Pravo umjetništvo
Za vijest da će u naše selo, Pribislavec, doći pravi slikar, sa štafelajem, bojama i platnima, iz glavnog ogranka Hrvatskog društva likovnih umjetnika, i ovdje slikati prirodu, prvi smo čuli od našeg starog noćnog čuvara, barba Dušana.
On je, ko i svaki put, polako sjeo na klupu, stavio zračno pušku uz nogu (bez nje nikad ne izlazi), izvadio duhan, leno pogledao sve okupljene koji su nakon napornog dana posjedali i polegli na travu iza kuće našeg predsjednika zadruge. Zastao je, otpuhnuo komarca, onda još jednog, pa se nakašljao.
Nitko ga nije požurivao, jer ako Dušan baci duhan na hlače, tada se naljuti i nije za dugo riječima.
Što ste svi tako zanijemili? napokon je pitao, otpuhnuo još jednom dim iz lule pa klinuo u tišini. Kad je vidio da ga svi gledaju, napola je odlučio biti milostiv. Došao je. Iz Zagreba. Kod Vidoslave su ga smjestili.
Opet je zamuknuo, usmjeren na rijeku Dravu što je svjetlucala u daljini kao riblje ljuske, protežući se poput pitome vode daleko do horizonta, da se čini kao da negdje uranja u zemlju.
A tko je to stigao? Barba Dušane, koja mu je struka? Nije možda doktor? oprezno je dobacila Marica, lokalna trgovkinja, kojoj je uvijek nešto trebalo. Meni leđa bole, možda pomogne!
Ma kakav doktor. Leđa ti treba pčelama liječiti! Došao je maler rezolutno je ispljunuo Dušan, pomaknuo nos, kihnuo.
Svi u glas poželješe mu zdravlje.
A što je to maler? iskreno se začudila Anđa, unuka Marice, vesela crnka šesnaestogodišnjakinja.
Eh Dušan je duboko izdahnuo, povuče dim, izbaci ga nemoćno To ti je kao u galeriji. Vise slike, a on ih slika. I da ih gledaš treba platiti, eto ti.
Ma daj! Anđa se uhvatila za bradu, s iskričavim očima Pravi slikar? Još tu živi s nama? Možda mene i nacrta pa objesi po tim galerijama! Ili barem u uredu zadruge
Ma šta će tebe crtati! frknuo je Dušan Došao je slike raditi predsjednika, ili mene prebaci noge u sjajnim crnim cipelicama, zastenje.
A zašto baš tebe prije nego našu Anđu? Ne tuguj, dijete! uključi se baba Marica.
A zato što moraju ljudi na platnu biti važni. Anđa ti je sitna, taman za cedulju od računa, a predsjednik Dušan raširi ruke, kao da zagrli ogromnu lubenicu težak je u svakom smislu. Njega će sigurno! A ja ko čuvar, uz njega, mogu proći.
Okupljena svjetina, preplanula od sunca, umorna od rada, uznemireno se propetlja po travi. Anđa još jače brizne u plač, Marica je mazi, ljubi u kosu pa šapće kako joj portret niti ne treba, ona si je najljepša i najbolja.
I onda se pojavio ONAJ. U bijelim lanenim hlačama i širokoj košulji van hlača, u sandalama s čarapama i slamnjaku, visok i tanak ko trska, polako uđe u sredinu polja, pokloni se nekome u daljine. Svi su ga gledali s otvorenom radoznalošću. Kako hoda, što nosi, što uopće misli puno pitanja, nije baš svakidašnja stvar da slikar iz Zagreba dođe u Pribislavec.
Dobra večer, smijem li sjesti? promuklo reče, skine šešir, sjede do Dušana. No očito mu je miris duhana smetao jer odmah promrsi nos, okrene se.
Jeste li se smjestili kako valja? raspita se Dušan. Kuća Vidoslave je velika, ima mjesta.
Što? Aha Da, dobro zazvuči nerazlučivo gost, pogledom presiječe ljude, namršti se. Sve u redu. Dobio sam mansardu, dobro svjetlo, nitko ne smeta.
Jeste li večerali? Možete k nama! Sad su točno gotove pite! uzbuđeno priskoči Marica. Anđa će donijeti i mlijeka, jelda, dušo?
Djevojka klimnu, pogledala ga odano, a on na nju ni okom.
Sit sam, fala. Probava mi je pređe rukom preko udubljenog trbuha.
Kako se zovete onda? odvaži se Petar, traktorist, naočit mladić s pšeničnom kosom. Eh, da ga takav slikar naslika, u potkošulji na traktoru, lice pod suncem, crvena zastavica na kabini čudo bi bilo!
