlada djevojka dok protrčava.
Goran se skoro zagrcne od dima, nakašlje se, pa joj pokaže šaku. Cura se odmah prestravi.
O, Isuse Oprostite, zaboravila sam promrmlja sva posramljena.
Nova je na ekipi, tek je prošli tjedan došla kao tehničarka, pa nikako ne može popamtiti da je najgore što možeš kolegi hitne poželjeti sretno dežurstvo.
Jer, u nas, to donosi peh.
E pa sad će sigurno nešto biti prošapće Marina, a trnci joj prođu niz leđa.
Pljuni, reče Goran, bacivši opušak u limenu kantu.
*****
Svaki put kad bi dispečerka poslala novu adresu na tablet i objasnila razlog za poziv, Marina bi grizla usne:
Muškarac, 35 godina, žali se na jaku glavobolju. Malo zapliće jezikom, sumnjamo na moždani udar.
To mi još treba razmišljala bi Marina. Liječnici hitne sve moraju biti spremni, ali
Svaki slučaj ju je pogađao, pogotovo oni sa smrtnim ishodom. Posebno kad je riječ o moždanom udaru.
Posebno danas
Srećom, kod tog gospodina nikakve dijagnoze nije bilo.
Jezik mu se zaplitao, jer je do zore slavio rođendan prijatelja, a glava ga je boljela od mamurluka. Marina mu je dala tabletu, savjetovala mu da malo odspava.
A ako se s pivicom osvježim, će pomoći? pitao je polunadom.
Ni slučajno! Samo će biti gore. Ako želite biti zdravi i veseli najbolje od alkohola sasvim odustati.
Kad je izašla iz stana, napokon je odahnula. Sve je prošlo bez drama.
Možda je Goran u pravu, možda je moje crno predosjećanje samo posljedica toga što sam iscrpljena i preopterećena? Uskoro se bila i smirila, ali tada im se javlja dispečerka i šalje ih ni manje ni više na groblje
Kud? pita Goran, šokiran.
Na groblje tiho će Marina, stisnuvši tablet kao da ga je netko tražio natrag.
Na gradskom groblju danas pokapaju nekog poznatog glumca iz Zagreba (iako Marina nikad nije čula za njega).
Pregršt ljudi.
Mladi, stari, žene, muškarci. Neki sa karanfilima, drugi plaču. Netko među njima ispriča anegdotu o preminulom.
Marina svakog časa očekivala da nastane kaos; Goran je nervozno palio cigaretu za cigaretom.
No, nitko im nije trebao.
Poslije su slijedili uobičajeni pozivi, rutinski, oni koje radiš svakodnevno.
Tako je proletjelo gotovo 12 sati, i smjena im je došla svom kraju.
Još desetak minuta do povratka na matičnu postaju.
Marina se u mislima već tuširala i lijegala u krevet. A sutra je novi dan pa se nadala možda će biti bolje volje.
Za svaki slučaj, još jednom nazove mamu.
Sve super reće Mirjana Radoslavovna. Sad ću večerati pa malo gledat Dnevnik.
I? Kako je mama? pita Goran kad Marina spusti mob.
Sve super.
Eto! šeretski se nasmije Goran. A ja ti rekao ništa strašno se neće dogoditi danas. A ti: loš predosjećaj, loš predosjećaj
Ma i dalje je tu, ne znam zašto me to tako žulja.
Znaš što? Nabavi si neku životinju! Oni najbolje tjeraju brige.
Ozbiljno?
Aha! Moj doma ima mačka Mrvu. Čim dođem, dođe mi u krilo i prede I odjednom mi je lakše. Sve crno nestane. Spavam poslije ko beba.
Gorane, a s mojim rasporedom tko će brinuti o ljubimcu? Ti imaš ženu, klince Ja sama.
Marina je namjeravala dodati još nešto, ali je tablet živnuo i začula je glas dispečerke:
Marina, oprosti, ali smjena ti još nije gotova, pa moraš primiti zadnji poziv. Ulica Mažuranićeva, broj 23. Stan samo sekundu
Ne četrdeset i osmica slučajno?
