Televizor za majku
Mate, ej, Mate! Skroz je mama pobudalila. Zamalo da odemo bez pršuta! Rekla mi je da ga stavim u crnu torbu, a ona ga gurnula u vrećicu s kapulom, pa opet u crnu. Mate! Gledam ja, što to u vrećici šuška, a ono naš pršut. Ej, umalo ostade doma Mate!
Mate je samo mahnul rukom, obazriv, zabrinut, svakom brigu na pameti.
“Neka sami riješe”
U kući Branković vladao je pravi šušur. Svi su se spremali za put u Zagreb. Ne bilo kakav put idu na Zagrebački sajam poljoprivrede, izložbu dostignuća. Njihova zadruga zaslužila je čast predstavljanja Dalmacije.
Putuje cijelo vodstvo, a i svinjari, iako je Matina žena zapravo teta u vrtiću. Al eto, njega su zapisali kao svinjara, njom popunili kvotu. U Zagreb gratis, smještaj plaća županija tko bi se bunio?
U njihovoj zadruzi “Napredak”, spojenoj iz četiriju manjih sela, uzgojili su nevjerojatne neraste i krmače pobjedili su i na županijskom natjecanju. Sad su pozvani u glavni grad…
Igojila se i baka Anka, Matina mati. Sin joj stalno dočekuje županijske mudrace, još više brinu nego on zamislite odgovornosti: predstaviti cijelu županiju u Zagrebu!
Ponosna je bila baka na svog sina.
Anka sitna, žilava, lica naborana ko pečeno jaje. Živjela je s njima, a opet svojom dušom. U dvorištu velike kuće stajala je stara, nagnuta ljetna kuhinja. U nju su se ona i pokojni Mateev tata doselili još davno i tu su ostali. Vunuke je čuvala, potajice živjela, žaleći samo za starim mužem koji je rano otišao.
Nije joj smetalo što su zidovi oronuli, ni što je sav namještaj bio polovan. Voljela je tu tišinu s njima je, a opet ne smeta nikome. A što bi i smetala! Mate, tako pametan, žena vrijedna, sve preuređuju. Sad već i kamen pod prizemljem. Kuća ko palača.
Pune im kuće tehnike imaju čak i televizor u boji. Anka bi pokucala, gledala vijesti, divila se tom čudu i sitno se povlačila, da ne smeta, sramežljiva, kao i čitav život. Nikad nije htjela ništa tražiti, pustila bi druge da se laktaju. Cijeli život radila na farmi niska, tiha, nadasve poštena.
A otkud joj samo tako sposoban sin?
Jednom je mali unuk Duje našao baku kako plače iza štaglja, pa otrčao ocu. Mate je odmah potrčao:
Mama, tko te povrijedio?
A ona brže-bolje obrisala suze rubcem.
Ma što ti je, Mate moj! Od sreće plačem! Nikad se nisam nadala da će moj sin biti šef zadruge. Samo da je tvoj tata doživio
Stara Anka se sad već iskrivila, ali bi čim tko nešto treba poletjela pomoći. Mate je bio kasno dijete, jedini. Noge joj teške, srce slabo, a ove jeseni je i leđa klecnula, pa šeće lagano pognuta.
A Mate je direktor zadruge. I sad odlazak Zagreb!
U tim posebnim danima trudi se koliko može. Pomaže nevjesti oko kuće, priprema stvari. Unuci su već veliki Ivana već cura ali ipak, djeca su to.
A zašto nas ne vodite?! nadurila se Ivana I ja želim u Zagreb!
Ajde, Iva, nemoj brinuti Olga je brzo brojila: Kupiću ti tamo novo majicu, japanke, zimsku jaknu, Dujici nove tenisice Sve ću zapisat! Bože, dobro da smo motor prodali, sad će za sve bit kuna
Ne treba posebno govoriti put u Zagreb veliko je događanje. Od svih polazećih narudžbe su sjevale na sve strane. Posebno je u programu bio dan za šoping i razgledavanje.