Dario Tomislav Vukelić, razneseno odvrati slikar, presiječe okupljene još jednom, razočarano odmahuje glavom, uzdahne.
Nešto vas muči, gospodine Vukeliću? puhne na prste Dušan, mota novu cigaretu. Dim tjera komarce, ali gadovi sve lete.
Što? Ma, ne Nikako! Dario Tomislav skoči, gotovo se zabije u Anđu, ona se povuče. Isprike, idem ja!
I ode, mahne šeširom.
A zašto se tako pokupio? Nisu ga, evo, izabrali ni za što zbunjeno promumlja Petar.
Razmišlja. Ljudi takvog kova stalno nešto misle. Oni su uvijek kao pod staklenim zvonom objašnjava Dušan, zavrti prstom iznad sljepoočnice.
Kako znaš? oštro mu baci Petar.
Barba Dušan sve zna! uđe Anđa u raspru. I nemoj misliti da si ti ovdje jedini ljepotan!
Pokazala mu jezik, a on s psovkom ode. Baš se, misli, ta čaplja uvijek mota oko mene! Ni ne sviđa mi se.
Te noći nitko nije spavao mirno, svi prevrću misli, kako će slikar živjeti s njima? Da se ne osramote pred zagrebačkim!
No, Dario Tomislav spavao je, naprotiv, čvrsto. Davno tako nije. Dobro da je otišao, prekinuo lance, krenuo ispočetka. Ovdje, u Pribislavcu, sve izgleda živo, puno boja i pšenica, i jabuke, i lavež pasa, i ljudi Da, možda su baš ljudi pravi za slikanje!
S tom mišlju okrene se na drugi bok, zvukne usnama, zastenje, pa se pokrije s glavom i spava još jače.
Vidoslava pak cijelu je noć osluškivala što se događa u njenoj mansardi. Umjetnici su, misli, sve čudni. Predsjednik zadruge strogo joj je rekao da brine o gostu. A ako usred noći poželi čaj ili jelo?! Vidoslava svakako ponudi, samo da ne propusti
Usred misli joj proleti ideja možda bi bilo dobro da Dario ostane zauvijek, a ona bi skrbila za njega, nahranila ga
Protrese glavu otjerajući te sramotne predodžbe. Slikara ne treba toviti, nije on prase
Zaspala je tek pred zoru, a na kukurikanje pijetla već je bila na nogama, raspalila peć i kuhala žgance za goste.
Dario! Kamo idete? zatečeno ga zove, kad ga začuje pred vratima, ali on, već s etuijem na ramenu, samo promrsi nešto sebi, ode i vrata zaklopi.
Oh, ohladit će se žganci promumlja za njim Vidoslava, odmahne. Kakva je ona kokoš pogriješila s doručkom, mogla je barem kruha priuštiti umjetniku
Dario je dugo lutao izvan sela, namještao se tu, pa na drugom kraju, ali nigdje nije nalazio pravo mjesto.
Lijepa priroda, ali nije to Nije to! mrmljao je češkajući svoju kozju bradicu.
Do njega pokraj pašnjaka bio je vezan kozlić Paško, a pokraj njega je Anđa nešto skupljala u travi, ista djevojka što ga je sinoć gledala kao čudo.
A što tamo radite? strogo je upita.
Hm? Što? otvoreno, pomalo sramežljivo, odgovori Anđa Ogrlica Rasula se. Skupim perle.
Dario spusti svoje stvari u travu, zvecknuše kistovi i boce. Remen štafelaja pao na tratinčicu.
Pomognem li vam? Gdje su vam te perle? i skupi prve perle, kad bi našao, zaviče trijumfalno: Evo! Naša vještica!
Iako Anđu to malo uplaši, ubrzo joj bi drago, uzme crvene kuglice iz ruke Darija Tomislava.
Hoćete li me nacrtati? izlane se najednom, iznenađena vlastitom hrabrošću.
Vas? upitno stegne usne.
Da! Jako bih voljela! To je sjajno, ostaje zauvijek uspomena! Molim vas! Ako želite, zauzvrat vam mogu
Platno, slikarsko. Ne kaže se slika, nego platno! popravi je Dario.
Oprostite. Platno. Zauzvrat vam mogu donositi mlijeko, hoćete? Imamo najbolje, svaki dan, radim u štali, mogu jutrom i večerom! Pa što kažete?
