Obitelj Jurić bila je tiha, ugledna. Tomislav Jurić inženjer kemije, njegova supruga, Marija, bila je nastavnica, poštovana i cijenjena. U dnevnom boravku, na zidu, visila je stara slika mlada Marija rukuje se s poznatim profesorom pedagogije, oboje nasmijani, a na Mariji svjetluca iskrena mladenačka radost.
Starija kći, Iva, studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, uči strane jezike, sanja o tome da kao prevoditeljica vodi strane delegacije kroz glavni grad. Pametna, vrlo lijepa i otvorena djevojka, oko koje se uvijek netko mota, nosi joj cvijeće, prati je kući, zove je, ali čim čuje Marijin glas na telefonu, spusti slušalicu.
Hoće li biti i svadba uskoro? smije se Marija. Bar nas upoznaj s tim zaručnikom, nije valjda da me se toliko boji!
Mama! Kakva sad svadba, meni je škola najvažnija, karijera… Ne želim još takve obaveze! odmahuje Iva, ali opet slaže bukete u vaze.
Pa zašto se onda viđaš sa svim tim dečkima? Varaš ih, ne? Igraš se? iznenada upita mlađa sestra Lara Jurić, srednjoškolka, za koju cijela obitelj kaže da je pomalo izvan ovog svijeta, naivna na svoj način.
S kim to, Lare? Ma što ti lupaš?! sika Iva. Nisi ti još za te teme, idi piši svoje pjesme, hajde, brzo!
Lara već godinama piše stihove, još od malena. Najprije o mačkama i psićima, poslije o mami, kiši, suncu, o tome kako dolazi zima, kakve je boje ljeto u gradu, o žarkim limovima krovova, o svjetlosti Mliječne staze preko noćnog neba, o zavodljivim mirisima jasmina i crvenoj zori siječanjskog jutra…
Ponekad naivno, s puno ushita i najviše je voljela sama čitati vlastite pjesme.
Na svakoj obiteljskoj proslavi, bila mala ili velika, Lara bi obavezno istupila na sredinu dnevnog boravka, namjestila remenčić na haljinici, pogledala nekud iznad okupljenih, uozbiljila se, pročistila grlo, pa tankim zvonkim glasom počela recitirati, ponekad savijajući rubac u rukama, ponekad i zaplakala. Tada bi joj se glas počeo tresti.
Pa ona je prava drama kraljica! šaptala bi Iva mami. Sad će pasti u nesvijest! Mama, reci joj više da stane! Nikome ovo nije zanimljivo!
Gosti za stolom često bi se podsmjehivali, prevrtali očima, rogoborili tiho jer nisu mogli jesti kad treba slušati i klimati glavom; netko bi dobacio šalu prema Lari, pomalo nespretnoj i širokih ramena.
A ona ništa nije primjećivala, ushićeno recitirajući stihove.
Ne budi toliko stroga, Iva! Lara je talentirana, i kao svi nadareni, samo malo… posebnija. Treba imati razumijevanja! Marija bi pomilovala stariju kćer po ruci.
Lara je bila briga obitelji Jurić, križ koji su morali nositi.
Kad je Marija bila trudna, nešto nije u redu krenulo, Lara se rodila prerano, krhka i crvena, s modričastim licem. Nije ni zaplakala kao ostale bebe, samo je tiho zacviljela.
Ma ništa, djevojčice, dobrodošla ti nama. Samo diši, čuješ? šaptala je babica. Gledajte kako ima bistre oči! Čuvajte je, Marija.
Lara je slabo jela, stalno stezala šačicu i izvijala se. Grčevi, suzne oči i dermatitis…
Tomislav je našao patronažnu sestru, poznanicu iz bolnice Antoniju, koja je dolazila doma. Mariji pak nije bila simpatična ta mlada medicinska sestra, stalno je nešto prigovarala: krivo držite dijete, premalo ga nosite, krivo povijate…
Nemojte odgajati mojim načinom, uzvratila je jednom Marija. Imam već stariju kćer, nju sam odgojila. I s Larom ću se već snaći!
Ali Lara je prerano rođena, treba joj više nježnosti. Nosite je češće, prestat će plakati…
Neću je naučiti na ruke, pa što bi onda od nje bilo?