I tako, svi su žurili, nitko da zaboravi ništa. Najvažnije ne ljutiti baku!
Posjedali su se u službeni “Peugeot” zadruge, dobiven za posebne zasluge, pa pravac kolodvor. Ispraćali ih susjedi, u dvorištu gužva.
Anka je stajala u kutu, neprimjetna, mala i pognuta.
Mate joj je prišao.
Aj bok, mama! Čuvaj ih sve, možeš im i prigovorit dopuštam…
No Anka se vrpoljila zbog propusta; snaha ju je već ukorila.
Oprosti, Mate, što sam zamalo s pršutom skoro vas osramotila, luda baba.
Ma daj, pusti Tamo ima hrane ko za vojsku.
Anka je napravila znak križa, ispratila odlazeći auto kroz prašnjavu ulicu i vratila se unutra. Kaj god djeca su još na putu, zasad ne pospremati.
Unuci su ručali. Anka je legla na kauč i slušala Ivanu i njenu prijateljicu Katarinu kako razglabaju o stvarima koje im mama mora dovesti. Lijepe su im snove i ona ih je imala. Sad sad joj ne treba namještaj, sve joj je staro, ali njezino.
I obuću istu nosi već godinama: ljeti šlape, jeseni gumene čizme, zimi vunene papuče. Odjeću naslijedi od Olge, koja je velika modna šmizla, brzo joj dosadi. A Anka zaboravila kad je sebi što novo kupila što će joj?
Uz ženski žamor brzo joj oči zaklopile.
A Mate i Olga po Zagrebu traže robu, stoje u redovima, snalaze se s popisima, svatko svoj paket nosi. Umorni, iznervirani. Kad su jednom pohvatali sve za obitelj i prijatelje, Mate je već klonuo.
Mate, vidi ovu crvenu kariranu jaknu! Jel bolja ta ili siva s gumbima za Ivanu?
I ne mogu vjerovati, nema tenisica! Idemo na Trnje, vele tamo kolutke ima
Umorni su, posvađali se, gunđali, a na kraju Mate je morao ispratiti nadređene. Kad se vratio na autobusni kolodvor, dvorana puna uzbuđenih žena koje se hvale novim stvarima.
Gledaj, kakve sam čarape pronašla! vikala je Olgina kuma.
A gdje si to našla?
Dolje kod Savske, na placu.
Ajme meni! A meni nisi javila, znaš da mi Ivana
Ma tko bi upamtio sve I kupujem već za četiri familije.
Olga pognute glave, nezadovoljna.
Mate, znaš što je Katica izabrala! A Renata je našla cijeli radio i to uvozni! Tko zna gdje, sigurno neće reći. A našem Dujici bi tako trebao
Pokušavala je umiriti samu sebe.
Ma dobro, nismo ni mi loši, vidi koje smo ti cipele uzeli! Ivanino sve brendirano: Levi’s, montana haljinica, Bulagrske čizme
I dok je Olga nabrajala, Mate ju je presekao:
A majci?
Što majci?
Što si majci kupila?
Pa Ništa nije tražila.
Nije tražila! A djecu ti gleda, kravu muze, sve sama, a mi ništa…
Tišina u dvorani. Svi su gledali.
Pusti, Mate, što će ona Ako hoćeš, dajem joj onaj plavi šal, meni bi išao uz jaknu, ali dat ću joj. I eto, kupit ću joj neku suvenir babušku
Babušku! Mate je s gorčinom sjeo.
Nemoj tako! Ti si hodao sa mnom svuda, što nisi rekao! Zaboravila sam, eto
Ali u njegovoj glavi bila je slika majke, kako ih ispraća u staroj očevog prsluku, s maramom i gumenim čizmama, posramljena radi pršuta
Prijateljima i svima su našli poklone, a majci ništa. Samo babuška?
Zna da je žena u pravu. Njemu majka…
Daj mi novce!
Mate, autobus ide, vidiš da je tu skupo
Daj, rekao sam!
