Izdaja
Tatjana, toliko te volim! Toliko, što god poželiš, napravit ću za tebe! šapnuo sam tiho, naslonjen na njezino rame, dok smo sjedili u mračnom kinu na Trešnjevci.
S Tatjanom sam se osjećao sigurno, pa i pretoplo, mirisala je na neko slatko, vjerojatno na onaj njezin skupi parfem.
Pružio sam ruku, poljubio je lagano u usne. Netko iza nas siktavo upozori, nešto strogo promrmlja.
Baš sve, sve? nasmiješila se ona, kao iznenađena.
Sve! potvrdio sam ozbiljno.
Bili smo ti, kao stvoreni jedno za drugo. Ljudi su nas gledali i pričali kako bolje par nije moguće zamisliti, razumijemo se bez riječi, pogledi puni one prave ljubavi, kao da možeš nestati u njima.
Pravi sretnici, šaputaše naši prijatelji iza leđa. Mladi, skladni, nikad ne viču jedan na drugoga, kao rođeni za zajednički život!
A vidjet ćemo, sliježe ramenima Marina, Tatjanina najbolja prijateljica. Meni se taj Jura čini mekane kičme. Pa vidi ga, stariji od nje skoro deset godina, 35 naspram njezinih 26, pa još stalno strahuje da ga ne ostavi. Tanja je ambiciozna, vukla je na mater, on mora stalno udovoljavati. Dobila sam dojam da radi dvije smjene samo da joj donese što više kuna, a to je jadno. Prava krpa.
Marina to izgovara sa smješkom, kao da joj je pravo zadovoljstvo ocrnjivati muža prijateljice.
Zavidiš im, priznajem, mirno će Goga, nježna, plaha, uvijek u knjigama i ljubavnoj poeziji. Oni su postali jedno, sve za drugoga bi učinili. Tako bi trebalo biti.
Ah, što ti znaš o životu? Sve svoje stihove pokušavaš ugurati u stvarnost, nema ti tu ljubavi! Prvo strast, onda navika, zajednički život, a na kraju si sretan samo zato što imaš neki stančić i lonac na štednjaku. Glupost! Marina zaključi i slegne ramenima.
Goga ništa nije odgovorila, samo je tiho uzdahnula
Treba smo kući tramvajem, ali Tatjana nije htjela.
Zovi taksi, Jure! požali se, zijevajući.
Ma brže nam je tramvajem, Tatjana, ajmo! pokušao sam je nagovoriti, dok sam joj dodavao jaknu.
Molim te, preumorna sam, bole me leđa, Jure… Možda sam i trudna, znaš, pa mi je teško Smiluj mi se!
Na trenutak sam stao, gledao sam je u oči, uhvatio za ruke, poljubio ih, na rubu sam bio da se rasplačem od uzbuđenja. Brzo sam našao taksi, u meni je cvala sreća mi čekamo dijete, naše prvo dijete!.
U autu sam se samo glupo smješkao.
Hoće li biti djevojčica ili dječak? Ili možda blizanci? I što sve treba, kako pomoći supruzi trudnici? Što kupiti, kamo s njom ići?..
Cijelim putem sam samo o tome mislio, a kad smo došli pred zgradu, Tatjana reče da želi pivo.
Tatjana, možda ne bi trebala, nije dobro! pobunio sam se.
Kome nije dobro? Pivo? Daj, ne budi čudan! nasmijala se i otišla po limenku.
Pa za bebu, rekla si… šapnuo sam, gledajući joj u ravan trbuh, na koji je bila posebno ponosna.
Ajme, koja si ti budala, Jure! nasmijala se tako vedro, kao zvončići. Obožavao sam taj njezin smijeh. Zar si zaista vjerovao? Samo sam rekla da vidim kako ćeš se uzrujati. Evo, pij hladno pivo, dobro je! gurnula mi je limenku pod nos. Ljut si? Okej, šala nije uspjela, ne budi meka srca!
Pružila se da me poljubi. Povukao sam se. Namrgodila se i produžila.
Šteta što nema bebe, ali sve će to doći… Uvjeravao sam sebe cijelim putem, a unutra kao da su ugasili toplu lampicu
Nakon pola godine, doktorica Tatjani potvrdi trudnoću.
Osam tjedana ste trudni, reče mirno, perući ruke, doktorica Inga.
Ma nemojte pričati! izleti Tatjani, dok se borila sa suknjom i najlonkama, osjećala se slabo.