Ali zašto odmah mislite da je to loše? Fali joj topline, običnog dodira…
No Marija je smatrala da dijete može plakati u krevetiću i samo se umiriti. Iva je brzo sama zaspivala. Ništa loše u tom pristupu, tako pišu i u knjigama…
Dakle, Antonija, molim vas da više ne dolazite. Prvo rodite sami, pa onda učite druge! Ja sam školovana, znam što radim. Doviđenja.
Tomislav je ubrzo pronašao drugu sestru.
Nova je masirala malu Laru, čvrsto povijala i tješila Mariju.
Ma nije to tragedija! Nisu svi za genijalnost imate već krasnu Ivu, Lara je jednostavno… svoja. S mlađima priroda odmori!
Lara kasnije sjeda, kasno puže, dugo ne hoda i stalno traži da ju nose. Svega se boji, čvrsto se drži za oca.
Kasno je progovorila, Iva je puno znala kad je bila u tim godinama, ali Lara…
Tako je sve teklo dok Marija nije jednostavno prihvatila Laru onakvom kakva je. S vremenom više nije privlačila toliko pozornosti, naučila je sama jesti, igrati se. Marija je bila mirna.
Kad bi na radiju išla emisija, pogotovo kad bi se čitale knjige, Lara bi sjela na svoju stolicu i slušala.
Što to ona sluša? Marija, pa to je Krleža! Pa to joj je komplicirano, isključi prigovara Tomislav.
Marija bi poslušala, ali Lara bi odmah planula i počela lupkati nogom. Nije znala radnje, ali ju je očaravala sama glazba riječi, ritam rime i snaga glasa govornika. Roditelji su, hote-nećete, slušali te emisije do kraja. Tek kad bi začuli signale sata, Lara bi spremila svoju stolicu i otišla.
To dijete, nespretno, s dvije slabašne pletenice, bilo je već tada pravi pjesnik
Talent, ili kako bi Iva rekla hir, eksplodirao je s deset godina. Lara je na praznicima bez srama čitala svoje pjesme. Ponosno uzdignute glave, ruke sakrivene iza leđa, gledajući goste kroz prozor, recitirala svoje stihove.
A sad će naša Lara nešto pročitati! govorila bi poslušno Marija, kad je mala povukla za suknju.
Mama, ali trebao je sada loto! nezadovoljno bi se namrgodila Iva. Njoj se činilo da sve u kući ovisi o Larinoj volji.
Smiri se, Iva. Prvo Lara, pa loto i torta s čajem! poljubila bi Marija Ivu u rame, ispričavajući se gostima.
Lara bi recitirala svesrdno, udarajući ritam nogom o pod.
Nekima je bilo simpatično, drugi su trpjeli. Tomislav je uvijek pažljivo slušao, gledao u Laru strogo, kao da je član žirija na nekom literarnom natječaju.
Vidiš, Marija, naša Lara će biti poznata! Pomalo je sve pobrkano, osobito u ljubavnim stihovima, ali tu ima talenta! Definitivno! rekao bi ženi, kad isprate goste, pospreme stol i leže u mračnoj sobi, slušajući kišu na prozoru.
Ne znam, Tomo Lara je čudna, po dvorištu i školi je ogovaraju, čujem ja… Nije ispala ni tako lijepa kao Iva… Volim ja nju, sram me onih misli tad kod poroda, kad sam je odbijala. Volim i ti je voliš, i Iva, koliko god joj bilo neugodno zbog sestre Ali ljudi znaju biti zli, Tomo. Lara je osjetljiva Evo jučer došla iz škole suznih očiju jer je susjedici nestao mačak! Cijeli dan tuguje zbog tuđe životinje. Ako će se oko svega tako slomiti, neće izdržati! uznemireno bi rekla Marija.
Treba ojačati kožu, nabiti debeo oklop… složi se Tomislav. Lara još ne zna Idemo spavati, Marijo, dosta za danas!
I zaspali bi grleći se, misleći na djevojčice i poeziju…
Tog dana, na večeru kod Jurićevih došao je Stjepan, Tomislavljev kolega, isto kemičar. Najprije su muškarci pričali, raspravljali, a zatim ih je Marija pozvala za stol.
Sjeli su, Tomislav nasuo sebi i gostu rakiju, Ivi i Mariji vino, a Lari kompot. Nazdravili su za susret, za Ivine ispite, za svjedodžbu koju će uskoro dobiti i Lara.
