Jučer, danas, sutra
Ilija, ima drugih vrtića, zašto izmišljaš? Moja mama nije najbolje rješenje za Maricu! Ana je strogo pogledala kćer koja je grickala olovku, sjedeći na podu. U vrtićima su odgajateljice, školovane žene, moderne, a mama
Ma pusti, Ana. Nema potrebe da mala ide u vrtić, vidiš i sama! Samo bolovanja po cijele zime. S bakom će joj biti dobro!
Ti ne znaš moju mamu kao ja. S njom nije lako, a i stara je, ima svoje navike, ne uklapa se više u naš život
Pričaš kao da je iz kamenog doba. Sasvim normalna ti je majka! Ajde, nazovi je i reci da će Marica doći k njoj
Ana je s grčem na licu utipkala mamin broj.
Tako je u Maricin život ušla na velika vrata baka Darija Mihajlović, žena strogih pravila, puna mješavine vjerovanja i praznovjerja, tradicija i navika, prepuna energije i čvrste vjere da je bolje sutra odmah iza ugla.
Ani je s majkom uvijek bilo teško možda nisu bile kompatibilne, možda su zvijezde baš loše pale, možda je nešto propustila i zato izbacila mamu iz svog života. Marica je, čini se, bila pažljivija
Obuci tajice!
Ali bako! Marica se mršti, gledajući šarene, malo grube vunene tajice s prpošnom bijelom gumom ispletene bakinom rukom. Grebu, neću ih nositi! Svrbe me!
Darija Mihajlović se ispravlja, popravlja pojas svoje debele duge suknje, onu koju je Marica voljela grliti svojim štapastim ručicama, pa uzdahne i počne objašnjavati unuci: Prehladit ćeš se u sekundi digne prst prema gore, pa ga spusti kao da presijeca sve što će Marica dobiti bez tih tajici u sekundi! ponavlja baka, pa rastegne riječi: A ljeeeeečit ćeš se cio život.
Onda utihne, jer razmišlja je li sve spakirala: termosicu, sendviče, maramicu, drugi džemper za Maricu. Marica promatra baku, polako uvlači noge u cipele.
Daj baki mira, obuci to nervozno će Darija dok ubacuje rezervne rukavice u torbu. Teško ti je?!
I sada je red na Marici da uzdahne, sjedne na pod u hodniku i navuče tajice.
Odjednom vrisak, djevojčica poskoči, zapetlja se u nogavicama i odskoči.
Što je sad?! Darija Mihajlović također poskoči, hvatajući se za srce.
Pauk! Bako, evo ga! Fuj, zgazit ću ga! Marica već diže nogu, ali baka povuče unuku.
Ne diraj, to je naš kućni pauk, preselio je s nama iz sela, donio nam sreću! Kako smo tamo živjeli, tako nam je i ovdje
Paučić, manji od graška, tankih dugih nogu, šmugne pod klupicu za cipele i sakrije u prašnjavom kutu svoju malu porciju kućne sreće.
Otišao je u prašinu razočarano promrmlja Marica čučeći pred tamnim procjepom.
Kakva prašina? Jutros sam sve očistila, gledaj ti nju
Baka se uvrijeđena okrene i zaveže svoj dugi uski šal.
Evo ti kapa, evo rukavice, obuci i idemo! Tamara Ljubomirović nas čeka!
Djevojčica uzdahne i brzo se odjene, prva izleti na stubište s vrećicom s klizaljkama.
Daj ovamo, stavit ću ti u ruksak! naredi baka.
Ne, bako, mogu sama, teško je tebi
Već su u prepunom autobusu. Baka sjedi s ruksakom u krilu, Marica stoji pokraj nje i gricka kraj pletenice, gužva na sve strane, ljudi se guraju prema izlazu, tiskaju, ali Marica izdrži jer joj predstoji klizalište i u vrećici ima prave, nove bijele klizaljke s vezicama i toplim krznom. Baka je još prošli tjedan prezrivo proslijedila susjedima njene stare klizaljke Snježana, odvela Maricu u trgovinu i odlučno rekla:
Najbolje nam dajte, da leti!