Nije to nikakva izmišljotina. Evo i UZV, i krvni nalazi. Kako se osjećate, gđa Vukelić? upita doktorica, sjedeći za stolom.
Ne osjećam se nikako, zamišljeno će Tatjana. Recite Je li moguće… Mislim, možete li još nešto
Pogleda je nekako krivo, gotovo s grižnjom, tražeći podršku od ginekologinje.
Prozveckali su staklenke u ruci medicinske sestre, mlade Anke. Tatjanu je izluđivalo što je baš ona tu.
Tatjana, vi ste udana žena, u čemu je problem? Anka se okrene, odlučno, hladno.
Što se vas tiče? Zar se vama moram pravdati? Nije mi vrijeme, ne želim dijete, Jure i ja imamo planove… Pa što kaže doktorica? Pomozite mi. Nebi da moram zvati mamu, ali ne želim je uplećivati. Imam pravo na svoje odluke! Tatjana se postavi čvrsto, iz obitelji s vezama, mama riješi sve, ali sad to izbjegava.
Imate pravo. Vi ste žena. Ali muž, zna li on? ne popušta Anka.
Nije vaša stvar!
Aha. Inga, da napišem uputnicu? pita Anka, zureći u papire.
Razmislite tjedan dana, pa dođite. Ima vremena. Evo, ove analize prvo napravite, pruži papire doktorica.
Tatjana ih baci u koš za smeće odmah iza ugla. Ionako je već odlučila…
Ne moraš biti tako okrutna, Anka! kasnije će joj prigovoriti Inga. To je njezin izbor.
Ne mogu to oprostiti! Neki bi sve dali za dijete, a ona ga baca kao staru krpu! Još mužu neće ni reći. Možda on sanja sina.
Svi muški to sanjaju, odsiječe Inga, lagano šiljeći olovku. A poslije sve svaljuju na ženu. I vole se hvaliti, eto, ja imam troje, kakav sam mužjak! A žena sjedi kući raščupana, pola dana oko kaše… Drugi model, rodi pa u dom. Zvuči poznato, Anka? Je li to bolje?
Anka je pogleda ravno, sjetno. Znala je o čemu govori, ali odustala od zamjeranja.
Ja sam davno prestala pratiti majku. Radim, uživam, živim kako hoću, mogu voljeti Sve mogu. I ne iz inata, imam pravo, ona mi je barem život dala. Ali, nikad ne bih napravila što je ona. Neću biti opterećena krivnjom cijeli život.
Uzela bi torbicu i otišla, a Inga ostane, cinična, umorna od posla u rodilištu nema tu topline, sve je samo proizvodna linija. Njihove brige, suze pod prozorima, otac s cvijećem i bombonijerama, Ingu više ne dira Porod je samo fiziološki proces. Svoju je trudnoću ležala bolesna, nije željela ponovo. Anka to još ne razumije, možda hoće žrtvovati život uvjeravajući ovakve Tatjane, ali na kraju će ostati prazna iznutra… Besmisleno.
Dva dana kasnije, čekajući me s posla, Tatjana reče da odlazi kod Marine u Karlovac.
Mogu te odvesti, ne želiš da putuješ sama! stisnuo sam je snažno. Sve okej? Neobična si zadnjih dana…
Sve super! Jure, možeš ispržiti krumpiriće? Baš mi se jedu… Samo ću do Karlovca, Marina će me dočekati autom… Jure, kad ćemo imati auto? upita me.
Fali mi još novca, ali bit će, obećavam. Malo strpljenja.
Tanja je već imala svoje, stan, na primjer. S mukom sam nagovorio baku da ode kod majke. Tanja je željela prostor samo za nas dvoje. Ja sam to i ostvario.
Jure, živite sretno, puno djece, mi smo proživjeli, sad je na vama red! baka me blagoslovila, pokupila stvari, dugo pogledala stan i otišla.
Tatjana je već prvi dan sve preuredila, bacila stare ormare, čak i bakin kredenc, iako sam molio:
Tanja, ostavi barem dok ne kupimo novi, baka ga voli.
Pa živi onda s bakom! Nisam ja ovdje da gledam starudiju. Kupit ćemo sve novo, moramo biti moderni. Skupljat ćemo ekipu kod nas! povuče me, zagrli, zaboravi na kredenc i sve ostalo. Dobro smo se ljubili, to je ona voljela…
Kad sam se vratio nakon dva dana s puta u Osijek, starog ormara nije bilo više, umjesto njega stajala je moderna polica, kupljena od mojih teško ušteđenih kuna.
