Znaš, moram ti ispričati ovu priču kao da sam sinoć sjedila s kavom i prepričavala sve kako je bilo…
Jasmina Štefanović stajala je uz katedru sva ozbiljna, stroga, uredna i pomalo ukočena u svježim kovrčama iz frizerskog salona.
Zapisali ste? Prvi i drugi tjedan idu ovako. Četvrti razred gimnazije nije šala! Približavaju se mature! Morate dokazati da ste dostojni naše škole!
Brisala je kredu s dugih, nemaniukiranih prstiju. Manikura? To nije za prave profesorice.
Martina je prva prepisala raspored s ploče. Ona je sve radila brzo. Provirila je kroz prozor. Ljeto je prošlo. Baš bi najradije bila zarobljena u tom suncu, kao smola zapela među borovima na Kupu. U parku su već lepršale ptice, uvijek osjete jesen ranije od svih.
Evo ga, rujan, i zadnji, četvrti razred. Martina je pogledala po učionici. Iznad ploče su visjeli veliki portreti hrvatskih književnika, a njezini razredni kolege bili su zavaljeni nad svojim dnevnicima. S njima je još samo godinu dana, rame uz rame…
Tajana… Tajana Bartolić… Najbolja prijateljica od petog razreda. Pažljivo piše svako slovo, zagrizla je usnu. Opet ima neobičan pregač, a torba joj nikad nije kao druge, ovaj put s dvostrukim kopčama, siva sa crnim detaljima. Navikla sam, ona je Bartolićka! Tata joj stalno putuje po inozemstvu.
Rita Marinković. Sitna, uvijek raščupana, u vječnim dvojbama i nervozama. Otkad znaš za nju, plače za svaku sitnicu.
Stjepan Šimić. Plav, pravog nosa, tihog pogleda. San svakog djevojčjeg srca ali ne i njihovih razrednih. Znaju one, koliko zna biti lukav i slab čim zagusti. Nek se preser*v* pred osmašicama.
Sonja Petrović. Mašne uvijek savršene. Muva zlatne naušnice, ali ako ih uhvate, morat će ih skinuti škola nije modna pista. Svi pamte kad su lani javno izbacili Sonju iz razreda jer je nanijela maskaru i završila u wc-u pod strogoćom.
Romano Lovretić, veliki čitač. Nekad se pokušao Martine udvarati, ali brzo ga je otkantala nosi naočale, a niži je od nje.
Martina je gledala svakog od njih, razmišljala o svakome ponaosob, a zapravo najviše o sebi. Cijela godina Cijela godina do kraja djetinjstva.
Odjednom ju je preplavila misao cure iz razreda već su postale prave djevojke. Upravo to djevojke! U pamučnim čarapama, bijelim pregačicama, s blesavim mašnama bijelim, smeđim, ali sve više liče na žene. Eto, puna Lidija iz paralelnog razreda, što im se sad pridružila, više podsjeća na odraslu ženu nego na klinku. Izgleda kao da će pregača popucati naprijed. A Sonja? Sva u prištićima. Ako vrijedi ona priča da za svaki prištić znači da si zaljubljena onda Sonju voli pola škole.
I Martina je osjetila veliko znatiželju njihov procvat mora rezultirati ljubavlju. Ali kakvom?
Otvorite lekciju. Smolčić, čitaj, zapovjedila je Jasmina, i svi su otvorili knjige, ali Martina nije pratila razmišljala je o budućnosti.
Tajana… S Tajom je sve jasno. Njezin tata Tomislav Bartolić jednom će doma dovesti mladog pravnika ili, ako bude sreće, budućeg diplomata, a Tajana će spustiti trepavice i sve će biti riješeno. Spakirana život po špagi: poznanstva, kuna, službena putovanja, dobra stančuga. Bez brige do kraja.
Ritu će netko prigrliti prva dobra duša što naiđe. Njoj treba netko tko će je stalno tješiti, pa će mu dati cijelu sebe.
Sonja će si valjda pronaći nekog radnika vozača kamiona ili skladištara. Stalno se hvali da mama, što radi u trgovini, uvijek ima ekstra kuna. A zna i šivati gladna neće biti.
A ona? Što će s njom biti?
Eh, da je njoj tata kao Taji!