A njena teško skupljena mirovina prosto je odlepršala, zvonko i veselo.
Mnogo kasnije, kad postane odrasla žena, Marica će se probijati kroz masu do klizačice Katarine Marković, vukući svoju oduševljenu kćer i gurajući joj na potpis baš one babičine, mirovinske klizaljke s nabranim kožnim rubovima
Sljedeća stanica, Klizalište oglasi se iz zvučnika.
Evo nas, Marice! uozbilji se baka Darija, zadrijemala je malo u toplom autobusu. Hajmo, Marice, ajde naprijed!…
Marica se progurava, iza nje puše Darija Mihajlović, ispričavajući se, a vrata samo što se nisu otvorila i propustila unutra friški, oštar zrak s klizališta.
Marica brzo skine jaknu i navuče kapicu, plavu sa žutom prugom, smiješi se i pokušava uhvatiti pahulje jezikom.
Bako! Skinut ću tajice!
Nema šanse! baka, cupkajući u toplim čizmama s galošama, pomaže joj vezati klizaljke i krišom je prekrsti, pa pošalje na led.
A tamo! Tamo se klizači razbježiše na sve strane; jedni rade krugove raširenih ruku, stariji šetaju uglađeno držeći se za ruke, nebo se presijava u ledenoj ploči, sunce sipa iskre po pahuljama, vjetar puše ohrabrujući i zviždi kroz zujanje klizaljki.
Marica, nasmijana, juri s prijateljicama, a trenerica, Tamara Ljubomirović, oštro motri na svoju grupu s početka zime.
Prije mnogo godina, Tamaru je, tada mladu i zaljubljenu u posao, Darija Mihajlović dovodila i Anu, Maricinu mamu.
Djevojka mora trenirati neki lijepi sport! udarala bi Darija prstom o stol, kao da dodaje uskličnik svakoj riječi. Mora paziti na sebe!
Ali Ani to nije odgovaralo. Mama ju je vukla na led, bilo joj je hladno, prsti su joj otupili i savili se, oko nje su svi jurišali, mladi, stari, brzi, spori, sve je to Anu nerviralo. Voljela se stisnuti u kut, listajući dragocjene omote od čokoladica, uvijek oprane zbog higijene, ili sjesti na prozorsku dasku i gledati kroz prozor. Dolje, gužva, a ti promatraš sve iz sigurne udaljenosti.
Ali Darija Mihajlović je imala drugačije mišljenje.
Dijete mora biti u pokretu!
Što sjediš kao vreća krumpira? Pokreni se, igraj školice, loptaj se, barem složi kocke!…
Njena Darija nije razumjela, nije osjećala. A Marica joj je nekako ležala na duši, kao da su se dvije samoće srele, ili napokon našle dijelove puzzli koje savršeno odgovaraju
Darija Mihajlović, podignutog ovratnika i pripijenog kaputa, sama leti po ledu uz Maricu: saginje se malčice, kao da će izvesti axel, odmiče nogu, sprema se za piruetu, zanjihala bi ramenima, pripremajući se za okret. Disanje joj ubrzava, pa se opet smiri i postane spokojno.
Marica klizi kao da ju je vjetar odnio, gleda povremeno baku vidi li kako lako okreće kružnicu, kako leti naprijed, držeći ručice na prsima, brojeći usnama okrete…
Marice! Marice! čita sa usana, ne čuvši bakin duboki glas. Dođi, da vidim jesi li se oznojila!
Marica se zaustavi, zarije klizaljkom u led, prosipa srebrne iskrice.
Sva si mokra! I sigurno si gladna! Odmah navuci jaknu, evo ti čaj i sendviči!
