Joj, moram ti ispričat što se meni dogodilo danas, prava drama! Zamisli, sjedim na faksu, kemija, laboratorij, sve u punom jeku, kad odjednom mobitel zvoni. Zovem ja mamu, a ona sva uspaničena:
Lucija, molim te, idi odmah do bake! Već sat vremena joj pokušavam zvati, ne javlja se na pozive, a ja imam sastanak s ljudima iz Osijeka, sama sam ih pozvala, dolazili su izdaleka, znaš kako je to moli ona.
Mama, razumijem, ali i ja imam obaveza! Imam kemiju, a ako opet moram sama na ispit? Profesor Mrkonjić će me pojesti živu, kužiš li ti to? govorim joj iznervirano, pomičem šiške s očiju (jer stalno smetaju, narasle mi previše). Uvijek mama tako sve moraš odmah pustiti radi nečije veće brige. A što je s mojom brigom? Meni je ispitni rok pred vratima!
Onda ona krene s tim: Lucija, šta ako je baki pozlilo? Znaš koliko joj je godina, može se svakome nešto desiti. Ne brini, ako treba, ja ću naziv dekana i pričat s Mrkonjićem
Ma hvala lijepa, ne treba mi dodatna briga! ofučim se. Idem, ali znaj da sam jako nezadovoljna!
Hvala ti, Lucija! Samo kad dođeš kod bake, odmah mi javi, molim te. Bit ću na sastanku, ali nazovi svakako!
Ma, nervoza mi je do neba, a ona s druge strane zabrinuta do ludila, znoj i kaplje s čela Zamisli, baka stalno mobitel gubi, isključi da ne potroši bateriju, pa ga zaboravi kad ide u šetnju A toliko brige oko nje!
Krećem prema izlazu, već me Ante zaustavlja, znaš onaj moj dečko, i pita što se događa.
A, ništa, baka mi se ne javlja na mobitel, mama me šalje provjeriti je li živa. Ako je samo vani u šetnji, ne znam što ću
Grabim torbu, trčim niz stepenice tog našeg raskošnog fakulteta, gdje bi više pristajale grofice i kneginje, a ja idem u ispranim trapericama s poderanim koljenima, šarenoj vesti, s ljubičastim pramenovima u kosi ni blizu kakve dame!
Reci profesorici da sam odsutna zbog obiteljskih razloga! doviknem, Ante mi doleti za petama.
Čekaj, što si stala? pita on zbunjeno.
Ma strah me što ako baš jest nešto ozbiljno? procijedim.
Idem s tobom, sigurno ništa nije strašno, samo je ostavila mobitel negdje. Ajmo!
Ne volim kad me netko pazi previše, doslovno mi pomaže obući jaknu, drži torbu, vodi za ruku Mrzim to.
Ma daj, Ante! Nisam dijete! istrgnem mu torbu i krenem dalje. On se narogušio, šuti.
Sorry, nemoj se ljutit, ajmo! naslonim čelo na njegovo rame, on samo kratko uzdahne.
Gle, Lucija je kaktus, takva je stalno zaigrana, nestašna, a kad Ante pokuša biti nježan, ošine ga riječima. Ne možeš joj udovoljiti! I onda se sama naglo zaleti poljupcima. Tko će znat s curama?
Trčimo kroz centar Zagreba, izbjegavamo gomilu, tramvaji zvone na sav glas, vlakić prolazi u daljini A moje srce lupa kao ludo Bože, samo da baka nije stvarno nešto povalila.
Dok smo čekali bus, Lucija je još sto puta pokušala dobiti baku. Duge beep melodije, ono kad ti mobitel skoro jeca od dosade. I napokon, netko diže slušalicu.
Hallo prepoznat ću bakin glas među tisuću drugih. Hallo, Lucija?
Bako, što nas prestrašuješ? Mama te ne može dobiti, šalje mene da dođem! Što je bilo?
Ma ništa, Lucija nešto mi se vrti u glavi Prileći ću, proći će sve. Nema potrebe da dolaziš. Imaš ti svoje, imaš faks…
Kako nema potrebe?! Vrti ti se, jesi tlak mjerila? već vičem u slušalicu.
Ma gledala sam tamo brojke, ali nije mi jasno čini mi se previsok Odo sad na kauč, bit će bolje. Ne brini ništa, Lucija.
Da ti pravo kažem, baka Danica uvijek prespava sve i gripu, i upalu pluća, i probleme s tlakom. Samo kad je nogu polomila nije uspjela preležati, morala čak do bolnice. Inače je lijek broj jedan knjiga i čaj od mente.
Bako, odmorite. Ja dolazim, a zvat ću i doktora. Nema rasprave!
Ma nemoj, nisam se ni uredila Kakvi doktori, ljudi će mislit, zamaramo ih bezveze
Otvori vrata kad pozvone, ništa nije strašno! I dolazimo Ante i ja, čekaj nas!
Prekinula sam poziv, a baka još priča u prazno, da nema sad vremena za goste, da joj je neuredno, da je to sramota Sva ta briga oko toga kako kuća izgleda, pa što će reći ljudi!
