– Što su rekli u policiji? šapnula je Lana, dok je majka spustila mobitel na stol.
– Ništa dobro, – Antonija Stipančić uzela je čašu vode, popila nekoliko gutljaja. Rekli su da je prerano za paniku. Mora proći barem jedan dan. A ja osjećam Osjećam da se nešto dogodilo!
*****
– Mama, bok! Jel tata još nije otišao? upita Lana, utrčavši u stan s tortom u rukama.
– Bok, draga. Otišao je. Pa rekla sam ti, danas mu je zadnji radni dan: slavi jubilarnu obljetnicu, a kolege ga ispraćaju u mirovinu. Znaš i sama, nije mogao tata ostati kod kuće.
Šteta razočarala se Lana.
– Ali obećao je vratiti se na ručak.
– Dobro. Taman će i Dario doći oko ručka. Svi ćemo biti na okupu. A mi možemo pripremiti stol, jel’ tako?
– Naravno. Pomozi mi kuhati, sama neću sve stići. Ali, prije toga idemo na čaj. Voda samo što nije prokuhala. Imam i tvoje omiljene eklerice. Hoćeš?
– Rado.
Majka i kći sjedile su za stolom, pile čaj, uživale u eklerima i razgovarale: o vremenu, o prirodi, o ocu kojem je danas navršilo 50 godina.
Sve je bilo odlično, samo…
…Antonija je primijetila da nešto muči njenu Lanu. Kao da želi nešto reći, ali se ne usudi.
Odmah joj je postalo nelagodno.
– Dijete, je li sve u redu?
– Zar se toliko vidi? nasmiješila se Lana.
– Vidi se Zar nemaš ništa za reći?
– Imam. Samo nemoj paničariti, mama. Dobre su vijesti.
– Da? Pa ispričaj!
– Dario i ja smo razmišljali i odlučili vam pokloniti naš vikendicu koju smo prošle godine kupili.
– Kako to pokloniti?
– Od srca, pravo. Dario je taman obnovio kućicu i sada možete kroz cijelu sezonu ugodno boraviti tamo.
– A što ćete vi?
– Što mi? Dolazit ćemo vikendima kod vas, odmarati. Shvatili smo da, s obzirom na naše obveze, nećemo stići brinuti se o vikendici onako kako smo mislili… Lana je zastala i nasmiješila se zagonetno.
– Zašto?
– Jer ćeš ti i tata uskoro postati baka i djed. Za osam mjeseci.
– Ozbiljno?
– Ozbiljno!
– Bože dragi! Kako sam sretna, Lanice! I Zoran će biti presretan kad čuje.
Mama je skočila do kćeri i zagrlila je, pa ju izljubila po obrazima.
– Htjela sam da ovu vijest čujete zajedno, samo nisam mislila da će tata tako rano otići.
– Ma, ništa zato, brzo će doći doma, pa ćeš mu ispričati. A sada, kćeri… Antonija pogleda na sat, – idemo kuhati.
– Idemo!
Zazvonili su lonci i tave po kuhinji, noževi su kucali po dasci. Kažu da dvije kuharice ne idu u istoj kuhinji, ali kod Antonije i Lane to nije bio problem radile su kao jedno. Sve su stigle pripremiti i stol je bio bogat: pohana piletina, riblje polpete, pire krumpir i čak tri vrste salata.
Antonija je sjela i pogledala na sat.
– Eto vidiš, završile smo prije vremena.
– Kad se radi udvoje, sve ide brže! nasmije se Lana. Hoćeš da nazoveš tatu, pitaš kad dolazi?
– Dobro – klimne mama.
– A ja ću Dariju javiti kad stiže.
Lana ode u hodnik po torbicu, a Antonija uzme mobitel i nazove muža.
Dugo je slušala zvonjavu, prekinula, pa opet nazvala. Ništa Zoran se ne javlja. Gledala je u mobitel, a u glavi joj je samo odzvanjalo:
Zašto se ne javlja?
Sjeti se i da je Zoran obećao javiti kada stigne na posao, ali nije zvao. Osjetila je hladan trnac niz leđa.
– Mama, Dario kaže da stiže za sat vremena! uskliknula je Lana, ulazeći u kuhinju. Što je s tatom?
– Ne javlja se
– Čudno.
– Čudno, Lanice… Već sam ga nekoliko puta zvala, mobitel zvoni, ali ništa.
– Mama, znaš i sama kakav je danas dan. Slavi, vjerojatno nema mira.
– Ne, Lana. Obećao je biti na ručku. Tata uvijek drži do obećanja. Još nije ni javio da je stigao na posao. To mu nije slično. Zašto se ne javlja?
