U mojoj pedagoškoj praksi dogodio se jedan poseban slučaj. U moju skupinu dolazio je dječak, zvao se Krešo Perković. Krešo je rođen s mnogo zdravstvenih problema: imao je teškoće u razvoju, problema sa srcem i, povrh svega, rascjep usne i nepca.
Do četvrte godine gotovo nitko nije mogao razumjeti što govori, a tek oko šeste godine, nakon mnogih terapija, njegova se govor popravio. Još uvijek bi govorio kroz nos i s dubokim, promuklim intonacijama, ali je barem bilo jasno što govori.
Taman se bližila proslava Osmog ožujka, posljednja godina vrtića, i odlučile smo Kreši dati jednu pjesmicu da izrecitira pred svima. Do tada se sramio svoga govora i ožiljka na usni. Bile smo svjesne rizika i stresa kojem ga izlažemo. No, u stakleniku nitko ne odrasta svatko mora proći kroz izazove da bi povjerovao u sebe i dokazao da je vrijedan kao i svi ostali.
Posebno jer je to i sam želio redovito bi na probi ponavljao stihove nakon drugih, pokrećući usnicom, trudeći se.
Krešo je dobio ulomak pjesme o mamama. Njegova majka bila je presretna, nije ni sanjala da će njezin sin dobiti taj zadatak. I on je mislio da njega neće odabrati, jer je različit. I tako, svakoga su dana uvježbavali pjesmu barem nekoliko puta pred ogledalom, jedan drugome, tiho, glasno, pred rodbinom i natjecateljski.
Došao je i dan priredbe. Kad je Krešo došao na red, bio je preplašen ali nije odustao. Rekao je da će govoriti samo za svoju mamu, zbog nje je i naučio pjesmu.
Izlazi Krešo, lijepo odjeven u odijelu s leptir-mašnom, zastane, pa krene recitirati. Dobro, razgovijetno počinje. No, ili se umorio ili prepao, počeo je zapinjati. Došao je do stihova:
S ljestvi Vinko reče tada:
Moja mama je pilot, pa što?
A kod Kreše, recimo,
Mama je (tu se zaustavio, pokušavajući prizvati kompliciranu riječ)
Mama je kl-i-ma-u-re-đaj!
U dvorani su se začuli prigušeni smijeh. Krešo je pocrvenio, spustio glavu, ruke stisnuo u džepove i nadurio se, ali nastavio čitati:
A kod Tonija i Vere, mame su
Klimauređaji! doviknuo je netko glasno s kraja dvorane, i smijeh je postao neobuzdan.
Krešo se okrenuo i pobjegao. Pronašla sam ga kod stepenica stajao je uz zid i ljutito brisao suze rukavom. Sagnula sam se do njegovog crvenog uha i tiho rekla da onaj čovjek nije bio u pravu htio je biti duhovit, ali nije uspio. Pitala sam ga želi li pokušati ponovno, samo za mamu i za mene.
Ovaj put, s riječju policajka. Ako zapne, pomoći ću mu. Odbijao je i klimao glavom, ali onda zastao i priznao da želi, ali se boji. Obećala sam mu biti kraj njega, držati ga za ruku, i šapnuti ako zapne.
Krešo je pristao. Predala sam ga brizi dadilje da obriše suze s rumena lica, a sama se vratila u dvoranu. Kad je završila sljedeća točka, zamolila sam riječ pred roditeljima.
I danas pamtim što sam rekla, iako je prošlo mnogo godina.
Krešo ima šest godina, rekla sam. Većinu svoga djetinjstva proveo je po bolnicama i lječilištima, operacija je imao više nego rođendana. Dugo uopće nije mogao govoriti, a ove je godine napokon uspio i našao hrabrosti stati pred Vas i izrecitirati pjesmu. Želi ju recitirati, ali samo za svoju mamu. Molim Vas, pomozite mu poslušajte ga u tišini. Njemu je jako teško i strašno.
Dvorana je utihnula. Dovela sam Krešu iza zavjese, povukao se gledajući u pod. Bio je smiješan dječak malen, čvrst, s istaknutom donjom usnom, još uplakan, ali tvrdoglavo je stajao.
Krešo, ajde! povikala je njegova mama.
Ajde, Krešo! zovnuo je ponovno netko iz publike. Kleknula sam pokraj dječaka i uhvatila njegovu ruku.
Ajde, Krešo, šapnula sam. Za mamu.
Duboko je udahnuo i krenuo ispočetka. Došao je opet do onih stihova:
S ljestvi Vinko reče tada:
Moja mama je pilot, pa što!
A kod Kreše, recimo,
Mama je po-li-caj-ka!
A kod Tonija i Vere, obje mame su in-že-ne-rke!
Ovaj put podigao je glavu, s prkosom pogledao publiku.
Toliko gromoglasnog pljeska naša dvorana još nije doživjela. Pljeskali su svi roditelji, djeca, odgajatelji, čak i kuharice! Neki su pljeskali stojeći. Krešu su preplavili aplauzi, njegove oči su zasjale, a za nastavak pjesme više nije bilo potrebe sve je rekao.
Nakon priredbe, glazbena voditeljica povukla me na stranu.
Trebala bih te izgrditi, rekla je kroz smijeh.
A ja sam briznula u plač sve emocije tog dana izašle su van. Voditeljica je odmah zatvorila vrata, posjela me na stolicu i nastavila:
Trebala bih te ukoriti što si skoro pokvarila priredbu, ali Pobjednici se ne sude. A ti i Krešo ste pobjednici. Obriši suze i idi djeci.
Zašto se baš sada, trinaest godina poslije, sjetih te zgode? Nedavno sam srela Krešinu majku na ulici, odmah me prepoznala i ispričala mi da je Krešo ove godine upisao Filozofski fakultet u Rijeci, na proračunsko mjesto, i iz prve položio sve ispite. I znate što? Studira hrvatski jezik!
Prenijela mi je i Krešinu poruku: Da nije bilo tog događaja, ostao bih trajno obilježen.
Ono najvažnije u ovoj priči nisu ni tvrdoglavost, ni pobjede. Najvažnije je to što je iz dječaka s invaliditetom izrastao čovjek zahvaljujući ljudima oko sebe. Budimo i mi takvi, puni razumijevanja i dobrote. Nikada nećemo znati komu smo možda baš mi dali snagu za novi korak naprijed.