Da, Marina, točno stan 48. Otkud znaš? iznenadila se dispečerka.
Pa tamo živi gospodin Franjo Arsenović. Ko doma dolazim. Opet ste ga prijavili za bolove u prsima?
Marina začuje duboki uzdah preko slušalice i osjeti kako joj srce staje
Preminuo je, Marina Još jutros, izgleda. Uglavnom, policija je tamo, ali i vi morate. Znaš proceduru
Znam nekako tupo reče Marina.
Drhtavom je rukom spustila tablet u krilo i pogledala Gorana, koji je sve čuo i samo tiho šutio.
I dodao:
Šteta Fanje. Po onome što si pričala, bio je dobar čovjek. Ali slušaj: nisi ti ništa kriva. On sam nije htio u bolnicu, niti je išao kod doktora Nemaš ti, Marina, priliku bit kriva za to, jasno?
Ma, da
Marina zavuče ruke pod pazuhe, skloni se u ritmu disanja na sjedalu i na trenutak nestane.
*****
S Franjom Arsenovićem upoznala se prije mjesec i pol. Sam je zvao Hitnu jer ga je boljelo u prsima.
Muškarac kaže da su vrata otključana, samo uđi javila je dispečerka.
Ok.
Kad je Marina stigla, na vratima je dočekao psić. Prava mrvica jedva stane na dlan.
Prvo je malo reži i lajao, a kad ga je Franjo pozvao, veselo je odskakutao za njim.
Našao sam ga na ulici, uzeo doma, pa mi sad čuva prag osmijehnuo se čovjek, pokušavajući se dignut iz kreveta.
Ležite, gospodine. A psić vam je super. I ja bih uzela takvog, kad bih mogla.
A zašto ne možete?
Ma, takav posao imam Ali idemo danas radit o vašem zdravlju. Kad je počelo i što vas točno muči?
Gospodin je odgovorio na sve. Problemi sa srcem traju već godinu, od kad je ostao bez supruge. Kaže, išao je kod doktora, ali od pomoći ništa
Znate, uvijek mi je gore u čekaonici. A bolovi dođu pa odu.
Kako to mislite? Opišite, slobodno.
Nema tu filozofije. Malo boli, pa prođe. Ponekad popijem korvalol, nekad stavim validol pod jezik.
Nije to terapija, gospodine nasmije se Marina. Ajmo odraditi EKG.
Na EKG-u stvarno nešto nije štimalo. Predložila mu je hospitalizaciju, ali odbio je glavom i bradom.
A Bima kome da ostavim? Dajte mi vi kakvu tableticu ili inekciju.
To će vam pomoći samo privremeno Ja bih i dalje preporučila bolnicu.
Ma do sada su svi vaši kolege samo piši inekcija pa idem doma. I evo me, ko nov. Ne idem u bolnicu. Ako treba, pišem vam odbijenicu.
Ma nije ga nikako mogla nagovoriti. Ni tada, ni ubuduće.
Nakon toga, samo je ona dolazila njemu na pozive. Zvao je često svako malo.
Znate, prije je bilo: boli pa prođe. Sad kad stegne, ne otpušta.
Zbog toga što vam stanje nije bolje. Bez terapije, pogoršava se. Ajmo, ipak u bolnicu?
Oprostite, Marina, ne mogu, starac pomiluje psića po glavi. Nema tko za njega. Još je mali.
A ako se vama šta dogodi, kome onda ostaje?
Ma neće biti ništa! A i ako bude, nadajmo se dobroti ljudi. Susjeda mi je obećala čuvati Bima. Pokazao sam joj gdje držim novce.
Novce? Zašto?
Da ima za hranu. Znam kako to ide, nitko ne voli uzet psa s ceste, jer je skupo.
Stvarno bio je dobar čovjek.
I sad, Marina opet ide k Franji, ali ovaj put nema više razgovora i šale Šteta.
Zadnji poziv ispao je baš zadnji.