– Možda da nazoveš njegovog šefa? Da pusti slavljenika ranije kući? Svi ga čekamo!
– Sad ću probati.
Antoniju nikad nije hvatala panika, ali ovog puta osjetila je loš predosjećaj. Zoran se uvijek javljao. Uvijek.
Čak i kad nije mogao.
Uvijek je govorio da mu je supruga najvažnija i da ne želi da brine. Danas je, pogotovo, trebao javiti. Morao je znati da će brinuti.
S druge strane, – pomisli Antonija – upravo ga ispraćaju u mirovinu, to se događa jednom u životu. Zoran je trećinu života posvetio poslu, sigurno mu nije lako…
– Halo! prekinu ju muški glas.
– Dobar dan, gospodine Oleg! Ovdje Antonija, Zoranova supruga. Zovem vas da pitam kad ćete ga pustiti kući. Čekamo ga s kćerkom i zetom.
– Dobar dan, Antonija! Iskreno, ne znam što da vam kažem.
– Ne razumijem…
– I mi ga čekamo. Zvali smo ga više puta, ali se ne javlja.
– Kako to? Znači nije ni došao na posao? ostane zatečena Antonija.
– Nije, još se nije pojavio. Ali i dalje ga čekamo. Pa javite mu, čim se javi vama, neka dođe. Nismo ga namjeravali zadržati, ali ispraćaj je tradicija.
– U redu Gospodine Oleg, i vi mi javite ako se pojavi, molim vas.
Antonija je, tresući se, odložila mobitel i pogledala Lanu.
– Lana, nije bio na poslu i ne javlja se. Toliko je prošlo Gdje je on?
– Smiri se, mama. Ne brini previše unaprijed. Ajmo mu nas dvije pokušati još jednom nazvati.
*****
Zoran je izašao iz zgrade, nasmiješio se proljetnom suncu, pozdravio susjede na klupi i krenuo prema stanici za tramvaj.
Njegova ruta nije se mijenjala 25 godina, a ni današnji dan nije bio poseban, osim što danas ne ide raditi, već pokupiti radnu knjižicu i pozdraviti se s kolegama.
I on je ispraćao kolege u mirovinu, a sad je red na njemu.
Ništa posebno, ali bio je nervozan. Cijelu noć je jedva spavao, nekoliko se puta digao i popio tablete za smirenje, ali bez efekta.
Iako je ujutro kad mu je njegova Tončica čestitala rođendan Zoran široko nasmiješen.
Nije htio reći ženi da se ne osjeća najbolje, da ne brine bespotrebno.
I ranije mu se to znalo dogoditi, pa obično brzo prođe. Ali jutros je otišao ranije da ne pobudi sumnju. Nije htio uništiti slavlje… Jer zna da će Antonija sve otkazati ako posumnja. A čekaju ga kolege.
Ma proći će… tješio se Zoran stiskajući prsa dlanom.
Stajao je na tramvajskoj stanici i razmišljao što reći kolegama Držao se za srce. Kada je na stanici stigao tramvaj krcat ljudima, shvatio je da neće izdržati vožnju.
Bojio se da će mu biti loše u gužvi.
Pogledao je na sat, imao vremena, pa odlučio prošetati do posla. Lijepo je vrijeme i svježi zrak bi mu mogao pomoći.
Nije zvao ženu, odlučio je javiti se tek kad stigne na posao, kao što su dogovorili.
Ali nije došao na posao. Nije stigao…
Put vodi kroz mali gradski park, radnim danom prazan, i baš u tom parku mu je pozlilo.
Sjeo je na klupu, otkopčao prva dva gumba na košulji, opustio kravatu i duboko udisao zrak. Koliko je tako sjedio, nije znao.
Osjećao je da mu nije bolje. Naprotiv, sve gore.
Nije htio zvati Antoniju, ali u jednom trenu postalo je jasno da je ozbiljno. Teško dišući, gurnuo je ruku u džep po mobitel.
Najprije ženu nazovem, pa Hitnu odmah. pomislio je. Samo, nije uspio.
Ruke su mu zadrhtale, mobitel padne na cestu pa pod klupu.
Pokušao se ustati, ali nije išlo. Bol u prsima ga je paralizirala, jedva je disao. Pred očima se zacrnilo.
Samo je uspio sjesti skoro ležeći. Eto ti jubileja, eto ti mirovine, pomisli tužno Zoran.
Ali najviše ga boljelo što više neće vidjeti ni ženu ni kćer…
Neće se moći ni oprostiti.
*****
Antonija je popila kapi za srce, još jednom pokušala nazvati Zorana. Zvoni, ali ništa… Lana je također desetak puta zvala, sve bez uspjeha.