Hrskala je vrećica, presavijana i prana (stare navike iz doba kad se ni jedna vrećica nije bacala, prana je i sušena na balkonu pa slagana za svaki slučaj), mrvice su padale po tajicama, obrazi unuke gorjeli su od vjetra i zadovoljstva, a baka je bila sretna jer je sve u redu…
Poslije je slijedio dug povratak kući uz slabost u nogama i maglu u glavi. Opet autobus, Darija Mihajlović sjedi, drži izduženi ruksak, a pokraj nje na ramenu dremucka sretna Marica. Noge bride, svi žure negdje, komadići leda za njima lete po asfaltu, kao stakleni krhotine…
Probud se, Muško moje! bocne Darija unuku. Vrijeme je za ići. Uskoro će te mama doći po tebe!
Ana ih čeka pod vratima, vrteći ključeve u ruci.
Pa di ste vi do sad? Osmu je već, a još vas nema! napadne ona dvjema rumenih, pospanih klizačica.
Ne ljuti se, Ana, znaš koliko mala voli led. I
Znam. Dijete, pogotovo curica, mora se kretati. Vani minus petnaest, a ti si ju vodila van disati led, tebe to ne brine, mama?!
Marica je znala da je dan gotov, da će sad desetak minuta mama i baka raspravljati o njoj, Marici, Muški, kome je draža, a onda će baka nagovoriti Anu da ostanu na večeri, čaj će glasno zviždati na štednjaku, pa će Marica klimajući otići kući u susjednu zgradu.
Laku noć, bako!
Laku noć, Muško moje! cmoknut će je baka suhim usnama po obrazu, zatvoriti vrata i dugo stajati kod prozora…
Sutradan je na rasporedu čišćenje tavana. Darija Mihajlović izvlači akumulirane blagom, Marica i ona pregledavaju što će baciti, što ostaviti (trebat će, dobra stvar!).
Evo Aninih starih igračaka, tu su i ribarski štapovi, pa plišane hlače koje su svi mali u obitelji nosili i izlizali na koljenima (ostavit ćemo ih unucima, pravunucima!), tu je i kovčeg s časopisima što ih je deda, bradati i dostojanstveni Stjepan Stjepanović, nabavljao u penziji Nogi sa stolova, abažure, drvene štanglice bez znane svrhe, kukice, odšarafljene ručkice sve se čuvalo, za svaki slučaj!
Ana je mrzila tavan. Uvijek joj se činilo da odande dolaze vlagom, plijesni i starinom. Maštala je da sve to odnese na otpad, sve te stvari koje su, kad to nije bilo sramota, dospjele iz kontejnera pa tu ostale
Deda Stjepan je sve vukao doma. Što ne treba stanu, šalje se na vikendicu, što ne treba tamo, možda će nekad zatrebati
Netko je mislio da je to štedljivost, Ana je to zvala ružnom navikom.
A Marica ništa nije mislila. S radošću je kopala u bakinoj prošlosti, u svakoj stvari živjela je uspomena, pa je vjerovala da je sve to baki važno
Druge dane išle bi u zoološki vrt, galerije, šetale nasipom i slikale na velikim papirima majčinsku prirodu koja nas hrani i odijeva.
Bilo je Domaćeg, beskonačnih partija tombole s drvenim bubnjevima, pa čak i šaha. Marica je sve upijala, naučila brojati, glasno čitala, jednom iznenadila tatu pričom iz novina o herojima iz čeličane.
Marice, tko te naučio čitati? Još si premala!
Baka me naučila dobaci usput djevojčica i zgrabi najveći keks iz zdjele, ode razmišljati o životu.
Ljeti, kad su svi cvjetnjaci mamili leptire, a trava vrvjela kukcima, dolazile su na red bakine stare staklenke iz tavana.