Očekivano, Lara opet recitira pjesme ovaj put o ljubavi. Gost se namrštio.
A kamo mislite dalje, Lara? upita ozbiljno Stjepan, ali ga zabavlja, opuštena atmosfera, Tomislav već pomalo pijan, a Marija se smješka.
Ne znam, vjerojatno novinarstvo kaže Lara, grize gornju usnicu.
Ivu to uvijek nervira. “Izgledaš kao vjeverica!” rekla bi joj.
Zanimljivo. Ali novinar mora biti znatiželjan, hrabar, ponekad i beskrupulozan! nastavi Stjepan. Samo tako možeš uspjeti.
Preuveličavaš, što je tebi? Što plašiš Laru?! pobuni se Tomislav. Želio bi da i mlađa kći ima važno zanimanje, dobru plaću…
Malo karikiram, Tomo… Da se probiješ, moraš biti kao Drago Hedl ili imati debele živce, znati podilaziti, progurati se. Takvih pjesnikinja, tisuće je! Kome trebaju sve? Lara, nisam htio povrijediti! zatečen je kad Lara potrči iz sobe. Nisam htio, zaista…
Pusti sada, Stjepan… odmahuje Tomislav i ide za kćeri.
Marija i Iva tiho pomiču ostatke hrane. Stjepan se ispričava i odlazi…
Iva uskoro odlazi tražiti sestru. Dugo je nema, ali vraća se.
Išli smo zajedno sa Stjepanom… Nismo je našli, mama. Što ćemo s njom? uzdahne. Ispiti su pred vratima, a nju zanimaju samo zore i konji, piše stihove o kosi vjetra. A kad padne na prijemnom, kome će trebati te pjesmice? Govorila sam joj mora se usredotočiti, a ona guguće da je bitno ono što joj je u glavi…
Iva zastane. Kod njih se nikad nije reklo da je Lara nenormalna. Ima malo teatralnosti, puno osjećanja, ali bolesna mašta to nije.
Lara je normalna, Iva. Potpora joj treba. Snaći će se, svi ćemo joj pomoći, ustrajna je Marija.
Ne možemo joj biti dadilje cijeli život! Zaboravna, rastrojena, stalno u oblacima… Kako će živjeti? Valjda neće pasti meni na vrat kad se udam. Neće biti vremena za strane jezike, delegacije… uzrujana je Iva.
Otac kaže treba joj pomoći sagraditi oklop. Srce joj je preosjetljivo… Marija slegne ramenima.
Iva odvrati pogled. “Neka mama nju pazi, ja ću svoj život,” pomisli.
Tomislav se vrati sam. Lare nema. Došla je kasno, zaključala se u kupaonicu, puštala mlaku pa vruću vodu, gledala se pod tušem, zamišljena…
Na ispitima Lara nije briljirala. Pristojno je napisala, ali na prijemni za novinarstvo možda ni ne stigne. Ne smeta joj. Sada dane provodi uz prozor, piše u bilježnicu.
Na maturalnoj večeri, kad prozivaju učenike, Marija i Iva s ponosom gledaju Laru. Sa svojim vršnjakinjama ne sliči, njezina pomna, tiha elegancija, pogled pun snova. Kad čuje svoje ime, podigne glavu odlučno.
To je nešto novo…
Sve se rasvijetlilo sutradan, rano ujutro.
Lara nije slavila s razredom, nije dočekala zoru, niti plesala. Nije ni bila na maturalnoj.
Mama, udajem se reče joj, spuštene glave, skida sandale.
Molim? Lara, ponovi… Mariji obrve odlete gore, Iva u kuhinji začuđeno gleda.
Udajem se. To je tako divno! Sad ću moći pisati pravu poeziju, o istinskoj ljubavi. Upravo to mi je falilo osobno iskustvo. Ali to je sve prošlo. Sad…
Prolazi kroz dnevni, vrti se s rukama raširenim, pjevuši, pa zastane i nasmije se.
Mama, je l’ ona pijana? pita Iva. Lara! O kakvom vjenčanju pričaš?! Sad su ti ispiti! Idi peri lice, lezi!