Dario samo slegne ramenima u razmišljanju. Portret te cure? Ali, treba nešto raditi. Bar nek nju slika Mlada je portrete mladih svi rado kupuju, imaju život u očima
Dogovoreno. Počinjemo sutra, u osam. Eto! Pokupi štafelaj i torbu, ode, a Anđa ostane skamenjena. Kako se to dobro odvilo! Mislila je da kozlić Paško treba napasti slikara, a ona ga onda spašava, pa će za nju uslugu Al kad je i bez toga pristao, neka!
Cijelo je selo šapatom prenijelo tu novost teta Marica pohotno razglasi kako će njezinu unuku slikati kao pravu manekenku.
Sramota! odmah je poklopila Polina, koja je došla u trgovinu po marmeladu za slikara. Jučer joj je spomenuo da bi volio marmeladu uz čaj. Dijete i već se nudi velikom slikaru za ženu! Sramotno!
Marica zaklepeće od šoka, zagrcne se, pa kad joj dodaju hladne vode, obriše usta i kaže:
Da te više ne čujem, Polina, o mojoj Anđi! Znaš ti, nisam mekana, ni pijanom mužu nikad nisam digla ruku, ali dijete svoje branit ću! i namigne zlobno. A možda bi ti rado tog slikara privukla? Pa nije ni on loš muško, na mjestu, voli naše krajeve Osim toga, sam je, da je imao ženu, ne bi došao ovdje!
Polina Planinić se zacrveni, uzme torbu i ode iz trgovine, dok se susjede hihoću za njom.
A što se rugaju? Udovica sam, deset godina sama. Slikar je ozbiljan, i voli Pribislavec, možda i ostane. On sam svoj, da ima nekog, ne bi došao… razmišlja Polina i slegne. Ne može se svakome začepiti usta, ima Marica jezik dugačak.
Anđa je doma brže bolje bacila ručak u sebe, zalila krastavce, pogledala ima li jaja u kokošinjcu i, ni pet ni šest, istrča isprobavati haljine sigurno će Dario htjeti slikati u lijepoj, sa ogrlicom!
Toma! Tomica! Moli šapku za sutra, onaj tvoj iz Zagreba! vikne u prozor.
Toma, cura iz susjedstva, zaustavi se na cesti:
Kaj?
Šešir, molim te! Samo do jutra! Molim!
Toma slegne ramenima:
Rado, Anđa, ali Mijo ju je jučer strgao. Na štapu je mahao i napravio rupu. Sorry
Anđa gotovo zaplače.
Ma nema veze, naći ćemo nešto! Samo strpi se. Vratit ću se pa smislimo! klikne Toma, ode.
Pa što ću, kad ni šešira nemam, ni haljine ove nisu neke Ova izblijedjela, ova mala, ova prevelika, ova topla pa ću se upariti A kosa? Ako bez šešira, onda treba frizura žalila se mački Mrvici, koja se ispružila na suncu, na podu. Mačak samo zijevnu, okrene se i nastavi spavati.
Polina Planinić kupi marmeladu, skuha pet jela, napravi kompot, stavi u veliku kadu s bunarskom vodom da se hladi. Čeka gospona slikara.
On se uvuče gotovo pred mrak, izgrizen od komaraca i čini se nezadovoljan.
Večerat ćete? pita ga Polina, pruži mu ručnik, promatra svaki pokret dok se pere na umivaoniku, trlja vrat, hladi ruke.
Nije baš lijep ali muško je! K tome umjetnik, znači vidi ljepotu, pa makar je sam neugledan misli Polina.
Večeramo? Dajmo Što imate? promrsi, sjeda, jede šutke, bez pohvale.
Nema veze, samo je umoran. Nova mjesta, nepoznati ljudi odmorit će se i bit će u redu! misli Polina, pa se sjeti Anđe.
Nemojte vi Anđu slikati! Nemirna je, bježat će Bolje bi bilo s nama napraviti sliku. Ja ću mirno sjedit, što kažete tako ću, kunem se! I vidjet će bit će lijepo! Pristanite, Dario, neću iznevjeriti!
Dario pogleda Polinu od glave do pete, velika, snažna žena, žuljevite ruke, široka ramena, lice s borama. A što moglo bi baš ispasti dobro. Uzeti krupan kadar, lice, bore, vrat Kolorita ima!
Da! Baš tako! lupi šakom po stolu. Pripremite se, sutra radimo. Ja idem na kat. Čaj još malo zagrijte, žeđam, naredi, pa ode. Sutra ne doručkujemo, ne jedem prije rada. Radimo vani, pripremite se!
Polina krene razmišljati što ponijeti za taj piknik, dekicu, košaru s hranom
A kod Marice se dugo gasi svjetlo. Toma stalno trči doma, baba prigovara: Bože, modna kuća u malom! Možda mi dijete ne treba toliko kititi?
