Nemoj dirati moju torbu
Marina je nazvala početkom prosinca baš kad je Svetlana raspakiravala vrećice s kupnjom, koje je dovezla iz Arena Centra. Plastične vrećice prostirale su se po parketu u hodniku; iz jedne je virio kutak kutije s novim čizmama, iz druge se nazirala ivica šala istina, nije joj trebao, ali tako je lijepo pristajao uz njezin kaput.
Sveto, trebala bih te nešto pitati započela je šogorica onim svojim vječito pokornim glasom. Hoćete li vi za Novu godinu k nama ili mi kod vas?
Ma, naravno da kod nas, odgovorila je Svetlana, još uvijek gledajući čizme, kombinirala ih u glavi i s onim i s ovim kaputom. Gdje bismo drugo? Kod nas je više mjesta, sve imamo.
Znam, rekla je Marina. Samo, mama govori da vas ne želi gnjaviti.
Marina, pa svake godine ista priča. Reci mami da dođe tridesetprvog u sedam i da ne izmišlja.
Poklopila je slušalicu i vratila čizme na policu. Prave čizme. Prava brušena koža, đon ne kliže, peta taman kako treba. Baš to joj je trebalo. Ne kao kod Marine, koja godinama vuče jedne te iste čizme kupljene na placu, još se time i ponosi jer su udobne.
Svetlana stvarno nije bila loša osoba. Tako si je govorila, i bila je to uglavnom istina. Nije nikome željela zlo, pomogla bi kad ju zamole, poklone bi redovito kupovala za blagdane. Jednostavno je imala glavu za brojke i oštro oko za istinu vidjela je stvari onakvima kakve jesu. Recimo, jasno je vidjela da Marina, sva ponosna, živi u trosobnom stanu u Travnom s kćeri i nikad ne moli za pomoć ljudski, a kad ode, hoda s onim pogledom žrtve. Ili da svekrva, Anđa, umirovljena profesorica, stalno glumi muku, iako joj je, ruku na srce, mirovina sasvim solidna, a sin joj svaki mjesec šalje kunu.
Svetlanin muž, Ante, danima je dolazio kasno doma. Vodio je odjel u velikoj IT firmi; ljudi su mu bili po cijeloj Hrvatskoj, posla je imao toliko da ga Svetlana ponekad viđa samo ujutro i prije spavanja. Ali zato im je bilo fino. Jako fino, iskreno rečeno. Stan u novogradnji na dvadeset i drugom katu, pogled na Savu, tri spavaće sobe, kuhinja sa šankom, pravi parket. Osamogodišnji Miško odrastao je okružen svime što dijete njegove dobi može poželjeti legići, bicikl, tablet, subotom tečaj programiranja. Svetlana je pazila da mu ništa ne nedostaje, zapravo da ima i previše.
Nije radila. Nije da nije mogla takav je dogovor bio. Ante je jednom rekao: zašto bi radila, ja zarađujem dovoljno. Svetlana je razmislila i pristala. O domaćinstvu se valjalo brinuti, Miško je tražio pažnju, i kad već može, baš bi bila grijeh provlačiti se svako jutro u tramvaju u centar. Vodila je domaćinstvo, išla na pilates, čitala, vozila Miška na treninge, viđala se s prijateljicama. Život savršeno posložen.
Samo je jedna stvar bodla njezinu dušu, uvijek nešto s Antinom obitelji. Nisu bili loši ljudi, nisu samo… drukčiji. Sa svojom tvrdoglavošću, s tom mrzovoljom da pošteno prihvate pomoć. Nekoliko je puta nudila Marini odjeću, skoro novu, odličnu. Jakne, pulovere, čak i cipele, jedva nošene. Marina bi odbijala kao da joj nudi mrvice. Svekrva isto. Jednom joj je kupila skupu kremu za lice, francusku. Anđa je zahvalila, ali nakon dva tjedna, Svetlana je slučajno vidjela kremu u kupaonici, netaknutu, skupljala je prašinu. Previše dobra, valjda, ili nije mogla pogaziti principe.
