Raječka – Priča o tradiciji, kulturi i posebnostima sela Raje u srcu Hrvatske

Ružica

Ružica, stvarno ti kažem, ovo nije moguće! Nije dopušteno! Ne smiješ dopustiti da se ovako odnose prema tebi! izjurila je Slavica Perković, udarivši šalicu kave o tanjurić tako jako da se pola mirisnog napitka prolilo. Brzo je izvukla papirnatu maramicu, zabrinuto brišući stol, ljuta zbog vlastite naglosti.

Sitna, tamnooka žena drhturav osmjeh uzela je šefici šalicu i vratila je, za čas, punu, stavljajući je pažljivo među papire, da ne smeta.

Hvala, oprostite Nešto sam nemirna zavapila je Slavica. Ružice, kako ti mogu pomoći?

A što se tu može napraviti? Ružica je slegnula ramenima i natočila si kavu. To ti je mater.

A ti tko si? Tvoj je dečko sve ove godine rastao kraj tebe. Ti još ni život nisi uredila do kraja. A sad ‘pardon, pomakni se’? Što Marko misli o svemu tome?

Ništa. Nije mu rekla.

Ružice draga! skoro je uzdahnula Slavica. Kako to možeš? On bi prvi trebao znati. Pa njega se to tiče.

Nisam htjela da se brine. I faks, i posao, i diploma, i obitelj. Dosta toga ima, i on se dovoljno sekira.

Slavica je vrtjela glavom, gubila se u razmišljanju.

Slušaj Odrasla si ti, neću ti dijeliti savjete, a ipak, moram se uplitati. Ružice, divna si žena! Znam te godinama i zaista, ne mogu za tebe reći ni jednu lošu riječ. Za nijednu osobu, samo za tebe. Ali sada je trenutak da budeš bar malo loša. Postavi granice. Radi Marka, radi sebe.

Hvala što brinete za mene. Razmislit ću. Ružica je tiho udahnula, otvarajući novu fasciklu izvještaja. Posao nitko nije otkazao, a privatno čekat će do večeri. Zapravo, u posljed vrijeme nije ni voljela odlaziti doma. Tu je osjećala mir, a mir je doma nestao otkad je stigla sestra, Danijela.

Ružica je bila najmlađa. Došla je na kraj, nitko je nije očekivao, ni želio. Njena majka, Milena, dugo je premišljala hoće li roditi još jedno dijete; već je dvoje napunilo njen život. Treće usred krize? Tjednima je noću zurila kroz prozor male kuhinje, prelistavala misli, dok nije usnula i začula u snu plač djeteta. Zvala je to snom, ali zvuk je bio toliko jasan da je prislonila ruke na trbuh i šapnula: Ne mogu ne mogu.

Stigla je Ružica, uredno, mirno, nasmijana, koju su sestre medicinske s blagim smiješkom tetošile. Ta, prerano joj je još, a vidi kako se smije

Milena je malenu privila na grudi, gledajući je dugo i s nevjericom. Ni na koga nije sličila. Niti na sestru Danijelu, ni brata Marina, koji su došli svijetli, okruglih glava, glasni, sve oca pokupili. Ružica tamne oči, sitna, tiha, kao da moli oprost što štošta traži.

Od trenutka kad je Ružici dato ime, ona je za sve bila Ružica, a i službeno ime u papirima ostalo je samo na puno ime Ruža.

Starija djeca nisu voljela malu sestru. Iako je njen dolazak ubrzao dobivanje novog stana s vlastitim sobama, Ružica im je uvijek bila samo smetnja. Odgurivali su je, nisu htjeli dijeliti igračke. Treba pohvaliti Ružicu – nije se ni trudila. Sklupčala bi se s albumom i bojicama i tiho crtala na podu pokraj njih, sretna što može dijeliti sobu, ako već ne igru. Milena je pokušavala razgovarati s djecom, ali bez uspjeha; nije ih zamarala.