I, neka Goran govori što hoće da nije njena krivnja, Marina je sigurna da se baš trebala jače zalagati da ga odvede u bolnicu. Ali nije
Marina, stigli smo.
Molim? nije ni osjetila njegovu ruku na ramenu.
Evo smo.
Teška koraka, popela se do trećeg kata, ušla u stan. Unutra, policajac i susjeda Vera Pavlović, s kojom se već naviknula na pozdravljanje na ovakvim intervencijama.
Franjo jednom nije ni stigao dovesti Bima u park pozlilo mu je pred ulazom, a Vera je zvala Hitnu. Tako su se upoznale.
Dobar dan, Marina.
Dobar dan, gospođo Vera šaptom ona. Vi ste zvali policiju?
A tko drugi. Znate, cijelo jutro laje taj psić. Pomislila sam, čudno što Franjo nije prošetao s njim. Al što znaš, možda mu nije do toga.
I kasnije?
Kasnije sam otišla na vikendicu i vratila se uvečer. Pas laje, laje, laje Nazvala sam policiju. Policajac je došao s bravarem, otvorili vrata, a unutra pokaza prema spavaćoj sobi.
Razumijem, hvala.
Marina ode u sobu, gleda pokojnika i mora se suzdržati da ne zaplače. Ispuni svoju dokumentaciju. I onda
kao da se nečega sjeti, krene gledati po stanu, po kuhinji, kupaonici, čak i izviri na balkon.
Oprostite, nešto tražite? upita policajac.
Tu bi trebao biti psić, a nigdje ga ne vidim. Vidite li vi Bima?
Mali, mrki? Da, trčkarao je. Lajao i režao na nas, uz smijeh odgovori policajac. Ali, susjeda ga je uzela.
Hvala Bogu! pomisli Marina.
Već je strahovala da ga je netko izbacio. Franjo ga je toliko volio. Bilo bi strašno da je završio na ulici
Pozdravi policajca, izađe iz stana pa navrati do Verinog stana.
Marina? iznenadi se susjeda. Ima nešto?
Samo sam vam htjela reći hvala što ste uzeli Bima. Je li jako tužan?
Tko?
Bim Pa, kod vas je?
Ah, psić? Nisam ga ja uzela. Što će mi on?
Policajac je rekao
Ma, uzela sam ga, da. Ali samo sam ga pustila van. Toliko je lajao, bacao se na policajca Pomislila sam da mu je bolje na zraku Ionako, čovjeka više nema.
Vi ste ga pustili na ulicu?
Nisam izbacila! Samo mu otvorila vrata. Nema ga više čemu ostati kad mu nema gazde.
Ali Franjo kaže da ste se dogovorili, da znate gdje su novci za hranu?
Vera se odjednom ukoči, lice joj se izmijeni od straha do ljutnje.
Ne znam o čem’ pričaš, Marina. Niti sam se s Franjom što dogovarala, ni o kakvom novcu.
Ali on mi je sam
Sorry, žurim. A psić ako želi preživjeti, preživjet će. Uvijek ima dobrih ljudi.
*****
Marina potrči niza stepenice, izleti iz ulaza. Počeo je kišiti, sve jače.
Marina, pa što stojiš vani? vikne Goran iz auta. Ulazi, pokisnut ćeš.
Otvori vrata, spusti torbu s medicinskom opremom
ali odmah i zatvori vrata.
Marina, što radiš? zbuni se Goran, izađe za njom.
Gorane, ti idi na postaju, smjena je gotova, a ja još moram nešto obaviti.
Što?
Psića naći.
Kakvog psića, Marina? Ajde objasni lijepo
Ukratko mu ispriča što se dogodilo. Goran upali još jednu cigaretu, pa samo šutke kimne.
Bim nije mogao daleko. Mora biti blizu, kužiš? Ti idi na bazu, a ja ću ga pronaći.
Goran izmije u blatu opušak pa odlučno kaže:
Neću te pustiti samu ovdje. Ionako će uskoro mrak. Idemo ga skupa naći.
Pa ti ne smiješ ostavit auto!
Neće nitko znat, a ništa strašno neće bit’.