Na malom balkonu s hrđavom ogradom Marica bi složila redove staklenih zatvora, s izdancima i grančicama za svakog uhvaćenog kukca. Marica bi uzela povećalo, proučavala primjerke i opisivala baki, a baka iz stare enciklopedije pročitala ime. Zlatica, Vatreni mrav, Drvotočac zapisivala je Marica na flaster, lijepila na teglu i vodila pravu izložbu.
Ana nije voljela te kukce, Ilija je namještao naočale, žmirkao, a baka pljeskala unuku po ramenu hvaleći je za radoznalost i ljubav prema Božjim stvorenjima.
Posebna zgoda bila je Maricin odlazak u crkvu. Za blagdane bi Darija obukla najbolju haljinu, navukla maramu, isto napravila za unuku, unatoč Aninom gunđanju, pa bi krenule prema crkvi Svete Obitelji na Gundulićevoj. Crvena kao medenjak, s bijelim prozorima, crkva je gurala sivi toranj u nebo, zvona su odjekivala na sve strane, baka se križala, šaptala možda moli još dvadeset godina da vidi praunuke, možda traži oprost za nešto, možda moli za pokoj duši Stjepana, davno preminulog muža.
Marica je tiho promatrala ikone. Ozbiljna, sveta lica kao da zaviruju u srce.
Svijeće trepere pod svodom, miris voska i tihe molitve šire se prostorom
Tih dana Marica bi bila tiha, navečer bi sjedila na sofi i gledala kroz prozor, sklopljenih ruku na koljenima.
Kasnije, kad se uda i izgubi roditelje, šmrkajući će upitati muža, što ako tamo gore nikog nema? Možda je baka griješila što je molila? Što ako je gore samo crna praznina?
Muž će ju zagrliti i pokazati rukom malu modru zvijezdu na horizontu, rekavši da nije moguće da sve nestane. Prejednostavno bi bilo… Ne, ništa baka nije krivo molila!
Cijeli Maricin svijet, otkad više nije bilo vrtića, već samo baka Darija, ispunio se čudnovato velikim sadržajem. Ana je radila, Ilija još više, a Marica je upijala životnu mudrost bakine generacije, prekrivala televizor salvetom da ne skuplja prašinu, pazila sjaj starog bufeta koji je Ana davno htjela baciti, razgovarala sa kućnim paučićima, šaptala lutkama bajke uvukle u nju s bakinim dubokim glasom.
Ali djetinjstvo ne traje vječno. Došla je škola. Cijela obitelj tata, mama i baka Darija, uplakana, s maramom i starim cipelama, ispračali su prvašicu s ogromnim ruksakom i buketom jarkoljubičastih astera
Baka je sad imala sve manje mjesta u životu svoje unuke.
Ana, daj da ja pokupim Maricu iz škole! Čemu da sjedi cijelo popodne? pokušavala je baka izboriti svoje mjesto u Maricinom novom životu.
Nije potrebno, sve će obaviti s učiteljicom, igrat će se s djecom. Mama, bavi se svojim stvarima
Pa se Darija bavila, ali sve slabije, sjedeći na kuhinji i kruneći nevidljive mrvice sa stolnjaka.
Tko je kome više trebao, baka unuci ili obrnuto, teško je reći. Obje su kopnile.
Što to mala Marica traži u toj starini?! ljutila se Ana. Te bakine krpe, staklenke, časopisi, stare tanjure s natpisom Zagreb ZOKI D.O.O! Pokvarila mi je dijete!
Domino više ne zvecka, tombola spava u vrećici, a Maricine papuče još čekaju uz vrata.
Darija Mihajlović je brzo propala, stisnula se, pogrbila. Nema više koga uvjeravati u nošenje tajica, nema dijete koje bi hranila kašom, držala čep od termosice, grijala ruke… Nema više nikoga
Baka nije voljela liječnike, izbjegavala je ambulante, zagovarala češnjak i provjetravanje, pa je došla kasno kod liječnika kad je tlak otišao u nebo.