Prvi problemi počeli su već u vrtiću. Ružica je bila kronično dobra. Dala bi šniclu na tanjuru na tuđ zahtjev, a druga djeca to su otvoreno zloupotrebljavala. Milena je tek uz prijekor pedijatrice shvatila da joj dijete dolazi kući polugladna, gubi na težini, slaba, bolesna. Tada je teta u vrtiću počela sjediti Ružicu pokraj sebe i gledati da pojede sve što treba. Naslonjena na tetu, Ružica je opet počela smiješiti se i nositi igračke i bombone iz kuće kako bi umirila djecu ljutu na nju što ne dijeli više. Nije bilo djeteta koje je Ružica tako žalila: i za bubamare na igralištu i za tužnu tetu Nadu, koja je, ni vlastite djece nemajući, radije ostajala u vrtiću nego išla doma, gdje ju je čekao pijanac muž. Ružica je Nadi bila sunce u zoru. Milena je, promatrajući svoju kćer kako grli Nadu, mrmljala putem kući: Šta se toliko prilijepiš za nju? Ona ti je ipak tuđa. Ti si, Ružo, malo čudna, Bože moj!

Ružica nije brže mogla hvatati korake svoje brze majke, samo bi šutjela i smiješila se. Sutradan sve ispočetka.

Na rastanku u vrtiću teta Nada je glasno plakala, saznala je u koju školu ide Ružica i zaposlila se kao čistačica ondje. Kad joj je muž zauvijek otišao svojoj ljubavnici, a Nada odlučila k bolesnoj majci na selo, Ružica je grlila prijateljicu gorko plačući.

Evo, draga, uzmi, pa da me se sjetiš. Ako što bude, piši, dolazim. Nada joj je oko vrata pričvrstila lančić s križićem.

Ružica je kimala i stezala Nadin dlan u šakama.

Škola je za Ružicu bila prijelom: sviju je voljela, ali ona nije bila svima draga. Ta dobrota nije znala što su granice. Milena joj je često govorila: Kako ti samo možeš biti tako smušena? Roditelji su se financijski oporavili, otac je dobro zarađivao, ali Ružica je i dalje nosila Danijeline stare haljine. Kad bi napokon dobila novi pernicu, ili flomastere, najbolja prijateljica bi ih izmolila, što bi završilo ljutitim majčinim ukorima. Mater bi tada vratila boje, ali dug je ostao kao opomena moraš prvo na sebe pomisliti.

Ružica je bila odlična učenica, završila s pohvalom, pomagala na kontrolnim iz svih predmeta, bez da joj se zamjeri. Fakultet je došao lako, a kroz godine sestra Danijela i brat Marin su se odselili, zasnovali svoje obitelji, dok se sve oko bolesnog oca i majke u potpunosti spustilo na Ružičina leđa.

Dečki nisu manjkali, ali s vremenom svi su nestali. Ružica nije imala vremena ni za šetnju. Predavanja, then trk doma, čišćenje, kuhanje, skrb o teško pokretnom ocu. Ni toplu riječ ni zahvalu. Sve normalno, kao usud. Milena bi grintala:

Zašto se stalno smiješ? Zar ovdje imaš što za biti vesela? Čudakinjo!

Ružica bi tada samo šutke milovala mršave ruke oca koji, nakon zadnjeg moždanog, više nije mogao govoriti, ali bi plakao svaki put kad bi ga dotaknula kći.

Stiskala je Nadin križić na dlanu, tiho plakala u crkvici na sprovodu i molila iz sve duše da bar on, negdje, konačno nema boli.

Pet godina nakon oca umrla je i Milena, iscrpivši Ružicu ali do kraja sve pokušavši objasniti.

Zar ne kužiš u kakvom svijetu živimo, Ružice? ljutila bi se, okretala lice od žlice što joj je Ružica pridržavala. Artritis joj je uzeo ruke i toliko izmučio da za suze više nije bilo snage. Pojest će te, Ružice, i ne trepnuvši! Ne smiješ tako.

Dobro je Milena znala da su se stariji brat i sestra potpuno odmakli, svalili teret na nju. Marin nije mogao doći, izgovarali su se obiteljskim obvezama, Danijela je ponekad svratila samo radi provjere:

Zašto je ručnik nečist? pitala bi. Tko mijenja plahte svaki dan? Kad si zadnji put oprala pod? Kako mama može disati u takvoj prašini?

Ružica je kimala, sve manje i manje se smiješila. U umornim očima mlade žene nije više bilo sjaja.

Zašto dopuštaš, Ružo, takav odnos? pitala bi teta Nada, koja bi, čim bi nešto bilo loše, ostavila sve i došla s pogačicama.

O, teta Nado, kako su fine!

Osmijeh bi parao srce teti, a ruka bi se stezala na ramenima Ružice.