Ma, baba Marice, nek’ bude najljepša kad već radi portret! odbrusi Toma. Ne mrdaj, Anđa! s iglama u zubima.
Popravljale, namještale, ni ne znaše zaspati do kasno.
Polina ustane rano, tri puta se ispere ledenom vodom, drži obloge na licu da bude svježije, potom pojede jaje, popije slatki čaj. Bez toga nema snage.
Jutro rosno, magla još na polju, a već pješače Dario i Polina prema mjestu.
Mjesto je odabrao jučer svjetlost dobra, interijeri kako on reče.
Slikar naprijed, Polina za njim, sređena, u šlafroku, s naušnicama i ogrlicom cvjetnog uzorka.
Gdje idete, Dario? oslovi ga odsad po imenu, nek’ se navikne. Tamo nam je prava priroda! zamahne desno, tu stane nešto u cipeli i ona čučne.
Treba baš tamo. Koja košara, rek’o sam da neću jesti! Što ste se izuli? Idemo! zareži Dario.
Polina ne uzima za zlo. To umjetnici samo gore, a na sitnice ne mare
Za njima Anđa frizirana, u haljinici, bakina crvena ogrlica, šal u ruci. Baba za njom, s kišobranom i torbom voda, pite unutra.
Baba! Sama ću! žali Anđa.
Ja? Ja ništ! Znam ja te vaše gradske. Punih usta obećanja, pa ništa! I idem s tobom, moj red! Nemoj juriti! odbrusi Marica.
Tako prolaze redom Anđa, Marica, pa Petar. Jučer mu reče Dušan da Anđa ide na slikanje, pa je odlučio paziti na nju. Ljubomoran, iako to neće priznati.
Polina se sve više udaljava od pitomih livada i šumaraka, teškom mukom drži korak s brzim slikarom, dok zvecka željezo njegovih limenki u torbi.
Eto, stigli smo. Pripremajte se! Dario baci stvari i počne sastavljati štafelaj.
Zvučalo je kao da Polina mora doslovno sad tu svući garderobu.
Ali, pa ovo su štale! Što je tu lijepo? zapanjena Polina preskoči izmet.
Ovdje? rastreseno odgovori Dario, pa joj priđe strogo: Što ste se tako uredili? Ovako svaki dan hodate? Ma nemojte, ja radim realizam, želim pokazati pravu sliku blato, mirisi, konjski baleg i pokaže prstom. Vidio sam jučer da imate poderanu vestu i šlape, a ne te cipele. Pa uopće ne znate hodati u njima! Prikazat ću ljudima istinu vi ste svi obični unikatni ljudi, prizemni često! I moje slike će se napokon prodavati svak bi htio vidjeti bez uljepšavanja! Gospodarsko selo, zapuštenost, pijančine, bradonje. To je prava slika! Nisu te vaše krpe ovo s vaših ramena nikakva istina!
Polinin brad čkilji, košarica s hranom pada, mlijeko se razlijeva, jaja i komadi marmelade padaju u blato.
Kakvi mirisi? Kod nas miriši na med, na Dravu, na travu! U proljeće na jorgovan, a kosidba na sijeno i jabuku. Što to pričate?! prošapće Polina, dok ju Dario već postavlja u prašinu, razscipa prah žutog blata i blati joj rub haljine, noge
Treba preružniti haljinu, naturalnije je. Vi ste s posla, umorni, nezadovoljni. Košaricu ćemo takvu, kao da nema što jesti E, tako sve brbli oko nje, oči mu sjaje. Prljave ruke, lice, razbarušiti kosu, ili stavit maramu, onako raspucanu. To je kolor!
Diže joj haljinu, gnječi evo rukav, nogom gura košaru.
Polina planu: prvo je htjela zaplakati, ali kad vidi Anđu kako u strahu skriva svoju haljinu, naglo odgurne slikara, ispravi se.
Anđa skloni korak unazad, nasloni se na Petra, on stane ispred.
Uklonite ruke! Vi ste slijepac, ništa više! izgovori Polina Planinić jasno. Kod nas su ljudi lijepi, kraj nam je najljepši. Vi ste samo nespretan malačar, to ste vi! I ne morate nas crtati, hvala! Ni zahvaliti niste znali, a ja vam marmeladu kupovala, glupa Kako vi izgledate? Ko da vas je netko tri puta isprao kroz bure i bacio! Bez žene ste? Nećete je ni imati, samo sivilo oko vas, a život je šaren. Da bi uživao krastavac, treba ga gnojiti. Da ste došli na svijet, majka je morala patiti, ali ono što zapamti je vaš miris, ljubav. Mi smo vam možda jednostavni, ali svak od nas je čitava epoha, riznica! Ali to vi ne kužite! Iz moje kuće selite, jasno? Anđa, divno si. Marice, što je ovo?! Petre, molim prenesi slikareve stvari iz mansarde!
