Martina se vratila kući ranije s poklonima od roditelja. Htjela je mužu napraviti iznenađenje, ali umjesto toplog dočeka, Marko je poslao ženu u dućan. Posljedice toga su bile nepredvidive.
Teška torba rastezala mi je rame toliko da sam slučajno uzdahnuo od boli. U leđima mi se opet javila ona konstanta bol prati me već zadnja dva mjeseca. Polako sam spustio vrećice na izrovani asfalt ispred autobusne stanice.
Duboko sam udahnuo, osjetio kako mi se dijete miče u trbuhu. Šesti mjesec trudnoće nije šala, pogotovo kad sam planirala iznenaditi muža i doći od roditelja tri dana ranije nego što smo se dogovorili. Toliko sam ga željela vidjeti da sam zadnjih stotinjak kilometara u autobusu doslovno brojio bandere.
Pitam se što Marko sad radi? Vjerojatno nema pojma da sam već tu samo deset minuta hoda od kuće. Put do zgrade činio mi se beskonačnim. Vreće nabijene roditeljskim stvarima staklenke marmelade, domaća slanina, teške jabuke činile su se kao da teže čitavu tonu.
Nakon pedesetak metara znao sam neću uspjeti. Leđa ne izdržavaju.
Izvukao sam mobitel i nazvao Marka.
Marko, bok prošaptao sam kad se napokon javio.
Martina? Što je bilo? Je li sve u redu? začuo sam njegov uplašeni glas.
Ništa nije, zapravo Došao sam doma. Evo me na tramvajskoj stanici ispred zgrade. Iziđi, molim te, dođi po mene. Ne mogu torbe nositi, mama je opet svašta natrpala.
Zavladala je čudna tišina. Provjerio sam mobitel je li se možda prekinuo poziv.
Ti si ispred zgrade? Sad? Kako nisi ništa javila? Dogovorili smo se za četvrtak!
Htjela sam iznenaditi naljutio sam se. Marko, nisi li sretan? Umoran sam. Iziđi, molim te!
Čekaj! viknuo je odjednom. Nemoj doći još. Ili dođi, ali Slušaj, doma nema baš ničega za pojesti. Sve sam pojeo jučer. Hajde, odi do Konzuma, onog iza ugla. Kupi malo mesa, dobre junetine. Nisam išao raditi, uzeo sam slobodan dan, pa ću kuhati ručak, dočekat ću te kako treba.
Što meso, Marko? zbunjeno sam pitao. Trudna sam, ne mogu više hodati s ovim torbama! Leđa me rasturaju! Pa imamo doma krumpira i jaja, dođi po mene, gladna sam i želim leći.
Ma ne kužiš, želim da sve bude savršeno. Ajde, što ti fali? Dućan je blizu uzmi meso, svježi krumpir, naša je sav proklijala. Zamoli nekoga da ti pomogne ili nosi po malo Ajde, molim te! Zbog nas je.
Gledao sam svoje crvene dlanove, u srcu mi je izbio neugodan osjećaj.
Marko, jesi ti normalan? glas mi je zadrhtao. Tražiš trudnu ženu s dvije torbe da ide sada u dućan po meso? Ti stvarno ne možeš doći pomoći?
Već sam počeo spremati! Ako sad iziđem, sve će propasti. Ajde, kupi osamsto grama. I krumpir u vreći. Čekam!
Spustio je slušalicu. Ostao sam stajati zureći u zatamnjeni ekran, ne vjerujući. Umjesto zagrljaja i toplog kreveta, čeka me mesnica. Možda me stvarno pokušava iznenaditi? prošlo mi je kroz glavu. Duboko sam udahnuo i krenuo u dućan.
Gurao sam kolica između redova, osjećajući pogled umorne blagajnice. Junetina je bila teška, a vreća krumpira još teža. Kad sam izašao, nisam više osjećao ruke.
Mobitel je opet zazvonio.
Jesi kupila? Marko je veselo upitao.
Jesam kroz zube sam promrmljao. Skoro sam doma, otvori vrata.
Stani! Nemoj još dolaziti! Sjedni malo na klupu, samo deset minuta.
Ozbiljno? povisio sam glas. Ne mogu više stajati, noge su mi natečene!
Iznenađenje nije gotovo! Ako sad dođeš, sve propada. Sjedni, diši. Pet minuta, kunem se! Moram završiti!
Sjeo sam teško na drvenu klupu ispred ulaza, vreće su tresnule do mene. Poželio sam baciti tu jadnu vrećicu s mesom kroz prozor Marku na trećem katu.
Prošlo je deset minuta. Zatim dvadeset. Sjedio sam i osjećao kako mi se sve u želucu okreće. Maštajući što ću vidjeti kad napokon uđem možda more cvijeća, doručak uz svijeće? Violinu u kutu? Ma kakvi ništa nije vrijedno da ostanem ovako na klupi polusat.