Ti kažeš dopuštam, a što da napravim? Da se svadimo? Da ju izbacim? Da je natjeram da mi pomaže? Znaš i sama, to nije moguće. Samo želim da mama ode tiho i mirno, ako joj već nema puno ostalo. Čemu pogoršavati? Ružica bi se privila uz Nadu, sklopila oči. Kako je lijepo imati nekoga tko te voli

Kad je Nada bila blizu, doma je bilo malo lakše, čak je Milena omekšala pred kraj. U zadnjim je noćima majka puno pričala, ispričavala se. U snu je mirno otišla, dajući Ružici vjeru da nije bilo uzalud.

Već na sprovodu brat i sestra zatražili su razgovor o nasljedstvu, a Nada je tanjurima škripala i odbrusila:

Koji ste vi to ljudi?

Kukavci, slegnula je Danijela ramenima, ispravljajući crni veo. Mi imamo svoju djecu, obitelji, a Ruža je sama. Što će joj toliki stan?

Ružica je samo ustala i izišla iz sobe, ne želeći sudjelovati u svađi. Marinu je supruga šapnula na rukav, ali je on samo odmahnio: Poslije!

Sve su podijelili brzo. Ružica je otišla u jednosobni stan. Prvi puta je udahnula slobodno. Kad se koliko-toliko udomaćila, kupila je karte i nagovorila Nadu da odu zajedno na more.

Vidi, teta, kako je lijepo! Ružica je stajala raširenih ruku na kraju mola, škiljila na suncu.

Gdje ćeš ljepše! tetka Nada čudila se ljudima, galebovima, brodovima, moru.

Provele su skoro dva tjedna u Crikvenici, i to im je ostala najsretnija uspomena života.

Vrativši se, Ružica je našla poruku pred vratima. Odbacila je kofer i odmah se zaputila kod Danijele. Tamo je bio kaos. Sestra je letila po stanu, uplakana.

Otišao je! Pustio me samu! Kako može!

Ružica je procijenila situaciju, izvukla ispod trosjeda malog dvogodišnjeg nećaka Marka, izmorena od plača, odvela ga u kuhinju, nahranila ga, slušala s polu-pražnjenjem sestrine jadikovke.

Loše mu je bilo samnom?! Kuću sam mu vodila! Rodila mu dijete! Što još treba čovjeku?

Mali Marko bi trzao na svaku majčinu novu dernjavu, a Ružica ga je tišila, mazila. Ma da, dijete će jesti kad poželi, Danijela je pokušala povući dijete, Ružica ju je zaustavila: Evo, Danijela, skuhat ću i tebi čaj. Pusti, nije vrijedno toga.

Sestra joj se ulovila za tu rečenicu i otišla u svoju sobu. Mjesecima nije znala kako dalje. Marko je živio s Ružicom, koja je nagovorila sestru da ga ostavi na tjedan, dva, dok riješi stvari. Dječak se oporavio, prestao plakati noću, počeo se smijati. Danijela je svraćala rijetko, a kad je odlučila otići u Njemačku, ni Marko ni Ružica nisu se puno iznenadili. Prvo su stizali pokloni, onda je sve utihnulo: Udala sam se, opet sam trudna. Ružica je obavijestila Markovog oca, dogovorivši termin za viđanja. Danijela joj nije smjela spomenuti, ionako je bila protiv. Polako je odnos Marka i oca ojačao; Marko je rado odlazio kod polubraće i sestara, živeći s tetkom. Ponekad je Ružica vodila dijete majci, ali ubrzo je shvatila da tamo nije poželjan.

Ružica je zauvijek zaboravila svoj osobni život i bila samo mama Ruža. Dva sportska kluba, škola, glazba, biologija Marko je imao sve. Zvao ju je mama Ruža, odgovarao joj istom toplinom.

Ljeta su provodili s tetom Nadom na selu, ponekad odjurili do mora. Promatrajući sina kako se igra s djecom, Ružica je shvatila da ga već dugo doživljava kao svog sina.

S bratom i sestrom održavala je kontakt sama. Više reda nego srca. Zadnji put su se ozbiljnije uvrijedili kad ih je nenajavljeno dovela Marka na praznike, pa su kontakti svedeni na rijetke čestitke, povremena pisma.

Prije Markove mature, prikupivši nešto ušteđevine, zamijenila je garsonjeru za veći stan na rubu Zagreba; tu Marko nije morao mijenjati školu. Hodali su praznom kućom birajući sobe.

