Odlično što si predložio odvojene financije. Onda ja jednostavno zadržavam sve svoje za sebe.
Kad je moj muž navečer na večeri gurnuo tanjur od sebe s izrazom kao da sam mu poslužila sudsku tužbu umjesto pohanih šnicli, znala sam sada slijedi velika tirada. Tomislav je pažljivo popravio ubrus, nakašljao se i, gledajući kroz mene valjda u svoje svijetlo kapitalističko sutra izustio:
Marija, izračunao sam. Naš budžet propada zbog tvoje financijske nepismenosti. Od sutra prelazimo na odvojene financije.
Nije bilo mjesta za intrige, ali miris apsurda širio se dnevnom sobom poput pečene srdele. Odložila sam vilicu, mirno.
Sjajno, Tomice, što si to predložio, nasmiješila sam se onim osmijehom kakvim zmija gleda naivnog miša. Onda ja jednostavno zadržavam sve svoje.
Zablinkao je. Njegove misli, kao kuglice na biljaru koje rijetko sudaraju, nisu shvatile o čemu govorim. Očekivao je suze, prigovore, možda i galamu, ali ne ravnodušno pristajanje.
Prava pametnica, klimnuo je zaštitnički, već trošeći u glavi ušteđene kune na vlastite bedastoće. Ja ću štedjeti za status. Muškarac mora imati status, Marija. A tebi pa, za čarape ćeš skupiti.
Moj Tomislav bio je nevjerojatan čovjek. Volio je sebe smatrati morskim psom biznisa iako je radio kao srednji menadžer u prodaji PVC prozora. Njegov status obično se sastojao od kupnje tehnoloških igračaka kojima je koristio tek tri posto mogućnosti, i redovitog listanja motivacijskih citata na Fejsu.
Dogovoreno, kimnula sam. Hoćeš li pojesti do kraja šniclu? Ili ona više ne ulazi u tvoju kalkulaciju?
Pojeo ju je. Besplatno. Posljednji put.
Prvi tjedan nove ekonomske politike prošao je u znaku ponosa. Tomislav se šepurio po stanu kao paun, ponosno ignorirajući cijene praška za veš. Kupi si premium rokovnik od umjetne kože i počeo u njega zapisivati (svoje) troškove.
U srijedu je došao kući s vrećicom u kojoj su zveckale dvije limenke jeftinog piva i jednokratni paket smrznutih ćevapa iz diskonta. U to sam vrijeme ja slagala vrećice iz Spar-a: pastrva, avokado, sirevi, svježe povrće, boca odličnog graševca.
Tomislav se naslonio na dovratak, izgledajući poput generala povratka iz bitke. Lijepo ti živiš, prebacio je, pokazujući na ribu. Zato nemamo ušteđevine. Rasipništvo. Nije nemamo, Tome, nego imam. Ti sad štediš za status, odvratila sam, režući limun. Jesi podijelio police u frižideru? Tvoja je ona dolje, kod ladice za povrće. Baš taman za tvoje… aktive.
Nasmijao se, izvadio ćevape i stavio ih kuhati u moju posudu.
Plin, rekla sam bez pogleda.
Molim? zbunio se.
Plin, voda, trošenje lonca i deterdženta. Sve dijelimo, zar ne?
Daj, Marija, sad cjepidlačiš, otpuhnuo je kao grof muhu. To sitničarenje ti ne stoji.
Ne, Tomo. To su tržišni odnosi.
Pokušao se nasmijati, ali vrući ćevap zalijepio mu se za nepce pa je grimasa ispala jadna, kao kod mopsa koji je probao limun.
Sigurna si da nisi ljuta što sam ti blokirao pristup svojoj kartici? zlobno je pucao.
Žene uvijek polude kad izgube kontrolu.
U subotu nam je došla majka Nada. Moja svekrva, žena jedinstvena. Obožava mene koliko prezire sinovu glupost. Radila je trideset godina kao šefica knjigovodstva u jednoj tvornici i više je poštovala brojeve nego ljude.
Uz kolače i čaj, Tomislav je sjedio nasuprot, grickajući svoju, na akciji kupljenu, kiflu, izgledajući kao žrtva režima.
Mama, vjeruješ li, Marija sada čak i toalet-papir skriva! žalio se, nadajući se majčinoj solidarnosti. Nama u kupaonici gruba rola, a kod nje u ormariću tro-slojni s mirisom breskve! Segregacija!
Nada je nježno spustila šalicu na tanjurić.
A ti kad si proglasio segregaciju, čime si mislio? Onim što papir koristi? blago ga je pitala.
Mama, štedim! Htio bih skupiti za auto!
Za auto? podignula je obrvu do ruba šiški. Na one crkavice što skrivaš od žene? Sine moj, štediš na papiru da bi vozio staru krntiju i glumio kralja autoceste?
To je investicija! zacvilio je Tomislav.
