Umirovljenica Marija, ili kako su je svi zvali Mare teško uzdahne i s mukom se preokrene na drugu stranu. Bole je zglobovi, noge su joj jako otečene. Umorila se od odlazaka po bolnicama, od svih tih terapija.
Živi sama, nikad se nije udavala, a sina je dobila davno, iz prve velike ljubavi. Tad zazvoni zvono na vratima. Teško se dovuče do vrata i otvori ih.
Na pragu stoje sin Marko i snaha Vesna. Do njih četverogodišnji unuk Petar, u rukama drži autić. Uz njega i ogroman pas.
Mama, evo nas samo na kratko. Moramo natrag na put. Petar i Grizli ostaju kod tebe. Za pet dana vraćamo se po njih! žuri se Marko.
Ali… Teško sam bolesna, jedva hodam, ja… to jedva izusti Mare, oslanjajući se na vrata.
Ne bismo te zamarali, ali ne možemo povući i dijete i psa osam sati do Splita. Moja mama… više je nema, prošapće Vesna, pa brizne u plač.
I Petar zaplače, a za njima i pas tiho uzdahne. Mare shvaća netko mora nešto napraviti.
Bolest ju je dohvatila prije pola godine.
Mare ima tek šezdeset. Ali kud god pogledaš, toliko je starijih s štapom. Zdravlje samo nestane i nema ga.
Znala je i Mare da je njena pra-kuma, Ana, bila teško bolesna. Vesnin tata, Ivica, umro je već prije par godina. A sad i svekrva… Ode žena, još mlađa od Mare, u roku tjedan-dva. Tuga…
Marko i Vesna već su otišli. Mare sad sjedi i gleda u dvoje: unuka i psa, dok je bol probada u ramenima i nogama.
Dijete grli ogromnog psa, a on ga liže i pokušava zabaviti.
Petre… Je l’ on ne grize? I zašto je toliki? Mogli ste barem pudlicu nabavit! Što je on uopće? pita Mare.
Bako, to ti je engleski buldog. Dobri je, zove se Grizli! Jako je umiljat, Petar dragaje psa.
A treba ga šetat, jeld a? uhvati se Mare za prsa.
Osim mačaka (ali i njih nema već godinama), nikad nije imala drugog ljubimca. Nema iskustva sa psima.
Bol je para zbog tuge za svekrvom.
Ali Mare ne zna kako će izdržat s bolovima, s nestašnim mališanom i ogromnom psinom.
Treba ga hraniti! Jede meso, voli i kašu! Idemo van, bako! Vrijeme je! samostalni Petar uzdahne i ode navući čizmice.
Mare ni ne pamti što je na sebe obukla za van. Unuk joj stavi povodac u ruku, drugi drži je za dlan. Tako idu.
Nije bila vani već tjedan dana, loše joj je. Sad mora ići. Kroz bol, sa suzama u očima. Samo da Bog da snage. Nema tko drugi pomoći! Unuk i taj ogroman pas…
Grizli hoda mirno. Ni jednom ne povuče povodac ni ne obraća pažnju na one druge koji laju.
Mare ga počne cijeniti. Uspravi se ponosno kad prolaze pored susjeda na klupi, koji barataju najnovijim tračevima.
To ti gosti? Rekla si da si bolesna! Kako ćeš s djetetom i s tom džukelom još? Da se ne prevrneš pa skroz ostaneš ležat! Mali, što radiš kod bake? Skroz je jadna! I još su ti i psa ostavili… Ma ti tvoji roditelji nemaju obraza! Ostavili sve da ona mora!
Proderala se Zdenka s petog kata, na cijeli kvartač.
Mare osjeti kako je uba stegnula unukova ruka. I taj Grizli ljutito odmahne glavom.
Daj, mućnite malo glavom. Vama nitko ni ne dovodi unuke pa zavidite! Sama sam zamolila Marka da mi dovede Petra! Nisam ni bolesna. A pas je čistokrvni, nagrađivani šampion, da znate!
I kako vas nije sram, samo ogovarate! Ako baš morate znati, sin i snaha putuju na sprovod mojoj kumi, ne na more! izdere se Mare i nabrzinu prošeta dalje, zaboravljajući na bolne noge.
Nemoj ih slušat, Petre! Tvoja baka tebi se uvijek veseli! zagrli unuka u liftu.
Bako… Jel i ti moraš otići na nebo kao baka Ana? Mama i tata su mi rekli da će ona tamo živjeti. I djed isto. Nikoga više nemam osim tebe… Bako, nećeš ti otići? Nemoj me ostaviti, volim te! plačući, obujmi Mare za koljena Petar.