Olga je shvatila da sad nije vrijeme za raspravu. Izvukla novčanik, ali Mate joj ga je istrgnuo iz ruku.
Pa to su svi novci
Ali Mate je već krenuo van. Oko kolodvora tražio je trgovine ništa pametno, sve sitnice, stara roba. Tražio je cipele ili kaput, ali ništa vrijedno nije nalazio.
Već se javio anons za polazak autobusa. Svi su krenuli prema peronu, torbe pune svega, jedva su se probijali.
I dok su jedni tješili Olgu da ima još sat vremena, Mate je sve dalje tražio.
Tad ugleda izlog “Elektronike” i televizori unutra sjaje.
Upravo to!
Sjeti se kako je majka, gotovo širom otvorenih usta, prije neki dan gledala “More i ljudi” u boji na njihovom televizoru. Nisu ni sanjali da se običan čovjek može samo tako kupiti novi televizor, kad su mjesecima čekali red.
Naravno, prodavačica ga je gledala dosadno.
Nema televizora u slobodnoj prodaji.
Pitao je i za radio, i za magnetofon ni to nije išlo. Samo da je mogao majci televizor! Poklon iz snova.
Van iz trgovine vrijeme mu curi, autobus svakog trena.
Opet misli: za sve druge je bio junak, vodio ljude, micao granice, gradio kuće prijateljima, ali doma starica u vlažnoj ljetnoj kuhinji. Nikad nije mislio na popravke kod nje.
Nakon svega, pohvala i priznanja, osjetio je usamljenost pred ljubavlju i zahvalnošću prema majci.
Nije ni zapalio, već ga netko doziva:
Gospodine, stanite!
Prilazi mu nizak i debeo čovuljak, izgleda poznat iz trgovine.
Trebali bi televizor?
Da, u boji!
Ovdje je jedan ostao, netko odustao, ali dobar je, nov, samo nema garancije. Ako želite, nećete požaliti!
Uzimam! prva prilika Koliko?
Rekao je iznos kuna koliko je Mate imao taman; prodali su motor, nisu kupili sve planirano.
Bio je zaista novi. Prodavač je ponudio otpakovati, ali Mate je žurio.
Ako me prevariš, vratit ću se. Majci nosim, ne praštam
Uzeo je papir, sve osim računa. Mate ionako zna da je platio duplo. Prodavač je čak ponudio prijevoz do kolodvora.
Olga već očajna, autobus kreće, Matea nema, mjesto prazno.
Redar zviždi, autobus polako pušta dim, točkovi škripe.
Olga naslonjena na prozor, pokušava ga uhvatit pogledom, nema ga.
Valjda nije stigao. Doći će on, odrasla je čovik tješi je druga žena.
Olga ne može doći sebi, nije ni vidjela koliko muž voli majku.
Al nakon petnaest minuta, s ogromnom kutijom i uz pomoć nekih vojnika Mate se pojavio, sav mokar i crven, ali zadovoljan.
Kutija nije stala nigdje osim pod stol.
Televizor? Olga pročitala natpis.
Aha Mate se srušio na sjedalo.
U boji?
Nadam se
To za mamu? oprezno.
Prema veličini, ni njihova televizija nije tolka.
Njoj, naravno.
Ali nema ni antenu.
Pa će imati. I još nešto s renoviranjem Ivanine sobe čekamo, prva je majka na redu. Kod nje je baš loše.
Olga širom otvorila oči i kći toliko čeka preuređenje!
Ivana će biti razočarana…
Imat će još vremena ona. A mama nema toliko. I nek se veseli za babu, nije ona sebična…
Više nisu pričali. Olga je gledala televizor pod nogama bez veselja. Misli su joj lutale: da je na vrijeme kupila barem nešto majci, možda bi ostalo i za televizor i za Ivanu, ne bi sad plakala zbog odgođenog renoviranja. A da će Ivana prigovarati, to je sigurno.
U povratku se sve ispeglalo. U autobusu su pričali o izložbi, doživljajima iz Zagreba.
Kad su došli kući i unijeli televizor, Ivana je zapljeskala.