Lara je doista iscrpljena, obrazi joj sjaje, pogleda je, nekako maglovita. Marija joj opipa čelo hladno. I ruke.
Nemoj, mama. nasmije se Lara. Za koga, pitaš?
Za Stjepana. Imat ćemo dijete.
Što? Koji Stjepan? Kad ste se upoznali? upita Marija.
Stjepan, tata ga doveo doma, kolega. Onaj koji je pričao o novinarstvu… Lara leže na sofu, zijevne i u trenu zaspi.
Iva problijedi. Te večeri kad je Lara pobjegla zbog Stjepanovih riječi, Stjepan joj se činio blizak. Šetali su, pričali, grijali se u predvorju kina. Stjepan ju pita o studiju, planovima. Ivi se svidjela njegova potpora. Često ga susretala po kvartu, ponekad su i u kazalište otišli. Bila je sigurna da je zaljubljen u nju. Mladolik je za tih 18 godina razlike, a i pomagao bi joj u karijeri. Ali sada ništa od toga, sve pada u vodu…
… Stjepan je nervozno stajao na stubištu. Lara ga je zamolila da dođe, razgovara s roditeljima. On puši treću cigaretu, susjeda Marija već viče kroz vrata zbog dima. Otvara prozor, ali nikako ne može pozvoniti na vrata Jurićevih.
Bože, kao tinejdžer, kakav sam ja zaručnik, gunđa u sebi.
Iva izađe s kantom za smeće, zastaje kad ga vidi.
Nadam se da kanta nije prazna dobaci on.
Hoćete provjeriti? Mogu vam istresti na glavu! prosikće ona i zalupi vratima.
Ma nemojte.
Pa što vi to radite, Stjepan, a? Lara je naivna, dijete, a vi… Učite ju, sad dijete, pa ta nije materijal za majku! Ja ću onda sve na sebe? Prestanite, još nije kasno!
Ali vama nisam bio prestar, Iva! Da sam vas zaprosio, rekli biste da. odgovori on ravnodušno.
Sa mnom je drugačije. Lara je dijete…
Ona je žena, već dugo. Ne vidite to. Ne zna kuhati, ali može naučiti. Vi ćete joj slomiti krila. A ja omogućiti da piše, da raste…
A znate li koliko knjiga košta? Nosila sam njenih pjesama u Uredništva, nitko nije mario. Takvih djevojaka stotine! Pustite ju, mora učiti!
Stjepan zgazi opušak i odmahne glavom:
Ne, Iva. Imat ćemo dijete. Sad smo obitelj, sviđalo se to vama ili ne. Propustite me, Lara čeka…
U kući Marija zbunjena, Tomislav srdit, Iva s kamenom licem. Lara recitira o ljubavi, živo, slikovito.
Iva nikada nije znala za takvu ljubav. Nisu ni Marija ni Tomislav. To je kao iz bajke. Ali Lara voli baš tako!
Dobro… Neću stati na put tužno će Tomislav. Valjda je tako najbolje. Ali život nije od oblaka, morat ćeš raditi, Lara, to znaj.
Ali Lara ne sluša. Zašto bi, kad je Stjepan nosi na rukama, vodi je u goste gdje joj svi plješću, a ona je čudakinja, unik, razdragana i trudna, sad najviše piše o napuštenim štencima i smrznutim pticama.
Jesi nosio moje pjesme u izdavaštvo? pita svaki dan.
Jesam. Rekli su, još razmišljaju. Ne brini, dušo… Talent je teško odmah prepoznati ljubi je u glavu Stjepan, peče krumpir, svaki dan isti. Nekad dođe Marija, donese hrane. Lari smeta što ga mama mazi.
Stjepan šuti, trpi. Priprema, radi, voli Laru, nježnu, eteričnu, i dat će sve da je sretna. I karijeru stavlja na čekanje. Ali kad se rodi mala Sanja i Stjepana stisne posao, a Lara neprestance cvili zbog neobjavljenih pjesama, pukne.
Ne tiskaju tvoje pjesme jer su nezrele, naivne, kao da ih školarac piše! Lara, probudi se! Imaš kćer, ne znaš kad joj treba jesti, stalno je nered! Sredi se, barem očisti, operi suđe! Ja sve nosim sam zar to ne vidiš?!
Lara plače i zaključava se. Stjepan navlači pregaču, pere suđe, radi… i proklinje svoj romansirani život.