Martina je godinama bila zaljubljena u Tajinog tatu. On je bio upravo ono što bi svaki tata trebao biti: visok, zabavan, šarmantan, diplomat koji je obitelj ispunio svime što treba. Kad bi zagrlio Tajanu, stisnuo ju na prsa, a ona ga poljubila u obrazu, Martini bi zastao dah. Njezin očuh nikad to nije napravio. Bilo joj je neugodno o tome i razmišljati.
I kuća Bartolićevih… To joj je zvučalo kao san. Visoki stropovi, police pune knjiga, prostrana kuhinja, ogroman akvarij, klavir.
Al Tajaninu mamu, Vesnu, Martina se uvijek malo bojala. Bila je stroga i nimalo nježnog izgleda. Krupna, crne kose. Pogled ispod naočala bio joj je prodoran, a pitanja neumoljiva. Martina je osjećala da je nikad ne gleda s odobravanjem.
Mandić, nastavi čitati! vratila ju je u stvarnost profesorica Jasmina.
Tajana joj je prstom pokazivala redak.
Slabo, Mandić. Brojiš ovce, a ne čitaš! Kakvo pisanje sastava za tebe!
Dugo su se nakon škole zadržali ispred zgrade, prepričavali raspored. Onda je svatko krenuo svojim putem.
Martina je živjela na drugoj strani pruge. Ne ovdje, u novosagrađenim neboderima, gdje je vrvjelo, već preko močvare. “Preko močvare” to joj je ostao izraz još iz djetinjstva, a sad je označavao i razliku u životnom stilu.
Ta “močvara” dijelila je kvart napola. S jedne strane sirotinjski dio s barakama, a s druge ušminkana avenija novih zgrada. Paralelno s močvarom išla je debela crna cijev, i svi su školarci, a i neki stariji, hodali ispod nje netko je prokopao prolaz. Trebalo se spustiti u jarak, preći na drugu stranu, i evo škole.
Martina bi iskrsnula iz tog jarka, obrisala se prašine i osjećala kao da prelazi u drugi svijet. Možeš živjeti na obje strane močvare, al bolje ti je tamo gdje su Bartolići. Samo što
Njihova baraka bila je među boljima imala je šest stanova. Stan? Kuhinja i velika soba. Martina je imala mlađeg brata Ivicu i sestru, malu Marijetu.
Četiri gredice ispod prozora to im je bio cijeli vrt. Fora stvar, ali još su imali i komad zemlje za krumpire. Gadan posao. Uskoro je trebalo vaditi.
Njezin očuh je bio četiri godine u zatvoru radi tuče. Vratio se prije tri godine. Tada je rođena Marijeta. Martina nije shvaćala mamu. Zašto? Ionako svi u istoj sobi očuh joj je bio stran, smrdio na duhan, čudan lik. Devetogodišnji Ivica stalno nestašan, uvijek prljav. Martina ga je morala voditi sa sobom u školu, a sad još i sestra.
S mamom nikad nije bila u dobrim odnosima. Bila je teška žena stalno u žurbi, uvijek nešto zamjera Martini, i nikad nježna.
Martina bi iz škole dolazila u nered od sobe, propala bi na kauč. I sanjala kako Tajanina mama, prava domaćica, nju dočeka, pita za školu, podnosi ručak. Sažalijevala je samu sebe. Čekao ju je kućanski kaos, brdo suđa, onda mora po Marijetu u vrtić, slušati njeno cviljenje, prati čarape i nešto skuhati na brzinu za večeru. Inače stiže galama mama dođe s posla i divlja zbog nereda, viče što odrasla kćer ne pomaže.
A sutra opet isto nered, igračke, suđe.
Ipak, uspjela je izboriti svoj kutak. Imala je stol, komodicu i na čavlićima obješen svoj školski outfit. Nitko nije smio dirati u taj kut ni mama, a ni ekipa ni Ivica ni Marijeta, doslovno su se bojali da će ih Martina pojesti.
Navečer bi poklopila uši rukama da ne čuje televizor i Marijetin vrisak sjedila bi i učila. Zatim, pokraj maminih prigovora, spremala se temeljito za školu.
Taj status da izgleda kao i ostale, izborila je. Pregaču si je izborila novcem od djeda, školsko odijelo je doplatila sama radila kod bake u selu na farmi. Mama je htjela uzeti jeftinije, ali ona je inzistirala.