Novi telkač! Jupi! Ogroman je! Stari pti meni u sobu, molim te, tata, kad obnovite.
Mate i Olga šutjeli.
Anka je brže-bolje kuhala, boršč je bio gotov, salate nije stigla. Teška i spora. Kleca pod pritiskom večere, neće ništa stići.
Ali, odjednom, sin ju je uhvatio za ramena, a ona puni ruku nema vremena za priču.
Mama, evo ti poklon iz Zagreba!
Meni?! Pa fala lipa, šta si to doveo, a?
Pa to ti je televizor. Tebi.
Anka je treptala očima. Ma jok! Tko bi joj to kupovao! Koliko to košta? I zaslužuje li uopće…
Pa tata, čemu njoj toliki TV?
Oči joj slabo vide, treba joj veliki. I još nešto, mama, odsad renoviramo prvo kod tebe. Bit će ti pravo toplo.
Anka nije znala kamo bi od srama; boji se da nije salatu stigla, da ništa nije spremno.
Brisala je lice pregačom.
Mate je jedva dočekao da ode po susjeda električara, da odma spoji televiziju. Olga je vani tješila uplakanu Ivanu.
Njene suze nisu uopće potresle Matu, za razliku od suza njegove majke.
Sjetio se kako je plakala kad je prvi put postao predsjednik zadruge. Tada je shvatio koliko je to značajno ako i majka od sreće plače.
Televizor je radio, majstor je ostao gledati.
Mate, takvu televiziju još nisam vidio. Tu će ostati? pitao je gledajući skromnu sobicu.
Tu. Počinjemo od televizora, onda renovacija.
Počela je večera. Ivana još diše ljutito, a Olga priča o šoping iskustvima, nasmijava ukućane.
Baka još nije ni kročila kući, stalno pomaže, sramežljiva zbog svega pred snahom i unukom.
Kad su navečer došli učiti baku korištenju nove tehnike, ona se zbunjivala, stalno nudila da TV prebace kod njih nije joj potreban, glasno je, kvari vid.
Al Mate sad nije popuštao, uporno sve objašnjavao, još i još puta.
Kasno navečer izašao je van zapaliti. Iz maminog prozora plavičasto je sjajila svjetlost televizora. Mate je bacio cigaretu i došuljao se pod prozor.
Vidjeo je majku s razmaknutom kosom, na svjetlu ekrana, sjedi u noćnoj košulji zapela s četkom u ruci, kao djevojka, a ne kao starica. Takvu je više nije pamtio, uvijek s punđom. A kosa duga, sve do jastuka. Gledala je ekran širom otvorenih očiju, noge mrvicu do poda kao malo dijete, očarana svijetom pred njom.
Iz dvorišta došla Ivana s vešom.
Dođi, vidi!
Ivana je stala uz oca, gledala kroz prozor, a onda šapnula:
Oprosti mi, tata Bila sam blesava
Normalno, mlada si ti još. A ja ja sam prava budala odavno sam trebao
Ivana je pokucala baku, izljubila je, pa joj pokazala kako se mjenja program već počinje film. I potrčala kući gledati.
Anka je gledala film Crvene jedra, sjedeći na krevetu, noge spuštene. Nikad ga nije gledala, ni znala što je film. Bila bi uvjerena da je ona Assol prava cura i da se to događa sad, neko drugo daleko vrijeme.
Brinula je za jadnu djevojku, šaptala joj da ne sanja, da se takve stvari ne događaju.
Kad su jedra zaplovila, Anka je ustala, tapšala se po koljenima, pa zatim tiho isključila TV, legla i zaplakala. Ne zbog radosti zbog Assol, nego zbog sebe.
I ona ima svoja crvena jedra.
Prisjetila se kako je Mislav s broda došao, njegova kape i stasa I kako je jednom dojurio kad je bolovala, donio med, brinuo se.
Bio je dobar muž. I sin joj je najbolji, i unuci njezini.
I ona ima što sanjati svoja crvena jedra.
