U zagrebačkoj četvrti, tamo gdje blistaju kristali i zrak miriše na skupi parfem, crno vino i svježe bijele tartufe s Istre, lebdio je restoran Dubrovnikmjesto gdje je moć šaptala u tihom zvuku pribora. Stolovi su plutali kao ostrva u snu, a konobari nosili sjaj na uniformama. Nije bio običaj zamišljati tu nekoga u rašivenom sakou, ali večeras je, za stolom pod prozorom, sjedio starac u poderanoj jakni, skupljenih ramena, stisnutih ruku oko prazne čaše vode, zureći prema snovitom Trgu bana Jelačića.
Paula, mlada konobarica, uvijek nasmiješena i s dobrim srcem, nestvarno lagano doplovi preko parketa s tacnom na kojoj je šaptala porcija brudeta koji šef kuhinje obično sprema za posebne ljude. Njen glas bio je kao kapanje izvorske vode.
Molim Vas, primite ovo, dar za Vaš rođendan, neka ovo veče bude Vaše, promrmlja Paula, a prozori zamirišu na jorgovan.
Starac, s očima punim soli Jadrana, samo je trepnuo, ali trenutak je oštro prerezao gospodin Krešimir, upravitelj restorana, kojem su obrazi pocrvenjeli kao pelinkovac u lampi. Zgrabio je tanjur kao da se boji da mu san bježi.
Što izvodiš, Paula?! Misliš da je ovo pučka kuhinja? Hrana je ovdje samo za one koji imaju dovoljno kuna za platiti, a ne za svakoga s ulice!
Paula se spotaknula riječima, ali Krešimir ju nije ni slušao. Pokazao je na vrata, njegovi prsti pretvoreni u čavle.
Odlazi odmah! Nikad se više ne vrati u Dubrovnik! šištao je, dok su lusteri titrali na njegovu ljutnju.
Paula je spustila pogled, ruke su joj drhtale kao listovi trešnje. Već je osjećala pod stopalima hladan pločnik Trga, kad se, kao iz magle, polako uspravio čovjek u sivoj trenirci za susjednim stolom. Neobično običan za ovakvo mjesto, djelovao je kao da mu je more pod nogama. Krešimir je otvorio usta da izrekne još koju uvredu, ali neznanac ga preduhitri glasom što miruje, ali i reže.
Zapravo, ona ostaje, a ti ideš. Odmah, sada, zauvijek iz mog restorana.
Krešimirova je čeljust pala kao kamen u bunar. Taj glas… prepoznao ga je: Petar Horvat, legendarni vlasnik lanca restorana, rijetko viđen, poznat po tome što pod krinkom običnog gosta provjerava svoja čudesna mjesta.
G-gospodine Horvate nisam znao ja samo
Upravo u tome i jest problem. Gledaš samo kune, a ne i ljude. Sve sam ovo sagradio na gostoprimstvu, a ne na oholosti. Paula ima više srca nego ti za svih svojih godina ovdje.
Petar se tada osmjehne Pauli, koja je još uvijek stajala poput jadranske periske.
Paula, od sutra vodiš ovaj restoran, ali uvijek nosi sa sobom to svoje srce. A sada, molim te, vrati obrok našem dragom gostu i donesi butelju najboljeg vina iz podruma, na naš račun.
Krešimir je, blijed poput kamenice, nestao ispod tuđih pogleda. A starac u raširenoj jakni najednom je bio svjetliji osmijeh mu je prešao lice kao sunce preko Kamenitih vrata. U snu te večeri shvatio je: dobričina uvijek pronađe put do pravde, čak i kroz najskuplje hodnike grada.
Prava vrijednost čovjeka vidi se po tome kako se odnosi prema onima koji mu ne mogu ništa uzvratiti. I u snovima, nikada ne zaboravite biti čovjek.