Za sve je imala spreman odgovor, poput školskog primjera. Sve što traži to je normalno: stan da imamo svoj mir, auto za vikende van grada, nove lonce, haljine, čizme i krzneni kaput sve zato da njoj bude lakše.
S krznom je bilo najteže, išli smo po dućanima, ali cijene su bile…
Jure, želim baš ovu! Vidi kako mi stoji! Ne sviđa ti se? nadurila se.
Lijepa je, ali preskupa. Nisam još dobio plaću dva mjeseca. Došli smo samo probati. Možemo uštedjeti, pa kupiti kasnije… pognuo sam glavu.
Da, ali svojoj mami i teti Nadi uvijek šalješ nešto! A ja da nosim stare rabljenice cijelu zimu?! prosiktala mi je u uho.
Uzmite, mladiću! Prava kvaliteta, prava kraljevska bunda! Kako vas zovu, gospođice? Tatjana? Ova je bunda kao krojena za vas! govorio je prodavač, nizak, brkav čovjek, laskajući Tatjani. Vaš muž pravi škrtac. Žene poput vas treba nositi na rukama!
Tatjana je upijala tu hvalu kao sunce, ali kad je pogledala mene i shvatila da mi je neugodno, naposljetku je skinula bundu i vratila je.
Doći ćemo, kad skupimo još kuna, mirno je rekla. Hajde, Jure, još moram rublje oprat.
Pocrvenio sam, gledao kroz prozor cijelim putem. Ispričavao sam se cijelu večer, dok je ona zamišljeno sjedila u bakičinom starom naslonjaču. Kasnije je zvala mamu i frendice, govorila tiho, kako će zimu smrznuta dočekati…
Bundu sam joj donio za tjedan dana. Volim svoju ženu, napravit ću za nju sve pa i više.
Dobio si plaću? oštro je upitala.
Nisam, ali posudio sam. Ništa to nije, vidio sam koliko ti je stalo. Probaj je, molim te! rekao sam.
…I sad, u toj bundi, Tatjana ide kod Marine u Karlovac, jedva se othrvala mojoj brizi taksi joj nosim, ili bih sam išao s njom, ništa joj nije bilo po volji, stalno sam bio zabrinut za nju.
Hoćeš se jednom maknuti?! viknula je. Rekla sam da idem sama. Zbogom. Nazvat ću te.
I otišla. Bila je preplašena, nije to bilo samo posjet. Marina je sve dogovorila u bolnici će joj riješiti problem, ništa doktorica Inga ni Anka neće ni znati. Tako je bolje.
Bojala se boli, ali najviše toga što će biti ako sazna Jura.
Njemu je bilo trideset i šest, pravo vrijeme za postati otac. Njoj dvadeset i osam, nije se još naplesala, nije ni sigurna želi li pravu obitelj.
Nikad nije razmišljala o sebi i Juri kao o pravoj obitelji. Zajedno stanuju, eto, i vjenčani su, nije to važno, moglo je i drukčije. Sve joj djeluje kao generalna proba, ona čeka nešto pravo. Jura je poligon; možda će se razvesti kad naiđe onaj pravi.
Voli li ga? Na neki način. On je bio prvi. Sviđalo joj se što on stoji pred njom ponizno, boji se da ga ne napusti. Prašta sve.
Njeni su uvijek bili strogi. Majka pogotovo.
U nešto je i bila u pravu, smijala se Tanja kod Marine, pijuckajući liker. Zbog nje sam pobjegla Juri. On je vjerni pas. Kad zatrebam ananas usred zime, on ga nabavi. I tu bundu. Posudio novac, radi još jednu smjenu, a ujutro crvene oči… Imam svog viteza! Samo dijete nije došlo u pravo vrijeme.
Nisi mu ništa rekla? A što ako bude komplikacija? Kako onda? Marina upali još jednu, ovisna o cigaretama, nije marila što je Tanja trudna.
Ah, nismo više u srednjem vijeku, idemo k liječnicima! Sve će biti dobro, ako što, reći ću da sam se prehladila.
Sve je obavljeno. Nakon dva dana otpuštena je iz bolnice, zapravo je sama potpisala. Valjalo je kući. Ali noge nisu slušale, lice joj je gorjelo.
Neki virus, Jure, i Marina se razboljela, slabim glasom je pojasnila kad sam je dočekao na kolodvoru. Daj zovimo taksi, snage mi nestalo.