Kome se ti tamo furaš? Kome dokazuješ? prigovarala je mama, navikla štedjeti na svemu.
Kome? Pa nikome. Prije sebi bilo joj je važno vidjeti sebe “s one strane močvare”. Kad bi prolazila, otresla bi cipele, pogurala Ivicu, i išla po čistom gradskom asfaltu, visoko uzdignute glave.
***
Rujan je bio topao, nebo prozirno plavo. Ali nešto se poremetilo u njihovoj tradiciji Taja i Martina više nisu zajedno visjele po parku, šaputale, radile zadaće. I Taja je, nevoljko, shvatila da je i ona djelomično kriva. Nešto više nije štimalo u njihovu prijateljstvu.
Martina je postala prgava, oštra, čak i učiteljima ponekad drsko odbrusi. Jučer je dijelila bilježnice, skoro ih bacala na klupe, a kad je matematčarka rekla nešto, odgovorila je zlobno i grubo lupila klupu.
A i Taja je imala obveze muzika, engleski, pomaganje doma. U nižim razredima bi Martina često dolazila kod nje, ručale bi, igrale se, zajedno učile. Ali sada…
Sada, kad su dječje igre zamijenili ženski razgovori, Taji bi ponekad dosadilo stalno analizirati tko je s kime hodao. Cura je samo to pričala o dečkima, tko je hodao, tko išao na ples. Neki dan je Ljiljana iz paralelnog razreda došla u najlonkama. Izbacili je, više se nije vratila. Kažu da protestira.
Tu temu su svi žvakali tisuću puta, a Taju je to umaralo. Tata bi joj donosio odlične knjige, i ona bi, kad bi stigla, uronila u svijet slova.
Brzo bi ručala, pa otišla u sobu čitati.
Taja! Vrijeme ti je za glazbenu!
Znam, mama. Ali još imam pola sata…
Lidija, njezina mama, uzdisala što ćeš, čita dijete s guštom.
Taja, sjećaš se da idemo za vikend u Varaždin?
U Varaždin? Aha, da. Mora li baš sa mnom?
Ma nemoj se praviti! Zar ti nije stalo vidjeti Igora?
Ma želim, ali njega je sad najviše okupirala Poli, da joj je barem doma, da pročita knjigu na miru.
Njezin stariji brat Igor bio je inženjer u tvornici oružja u Varaždinu. Nije dugo da se oženio, živio kod roditelja svoje žene, čekali bebu. Martini se nije dalo biti s rodbinom, ali… Taja je već odlučila ponijeti knjigu s mamom nije se isplatilo raspravljati. Nije ni loše bit će roštilj u dvorištu, gitara, sauna i bazen.
Varaždin? Što ćeš tamo? pitala ju je Martina kad joj je Taja rekla za vikend-planove ne može se družiti.
Tamo? Obiteljsko roštiljanje… Rođendan sestrine žene. Roditelji će naravno cijelo vrijeme filozofirati. Jedino što valja, bit će prijatelji Poli i njihove cure. Super ekipa. Pjevaju bez premca. Tona studentskih pjesama! I sauna, bazen. Samo ja ne ulazim ledeno je.
Ma super! Ja bih skočila. Znaš kako ja kod bake ronim u Dravi! Ej, ti imaš sreće, uzdahnula je Martina, A naši… Mi vadimo krumpir za vikend.
Krumpir? Aha.. pa da, sad se vadi.
Eh, Tajo, kako ćeš ti preživjeti? Totalno si se udaljila od običnog života.
I Taji bi znalo biti neugodno. Prije bi se objašnjavala, a sad samo slegne ramenima nema smisla opravdavati se jer joj je život po Martini privilegiran. Zar je kriva što se rodila u toj obitelji?
Nije ni kod njih sve bajno. Mama i tata stalno rade i vraćaju se iscrpljeni. Mama sve drži na sebi, iako se Martini čini da to nije ništa posebno, Taja zna koliko se trudi. Gosti često svraćaju, moraš svakoga dočekati. Tu su proslave, polaganja usmena, vikendi izvan grada. Mama sve stigne: trgovina, kuhinja. A Taja joj jako pomaže. Samo, mama ne zna odmarati uvijek nešto radi.
Ništa ne uspijeva samo od sebe, Tajo. Hoćeš li da tvoj dom miriši po kolačima i bude topao? Moraš zapeti.