Tada je došao Dario. Sjeli su troje za stol, gledali se u tišini i čekali.
– Što mi to čekamo? trgne se Antonija. Trebamo zvati policiju, odmah! Možda ga mogu pronaći?
Lana i Dario su je podržali. Znali su svi da nije samo tako nestao.
Posebno jer je Zoran radio u vatrogasnoj službi, navikao na lude situacije, a nikad nije nestajao bez traga. Ako se sad ne javlja tako dugo, razlog mora biti ozbiljan.
– Što su rekli u policiji? šaptom upita Lana, kad je majka spustila telefon.
– Ništa dobro, – Antonija uzme čašu vode, popije dva gutljaja. Kažu da je rano za uzbunu. Treba proći barem 24 sata. A ja osjećam Osjećam da se nešto dogodilo!
– Onda moramo sami u potragu za njim! odlučno kaže Lana.
– Imaš pravo, kćeri. Moramo sami tražiti… Išao je tramvajem, stanica je blizu. Idemo tamo pitati ljude, možda je netko nešto vidio. I vozače tramvaja treba pitati, možda netko zna što.
– Mama, Dario i ja ćemo ići, ti ostani kod kuće u slučaju da se tata pojavi. A za svaki slučaj, zovi bolnice. Ne želim crne misli, ali bolje biti siguran.
– Dobro…
Lana i Dario su se brzo obukli, izašli iz stana i krenuli tražiti Zorana.
A Antonija je zatvorila vrata i počela zvati bolnice.
Samo da nije nešto strašno… šaputala je iznova i križala se.
*****
Zoran je još bio pri svijesti, ali iz minute u minutu sve slabiji. Jedva je pomicao ruku, govoriti nije mogao; jezik se spetljao.
– Po-mozite… promucao je, pružajući ruku dvjema ženama koje su prolazile.
One su ga samo pogledale svisoka i okrenule glavu.
– Još jedan pijanac! s gađenjem reče jedna.
– Aha, napio se od jutra, pa sada ni doma ne može, klonuo na klupi… Fuj!
Zoran je čuo, a suze su mu krenule niz obraze. Bilo je strašno što ne može ni sebi ni drugima reći da mu je stvarno loše. Sebe više ni pomoći ne može.
A koliko sam života spasio, čak i životinja bljesne mu, a sada sebe ne mogu.
Baš danas?
Kad su se ženski koraci utišali, Zoran zažmiri i pomiri se s tim da mu nitko neće pomoći, kad odjednom…
…čuo je lajav glas blizu uha.
Naredni trenutak, osjetio je kako mu netko stavlja šape na prsa i liže bradu.
Pas! Pas! radovao se Zoran. Ako je tu pas, ima negdje i vlasnika.
Jedva otvori oči i stvarno ugleda uz sebe manjeg starijeg psa. I nešto mu bude poznato kod njega. Ali gdje?
Sjećanja su trepnula poput iskrica.
Vidje kuću u plamenu, ljude koje kolege iznose, pa začu lavež iz razbijenog prozora.
– U kući je pas?! viknuo je Zoran čovjeku u vozilu Hitne.
– Da! Ostao je tamo, nismo ga stigli izvući…
– Zašto niste odmah rekli?! Zoran povisi glas, pa bez razmišljanja krene prema vatri.
Zaustavljali su ga, bilo je opasno krov se mogao srušiti, ali nije slušao. Ni šefa nije slušao.
Deset minuta kasnije, zadihan, šmrcajući, Zoran iznese psa van.
Predao ga vlasniku, ali još dugo gledao psa u oči.
U njegovim očima bila je ogromna zahvala, pas je pogledom zahvaljivao Zoranu.
Sjećanja nestanu, a ponovno zavlada mrak.
Pas još uvijek laje, liže ga bez svijesti.
Prepoznao je svog spasitelja. I sada…
…želi mu uzvratiti.
– Ako možeš tiho prošaputa Zoran. Pozovi pomoć. Bilo koga.
Nakon toga izgubi svijest.
A pas… On ga je čuo.
Svaku riječ, sve razumio, pa odmah potrčao prema izlazu iz parka u potragu za ljudima.
Prvo je zalajao kod studenta pokraj kioska, zatim kod žene s djetetom na zebri, na kraju kod čovjeka koji kupuje novine.
Ali nitko…
…Nitko nije shvatio što od njih želi. Odbijali su ga, misleći da je opasan. A on je samo tražio pomoć.
*****
Na tramvajskoj stanici Lana i Dario nisu ništa saznali: nitko nije vidio čovjeka s fotografije koju je Lana ponijela iz albuma.
Vrijeme je curilo, nije više vrijedilo čekati.
Obišli su nekoliko prodavaonica, sve okolne haustore.