Najviše ju je mučilo drugo. Anđa bi dolazila dva-tri puta godišnje i svaki put bi Svetlana primijetila kako gleda Miška i kako gleda Marijanu, Marininu kćer, devetogodišnju djevojčicu s pletenicama i začuđenim očima. Različiti pogledi. S Miškom nježna, ali nekako odsutna. S Marijanom, toplije, tiše. Satima bi sjedila i čitala joj naglas, milovala kosu. Svetlana bi promatrala to i osjetila neku neobjašnjivu ogorčenost.
Jednom je rekla Anti.
Jesi primijetio kako tvoja mama gleda Miška? pitala ga je navečer kad je Miško već spavao.
Gleda? Ante nije maknuo pogled s laptopa. Gleda ga normalno.
Ne, nije isto kao Marijanu. Kao da joj je Marijana draža.
Ante je zatvorio laptop i pogledao je.
Svet, ozbiljno?
Što ozbiljno? Vidim što vidim.
Marijani je teže. Nema oca, Marina je sama, mama to vidi. Ne znači da Miška manje voli.
Ne volim kad se moje dijete voli po ostatku.
Nema tu ničeg ostatnog rekao je Ante i opet otvorio laptop. Umišljaš.
Svetlana više nije raspravljala. Ali ostala je pri svom mišljenju. Znala je čekati i znala je pamtiti.
Prosinac je prolazio u svom ritmu, tamno je padalo rano, Miško je vježbao pjesmicu za božićnu priredbu, Ante nestajao na poslu. Svetlana je bezvoljno uređivala stan za blagdane, jer ionako je sve radila sama, na pamet znala kamo koja grana ide, koje kuglice idu na bor. Živa jelka u kutiji u dnevnoj, lampice na prozorima, kuglice samo bijele i zlatne. U kuhinji planer s precizno zapisanim blagdanskim menijem. Sve je tridesetprvog moralo biti besprijekorno.
Marina je nazvala još jednom negdje dvadesetog.
Sveto, možemo li nešto donijeti? Salatu napraviti?
Ne treba, rekla je Svetlana. Sve je već naručeno.
Ma bar nešto, navaljivala je Marina. Neugodno mi da dolazimo praznih ruku.
Marina, imaš Marijanu, nju dovedi, drugo ništa ne trebaš.
Kratka pauza s druge strane.
Dobro, tiho je rekla Marina. Hvala ti, Sveto.
Tridesetprvog prosinca stan je blistao. Stol postavljen kao u časopisima laneni stolnjak, srebrni pribor, svijeće u svijećnjacima. Iz pećnice se širio miris bakalara na bijelo, u frižideru hladila se salata francuska, po zdjelicama hladno predjelo. Miško već od jutra trčkarao je po stanu u novoj pidžami i neprestano pitao kad dolaze baka i teta.
U sedam strpljivo je opetovala Svetlana. Do tada ne diraj poklone.
A što ako dođu ranije?
Miško, idu tri puta presjedati tramvajem i autobusom, nema šanse da stignu prije sedam.
I to je bio dio slike koju je Svetlana imala u glavi. Oni su s Antom živjeli u središtu, u Kvaternikovoj, u dobroj zgradi. Anđa na Vukovarskoj, u staroj petokatnici bez lifta, gdje u stubištu miriše na mačke. Tamo je bila samo jednom, nakon vjenčanja, više nije išla. Nije bilo potrebe. Marina je bila bliže, ali opet nije bilo usput.
Ante je cijeli dan bio odsutan. Otišao nekud s jutra, vratio se oko pet, poljubio je u obraz, rekao sve izgleda odlično i otišao u kupaonicu presvući se. Svetlana je miješala salatu, a misli su se vrtjele nije točno ono što bi voljela čuti od muža na Silvestrovo, dok od jutra stoji za štednjakom. Ali Ante je takav. Nije loš, nije ni hladan, samo prezauzet čovjek kojem riječi nestanu na poslu.