Mama Ružo, jesi li sretna?

Kako ne bi bila kad si uz mene? To je najvažnije. Ružica ga je privila uz sebe. Ajde biraj sobu, ova je na sunce, ona je hladnija. Koja ti paše?

Marko je upisao studij medicine. Majka ga nije htjela uzeti sebi, pa je ostao s Ružicom. Ružica je štedjela, našla najbolje profesore. Marko upao iz prve.

Na trećoj godini doveo je buduću.

Mama Ruža, ovo je Ivana.

Ružica je pogledala u crvenu Ivanu, zagrlila ju.

Dobrodošla, voliš slatko? Pekla sam bajaderu.

Obožavam

Onda smo našle zajednički jezik! Ružica se smiješila, Ivana procvjetala.

Danijeli nije bila mila sinova izabranica. Na svadbi nije štedjela komentare:

Vidi ti tu! Umislila se kao kraljica, razmažena! Vidjet ćeš ti, more živaca će ti pojesti! Zaluđena karijerom!

Ružica je odmahnula glavom, gledajući kako Marko i Ivana plešu prvi ples. Ivana je dvaput tjedno volontirala u staračkom domu, Ružici bila odmah sveta. Niti je bila zlobna, voljela je Marka, a tvrdoglavost koju je Danijela zamjerila ticala se samo učenja ili posla.

Nisu nikada gubile vrijeme na međusobne prigovore. Kad je Ivana nakon godine dana rodila prvo dijete, svi su bili sretni. Ružica se utopila u unučetu, Ivana nije pitala svekrvu za savjet, nego Ružicu, što je Danijelu naljutilo. Otišla je ranije, zalupivši vratima: OVdje me više neće biti!

Ni to nije potrajalo i brzo se vratila. Bez objašnjenja.

Bit ću sada kod tebe.

Što je bilo? zabrinula se Ružica.

Rastali smo se. Djeca ostala s ocem, škola im je tamo.

Ružica joj je natočila valerijane, Danijela je odbila.

Ti popij. Gdje je Marko?

Na faksu, a Ivana i mali sa Ivaninom majkom.

Nikad ne može doma biti, samo djetetom se šeta

Od tog dana u stanu nestalo mira. Danijela je pekla Marka i Ivanu zahtjevima i kritikama svaki put kad Ružice nije bilo. Ivana, znajući koliko je Ružici zdravlje narušeno, nije se branila. Ružica je brzo shvatila situaciju i pozvala sestru na razgovor.

U međuvremenu je doznala da je Danijela prevarila muža; izbačena iz kuće, djeca ostala s ocem. Novca od stana nije više bilo, Danijela je sve potrošila na putovanja. Kuća je oduvijek bila muževa prije braka.

I što sada planiraš? Ružica joj je donijela čaj.

Živjet.

Gdje?

Ovdje, gdje bi drugo? Ti me nećeš izbaciti?

Ne izbacujem, naravno. Ali ne može ni ovako. Vidim da Ivanu ne podnosiš. Ali ona je Markova žena, majka njegova djeteta. Nećeš valjda njih rastaviti?

Pa… koju štetu? Takvih kao Ivana naći će Danijela nije stigla završiti.

Ne, Danijela. Ružica je prvi put zvučala odlučno i mirno.

Ma ti meni o moralu… A sama nisi imala ni obitelj, ni djecu Odakle ti pravo? Ja barem znam, vidim kroz ljude! Ova tvoja Ivana vidi koristi. Marko će biti dobar doktor, ona misli o karijeri, sjedit će doma i ništa

Što ti je, ženo, Ivana i sama studira, radit će u struci.

Daj pusti me. Uglavnom, razmisli kako ćemo svi stati ovdje.

Pa imaš najveću sobu.

Prolaznu! Malac cijelo vrijeme luta. Ni mira, ni odmora.

On mora hodati, njihova soba je mala

Onda nek idu napolje.

Slušaj, Danijela ako želimo zajedno, moramo se dogovarati.

Tko je s kim, to će se vidjeti. Razgovaraj s Ivanom, nek se više pobrine oko djeteta. Ja sam ovdje gdje i moj sin. Tko ne želi, može van!

I ja? upitala je Ružica, ledena.

O ne budi na kraj srca. Ništa nemamo za dijeliti. Danijela je ustala razgovor završen.