Petar korakne, isprsi se.
Kamo? Hoćete mi stvari izbaciti?! dotrči zbunjeni Dario Ne smijete mi dirati stvari! Što je sad predsjednik?!..
Vikao je po putu, ali pod Petrovim budnim okom, pokupi stvari, pogleda unaokolo, skine čarape i maramu s užeta. Nitko ga ne prihvaća, nigdje Pa ni žena ga nije htjela, jer joj je rekao da je stara.
Ode iz Pribislavca, barba Dušan ga prebaci do stanice i pozdravi, ispriča se za sve. Dario šuti, okrenut leđima.
Godinu kasnije, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, uđe nevoljko, s ulaznicom, ne kao izložbeni umjetnik, mahnito gleda slike kad začudi se: na jednoj prepoznaje Polinu, Anđu, Maricu, Petra, Dušana sve, baš kako ih je gledao prve večeri lijepo odjeveni, nasmijani, u slavlju. Anđa u plavoj haljini, Petar u odijelu, Dušan u sakoju.
Imamo mi lijepe ljude! začuje Dario iza leđa. Težak im je život, ali svi lijepi. Tko je autor? Mile, pogledaj da kupim, u restoran ćemo staviti, super će ići
Dario se okrene. Iza njega uglađeni gospodin sa zlatnim prstenima. Pored njega, kao čuvar ili pomoćnik, mladić u sjajnim cipelama.
Sredit ćemo, gospodine Zvonko, odmah!
Mladić ode, a Dario duboko uzdahne, pa se prenese:
Gospodine Zvonko, oprostite, ja sam mlad slikar mogu ponuditi portret za vas!
Gospodin pogleda skeptično.
Malo kasno počinjete, mladiću. Statuu mi kipar već radi, tri biste stoje doma. Portret mi ne treba. Pozdrav.
Ode, dok mladić Mile maše radosno potvrdom dogovora za kupnju slike.
Dario dođe kući, pogleda po bijednom stanu, izlije čaj u sudoper i nazove broj:
Gospodo Inga, spominjali ste zid u vrtiću, mural od slonova, papiga i majmuna? Pristajem, kad da krenem?
Neka nešto dobaci sa druge strane. Dario klimne. Možda barem slonovi i majmuni neće biti protiv da ih oslika realno?
Naravno, slonovi nisu prigovarali. Samo je Inga sve morala dati učiniti ispočetka dodati osmijeh životinjama, maknuti ružne očnjake. Dario poslušno precrta. Što ćeš, kad nitko ne zna što je pravo umjetništvoJednog je jutra prolazio kraj vrtića stariji čovjek, njegovu pažnju privuče šarenilo na zidu. Zaustavi se, pripali cigaretu, zatrepće očima promatrajući razigrane, nasmijane slonove, papige i majmune, što veselo plešu ispod dugačke šare od sunca do kiše.
Vidi ti ovo promrmljao je, a pokraj njega dječak, koja je držala majku za ruku, trgnuo je rame.
Mama, vidi, ovaj slon je kao naš Milanek! Sretan je i smije se! poviknuo je i razdragano potrčao do zida.
Gledajući ih, Dario je, neprimijećen, polako brisao dlanove o stare hlače. Prvi put nakon dugo vremena, osmjehnuo se iskreno i iz dubine srca. Nije to bio portret predsjednika, niti prizor velikog, slavnog sela, ali djeca su stajala ispred zida, upirali prste svaki u svoju životinju i smijali se iz petnih žila. I baš tada shvatio je: možda najveća umjetnost nije ona koju potpisuju naokolonego ona što ostavi trag tamo gdje se najviše smiješi.
U Pribislavcu, dok su mirisi proljeća miješali maglu sa svježim mlijekom i cvijećem, Anđa se vrtila ispred ogledala, Petar je tjerajući traktor usput namignuo, Marica slagala kolače, a Polina punila košaru za duge poljske puteve. Nitko od njih više nije spominjao slikara iz Zagreba, ali u srcima im je ostala slika jednog ljeta kad su svi bili bar na trenutak ono što jesu: jednostavno i neporecivo lijepi.
I dok je negdje u gradu mural sjajio u bojama smijeha, a Drava mirno tekla pokraj sela, pravo umjetništvo nastavilo je živjeti tamo gdje se srce otvori samo ako si spreman, poput djeteta, pronaći ljepotu u svakome danu.