Liječnica i vozač Hitne desetak su minuta njuškali po dvorištu tražeći psića koji kao da je propao u zemlju. Nakon nekog vremena pridružio im se i policajac. Ponudio je pomoć; Marina nije odbila, bila je, iskreno, ugodno zatečena.
Našao sam ga! vikne Goran i Marina potrči.
Policajac također. Ispod klupe preko puta zgrade, gdje je Franjo stanovao, Goran nešto doziva.
Vidi ti malca! Ja ga našao, a on reži na mene! šali se Goran s psom.
Marina prilazi, uzdahne. Ispod klupe Bim.
Stvarno reži i ne da Goranovoj ruci da ga dotakne.
Bim, moj dragi! zamalo zaplače Marina, ili možda i zaplače, ionako se suze nisu mogle razlikovati od kiše. Znaš ti mene, Bime?
Psić, naravno, zna ženu koja mu je često u goste dolazila i dijelila sa sobom marendu.
A sad stane, pogleda je tužnim očima i tihano zacvili.
Znam, mali, znam Nema više Franje. Otišao je on.
Goran se okrene da obriše suzu. Nikad nije plakao pred drugima, ali sad nije mogao. Policajac gleda u nebo.
Muškarci u uniformi oni ne plaču, valjda.
Ne mogu ti biti kao tvoj gazda, al’ kaže Marina psiću .. mogu probat’. Dođeš sa mnom?
Bim dotrči.
Zna on da je Marina dobra osoba. Ništa mu se loše kod nje neće dogoditi.
A i on ne voli kišu
*****
Prvih dana Marina se brinula da neće uspjeti. Ali, tu je bila mama.
Kad bi bila na dežurstvu, Mirjana bi navraćala, hranila i šetala Bima.
A kad bi bio slobodan dan, svi su zajedno šetali parkom Marina, mama i psić.
Nije joj bilo žao ni trena što je uzela tog jadnog, neželjenog psa.
Zato što sad opet ima smisla u njenom danu. I nije više toliko prezirala Franjin prkos prema bolnici razumjela ga je.
I onda, nakon nekog vremena, Marina je postala dio još veće obitelji.
Onaj isti policajac iz Franjinog stana često je svraćao.
Doveo bi buket, a na vratima bi ga dočekao Bim. Pomirišo ga, odmjerio od glave do pete, i onda veselo zalajao, propustio ga unutra.
To znači da je provjera prošla, i da njegovoj voljenoj gazdarici ništa ne prijeti. Osim, možda, sreće koju je dugo čekalaJednoga dana, dok su šetali parkom, Marina je bacila Bimu lopticu, a on ju je, kao i uvijek, s veseljem donio. Policajac je, s osmijehom, zapakirao ostatak kolača iz pekare, a Mirjana Radoslavovna je sabrano hranila patke pokraj jezerca.
Znaš tiho reče policajac dok su sjedili na klupi, dok je na trenutak gledao Bima kako otresa kapljice rose s brkova nikad nisam mislio da će jedan hitni poziv promijeniti cijeli moj život.
Marina ga pogleda. U očima nije više osjećala onaj stari strah, ni tjeskobu. Tek blagu, nježnu zahvalnost ovom muškarcu. Čak je i kiša danas prestala kao da ih je pustila na miru.
Ni ja, prizna ona. Ali sad više ne mogu ni zamisliti da sam nekad čekala nešto loše da se dogodi. Nekad, svaki ponedjeljak…
Bim skoči u krilo, pogleda je pažljivo, kao da hoće reći: Ni ja.
Policajac joj nježno primi ruku.
A sad?
Marina se nasmije i pogleda prema nebu, na kojem, potpuno iznenada, sunce proviri iza oblaka.
A sad čekam nešto lijepo.
I pomisli: možda ponekad stvarno treba poslušati onaj predosjećaj. I kad zaboli, i kad zaplaši možda nas baš on dovede tamo gdje, zapravo, oduvijek trebamo biti.
Ponekad, posljednji poziv znači novi početak.