Sutradan, na poslu, Ružica je zabunom u kavu nasula sol umjesto šećera, šefica se zgrozila, pa je iz Ružice izvukla cijelu priču. Povratak doma bio je popraćen lavinom misli; smišljala je kako da kaže sestri sve što treba.

Ušla je, po ključu, u stan: svađa. Danijela nešto viče, Sandić, mali, plače. Ulazi u sobu, Marija drži dijete, Danijela maše rukama.

Što se tu događa? glas je bio toliko neočekivano smiren da se Danijela ukočila.

Već si doma?

Pitala sam što se događa? gledala je Ružica Mariju, snahu.

Ništa, dobro je, mama Ruža. Odmah ću počistiti…

Tek je tada Ružica primijetila razbijenu vazu na stolu, po podu svjetlucavi komadići.

Bože! Nije li Sandić porezao? potrčala je k Mariji, ova se rasplakala i s djetetom za rukom pobjegla u drugu sobu.

Jesam li ti rekla! Opasna je, neodgovorna! Uzet ću joj dijete, Marko će shvatiti…

Danijela je utihnula pred Ružičinim licem kojeg nikad nije vidjela takvog.

Pokupi stvari odmah i nije me briga gdje ćeš! miran, tih glas, prijetnja u zraku.

Tko si ti da me izbacuješ? To je Markova kuća!

Što se događa? Marko je zastao na vratima, procijenio sve i stao kraj Ružice.

Mama, ona me tjera… Gdje ću? Ja sam ti majka, jedino što imaš!

Nisi jedina, Marko ju je pogledao, zagrlio Ružicu koja je drhtala Ovo mi je obitelj. Marko, Marija i Sandić. Ti si nestala godinama, sad nema mira od tebe. Dosta mi je. Okrenuo se teti. Gdje je Marija?

Sandića smiruje.

Idem joj pomoći. poljubio Ružicu i izašao.

Ružica je gledala sestru koja je stajala izgubljena.

Što to reče!? Ti si sve okrenula! Proračunata, tiha zmija!

Danijela Ružica je umorno prošla rukom preko lica. Kad ćeš shvatiti da nisi uvijek u pravu i da postoje i drugi ljudi, želje, životi?

Ti sve znaš a ja nisam blažena da život trošim na druge! Zašto se ja trebam prilagođavati, a ne ljudi meni? Što ti imaš od toga?

A ti?

Šutke je Danijela stajala, Ružica krenula po metlu i papuče. Ne miči se, donijet ću, zarezat ćeš se.

Idući sat, Ružica joj je pomogla spakirati stvari. Danijela je otišla bratu. Vratila se tišina.

Te večeri Ružica je sjela kraj stola, toliko umorna da nije mogla ništa pojesti. U kuhinju je ušla Marija i počela vaditi ručak iz frižidera, oglasila se sitno:

Jesi li okej? Ružica je uzela zalogaj, pohvalila jelo. Hvala ti, Marija.

Zašto si danas plakala, bježala s djetetom?

Marija je stigla suzu, stisnula Ružičinu ruku.

Zbog toga kako se brineš oko Sandića. Odmah se vidi tko mu je prava baka i tko mu zaista osjeća. Uplašio se, pa je razbio vazu oprostite, kupit ćemo drugu.

Ma pusti vazu! Glavno da se nije porezao. A kako je dospjela dolje? Ja sam je pomaknula gore.

Danijela je rekla da dijete ne smije biti u njenoj sobi. Ja cijeli dan pazila, ali mi je pozlilo, otišla sam do WC-a, a Sandić je iskoristio priliku.

Jesi li bolesna? upitala je Ružica brižno.

Nisam Marija je pocrvenjela Ne znam kako reći…

Trudna si?

Marija je samo kimnula.

I što tako gledaš? To je sreća! grlila ju je Ružica. Bit će još jedna radost da trči po stanu. Treba samo dogovoriti kako s tvojim studijem dalje.

Marija je sklopila oči, misleći koliko je sretna što joj je Ružica svekrva, a ne Danijela.

Pospani Marko provirio je u kuhinju i zagrlio obje.

Noćne ptičice, mislite spavati?

Ti nećeš?

Ja na dežurstvo, pa na faks, ništa novo.

Idite leći, tebi budilica, Mariji Sandić. Vidjet ćemo tko će ranije zapjevati.

