Slušaj, imam ti ispričat jednu priču koja mi je ovih dana savršeno sjela na dušu, pa evo, sjedi i poslušaj jer ovo je baš nekako naša, domaća priča.
Udati našu Anicu je bila prava muka i to nije neka novost. Ma već je odavno bila zrela za brak sat joj nije samo otkucavao, nego je kazaljke okretao kao lud, u stilu onih starih budilica što jedva prežive noć da dočekaju jutro. Aničina mama, Ružica Jakovljević, kao i svaki roditelj kod nas, nije to mogla progutat mirno.
Anice, znaš ti da ja žarko želim unuke? Jedva čekam da je puna kuća, da se svi guraju za kupaonu, da na štednjaku svi koluti rade, djeci spremaš žgance, mužu jaja na oko, a ja kuham kavu… E u tome je smisao života! filozofirala bi Ružica, mahnuvši naočalama u jednom dahu.
A Anica bi, kao i svi naši mladi, odmahnula rukom:
Mama, zar da idem za svakoga tko mi prvi naiđe, samo zato što tebi treba red pred kupaonu? Nemam vremena, mama, a i iskreno glupo mi je sve to. Gdje da ih uopće upoznam? Radim do sedam, osjećam se kao vjeverica u onej kavezu, a kako da pričam s ikim u autobusu, kad ni sama ne stignem pročitat poruke? U kino ne stignem, kafići mi nisu napeti… Ma, mama, opusti se malo! Imaš ti svojih briga.
Takve su ti bile njihove dizmije svako jutro ona s naribanim sirom na stolu, hladnim lončićem čaja i mamom koja kao pokvarena ploča. Nisu ni znale popit kavu skupa ko dvije pametne žene, da nije tih pritisaka, maminih moljakanja, Aničinih isprika do boli.
Ali, naravno, ni to nije išlo mirno. Nikad.
I eto ti na vrata zavali dida Ivana, kojeg je (nakon što je ostao udovac na selu kraj Ogulina) Ružica odlučila dovest u stan, čisto da ga ima “na oku”.
Dida je bio čovjek šutljiv, najradije bi pio čaj na prozoru, gledao tramvaj ili gunđao da mu je teško živjet u “tuđoj” kući.
Teško mi je, kćeri, tu kod tebe, ne snalazim se! ‘Ajde me vrati natrag na selo! gunđao bi dida kad bi koji oblutak zaparao dan. Ali Ružica je bila tvrdoglava.
Ne pada mi na pamet, tata! Ti si meni tu na oku, brže dolazim ako nešto iskrsne, a i što da stalno putujem do Ogulina? Ovako si tu! i uzela bi mu cigarete baš pred nosom. Znaš da ti je dr. Novak rekao da ne smiješ pušit! Nemam sad vremena, oj radit. Čuvaj se, tata!
I ona bi marširala na posao, a dida bi sjeo pod prozor i kiselo uzdahnuo…
Ružica je, inače, bila žena bez muža pa joj osim prikovati brigu za Anicu i didu, život nije nudio uzbuđenja. Anica je par puta pokušala stat na vlastite noge, ali kad bi god otišla, Ružicu bi odmah nešto “strefilo” pala bi s tlakom, pokvarili bi se vodokotlići ili, ne daj Bože, došla bi neka sitna nesreća. Anica se odmah vrati kući što će, nije mogla pustit majku samu.
Srećom, bivši muž ostavio im je trosoban stan u Zagrebu, pa su bar prostor imali.
Kad je Ružica napokon shvatila da s Anicom nema ništa od unuka, odlučila je stvar preuzet u svoje ruke.
Ma koja je to nauka?! domišljala se s didom. Ima još ljudi danas koji slažu brakove! Naći ću ja nekog, pa ako treba, i kod kakve provodadžinice ću otići!
Dida Ivan je jedva iz ruku ispustio križaljku i zagledao ju malo šutljivije.
Ružo, bona, pa ovo ti ispada ko da trgovaš s Anom, a ne da joj tražiš čovjeka! Kakve provodadžije, kakvi bakrači, pusti dijete na miru, molim Boga! Nemaš pametnijeg posla? Ajde s nama idući vikend na selo, treba kod Pere izvuć krumpir radit ćeš pa ti ni do provodadžinica neće bit!