… Lara ih je napustila pred Novu godinu.
Ne mogu više tako, Stjepan. Vas dvoje volim, ali guši me ova rutina u meni nema ništa. Sve ste iscijedili, nemam snage za pisanje. Odlazim. Nemoj dramiti, nemoj moljakati. Samo me zagrli.
Željela je osjetiti razlaz, bol, pa iz toga stvarati nove stihove. I gledati tugu na licu muža. Važno je znati kako izgleda…
Ali Stjepan ne želi zagrljaj. Uzeo je Sanju i otišao u kuhinju.
Lara je ostala zbunjena, pozvala ih, nitko se nije odazvao. Uzela je kofer i otišla. Uzela je nešto kuna iz Stjepanovog stola. Zaradila ih je, jer je žrtvovala svoj talent. Sad je sloboda pred vratima i nešto dobro čeka u Splitu. Lara putuje u grad pjesnika! Ne ide sama, s njom je Damić, pjesnik iz knjižnice gdje je Lara čitala stihove penzionerima. Damić ima stan kod sestre i njezina muža, idealno za Laru…
Oduzimanje skrbništva nije išlo odmah, Stjepan se borio. Sanja je rasla, privržena ocu, bojeći se nepoznatih, voljela je poeziju na radiju, njihala se na pjesme.
Ali Stjepan ne podržava to. Još jedna pjesnikinja ne bi izdržao, a i Marija kaže da je Lara isto tako počela.
Iva, molim te, pomozi. Sanja voli stihove, ali još je možemo sačuvati! molio je tiho telefonom.
Budi otac, Stjepan! Šetaj je, idi s njom na sanjkanje, vozi je među djecu, vrtić upiši! Mi smo Laru štitili, a možda smo pogriješili. Tvoj je red sada!
Ne, nije zaboravila nećakinju, posjećuje je, ponekad je vodi k sebi.
U školu Sanju prate ona ili Stjepan.
Kakvo krasno dijete i roditelji! pohvali ih neka baka, gledajući Sanju. Pletenice, uniforma čista. Moj unuk svaki dan nešto pokida, padne, razdere, zakasnimo… Pravo mučenje!
Baka još nešto priča, ali Stjepan ne sluša. Gleda u Ivu i žali što nije s njom završio.
Ona kao da mu čita misli.
Nismo bili jedno za drugo, Stjepan. Ja nisam iza nekoga. Da smo se vjenčali, propustila bih najvažnijeg čovjeka… Udajem se. Vi i Sanja ste, naravno, pozvani! Iva se nasmiješi. Svatko nađe svoju polovicu!
Stjepan kimne tako je…
… Lara se u Splitu nije snašla, Damićeva sestra ju otjerala, smatrajući je uljezom. Damić se ispričava, ona plače…
Novac joj brzo nestane, a priznanje ne dođe. Nakon što je neko vrijeme tumarala, zaposlila se kao blagajnica u kazalištu. Starija čuvarica joj je pomogla, moglo je i gore završiti…
Lara piše za zidne novine, pripovijeda svoju priču muž je ostavio, dijete oduzeto. Svi je žale, dodijelili su joj sobu. Nije luksuz, ali ima krov.
Mama, malo tko shvaća pravi talent! Zato trunem u ovom vlažnom, tijesnom gradu! cvili Lari u telefon. Čak me i Stjepan izdao! Prvo me podržavao, kasnije tražio… Mama, slušaš li?
Marija je najprije suosjećala, kasnije sve manje.
Lara, oprosti, puno posla… Nazovi opet! želi spustiti slušalicu, ali Lara ne odustaje.
Mama, ti si kriva za sve! To me užasava… Tako boli… Mama, pošalji mi novaca, nisi valjda takva da me pustiš na cjedilu? Ja sam ti kći! Patim, mama…
Marija šalje koliko može. Ali nazad ne zove, voli je na daljinu. Tako je lakše
Mama, dočekaj me sutra na kolodvoru! javi Lara iznenada, izvlačeći Mariju sa Sanjine proslave rođendana.
Sine… sutra? Sistematika…
Mama! Ne mogu nositi kofere! Trudna sam! rasplače se nježna, ranjiva, talentirana Lara, potpuno bez oklopa…