Istjerala ih je iz kuhinje, ugasila svjetlo, prišla prozoru. Kapljice kiše sanjivo su udarale u lim, polagano su se gasila svjetla u okolnim zgradama. Za svakim svjetlom, pomisli Ružica, živi netko sa svojom tugom i radošću, svojim čudnim, neponovljivim snom. Njena sreća sad disala je, topla, snena, u susjednoj sobi.

Kroz polumrak, stisnula je poklon tete Nade i šaptala uprazno: Čuvaj ih. Molim.

S osmijehom, još uvijek držeći križić, pridružila im se i, izmučena, usnula s mišlju da je noć puna mira, a život ponekad ipak zna biti blag.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

six + twelve =

Raječka – Priča o tradiciji, kulturi i posebnostima sela Raje u srcu Hrvatske
DUREREA MEA, FERICIREA MEA — Ania, până când ai de gând să bei? M-am săturat să te salvez. Ce să fac ca să te desparți de demonul alcoolului pentru totdeauna? Uită-te la tine, arăți ca un copac uscat, — iarăși o imploram pe soția mea să pună capăt acestui coșmar. Dar, cine sau ce a oprit vreodată un om care nu vrea să fie ajutat? Știam bine, vorbele mele nu-și au rostul. Acum Ania va jura solemn că nu va mai pune picătură de băutură în gură. Dar peste o săptămână, istoria se va repeta… — Egor, nu încerca să mă salvezi. Nu te supăra. Am gustat doar puțin. M-a sunat o prietenă, am stat la taclale despre una, despre alta. Ne-am întâlnit… — bîigui femeia mea. — Abia te mai ții pe picioare, Ania! Hai, culcă-te și dormi-ți mahmureala, — i-am spus dezgustat, ferindu-mă de respirația ei de alcool vechi. Ania s-a clătinat spre dormitor, a căzut direct peste pat, fără să se dezbrace, răsuflând greu… …S-a întâmplat să-mi car soția în brațe, ca pe o sirenă prăbușită pe țărm. Era o priveliște greu de uitat… O zi întreagă, am să colind singur prin casă. Ania se va trezi, va veni timidă la mine, cu ochii plecați: — Iartă-mă, Egor. Am subestimat băutura. E vina prietenei, ea a venit cu toasturi ciudate, m-a făcut să beau până la fund… Eu o voi privi încruntat și voi tăcea. Acum, Ania va începe frenetic să spele prin casă, să facă mâncare, să curețe lucruri… — Egor, ce vrei la prânz? Orice îți poftim, — Ania va ciripi dulce, ca o nevastă grijulie… Prânzul va decurge cu glume, gusturi nemaipomenite, atmosferă caldă. După masă, vom merge împreună la plimbare, vom cumpăra bunătăți. Ne vom strădui să ne bucurăm de viață, iar noaptea ne va aparține doar nouă: intensă, dulce, plină de dor și pasiune. Această idilă va ține o săptămână, două, apoi Ania va deveni iarăși nervoasă, instabilă, morocănoasă. Înțeleg prea bine: soția e pe cale să o ia, din nou, pe drumul băuturii. Iar vor urma crize, reproșuri, lacrimi… Scenariul acesta se joacă de câțiva ani. …Ne-am cunoscut la șapte ani, am învățat împreună la școală. În clasa a zecea, i-am mărturisit Aniei dragostea mea — și mi-a răspuns cu aceeași tandrețe. Puteam avea deja un copil. Dar Ania a ales universitatea. Nici eu nu eram pregătit să fiu tata atât de tânăr. Chiar am răsuflat ușurat când Ania, întorcându-se de la spital, mi-a spus zâmbind: — Gata. Nu vreau să ne legăm de scutece și copii. Avem toată viața înainte! …Apoi, drumurile noastre s-au despărțit pentru zece ani. Ania s-a măritat, eu m-am însurat. Ne-am reîntâlnit la reuniunea de clasă. Am înnebunit pur și simplu după Ania! Păpușică adevărată! Mi-au revenit toate amintirile dulci. Voiam s-o strâng în brațe, să nu-i mai dau drumul. Seara s-a sfârșit pe nesimțite. Am făcut schimb de numere de telefon și ne-am despărțit pentru încă cinci ani… Tot timpul acesta, am purtat-o pe Ania în gând și, în taină, eram gelos pe soțul ei. Dar și