Ružica na to, odmah vatromet:
Tata, pa zar ti nije stalo do Aničine sreće? Ona je tvoja jedina unuka! Uskoro će joj biti četrdeset!
“Za deset godina,” procijedi dida Ivan, pa šta, nije puno. Pogledaj kod Milinčevih, već unuci idu u osnovnu, kod Žugora isto! Ti si zaboravio Žugore, ah, ništa ti ne pamtiš! Evo ti, kod njih je već svi sretni samo mi uvijek u istom, nikakvih promjena… Sramota me već u dućan ići, pita me prodavačica Mira, ona što je Anici još kao dijete kruh prodavala, kad će svadba! Ja samo mahnem rukom…
Reci joj da nije njezina briga! odmahne dida. Šta ima ona da zaviruje u vaš život? Nemoj više od nje kupovat kruh, evo ja ga više ni pipnut neću!
Gurne dida tanjur s buhtlama, okrene se na drugu stranu.
Ali, Ružica ne bi bila Ružica da nije navalila:
Nego, meni je kuharica Kata s posla dala broj jedne Majde, kažu da je ona najbolja u Zagrebu! Prava profesionalka!
Ružica je voljela samo provjerene: zubar da radi u Vinogradskoj, niže profesor, ako je štiljga za Anicu, mora biti diplomant sa Muzičke, a ne tetka iz susjedstva… i kad je tražila “provodadžinicu”, morala je biti “prava”.
Dođe ona do te Majde, i već na vratima vidi da nešto nije kako treba majda s haljinom prošaranom suncokretima, polupijana ili joj se samo pričinilo.
Majda odmah u “akciju”: Imate robu, tražimo kupce, ajmo, sjedite za stol!
Ružica je očekivala ladice i police s dosjeima, slike muškaraca jedan do drugoga, kratki životopisi, ali ništa. Samo obična soba, bucmasti stol pod lampom, škripeća stolica, piano s gipsanim glavama. Pa i Anica je kao mala srušila Mozarta cijela soba bila puna komadića!
Kad su konačno sjele, Majda pita sve, do najsitnijih detalja. Ima li vikendicu? Voli li književnost, svira li Anica još uvijek klavir? A Ružica ni pet ni šest:
Ma Anica svira savršeno, šteta što smo morali prodati pianino radi podjele stvari sa bivšim mužem…
Majda digne obrvu kako prodali? Pa niste valjda siromašni?
Nismo, ali sve mora biti pošteno, jel, djecu treba hranit, a bivši ostavio stan…
Majda onako zabrinuto:
A je li vaša kći uopće zainteresirana? Jer moji dečki su ozbiljni, a ja ne gubim vrijeme! podvikne.
Ružica se prepadne: Naravno! Samo, Anica je takva, emotivna… bojim se da joj ne bude teško ako je muž napusti kao mene, nakon svega, pa sam ja pomogla i bivšem…
Obje poteku suze, ni ne znaš tko više cvili, navuku maramice.
Majda odnekud izvuče stari crnobijeli portret evo, ovaj, Ivan, direktor, kvalitetan čovjek, pravi gospodin. I kako li on tek radi džem!
Za tren su pili čaj, žlicom grickali slatko od šljiva, i pjevala zajedničku pjesmu o djetinjstvu, riječnim kupanjima, suncu i bakinim pričama…
U isto vrijeme Anica na poslu razvaljuje sastanak, drži sve u šaci. Kad je šef pokušao povisit normu na traci, ona se nije dala:
Gospodine direktore, bit će otkaza, pa stotine ih već razmišljaju o odlasku, pa i ja!
Otrgnula propusnicu, krenula kupiti kolače mami, cipele iz Meštrovićeve obrtnice i didi lijekove… Ma gdje li je onaj recept?
Sve puno ljudi, apoteka, tramvaj, pred slastičarnom kolona, ali mama inzistirala da baš uzme one kolače sa šumskim voćem i šlagom.
I taman kad je platila kolače, pojavi se, opet, šef Ivan, kao iz vode:
A, opet vas srećem! Ti, uvijek ispred mene! Pa kako?
Znate, trebala sam u ljekarnu i mami po kolače… Vi?
Pa i ja sam nešto mami dužan popravit oko televizora, a usput kolače, ali imate prednost vidim, brža ste!
Nasmije se Ivan, ali nešto ga muči Anica je uvijek korak ispred.