Ma kakvi, zlato moje! Ne boj se! Još ću tebi dosadit, stalno će baka biti s tobom! Vodim te u školu, gledam kako rasteš pa do faksa! I bodrit ću te i kad odeš u vojsku! Tvoja baka uvijek je uz tebe! Mare ga grli čvrsto.
Premda joj je sve teško, skuha večeru, nekako ode i do dućana. Navečer šeta psa Grizlija. Hodajući, pas korača uz nju mirno, pouzdano.
Kad unuk i pas zaspu, Mare pije lijekove. Sve je boli kao da je cijelu noć kopala rupu ispod prozora. Ali zna nema nikoga drugog da pomogne. I još čuje Petrove riječi, plač i strah da će ostati bez bake.
Bože, pomozi! Samo da bar malo popusti. Makar bol da se smanji, ne radi mene nego radi unuka! šapće Mare u tišini.
Sutra se igraju automobilima, pa Mare odjednom skuži da po prvi put u godinama puže po podu s Petrom, prave kašu zajedno. Kasnije kupaju Grizlija koji se uvaljao u proljetnu lokvu.
Odjednom Mare zagrli i poljubi psa.
Zašto sam mislila da je strašan? Kakav predivan, pametan pas! Prava maza! smije se dok ga briše.
Petre, zašto se zove Grizli? upita unuka.
Petar se nasmije.
Zato što voli ćufte, ali pravo ime mu je nešto pametno na G, pa zovemo Grizli! veselo će dijete.
Dani prolijeću! Čitaju bajke, a Petar baki pokazuje na tabletu kako gledati animirane priče.
Uče slova, a bistar mališan već spaja i rečenice. Grizli obožava spavati u fotelji i moljaka za sladoled ili fetu sira.
Mama! Kako ste? Oprosti, nismo imali izbora. Morat ćemo još ostati par dana. Ne mogu ni zamisliti kako ti, bolesna, izdržavaš s Petrom i Grizlijem. zapita Marko zabrinuto.
Ma sve je super! Ne izmišljaj gluposti! Ja sam ti baka! Ostanite koliko treba, budi Vesni potpora… Kako je bez mame A zdravlje, ne brini, navikla sam se da nije lako, ali sve se može kad se mora! nasmija se Mare.
Kad su Marko i Vesna napokon stizali kući, zamišljali su tužnu sliku bolesnu Maru, teškog hoda. Kako su oni svi izdržali?
Marko, pa nije li to tvoja mama? Gledaj, trči! začudila se Vesna.
Ona! Ma nema joj ravne! iznenadi se Marko.
Po dvorištu, naguravajući loptu, trči Mare, nespretno ali uz širok osmijeh. Činilo joj se kao da nije potrčala sto godina! Za njom trče Petar i Grizli.
Kad je došao rastanak, Petar se čvrsto uhvatio bake i zaplakao.
Petre! Pa baka ti uskoro opet dolazi! Idemo u slastičarnu! Na vrtuljak! Samo ti čekaj baku! diže ga Mare u zagrljaj, rukama što do jučer nisu mogle ni čajniku prići.
Mama! Pa pretežak je, što ti je! vikne Marko.
Ma nije ništa! Čekaj me, Petre! Bit će sve dobro! Grizli, vidimo se uskoro, pa idemo opet u šetnju! nasmije se Mare.
Ona je moja susjeda, ispričala mi sve ovo. Stvarno je teško hodala, jako bolovala. Onda odjednom krene se kretati! Zato se svi u zgradi i čude!
Izliječili su me Petar i Grizli. Bolest je ostala, al to nije bitno. Ne smije se stalno ležati onda više i ne ustaneš! I ne smije se sažalijevati, samo je još gore.
Ne pomažu uvijek ni doktori ni lijekovi. Ljubav ipak liječi! Pitala sam se što će bez mene dijete i pas? Ako legnem, sve stane! Samo sam se digla i počela hodati! Jer trebam im!
Imam za što živjeti! Zato, kakvo god teškoće bile, ustajte! Idite! Radi onih malih ruku unuka koje se grle oko vašeg vrata. To je najdivnije na svijetu!
Radi vaše djece, supružnika. Radi pasa i mačaka koji vas vole i trebaju!
Pomolite se Bogu, skupite snagu. Nema situacije koju čovjek ne može izdržati. Kad je najteže, duša pronađe snagu!
Uživajte u svakom danu i radujte se životu! poručila je Mare svima!
Dragi prijatelji, ako volite čitati još ovakvih priča, ostavite svoje komentare i ne zaboravite na lajkove. To nam daje inspiraciju za nove priče!