eu aveam o soție, o fetiță, viața mea curgea pe alt făgaș. Apoi, într-o zi, m-a sunat Ania tulburată: — Egor, hai să ne vedem. Am mers fără să pun întrebări. Ania mă aștepta, stând pe o bancă în parc, privindu-se încoace și încolo. Am venit tiptil din spate și i-am acoperit ochii cu palmele. — Egor? — Ania a pus cu teamă mâinile peste ale mele. — Ai ghicit, — i-am întins un buchet de flori, — Ania, ce s-a întâmplat? — am simțit că plânge. — Am divorțat. M-a făcut să mă simt inutilă, sterilă — avea nevoie de urmași, nu de mine… — și Ania a izbucnit în lacrimi. Am încercat s-o liniștesc cât am putut. În “sterilitatea” ei era și vina mea… …Nu a trecut mult și ne-am căsătorit. Am renunțat la propria familie, unde oricum nu era liniște. Socrul meu bogat îmi reproșa mereu că sunt sărac: — Ginerișorule, o să-ți găsim înlocuitor! Nu vreau ca nepoata mea să lingă înghețată ieftină și să poarte haine second hand! Caută-ți o nevastă pe măsura ta. Socrul bombănea zi de zi, ca o muscă obositoare de toamnă. Nici nu degeaba se zice: „Ferește-te de socrul bogat ca de dracul cu coarne!” Prima soție i-a ținut partea. Întotdeauna voia mai mult. …Mi-am luat câteva lucruri și am plecat în chirie: dulap, pat, masă și un scaun — atât mi-a trebuit să supraviețuiesc. Când a apărut Ania în viața mea, mi-am dorit s-o răsfăț ca pe o regină. Am avut noroc și de un job bine plătit. Încet, am ajuns un om realizat. Cu Ania am cumpărat apartament, l-am mobilat modern. Am luat o mașină străină. Îmi vizitam fiica din prima căsătorie și îi aduceam mereu haine și jucării speciale din străinătate. Fostul socru ironiza: — De la sărăcie la bogăție… Prima soție nu s-a recăsătorit nici până azi. Probabil, s-au epuizat “sămânța nobiliară” a pretendenților… Nu am lăsat-o pe Ania să muncească. Totul era pe umerii mei. Ea gătea, făcea curățenie. Îi plăcea să aibă grijă de ea: coafor, manichiură, tratamente. Aprobasem mereu. Mă simțeam mândru că barbații întorceau privirea după soția mea aranjată. I-am pus lumea la picioare. Dar fericirea noastră s-a dovedit scurtă. Ania a început să bea tot mai des. Schimbările nu au fost evidente la început, dar simțeam că nu e bine. Ca să o rup de gândurile grele, i-am găsit un serviciu. După o lună, a fost rugată să plece. Niciun șef nu vrea angajat beat la muncă. Ania nici nu avea nevoie de prieteni de pahar. Se îmbăta de una singură, până la inconștiență. Ironia sorții: fratele ei mai mic a murit de supradoză în fața casei. Ajunsesem să nu mai vreau să vin seara acasă. Nu aveam puterea să o văd așa. Vorbele mele nu o atingeau. Refuza orice tratament: — Nu mă face alcoolică! Nu pricepi, Egor! Sunt închisă în pușcăria sufletului propriu. Nu am și nu voi avea niciodată copii! Tu ai, eu, nu… Mă durea sufletul. Atât de tare m-am săturat de acest “joc” numit alcoolism că mi-am găsit o drăguță amantă. Am intrat fără tragere de inimă într-o relație lejeră. Ea, tânără, proaspătă, superbă, mă idolatriza. Am plecat de la Ania la această fată. Timp de doi ani, am urmărit de departe cum Ania alunecă spre fundul prăpastiei. Cine putea s-o salveze? Nimeni, doar eu. Căci, când e să te îneci, de nimeni nu te mai poți agăța… Am văzut că viața e o singură cale pentru noi amândoi, oricât ocolește sau cât e de dreaptă, numai Dumnezeu știe. În acea perioadă, sufletul meu a tânjit nebunește după Ania, m-am blamat pentru tot ce s-a întâmplat. De fapt, încă o iubesc pe această femeie pierdută. Sărutând-o pe frumoasa mea amantă la despărțire, m-am întors la Ania, la nevasta mea părăsită. Ea e durerea mea, dar și fericirea mea…