Investicija je Marija, koja tebe, tudum, trpi u svom stanu već godinama, odrezala je Nada. Usput, Marija, ovaj kolač je božanstven.
Tomislav je pokušao posegnuti za komadom kolača. Moja ruka s nožem za maslac nježno mu je prepriječila put.
Trideset kuna, Tomo. Ili jedi svoju kiflu.
Zbilja tražiš od vlastitog muža da plati? Pred mamom?
Tržište je surovo, dragi. Najam vilice još pet kuna.
Poskočio je, pocrvenio, ščepao kiflu i izjurio iz kuhinje.
Tipična drama, izjavila je Nada. Cijeli na oca. I on je stalno kapital skupljao, dok ga nisam s torbom gaća vratila mami. Izdrži, djevojko. Sad počinje faza uvrijeđen sam i svima u inat smrzavam uši.
Nakon dva tjedna eksperiment je došao do kritične točke. Tomislav je smršavio, izgledao iscrpljeno, ali ponos nije dopuštao poraz. Hodao je u zgužvanim košuljama (prašak i omekšivač bili su moji, svoje domaće sapune je preziro), mirisao na jeftini dezodorans i gledao me kao ranjeni pas koji sanja da je vuk.
Rasplet je stigao u petak navečer. Došla sam s posla umorna, ali zadovoljna dobila sam bonus. Na stolu me dočekala iznenađenje: buket uvelih karanfila i boca Riječkog šampanjca.
Tomislav je sjedio za stolom, lice mu je sjajilo poput nove dvokune.
Marija, sjedni. Moramo razgovarati. Mislim da možemo malo popustiti pravila. Spreman sam unijeti u zajednički budžet napravio je dramatičnu pauzu, tisuću kuna mjesečno. Za hranu.
Gledala sam ga. Karanfili su djelovali kao herbarij iz doba komunizma, a pogled na šampanjac izazivao mi je žgaravicu.
Tisuću kuna? upitala sam. To je veličanstvena velikodušnost, Tomo. Ali vidiš iz torbice sam izvadila uredno isprintan Excel:
Što je to? bio je sumnjičav.
Račun, dragi. Za stanovanje. Pogledaj: najam sobe u centru Zagreba (s obzirom da koristiš i dnevni boravak i kuhinju) 3500 kn. Komunalije (tuširaš se po četrdeset minuta) 800 kn. Čišćenje (ja čistim, ti ne) 450 kn. Sve ukupno: 4750 kn mjesečno. Za protekla dva tjedna: 2375 kn. Plus dug za amortizaciju aparata.
Tomislav je problijedio.
Ti tražiš da platim što živim u stanu vlastite žene?
U stanu žene s kojom imaš odvojene financije, nježno sam ga podsjetila. Ti si sam rekao: Sve moje ostaje moje. Stan je moj. Ti si podstanar. Po zakonu te mogu izbaciti u 24 sata.
Ovo je sitničavost! Ništa niže nisam doživio! Ja sam muškarac! skočio je, prevrnuvši stolicu.
Ti si muškarac koji planira uštedjeti na vlastitoj ženi, a zaboravlja da živi na njen račun, govorila sam mirno, ali svaka riječ odzvanjala je kao čekić. Htio si biti ravnopravan? Izvoli. Plati. Ili potraži gdje je status jeftiniji.
Bio je šokiran, pokušavao nešto reći, gestikulirao, gutao zrak.
Požalit ćeš! naposljetku protisnuo. Odlazim! Pronaći ću onu koja cijeni čovjeka, a ne kvadrate!
Sretno, Tomo. Samo ponesi ćevape iz zamrzivača. To je tvoj kapital, tu ne diram.
Jurio je po stanu, trpao stvari u torbu. Vikao da sam gramziva vještica, da sam ubila ljubav, da odlazi u noć i studen
Nazovi mamu, nek ti posloži krevet, preporučila sam, nalijevajući si čašu onog dobrog graševca. I naruči si jeftini Uber, štedi na statusu.
Lupao je vratima kao da će mi prizvati savjest. Probudio je samo susjedu ispod.
Tišina u stanu bila je slatka kao med. Sjedila sam u fotelji, gledala zagrebačku noć i osjećala mir kakav se ne pamti. Mobitel je zazvonio. Poruka od Nade: Stigao je. Ljut, gladan, traži pravdu. Rekla sam mu kod mene je sve tržišno, tko nema, plati vilicu i večeru. Nek se navikava na tržište. Kako si ti?
Nasmiješila sam se i odgovorila: Dobro sam, mama. Planiram kupiti nove zavjese. Od ušteđenog.
Nikada ne treba čovjeku objašnjavati zašto je glup. Puno je korisnije pustiti ga da svoju glupost plati po punoj cijeni. Ako muškarac traži neovisnost, neka pokaže može li preživjeti kad mu je zaista poklonite.
