Tri godine traženja čuda…
Znaš, ponekad te život odnese tako daleko da ti se čini da se više nikad nećeš vratiti na stari put. Ali zamisli jedina stvar koja te gura naprijed je obećanje koje si nekad davno dao nekom do koga ti je jako stalo.
E, baš zato ti moram ispričati jednu priču koja mi je baš stisnula srce. Probaj zamisliti: sparina, dalmatinska krševita pustopoljina, prašina posvuda, i stara brvnara na rubu ničega. Tamo, čovjek, koji bi dao sve samo da ponovno zagrli ono što je izgubio.
Ne možeš zaboravit ovu sliku, vjeruj mi:
Tip u skupom, ali potpuno prašnjavom odijelu, vuče noge preko suhe zemlje. Svaki mu je korak kao da nosi kamen na leđima, teško diše. Ispred tog oronulog kućerka stoje dva dječaka prljavi, prestrašeni, preozbiljni za svoje godine.
Zastane. Klekne, da ih pogleda u oči. I šapne, jedva izusti jer ga guši knedla u grlu:
Sjećate li me se? Prošle su tri godine…
Stariji dječak ga gleda u prazno, dok mu jedva vidljivi bljesak prepoznavanja ne zadrhti u oku. Usna mu zadrhti.
…Ujo Ivan? promrsi mali.
Muškarac klimne, i suze mu krenu niz lice, koliko god se trudio prikriti ih. Raširi ruke, otvorenog srca.
Obećao sam da ću vas naći. Dođite.
U isti tren stariji dječak jurne u zagrljaj, jeca mu na ramenu. Ivan ga privije kao da će nestati ako ga pusti. Zatvori oči, sav se opusti od olakšanja, kao da je napokon pronašao zrak.
A onda… Otac otvori oči i pogleda mlađeg sina. Onaj mali, koji je prije tri godine bio beba, sad stoji po strani, nesiguran, ne usudi se prići. Ne sjeća se dobro tog lica, ali u srcu mu kao da se probudi neka davna toplina.
Ivan mu pruži ruku.
Ne boj se, mali prošapće sad vas više nikad neću ostaviti. Idemo doma.
Klinac stidljivo napravi korak, dlančićem dotakne očevu šaku, i odjednom, kao da prepoznaje glas, miris ili nešto svoje, potrči i uvuče se između brata i tate, zabije glavu u njegov prašnjavi sako.
Tamo usred dalmatinskog krša, gdje nema ničeg osim kamena, sunca i vjetra, opet su bili skupa. Obećanje je ispunio. Našao ih je.
***
A reci mi, do kud bi ti išao za svoje? Vjeruješ li da prava ljubav uvijek nađe put kući? Javi mi što misliš, baš me zanima Možda je baš u tim trenucima, kad prašina u zraku zasvjetluca na popodnevnom suncu, lako razumjeti zašto postoji ona tvrdoglava nada koja vjeruje u povratak. Možda je prava ljubav samo uporno sjećanje, što te, kad već misliš da si izgubljen, vrati k sebi, k ljudima koji su tvoje utočište.
Dok je sunce polako tonulo iza brda, tri siluete su polako krenule prema stazi, jedan korak za drugim, držeći se za ruke. Nije bilo važno hoće li pred njima biti lakši put; sad, nakon svega, nosili su zajedno isto ono obećanje koje ih je na kraju vratilo domu.
A iz starog kućerka, tamo gdje su nekad ostale suze i tuga, ostala je samo tiha pjesma srca, poznata melodija što u čovjeku probudi vjeru: da nema izgubljenih, dokle god postoji netko tko te traži.
Možda, samo možda, čuda postoje upravo onda kad ih najviše trebamo.