Anđa i Marina stigle su oko sedam i kvarat. Marijana je utrčala prva, u starom sivom kaputiću nedoraslom zimi, rumenih obraza, s kapom većom broj ili dva. Miško ju je povukao odmah prema igračkama. Marina je ušla s onom svojom kariranom torbom, za njom Anđa u smeđem kaputu kojeg se Svetlana još sjećala otprije dvije zime.
Uđite, izujte se, rekla je Svetlana, prihvatila kapute i objesila ih. Operite ruke, sjednite.
Predivno ti je Sveto, zadivljeno će Marina gledajući dnevni boravak. Pa svaki put se iznova čudim.
Trudimo se, odgovorila je Svetlana bez prevelike topline. Nije da je htjela biti gruba, ali kompliment o vlastitoj kući iz usta onih koje cijeli život običava žaliti, zvučao joj je blago pokroviteljski. Barem se njoj tako činilo.
Anđa je zagrlila Antu, blago ga potapšala, pa otišla u dječju sobu odakle je već doprla dječja graja. Svetlana je iz hodnika čula njezin tihi glas: Miško, pokaži se bakici da te vidi. Zatim nešto tiho, što nije razabrala.
Večera je prošla u pravom blagdanskom duhu. Ante je natočio vino svima, i Marini, iako ona inače ne pije. Pričali su o raznim stvarima priredba, škola, nešto iz vijesti što nitko nije do kraja slušao. Anđa je sjedila uspravno, jela pristojno, hvalila bakalar. Marijana se za stolom ponašala iznenađujuće lijepo, pazila, nije posezala preko tanjura.
Mama, prava curka, rekao je Ante.
Trudimo se, nasmijala se Marina, a Svetlana primijetila da je upotrijebila njezin izraz i šutjela.
Poslije večere Miško je zatražio poklone. Bio je to poseban ritual koji je Svetlana uredno provodila svake godine; svi oko bora, darovi se dodaju jedan po jedan, ne svi odjednom. Ante je iz izvukao svoje kutije, Svetlana svoje. Anđa je donijela onu kariranu torbu iz hodnika i stavila je pod bor.
Prvo Miško, rekla je Anđa. On je domaćin.
Miško je izvukao upakirani poklon iz bakine torbe. Poderao papir ne obazirući se na Svetlanine zamolbe za polako. Zastao je. Unutra je bio veliki set lego kockica, iz one serije koju je u dućanu gledao i već više puta, a koju mu je Svetlana uvijek odbijala kupiti ionako ih ima previše. Gledao je baku ozbiljno.
Hvala, rekao je odraslo.
Neka, Miško, nježno odgovori Anđa. Petsto dijelova, pravit ćeš dugo.
Svetlana u glavi automatski procjeni: odličan lego, nije jeftin. Anđa je znala što kupuje.
Na redu je bila Marijana. Izvadila je nešto mekano, pažljivo razmotavala papir. Unutra je bila pernata zimska jakna, boje mora, s kapuljačom obrubljenom krznom. U vrećici uz jaknu, zimske čizme, brušena koža, iste boje, s podstavom. Svetlana je pogledala znala je razlikovati pravu kožu od umjetne.
Marijana je držala jaknu ispruženih ruku, gledala je u tišini. Onda pogleda baku.
Bako, to je… za mene?
Za tebe, zlato, Anđa je pomilovala unuku po kosi. Probaj, da vidimo.
Marijana je navukla jaknu preko haljine, baš joj je taman. Marina je nešto promrmljala bez da se okrene, Svetlana nije čula, ali primijetila joj su se oči orosile.
Prekrasna je šapnula je Marijana.
I meni je, blago se nasmije Anđa.
Svetlana je stajala uz bor i smijala se. Izvana. Unutra joj se stegnulo nešto tvrdo i gusto. Jakna je bila fantastična. Takve sa čizmama koštaju. Pogledala je na Miškov lego i Marijanin komplet; brojevi su joj u glavi rasli sami od sebe, nije mogla protiv sebe bila je takva.