Oca nigdje. Kao da je u zemlju propao. I na pozive nije odgovarao. Gdje si, tata?
Prolazeći parkom, Lana začuje glasan lavež. Pogleda stari pas skače oko prolaznika, a kad ga pokušaju otjerati, poskoči unatrag.
– Odlazi! povikne starac i zamahne štapom. Ti psi ne dopuštaju da se prođe!
– Lano, što je? upita Dario kad je vidio da se zaustavila, iako su žurili prema stajalištu taksija.
– Ne znam… Samo, taj pas ne laje bez razloga. Kao da nam nešto pokušava reći. Ne mogu objasniti, ali osjećam…
Pas je pogledao Lanu, pogledi su im se sreli. U njegovim očima nije bila molba, nego vapaj.
– Lano, kamo ideš? upita Dario.
No Lana ga nije ni čula.
Krenula je prema psu, koji, lajući, potrči prema parku. Lana mu vjeruje, ide za njim, a za njom i Dario.
Za pet minuta dođu do klupe na kojoj Zoran leži bez svijesti. No, hvala Bogu, još diše.
Živ je!
– Tata! vrisne Lana, diže mu glavu, pokušava ga probuditi. Dario, zovi Hitnu!
*****
Hitna je stigla brzo, Zorana su odveli u bolnicu s odjelom za kardiologiju.
A Lana je s Darijem i psom požurila prema autu.
Na putu do bolnice nazvala je majku, kratko ispričala događaje i obećala da će zvati čim bude nešto znala.
– Znate, vaš tata je imao sreće… reče liječnik, izlazeći iz reanimacije. Imali ste sreće što ste ga pronašli na vrijeme. Još pola sata, ne bismo mogli ništa.
– Hoće li živjeti?! Lana briše suze.
– Hoće.
Lana izađe iz bolnice, priđe mužu koji ju je čekao s psom, spusti se do psa i snažno ga zagrli.
– Hvala ti… Hvala za tatu.
– Kako je tata? pita Dario.
– Dobro je, ostat će živ, – umorno odgovori Lana. Sve zahvaljujući njemu, – pokaže na psa.
– Ima ogrlicu. Nije lutalica.
– Da. Ali znaš što… Trebamo ga uzeti doma. Neka bude kod nas dok ne nađemo vlasnike. Spašavao je mog tatu. Ne mogu ga ostaviti na cesti.
– Naravno, draga.
*****
Antonija, Dario i Bero (tako je pisalo na medaljonu na ogrlici psa) stajali su na bolničkom dvorištu i čekali.
Desetak minuta su čekali, i napokon se pojavi Lana s tatom na ulazu.
Bero je odmah počeo veseljakati i dotrčao do Zorana. Skače mu oko nogu, laje, a oči mu sjaje od sreće.
– Tata, to je pas koji te spasio. Dao ti je najljepši mogući poklon za rođendan spasio ti je život.
– Hvala ti, prijatelju, – nasmije se Zoran i nježno pogladi psa po glavi. Lano, gdje su mu vlasnici? Znam da ih ima.
– Tražili smo ih, stavili oglase na internet, ali nitko se nije javio dok si bio u bolnici.
Potom dođe Antonija do Zorana. Suze joj teku, ruke drhte, ali na licu joj osmijeh.
– Hvala ti, Zorane, što si živ.
– Oprosti, Tončice, oprosti što ti nisam rekao da mi nije dobro. Mislio sam da će proći…
– Oprošteno. Idemo doma? Proslaviti tvoj drugi rođendan? obrisala je suze Antonija.
– Idemo.
*****
Što se tiče Bere, Zoran ga je sam tražio vlasnike, čak vozio do one kuće koja je prije godinu dana izgorjela.
Ali tamo već dugo nitko ne živi. Susjedi kažu vlasnici su se odselili, psa ostavili. Valjda nisu imali volje, možda im je bilo nepraktično…
Tako je Bero ostao živjeti sa Zoranom. I bio je tome sretan.
A i Zoran je bio sretan.
S Berom je išao po radnu knjižicu i pozdraviti se s kolegama, zajedno su provodili vrijeme na vikendici. A zajedno s Berom i Dariom, jednog je dana dočekao Lanu iz rodilišta.
– Čestitam, tata! – smiješila se Lana. – Sad si djed! Imaš dvije unučice!
– Presretan sam, kćeri!
– Vau-vau! – oglasio se i Bero, sretan jer su i ljudi koje voli sretni.
Naposlijetku, život se Zoranu polako vratio na bolje. Postao je smisleniji, ljepši. I do kraja života Zoran će svaki dan zahvaljivati svom psu što mu je darovao novi život.