Kimnuo sam šutke, uzeo joj kofere i krenuo.
Jure, sklisko je, pomozi mi, čula se iza mene, ali nisam ni pogledao, bio sam hladan kao nikad.
Vratio sam se, uhvatio ju za ruku, dosta grubo, i povukao do taksija.
Vozač se smijao svojim šalama, ali mi smo samo šutjeli, povremeno klimali glavom.
Nešto je čudno, ali što? pokušavala je pročitati u mojim očima. Ja sam glumio zabrinutost, nisam želio pričati.
Progovorio sam tek kod kuće, kad smo uzeli sendviče koje sam napravio za put. Inače sam znao kuhati, ali sad su sendviči bili sve što mi je palo na pamet.
Tanja se zagrcnula kad sam joj spomenuo da su zvali iz Doma zdravlja, pitaju kad će doći na prvi pregled.
Vidi kako se brinu! odmahne rukom, nije se pokušala ni opravdati. Ma, to ti je svakodnevica! I moja mama je pet puta prekinula prije nego što me rodila. I ništa! Tko je zvao? Možda ona namćorasta medicinska sestra? Od nje sam znala da ništa dobro ne dolazi. I što si im rekao?
Rekao sam da ne znam, hladno odgovorim, natočim si još čaja, ona drži šalicu, ali je ignoriram. Stvarno nisam znao. Zašto, Tatjana? Zašto? I zamisli, Marina je zvala, pita je li stigla kući, kaže da si nakon… Ma, ne mogu ni reći…
Sjetio sam se tog razgovora.
“Jure, izvini, da te pitam, zaboravila sam u koliko se sati Tanja vraća iz Karlovca, jesi li je dočekao? Pazi na nju, baš je iz bolnice, sve je u redu kažu, samo neka miruje. Sve će doći na svoje, imat ćete još djece, samo malo kasnije! Ako ti treba pričati, javi mi”, šaptala je Marina.
Tanja je uzdahnula. Dok je živjela kod Marine (koja je, vidi ironije, ipak izdala – zavidjela Tanjinom sreći!), više je puta u glavi vrtjela ovaj razgovor, sve je završavalo dobro. Jura bi sve oprostio, ponovno bi bio njezin, ona bi letjela oko njega… Što mi je ono trebalo reći..?
Ne napuhuj, Jure! Nije vrijeme, imaš puno briga, nisi tjednima doma, zar da još ja sa svojim trudnoćama? Dobro je što sam sama sve sredila. Kad bude pravi trenutak, radit ćemo na bebi. Jure, fališ mi. Tamo, u bolnici, sve su žene bile jadne i nesretne, uplašila sam se da ću i ja tako završiti. Miris na lijekove, ne podnosim bolnice. Samo tebe volim. Dođi da te poljubim…
Htjedoh se zavući u njegov zagrljaj, ali me odgurnuo, ustao, otišao do prozora.
Super riječ, “trudnoća” kao “ulovila” si nešto Imaš ti uvijek vremena kad tebi odgovara! A ja bih sada. Zar nisam zaslužio barem znati za tvoje odluke?! Tvoj sam muž, nisam loš čovjek, a ti sa mnom kao sa nekim slugom… Kad sam te oženio, rekao sam iskreno želim djecu, prošao sam svoje, sad mi je obitelj važna…
Meni je ovako dobro! Tanja stisne šaku o stol. Bože, kakva drama zbog sitnice! Da, napravila sam po svom, kao moja mama, odlučila i ne žalim. A ti si jadnik, Jure, ni derati se ne znaš. Da sada pucnem prstima, skačeš na svaku moju riječ. I nećeš otići, jer vjeruješ u tu ljubav. A ljubav sve prašta. Oprostit ćeš i ljubit ćeš mi ruke, jer ti nijedna druga (ćelavi, pogrbljeni, siroti) neće ni pogledati!
Vikala je, nije marila što su zidovi tanki.
Stisnuo sam šake, mislio sam da ću je udariti! Ne… Samo sam otišao, zalupio vratima. Kukavica.
Živjeli smo još tri mjeseca, ja sam sve kasnije dolazio, znao sam i popiti, sjediti budan do kasno, čak narediti televizor glasno, da ona ne može spavati.
Jesi li normalan?! Ugasi to! vikala bi, ali ja bih je samo prezrivo pogledao.