Anđa, stvarno su lijepi pokloni, rekla je Svetlana i ovo je bila istina.
Drago mi je da im se sviđa, odgovori svekrva. Gledala je Marijanu, koja još uvijek nije skidala novu jaknu.
Došao je red na ostale darove od Ante i Svetlane, zatim su djeca pobjegla u sobu. Ante predloži čaj, Marina joj išla pomoći. Anđa je ostala sama u dnevnom boravku, sjela na trosjed malo odmoriti od puta.
Svetlana kuha čaj, reže tortu, slaže bombone, radi sve ispravno, rutinski, ali misli se nisu odvajale od one jakne i kocki. Automatizmom je izračunala lego dobar, ali jakna s čizmama sasvim je drugog cjenovnog ranga. Ako je svekrva kupovala oboje, na Marijanu je definitivno potrošila daleko više.
Marina je rezala limun.
Hvala ti za sve reče Marina. Stol ti je stvarno divan.
Nema na čemu, reče Svetlana nakon šutnje. Pa nije izdržala. Marina, znaš li možda koliko je mama dala za ovu jaknu?
Marina je podigla obrve.
Ne znam. Nisam pitala. Sama je odlučila.
Onako, okvirno? Takva jakna, čizme od brušene kože. Nije jeftino, znaš sama.
Sveta. Marina spusti nož. Zašto te to zanima?
Samo pitam. Miško dobije kocke, a Marijana znatno više. Malo… nije baš pošteno.
Marina je nijemo gledala, uzela limun i izišla u dnevni bez riječi.
Svetlana je ostala sama u kuhinji. Čajnik je zapištao, iz dnevnog se čuli glasovi. Kroz prozor kuhinje nije se ništa vidjelo.
Sjedila je i gledala prema torbi uz zid u hodniku. Zatvarač nije bio do kraja zatvoren.
Osvrnula se. Iz dnevne su dopirali glasovi. Iz kuhinje nitko ne može ništa vidjeti.
Otvori torbu. Unutra novčanik, papiri, stara bilježnica. U bočnom džepu, presavijene napola, dvije potvrde s blagajne. Izvukla ih je. Jedna je bila za Miškov lego. Cijena solidna, klimne glavom. Druga, razmotala ju je, bila je cijena za jaknu i čizme.
Stane tako s potvrdom u ruci.
Cifra je bila tri i pol puta veća.
Tri i pol puta. Jakna i čizme zajedno. Znala je da koštaju, ali ne toliko. Anđa je za Marijanu dala triput više nego za Miška. Za tuđe dijete, ako ćemo pravo. Pa nije, naravno unuka vlastita. Ali Miško je isto tako unuk. Isto krv. Što je onda to?
Sklopila je potvrde, stavila ih u džep pulovera. Vratila se po tortu, odnijela u dnevni.
Svi za stolom. Anđa polako pijucka čaj, nešto tiho govori Anti. Marina pomaže Marijani skinuti jaknu, sad je konačno pristala. Miško dotrčao iz sobe, pita za tortu.
Svetlana reže tortu kriške. Ruke same rade. Glava radi na drugoj razini.
U džepu dvije potvrde.
Mogla je prešutjeti. Samo ih baciti, sve zaboraviti. Odrasli ste, sve je praznik, djeca se smiju, torta na stolu. Mogla je.
Ali ono osjećanje unutra nije ju puštalo. Nije bila ljutnja, nešto drugo. Kao onaj kamenčić u novoj cipeli dok ne izvadiš, boli. Morala je izvaditi.
Anđa, mogu li vas nešto pitati? rekla je ravnim glasom.
Anđa podigne pogled.
Pitaj, dite.
Dali ste za Marijanin dar triput više nego za Miškov. Svetlana izvuče potvrde iz džepa, položi ih na stol. Nije ih bacila. Našla sam ih u vašoj torbi. Evo ih.