Kod kuće, Ružica opet pokušava didu obući u “pristojne” hlače i svečanu košulju dolazi gost!
Ma daj me pusti, Ružo, zar misliš da ću zbog nekakvog gosta stavljati kravatu? O, ti si baš smršavila… Gdje su ti šahovske figure? Vaši gosti igraju šah?
Ružica izbezumljena, ali što će nema vremena, ode kuhat…
Anica ulazi doma, daje didi lijekove, sjeda da predahne i pita:
Umorna si, leptirice? Opsuje dida Ivan, uh, vaša me majka zamara, sad me još i u sređivanje uvalila! Koga čekamo?
Zajedno režu kobasice i štrokaju krumpir, a zvoni zvono. Odlazi dida otvorit, pravi se važan, ali u papučama ne ide baš najbolje.
Eto ti Ivana s tortom.
Ružica štrecne oči, široki osmijeh:
Pa tako ste ljubazni, gospodine Ivane! Anice, uzmi poklon! Svi smo gladni k’o vukovi. Znal ste vi dvojica već?
Ivan samo namigne:
Itekako znamo. Radimo skupa. Evo, Anica, sad imate kolače s borovnicama!
Ružica zatečena, a dida uzdahne kad padne sol, znaš da dolazi svađa!
Ivan uzima popravit TV s didom, a majke se gledaju ispod oka… Onda još uleti i Ivanova mama, Svjetlana i nastane totalna domaća drama!
Pa vi moju Ivanu na smrt iznerviraste, cura mu ne da mira, ne jede, ne spava, skroz je k’o sjena! Da sam znala da vi tako… i okrene se prema Anici, vi ste ta što ga stalno gnjavite na poslu?
Kakva ste vi to provodadžinica kad podvaljujete svog sina? pobuni se Ružica.
Nema drugih kandidata ja to isto radim za svoje dijete! odbrusi Svjetlana.
Na kraju se, kao prava naša prepirka, žene malo prodere, pa se slože da je sve to zapravo kriva susjeda Kata kuharica ona je to sve smućkala jer zna oboje.
U tom metežu, Ivan zafrkne rukav, povede Anicu van:
Aj malo prošetajmo, nek mame kukaju još malo. Dida Ivan ih čuva… Ajde, Anice, sjedi kraj mene na klupu pod lipom.
Šetaju tako dvoje “nesretno” spojenih i našale se na vlastiti račun:
Moja mama mi već godinama dogovara te kavice i popravke po rodbini, ali tebi ne mogu odoljeti samo si ti uvijek par koraka ispred!
Ma ne brini, nisam ni ja od onih što traže muža više bih klavir nazad nego prsten!
Možeš uzeti i klavir i prsten, neću se buniti! smije se Ivan.
Putem ih presretne debeli buldog iz susjedstva, pa oboje zastanu kao djeca:
Joj, bojim se pasa! šapne Anica.
I ja se bojim, ali ovo je Katina Kujica, neće ništa. Ajde, Kujice, idi doma, Anica je danas na udaju…
Pas ode svojom rutom, a oni se vrate kući s kolačima i pričom za cijeli život.
Šest mjeseci kasnije, Anica i Ivan se vjenčali u crkvi sv. Marka, prestali se svađat na poslu, a doma se samo natječu tko je bolji u kuhinji ljeti kuhaju pekmez, zimi idu na skijanje na Sljeme.
Ružica i Svjetlana sada su najbolje prijateljice, idu skupa na izložbe, kazalište, ili sjednu na klupicu i klikaju selfieje, a dida Ivan ih nagrađuje sladoledom i vožnjom brodićem na Jarunu. O unucima se još ne priča dida prijeti prstom i kaže “ne navaljujte!”
A Kata, kuharica kontra svih mogućih provodadžinica, hvali se da je zapravo ona spojila mlade, jer bez nje ne bi bilo ni buldoga, ni šetnje, ni slučajnosti. Pa ako tko hoće sretan kraj, neka pita Katu iz kuhinje na Trešnjevci ona je pravi tajni Kupid, samo u bijeloj kuti.
Eto, i sad, kad to sve gledam, znam da u našoj Hrvatskoj, uvijek se sreća nekako smiksa, na način koji ti nikad ne bi smislio na papiru, ali baš bude po domaći, s dušom.