Mogao sam joj oprostiti sve hirove, osornost, bezosjećajnost. Čak i to što je gostima plakala baka da “ničeg nema više starog, sve Tatjana potjerala”, pa i slike što smo ih kupovali od umjetnika na Cvjetnom trgu. Tanja je to zamijenila apstrakcijama, poklon muža Goge iz nekakve trećerazredne galerije.
Sve su to sitnice, s tim se da živjeti. Ali izdaja to je bilo “preko ruba”. Nakon toga samo ponor.
To što je odlučila za nas oboje, ma i za troje, to je s moje strane izdaja.
U travnju sam predao zahtjev za razvod, zamolio Tatjanu da ode.
Što? Ljutiš se još zbog toga? pokuša ona spasiti, držeći se za slamku. Zaboravi, ideš dalje. Hoćeš dijete, napravit ću ga opet, želiš li? Kamo ću ja? K mami? Ubit će me, još je rekla da ti meni nisi za sreću…
Pusti, Tatjana! Ništa strašno, razvest ćemo se, normalno. Ne mogu te više gledati, shvati! I molim te, iseli što prije. Briga me za tvoju mamu, prijateljice, koga god si uvjeravala kakav sam. Ne zanima me! izgovorio sam to glasno. Idem na službeni put, kad se vratim želim prazan stan, molim te, otiđi dok još mogu biti pristojan.
Toliko sam stisnuo šake da me zaboljelo. Ona je istrčala preplašena i počela pakirati.
Ružnim sam je riječima zvao iza leđa, kakvima nikad prije. Mrzio sam je kao nikad. Pričali su da se odselila iz Zagreba, živi “Bogu iza nogu”, i s majkom se posvađala.
Meni više nije bilo važno. Ona me izdala.
Marina je iznenada nazvala i predložila kavu.
Nemam vremena, prekinuo sam odmah, ali je bila uporna.
Doći ću ja, možemo van. Moramo pričati, reče ozbiljno.
Sjeli smo u japanski restoran pokraj mog posla.
Jedete vi to? pogleda slike sushija. Ja nikad nisam probala, strah me.
Ajmo na stvar, Marina, žurim.
Dobro. Tanja je trudna, doznala tek kad ste se razveli. I… u bolnici je, dosta je ozbiljno. Možda bi trebao otići do nje, Jure. Znam da si povrijeđen, ali to je i tvoje dijete, to si uvijek htio Možda još imate šansu, ako oprostiš? Ništa nije sigurno, liječnici nisu optimisti. Ona je down, ne da mi da joj budem podrška. Jure…
Oprosti, Marina, ne želim više nikakve veze s tvojom Tanjom. To nisu moji problemi. Da je dijete moje, treba dokazati, tko zna s kim je još bila. Ne želim bolnicu ni bolesnu djecu u životu. Imam novu djevojku, ona će mi roditi zdravu djecu!..
Tanja je tada pogriješila, sad je shvatila. Je li te izdala? Je! Podlo? I te kako. Ali sad joj više trebaš nego ikad. Sad ti izdaješ ne nju, dijete! Marina sa gađenjem odbaci novce na stolu, plati sama. Možda je bolje da rodi bez tebe. Bijednik si, Jure, tvrdoglavi magarac. Sjećam se, i ja sam bila uzrok problema, ali ako ti ovako voliš, ništa ti ne vrijedi. Gdje god da gledaš, imate dijete, ni to ne možeš izbrisati.
Zaškripao sam zubima, teško disao, htio sam nešto reći, ali ona je otišla prije nego što sam išta prozborio…
Tanja je rodila djevojčicu, sitnu, prerano, s crvenim flekicama po licu, bez kose, ali preslatku. Trenutak kad su se pogledale neće nikad zaboraviti. Nazvala ju je Marija. U polju otac nije navela moje ime.
Pričalo se da sam se oženio onom Ankom iz Doma zdravlja, čvrstom naravi. S njom živim kao vojnik u kasarnu, pa što. Tanja se sama snalazi, zbog kćeri.
Zadnjih mjeseci se promijenila, ili se slomila, ili odrasla. U rodilištu, danima bez izlaska, osluškivala je priče drugih žena, vidjela kako se uređuju za muževe. Plakala je često, ljutila se, ali je stisnula zube i tjerala se vjerovati da će biti bolje
Volim te, Marija, čuješ? Ti si moja najbolja djevojčica, šapće joj, ljuljajući dijete.
Pred njima je dugačak život. Neka bude svijetao i topao kao Marijina osmijeh, a greške nek’ ostanu u prošlosti, njih treba oprostiti tako je lakše…