Tišina. Negdje vani prvi vatromet pripuca.
Ante gleda potvrde, pa ženu. Marina u tanjur. Anđa u Svetlanu.
Voljela bih znati zašto, nastavi Svetlana. Nije li to nepošteno? Oboje su vam unuci. Zašto tolika razlika?
Mama, tiho reče Ante.
Pusti me, kaže Anđa. Gleda u Svetlanu, dugo, mirno, bez mržnje samo pokušava dokučiti. Kopala si mi po torbi?
Ja… zastane Svetlana. Torba nije bila zatvorena.
Je. Anđa kimne. Torba nije bila zatvorena.
Samo želim poštenje.
Poštenje Anđa stavi šalicu na stol. Dobro, ispričat ću ti onda o poštenju. Miško dobio dobar lego, jer Miško ima sve. Vidjela sam ovu kuću. Vidjela sam njegovu sobu. Police s igračkama od poda do stropa. Što god donesem, bit će još jedna stvar među mnogima. Birala sam ono što mu je zanimljivo i što nema.
To ne objašnjava razliku u cijeni.
A Marijana Anđa kao da ne čuje. Marijana mi je u listopadu došla u onom istom kaputu kao danas. U studenom isto. Sad je vani minus, a ona još u njemu. Marina neće reći da nema, znaš ju. Neće. Ponosna. Sama sam vidjela, sama odlučila. Za taj kaput štedjela sam od lipnja. Izgovorila je to tiho, bez dramatike, kao činjenično stanje. Lijekove sam preskakala. Što mi je doktor prepisao za tlak. Mislila sam, izdržat ću. Eto tako sam brojala.
Svetlana je osjetila kako joj se pod nogama pomiče tlo. Nije zastala, nije se okrenula, samo skliznulo je.
Preskakali ste lijekove?
Da. Ja sam stara žena s penzijom, kći mi sama odgaja dijete. Anđa je govorila mirno, bez suza, bez prijekora. Ti i Ante, vama je dobro. Miški je dobro. Njemu ništa ne treba što mu ja mogu dati. A ona treba. Nije da ga manje volim. Samo gledam gdje sam potrebna.
Marina je sjedila, učinilo se Svetlani, još uvijek crvenih očiju.
Ante odgurne tanjur, ustane, ode do prozora, stoji, pa se okrene.
Sveto. Glas iz njega bio tih, ali oštar, Miško je, usred izvlačenja torte, zastao.
Ante, ja sam samo htjela pojasniti, reče Svetlana.
Kopala si mami po torbi.
Bila je otvorena.
Uzela si iz nje potvrde. Donijela ih ovdje. Na blagdanski stol, tridesetprvog, pred djecom.
Nisu tu djeca, u sobi su.
Miško je ovdje. Kimnu prema sinu. I pitam te znaš li što si napravila?
Htjela sam pravdu.
Pravdu. Ante to izgovori toliko drugačije nego Svetlana. Ti koja nisi radila ni dana već pet godina. Koja živiš od moje plaće. Koja svaki mjesec kupuješ nove čizme, jer tako ispadne. Došla si mojoj mami s njenim potvrdama učiti je poštenju.
To nije isto.
Nije, samo ne u tom smjeru. Šutio je. Znaš li što znači štedjeti na lijekovima? Jesi li jednom u životu propustila kupiti si nešto što želiš, jer nemaš?
Svetlana nije odgovorila.
Mama je štedjela pola godine. Marina radi u dvije smjene da bi bilo za Marijanu. A ti dođeš s tim potvrdama i držiš im predavanje. Ante je sve tiše govorio, i svima je od toga bilo teže. Jeftinije ne možeš.
Ante, nemoj tako.
Govorim tično. Zar je gledao ravno. Ukrala si iz njene torbe. Ne stvar, već trenutak. Ukrala si njen blagdan, njezinu šutnju. Pola godine išla je prema tom daru, a ti si to istresla pred sve, kao optužbu. Zašto? Jer Marijanin kaput ne košta kao tvoje nove čizme?