I stvarno, njoj je uvijek najveći problem što kuća nije po svim pravilima suđe u sudoperu, knjige razbacane, prozori prljavi, žohari na prozorskoj dasci. Svako jutro pere, usisava, brisucka prašinu, škripi da nije dovoljno čisto. Pa čak i kad su renovirali stan na Kvatriću dan prije radova, baka je prala prozore! Mama joj kaže: Pa sve će ionako opet biti u prašini! Ma, nek ljudi vide da tu živi uredna žena! odgovara baka.
Ona je nekad živjela vojnički. Njezina mama, Zora, stalno joj je ponavljala: Tvoj tata je bio pukovnik! Moraš biti uzorno dijete! Onda bi je češljala i prala tako grubo, pod noktima drljala četkicom, pa to boli Cijela obitelj uvijek čista, elegantna, sve savršeno.
S godinama, baka se pripitomila, udala, rodila moju mamu Jasminu, i shvatila da niti ima za novi namještaj, ni za fine haljine. Ali, navika ostala uvijek popeglana, čista, uredna.
A sad evo problema: svi dolaze, i doktor, i ja, a ona u staroj spavaćici, neurednoj kosi, sjedi na stoliću u hodniku, jer je tamo mobitel zazvonio. Gleda se u ogledalo, prepozna jedva sebe. I više je ljuti, što ne može ni pristojno obući haljinu, ruke joj drhte. Kupi snage barem suđe oprat, ali ni to ne ide. Onda zaplače, govori Sramota! Što će reći ljudi?! ili se pojavi nešto što ni ona ne zna zvono na vratima.
Mi taman dolazimo ispred zgrade, doktor iz Hitne s torbom, Ante mu daje znak:
Za osamnaesti kat, jel tako? Evo baka je gore, Lucija, otvori vrata!
Utrčim u stan, baka sjedi na podu.
Bako! Ajmo, sve je okej, sad ćemo ti pomoći! stavljaju je na kauč, doktor mjeri tlak, pita pitanja, napravi EKG. Kaže da mora u bolnicu.
Baka naravno kako će sad pred doktorima takva? Traži da joj nađemo drugu spavaćicu, sabo cipele da nisu obične šlape, da izgleda pristojno.
Ja je tješim: Ma, bako, tko uopće gleda šta nosiš! Bitno je da si ti živa i zdrava! Kad dođeš kući, obući ćemo ti sve što želiš!
I dok je vodimo prema izlazu, baka šapće: Svi me gledaju, Lucija! Sramota!
Ja joj kažem: Svi razumiju, bako! Kad te puste iz bolnice, idemo zajedno kod frizera, na nokte, kupit ćemo ti novu haljinu. I prozore ćemo oprati, majke mi!
Ma, vidi ove prljave prozore! To je za mene prava sramota A što nosiš to na sebi, Lucija? Užas! gleda moj džemper i traperice. U tome na faks? To ne dolikuje našem prezimenu!
Ja kolutam očima: Bako, nisam više iz te tvoje loze! Ti si bila Knežević, sad si Novak. A ja sam Lucija Kovačević! Ajmo sad u kola, dobro pazi da ne padneš.
I tako, vozimo baku u bolnicu, Ante pokušava olabaviti atmosferu, pita doktora svašta. Baka šuti, zabrinuta, čak kad ju prime u sobu, sve joj je nezgodno, sve joj smeta, jedva spava.
Mama Jasmina mi kasnije priča kakva je panika bila. Otišla kod bake, sve sredila, donijela jastuke i pokrivače, probrala joj čistu spavaćicu. Nije ni spavala po noći, toliko je brinula
A baka, kao da je svejedno, samo gleda police i tko je kojim redom brisao prašinu Mrmlja: Sve mora biti pod konac.
Kad sam drugi dan došla opet, donijela joj sabo cipele, još jedan novi šlafrok i čaj s dvorskim slonom, smiješna je bila i dalje me grdi zbog mog stylinga, kaže: Takva cura, kako ćeš ti ime naše obitelji čuvati!?
Ma, ja joj samo kažem: Bako, meni je drago što nisam Knežević! Hvala nebesima na mojoj ekipi i roditeljima! I znaš što možda je vrijeme da se i ti malo opustiš. Popit ćemo čaj kad dođeš doma i napravit ćemo onu tvoju tortu s vanilijom i jagodama. U haljini, ako baš želiš!
Ona se nasmije i doda bakino: Samo jagode kupi u Mlinaru, znaš kako tamo ima slatkih. I prozore nemoj zaboravit, Lucija
Ma, takva je moja baka bila i ostala. Nema promjene! Ali, volim je više od svega. Kad se sjetim kako mi je kad sam bila mala radila lizalice na štapiću, igrala pljeskalicu, pjevala Samo zbog nje još uvijek nastojim biti bolja osoba, unatoč svim njezinim savjetima i kritikama.
I uvijek joj kažem: Bako, bit će sve dobro. I nije bitno što će reći ljudi. Bitno je da smo zajedno.
I to ti je to. Takva je moja obitelj malo šašava, ali puna ljubavi.