A tata… Znao je doći tako umoran da mu je mama skidala cipele. Težak je posao, a ima astmu i srce. Žao joj ga je.
Martina je izjedala zavist. Smatrala je da nije zaslužila ovakav život. To je Taja osjećala. Zato je neko vrijeme čak prestala zvati Martinu u goste. Njihova mama sve je uređivala s puno ljubavi, a Taji bi bilo neugodno jer su preko ljeta postavili novu kupaonicu, promijenili lampe u hodniku. Pa se znala osjećati izgleda nam “buržujski”.
U Varaždinu je bilo super. Više nisu Martinu doživljavali kao dijete Poliina ekipa iz faksa otvoreno je razgovarala, i samo ju je Igor i dalje gledao kao mlađu sestru.
Ovaj put Igor je doveo novog kolegu s tvornice Leonarda. Visok, crnokos, rumenih obraza, u tamnom odijelu i plavoj kravati. Svi su tu bili ležerniji, ali on je radio u inženjeringu i tata ga je odmah okupirao pričama o izradi strojeva. Leonardo je stalno pogledavao prema njima, a kad je prišao mladima, pokazao se totalno zabavan. Imao je topao glas, pomalo promukao, davao je osjećaj sigurnosti.
Predvečer, kad su išli u šumu, Taja mu je našla gumene čizme, a on ju je nonšalantno primio pod ruku. Samo na tren ju je zateklo, a onda se naviknula na osjećaj sigurnosti uz njega. Nije bilo čudno, sve je bilo tako prijateljski.
Plavetnilo neba nad poljima, šume u zlaćanom baršunu, daleko crni borovi. Osjetila je čudan, sretan mir. I pomislila dobro da sam ipak došla.
***
Krumpir su morali odgoditi padala je kiša. Pola dana su radile s mamom čišćenje, prale rublje i kuhale. Martina je bila iscrpljena. Morala je izaći iz stana i zaputila se kod Sonje Petrović.
Kišica je stala, ali je u zraku bila vlažna studen, po ulicama nitko. Sonja je živjela u kući, lako su mogle biti same.
S Sonjom su odlučile prošetati po parku. Šetale su mokrim stazama i pričale.
Krumpir, pa čišćenje. Mama se dere, mala Marijeta tužna, mama skače oko nje. Smorila me sve, morala sam van.
Mi smo danas kiselile kupus. Mama me izmorila. Samo da završim školu i pobjegnem, Martina. Sanjam o tome.
U šnajderice? Nisi još odustala?
Valjda. Još nisam sigurna. A ti? pita Sonja.
Ja? Ma idem pokušati na medicinu.
Srednja škola ili faks? Sonja je razjapila usta.
Faks, naravno, kimnula je Martina.
Pa tamo ide i Bartolićka.
A ja, što sam ja lošija?
Pa nisi lošija. Samo…
Samo što? Hajde, samo reci! Zašto? Zašto je ona bolja? I ja učim! I napravim sve što mi daju! Njoj može? A meni ne može? Zašto? Zato što oni imaju novca, a mi živimo u baraci? Gdje je tu pravda? Gdje? vikala je Martina, gestikulirajući.
Starije gospođe su se okrenule za njima.
Daj, ma pusti, Martina! Smiri se! Nisam ništa mislila, Sonja se uplašila.
Martina je zašutjela, ali osjećaj nepravde nije prolazio. Nimalo se nije osjećala manje vrijedno od Taje. U očima drugih uvijek je druga liga. Tako svi misle. Samo “gospodska krv” je ta Bartolićka. Nekad prijateljstvo, nekad rivalstvo…
Reci mi ti, Sonja: zašto svi misle da je ona toliko vrijedna i zaslužuje sve? A nas ni ne primijete, mirnije je pitala Martina.
Ah, ne znam. Ona je u drugačijim krugovima, sve je kod njih drugačije…
Krugovi, da… Kod nas je gost bio očuhov prijatelj vlakovođa, i opet je mama ponosna. Kod njih stalno profesori i diplomati.
Vid vidiš… Zato ti kažem
Kasnije je Martina razmišljala kako društvo zaista mijenja cijeli tvoj život. I zapravo, Sonja, koliko god bila djetinjasta, imala je pravo. S kim si, takav si.
I odlučila je Martina za sada se ne vrijedi svađati s Tajom.