Svetlana je izgubila riječi. Otvorila usta, zatvorila ih. U glavi je bio muk.
Ante, pred mamom to nemoj prošapće Marina.
Pred mamom, baš tako. Ante. Neka čuje. Pogledao majku. Mama, oprosti.
Ne treba mi oprosta tiho kaže Anđa. To je tvoja obitelj.
Nije. Ante odmahne glavom. Nama treba rješenje.
Prišao je majci, uhvatio je za ruku. Pogledao Marinu.
Idemo. Zvat ću taksi. Spavat ćete kod nas doma, ja ću na kauč.
Ante, pokuša Svetlana. Ne možeš.
Mogu. Već je krenuo u hodnik. Miško, dođi baki. Baka ide, poljubi je.
Miško nije ništa shvaćao, ali je došao. Anđa ga je zagrlila, dugo držala. Ustala, uzela kariranu torbu. Marina je već oblačila Marijanu, a djevojčica je osjećala da nešto nije u redu, ali nije pitala.
Anđa, Svetlana je izašla za njima u hodnik.
Sveto, rekla je svekrva, glasom bez gorčine, samo umorna. Lijepa si žena. Pametna. Imaš dobar dom. Sretna Nova godina.
Vrata su se zatvorila.
Svetlana je stajala u hodniku, Miško joj je držao ruku. Negdje daleko kroz prozor grad je počinjao pucati vatromet, još prije ponoći.
Vratila se u dnevni. Stol je bio još pun. Svijeće su gorjele. Torta narezana. Vino se nije popilo do kraja. Po stolnjaku su ležale dvije potvrde koje je odnijela. Pokupila ih je, zgužvala, bacila u smeće u kuhinji. Malo stala pored kante.
Mama, hoćemo gledat bor? pitao je Miško iz dnevne.
Hoćemo, odgovorila je.
Vratila se u sobu. Miško je sjedio pod borom, vrteći kuglicu. Svetlana je natočila sebi šalicu čaja, već hladnog, i popila ga naiskap. Torte nije ni probala.
Mobitel je šutio. Ante nije pisao. Malo je čekala, pa zvala Miška u krevet, već je bilo jedanaest i oči su mu se sklapale od svega uzbuđenja. Nije protestirao, neobično za njega. Možda je i on nešto osjećao, djeca osjećaju.
Ušuškala ga je, sjedila do njega dok nije zaspao, onda se vratila u dnevni, gledala stol na kojem su još gorjele svijeće.
Tridesetprvi prosinca. Ponoć se približavala. U hladnjaku boca pjenušca koja se svake godine otvarala točno u ponoć. Sjela je kraj bora i gledala lampice.
Po glavi joj je kružila samo jedna riječ. Ne ona koju je Ante izgovorio. Druga. Štedjela od lipnja. Preskakala lijekove.
Mislila je na to kako je Andja došla tramvajem s nekoliko presjedanja. Da je Marijana tri mjeseca zimi hodala u tankom kaputiću. Da Marina nije rekla ništa, jer je ponosna. Da svekrva to nije rekla, nikad ništa ne bi rekli, dok je ona, Svetlana, nije natjerala da objasni. Izvukla potvrde, stavila ih na stol kao netko kome bi svi oko njega nešto dugovali.
Mislila je na svoje čizme u hodniku. Prava koža. Kupljene prošli mjesec, samo jer su pasale uz kaput. Iste kao Marijanine, samo druge boje.
Mobitel je zazvonio. Brzo ga je uzela.
Bio je to SMS od prijateljice Olge, čestitka i glasovna poruka puna smijeha i buke, muzike, gostiju.
Ante nije ništa pisao.
Ostavila je mobitel na naslonjaču. Sat je pokazivao četiri minute do ponoći. Negdje u gradu je već počelo pucanje, kao iz drugog svijeta.