Hitno u bolnicu! uznemirili su se doktori, kolica su zaškripala, šprica se upiknula u venu, rashladila je. Gdje su rodbina? Kći?
Ana je stigla navečer. Dok se raspitala, ušla u stan po stvari… Pa je preplavilo sve poznato. Oni isti prugasti tapeti s cvjetovima, iste slike poklonjene od susjeda, šalica s malenim slonom u kredencu, decembrist što je procvjetao mjesec dana prerano, kao da žuri
I između prošlosti i sadašnjosti Maricini crteži, šareni, nespretni, kapavi, radi razvoja djeteta. Kad se to dogodilo?! Kako se Marica tako, polako, smjestila u bakinu svakodnevicu, ne dijeleći sebe između nje i Ane?
Nekad je Marice bilo preko ruba, tad se dogodilo to presipanje male duše u staru dušu, a Ana to nije primjetila
Zaboljelo ju je, ubola ljubomora, ali brzo nestala, ustupivši mjesto nježnosti.
Baka, Ana i Marica svi su bili dijelovi jedne cjeline, dio nevidljive mekane kugle što se kotrlja svijetom i obuhvaća sve živo. Ana je jednom ispala iz tog kola, sad se opet vratila, prihvatila se za majčino rame i više ne pušta!
Darija Mihajlović sad uglavnom spava, okrenuta zidu.
Bako! Maricu je, uz dozvolu doktora, pustio glavna sestra. Pa što to radiš? Pao prvi snijeg, treba nove klizaljke, a ti tu ležiš! Imam odličnu iz čitanja, ti si me dobro naučila!
Eh, sad ću ja! Odmah ću kući, baš kad budu praznici idemo na klizalište! Samo… hoće li mama dati?
Pogledala je kćer, ona je samo klimnula nemoguće je zaustaviti dva magneta koja se privlače. Preopasno je to.
Marica opet klizi po ledu, prskajući srebrne iskre, a Darija Mihajlović broji okrete starom nogom u vunenoj čizmi.
Obaraš rekorde! viče ona. Ana, gledaj što tvoja radi!
A Ana gleda. Samo majku. I čini joj se da je mlada, u šarenoj marami, stoji pokraj ograde, a Ana, još dijete, traži njen pogled.
Zemlja se i dalje vrti, u sebi nosi i Anu, i Maricu, i staru Dariju Mihajlović. A tamo, gle, tko ide?! Maleni dječak u plišanim hlačicama kruži, a baka broji okrete jedan, dva, tri
Bog joj je uslišio siročad molitve dočekala je pravnukaTamo, smiješeći se pod vunenom kapom, tetura Stjepan, djed, zamišljen, nošen prošlim zimama, pozdravlja klimanjem glave i nestaje iza autobusa. Po rubu klizališta kotrljaju se kuglice snijega, vukući za sobom brazde nekih starih sanjki. Marica zgrabi bakin rukav, podigne ga iznad srca.
Bako, još jedan krug s tobom?
Darija ustaje, uspravlja leđa i smije se: Idemo, Muško moje! Zakorače na led: dvije ruke, mladost i starost, dok ih led nosi u kružnici oko sunčanih krhotina, a glas iz zvučnika pušta pjesmu davnog vremena, pa kao da cijeli grad zastane i pogleda. Negdje gore, snijeg šuška kao dlan po mekom čelu; negdje, pod prozorom bake Mihajlović, pada sjena starih igračaka i čeka šapat novih priča.
Ana, na ogradi, briše suzu. U mrzlinu večeri, po prvi put, osjeća, potpuno sigurna: nikad ništa ne nestaje, ništa ne gubimo, već samo svakog novog dana postajemo nečija priča, s ljubavlju ispričana, od jučer do sutra.
A snijeg, tih, bijel i lak, sve to zaokružuje, pokrivajući tragove trilogije koja traje: baka, majka, unuka, vječno kružeći zajedno, na ledu života.