Nakon trideset i pet minuta, začula su se vrata. Istrčao je Marko, sav znojan i nespretan, majica mu je bila izvrnuta, kosa raščupana.
A, evo te! nervozno se nasmiješio, hvatajući vreće. Zašto si ljuta? Lijep je dan hajmo!
Što si tako mokar? upitao sam ga, ustajući uz pomoć ograde. I što to smrdi po Domestosu?
Vidjet ćeš! veselo je poskakivao prema liftu.
Ušli smo, Marko je svečano otvorio vrata i pogledom čekao reakciju. Udahnuo sam jaki miris varikine i jeftinog osvježivača morski povjetarac.
Prošao sam u sobu, onda u kuhinju, bacio pogled na kupaonu. Stan je blistao. Ni traga stvarima na stolicama, tepih još vlažan od usisavanja, prašina izbrisana, moje figure nagurane u kut.
Pa, što kažeš? Iznenađenje!
Okrenuo sam se k njemu.
To je to? pitao sam tiho.
Kako misliš to? Martina, gledaj! Tri sata sam čistio! Pod sam oprao, čak i ispod kreveta! Suđe također, wc blista. Htio sam da dođeš u čisti stan, da ništa ne moraš. Sve sam stigao dok si bila u dućanu.
Osjetio sam knedlu u grlu.
Zbog toga si… zastao sam, prigušujući suze. Zbog podova si me poslao u dućan? Nisi me dočekao, iako sam te molila, jer si čistio?
Pa da! Marko je raširio ruke. Htio sam najbolje! Uvijek prigovaraš da ništa ne radim po kući. Sad sam ti htio dokazati. Kad si došla prije vremena, nisam stigao. Morao sam te zadržati, da završim. A ti mjesto hvala nabijaš nos.
Marko, jesi li ti normalan? više nisam mogao šutjeti Nisu meni važne tvoje podne krpe! Mene bole leđa, vukao sam teške torbe, trudna sam! Trebao si me uzeti za ruku, a ne trčati sa štafom!
Marko je pocrvenio pa bacio krpu u sudoper.
Uvijek tebi nešto nije dobro! Kao zadnji kreten sam tu od pet ujutro, čistim, spremam, a ti vičeš! Jesi li vidjela kako je čisto? Pa ni za svadbu nije bilo!
Zašto mi treba ta čistoća ovako? gušio sam se od muke. Pustio si me da sjedim vani pola sata, smrznuta! Meso i krumpir sam vukla, a jedva hodam! Ovo nije iznenađenje nego mučenje!
Mučenje? zavikao je, mašući rukama po kuhinji. Oprosti što nisam savršen kakav bi ti htio! Druga žena bi bila sretna: muž joj očistio, spremio. Onda čujem samo moje stanje, moja leđa. Zar misliš da ja nisam umoran? Cijelu noć nisam spavao, čekao te, htio učiniti nešto lijepo!
Prekrio sam lice rukama.
Ti nemaš pojma zajecao sam. Ništa ne razumiješ. Bitniji ti je čisti pod, nego moje zdravlje.
Kakav pod! ponovno je vikao Marko. Ti si pokvarila iznenađenje jer si došla prije vremena! Da si došla kad smo se dogovorili, bilo bi savršeno. Sad ja kriv! Ti si nezahvalna, Martina.
Izjurio je iz kuhinje i zalupio vrata spavaće sobe.
Dijete u trbuhu opet je snažno udarilo. Polako sam se spustio na stolicu i gledao onu vrećicu s mesom koju Marko nije ni spremio u hladnjak. U želucu mi je bilo loše, mučnina me ponovno uhvatila.
Deset minuta kasnije, Marko je provirio na vrata:
Da spremam meso? promrmljao je. Ili nećeš ni jesti, samo da mi prkosiš?
Ne trebaš ništa kuhati, Marko, tiho sam rekao. Ostavi me na miru. Želim spavati.
Daj molim te! opet je zalupio vrata.
Odšetao sam do kupaone, pogedao sebe u ogledalu: blijeda, podočnjaci, lice umorno.
Sjetio sam se autobusa i zamišljao da će me Marko zagrliti i reći: Dobro došla doma. Kakav zagrljaj Kad sam izašao iz kupaone, svađa je buknula ponovno. Marko je opet pronašao razlog za prepirku.
Otišao sam iz stana onako, kako sam bio, nisam imao volje ni presvući se. Vratio sam se roditeljima.
Iz kuće su me tjerali da se ne razvodim i Markovi roditelji, šogorica, rodbina daleka. Marko je redovno zvao, molio da se vratim, uvjeravao me kako je shvatio. No meni je sve bilo jasno: takav muž mi ne treba. Razvod je bio jedino što sam želio. Zašto ostati s nekim kome je čišći stan važniji od mene i zdravlja našeg djeteta?