Ustala je, uzela pjenušac iz hladnjaka. Sama otvorila, kako je znala s ubrusom oko čepa da ne odleti u bor. Natočila sebi čašu. Ostavila bocu na stolu.
Jedna čaša.
Stajala je na prozoru, gledala dolje prema Savi, što je tamna i smirena, i svjetla s druge strane, i vatromete koji su se dizali nad kućama na sve strane, odjednom.
Ponoć. Nova godina.
Otpila je gutljaj. Pjenušac je bio vrhunski. Jako dobar, skup. Sama ga je izabrala.
Sve u ovom stanu bilo je vrhunski i skupo. Parket, jelka, laneni stolnjak, srebrni pribor. Sve je sama birala, pažljivo, svjesno. Bila je majstor estetike. Znala je odabrati stvari. Uređivati dom.
Ali Ante je sad vjerojatno stajao kod prozora u stanu svoje majke, u onoj staroj katnici bez lifta gdje miriše na mačke. Možda gleda u prozor, a možda već spava na kauču.
Otpila je čašu do kraja. Spustila je na prozorsku dasku.
Glavu joj je prožimala jedna misao, gruba kao onaj kamenčić: ali sad je cipela izuta, kamen izvađen, i bol nije nestala samo je postala jasna.
Uzela je mobitel. Poslala Anti jednu riječ: Oprosti.
Čekala.
Ništa.
Grad je gorio. Miško je spavao u svojoj sobi među svojim igračkama. Negdje preko grada, Marijana je vjerojatno već spavala, u svojoj novoj toploj jakni, na naslonu kreveta, nesvjesna potvrda, nesvjesna riječi koje su danas pale pod tim stolom, samo spavala kao dijete, koje je prvi put te zime toplo.
Svetlana je stajala sama u tamnom dnevnom boravku. Svijeće su do kraja izgorjele dok je stajala uz prozor; samo su lampice treperile neumorno.
Pomislila je na riječ koju je poslala. Oprosti. Jedna riječ. Je li to dovoljno? Može li jedna riječ biti dovoljna kad si iz druge torbe izvukao tuđi trenutak i okrenuo ga u optužbu?
Nije znala kako odgovoriti. Znala je brojati, znala je birati; ali kako izmjeriti ono rečeno, ono što ne možeš više vratiti, to nije znala.
Mobitel je šutio.
Pospremila je stol. Oprala tanjure, spremila ostatke hrane, ugasila svjetlo u kuhinji. Otišla u spavaću sobu, legla na svoju stranu. Druga je ostala prazna i hladna.
Vani su još pucketali vatrometi, ali već lagano nestajali, kao razgovor što se stišava kad su sve riječi već izgovorene.
Ležala je i razmišljala da će sutra biti prvo siječnja. I nešto će trebati napraviti s tim što se dogodilo. Ne sa stanom, ne s hranom. S onim što je izgovorila, što je napravila, kako je Ante na nju pogledao, i što je, čini se, davno zaboravila razmišljati o ičemu osim o tome kako sve izgleda izvana.
Mobitel je zatitrao. Uzela ga je, bez daha.
Ante je poslao dvije riječi: Spavaj sad.
Ne opraštam. Ne volim te. Ne dolazim.
Spavaj sad.
Odložila je telefon. Zatvorila oči.
Spavaj sad. To može značiti svašta, ili ništa. Nije znala što to njemu znači. Shvatila je da mnogo toga zapravo ne zna. Nije znala da joj svekrva pola godine preskače lijekove i šuti. Da Marina ne traži zato što je ponosna, već zato što ne želi nikome biti dužna. Da Ante sve to vidi i šuti dok može.
Razmišljala je i nije mogla zaspati.
Grad je utihnuo. Nova godina je počela, hladna i stvarna, i trebalo se nekako snaći u njoj.
Za sad je ležala u tamnoj sobi, u lijepom stanu, dobrom kvartu, i mislila na dvije potvrde koje su odavno u smeću, ali kao da papir zna pamtiti ono što bi čovjek najradije zaboravio.
