On je bio pravi Quasimodo, taj Josip Viktorović Vuković! Ma ozbiljno! Mara je odmah rekla, nova skladištarka je rugoba.
Lice mu je puno ožiljaka, nos slomljen, izbočen, ovako, znate, grbav Mara je spojila prste u štipaljku i prislonila ih uz svoj mali, pravilni nosić, a slušateljice su sklopile usne od znatiželje. Odmah se vidi, čovjek iz nekakva sumnjiva društva. Sigurno je u devedesetima svašta radio, tko zna gdje je sve bio, a sad su godine napravile svoje pa se zaposlio u skladištu. Sav nekako nagnut, stalno pridržava tu svoju lijevu ruku, nit je suha, nit šta drugo. Hoda pa se klima, a kad mi je trebao potpisati u izvještaju… zamalo sam se onesvijestila! Cure kojima je Mara ovo živo prepričavala pogurale su vratove prema njoj, upijajući svaku riječ.
Što je bilo? Hajde, reci, što si vidjela kad je potpisivao? napokon je tiho zazvonila Kaja Matulić.
Nema prsta na ruci! šapnula je Mara još glasnije. Sto posto je bio sumnjivac! Prst mu pa znate, odsijeku to kad ulove nekoga u krađi! zavrtjela je šakom po mjestu gdje je Josip nije imao prst.
Cure, svaka daleko preko šezdesete, odavna zaboravile na djevojačku liniju, umorne od kućnih briga i samoće, već su uhvatile dah, a Kaja se odmah rukom pokrila usta.
Užaaaaas! Zašto nam ga takvog dovode? Strahota! Sad ću se bojat dolazit sama! Zorica Sever je privukla torbu bliže, osjetila novčanik. Pa ja sam sama ko i sve mi tu…
U malom Drnišu stvarno nije bilo lako s muškarcima, mahom pijanci i pijančilave hulje, a i oni su svi već u braku i po kućama. Ni za sve žene nije bilo dovoljno muških, jedna cijela ekipa ostala je cure za cijeli život, jedna je iz okruženja Mare bila rastavljena, muž ju otpratio sa sramotom, ali to nije ubilo želju za suprotnim spolom…
Ma što se sada imaš bojati?! Kao da je neki zločinac, ma daj! previše hrabro odvrati Mara. Ma što će vam sad napraviti, vidite da je gotov. Odslužio on svoje. Neće me iznenaditi da ga i policija još promatra. Približi naočale očima, prebrodi papire po stolu, dramatizira pogledom. Evo, da, Josip Viktorović, sve mi smrdi po nevolji!
Ma daj, kako bi ga onda zaposlili u skladištu? Ne pretjeruj, Mara! Ljudima treba prilika. povukla je ramena sitna, mršava starica, Božena Jakšić. Ma ja odmah znam reći kakav je čovik kad ga pogledam.
Onda sama pođi u skladište. Trebaju nam ionako ziherice za plakat kod Dana rada…
Šareni plakat na kartonu, naslikan gvašem za Prvi maj, ležao je raširen i pritisnut debelim metalnim klamericama na stolu u Marinom uredu.
Mara je nacrtala bijele golubove, Božena crvene zastavice, a naslikane ljude i zidine crkve skicirala je Zorica. U djetinjstvu je išla na likovnu i njezini ljudi nisu bili tako strašni kao kod ostalih zaposlenica.
A šta ćemo stajati bezveze?! Zovi ga ti, neka on donese. Ja neću šetati niz podrume! odmahnula je Božena. Sad ću! sitnom koščatom rukom, prstenjem satkanom, podiže slušalicu nekad žutog, sad izblijedjela telefona, i utipka broj na okretni brojčanik.
Skladište? Je li skladište? otegnula je, pojačavajući završetak riječi, Loša veza Recite jasno, jeste li skladište ili?
Slušalica je zaškripala, Božena je kimnula, kolegice načulile uši.
Aha! Trebaju nam ziherice. U četvrti odjel. Za plakat. Šta? Šta? Ne čujem vas najbolje! Da sami dođemo? Ma što ste se ponijeli! Nesposobni ste, gospodine! Vuković, je li tako? Vidit ćete vi još sa mnom! Da, ne prijetim, prijavljujem! Takve smo već vidjeli! Doviđenja!
Spusti slušalicu, njen šiljasti nosić još više iskoči, a ionako sitne oči još se više suze.
Dobro… Dobro! Sanja! Sanja Nikolić, ti si nam najmlađa, prestani tipkat, kasnije ćeš. Ja kažem, stignemo izvještaj. Idemo nas dvije u podrum po ziherice, vikne u susjednu sobu gdje je za tipkaćim strojem sjedila žena oko pedesete, niska, punašna. Prsti su joj jedva ulazili u tipke, cijelo jutro joj je glava boljela. Kod kuće more posla, vrt, plastenik i nagnuta šupa, sve treba nadgledati, pobrati ribiz, ošišati ogrozd, a snage nema…
Sanja Nikolić se uspravi, zavuče ruku u ladicu stola, pronađe još kutiju ziherica.
Božena, pa još ima! Bit će dovoljno. Bolje da završimo izvješće.
Nedovoljno. Treba još. Idemo! Božena skoči, već na putu do vrata, no zazvoni crveni telefon, onaj direktorski. Brzo odgovori, klimne, pozdravi se i uzdahne. Evo Nema ništa od inspekcije, idem na sastanak. Sanja, ti ipak idi dole, neka znaju da nas nisu prevarili. Plakat mora biti na hodniku kad se vratim, naredi. Mara joj pomogne s plaštem, a žene se opet rasprše po svojim radnim stolovima.
Sanja slegne ramenima i prione niz stepenice. Usput popravi cvijet u vazi, zatvori prozor da se ne rashladi u hodniku, na sekundu doda ogledalu, poravna ovratnik.
Sanjica je, kako je govorila susjeda Marica, već izvan roka.
A, još ne za bacit’, ima tu šta privuć’ bumbarima, teta Marica se smijulji dok muškarce naziva bumbarima, ali ni ruža svibanjska više. Sanja je ostala neudana, važe stalno, a evo, penzija joj već pred vratima… S kim viš birati? Sve dobre su odavno uzeli, moraš se pomiriti.
Sanja nije slušala lekcije susjeda, samo je živjela, sanjala, uz suze gledala melodrame, čitala o ljubavi i opet plakala, pa uzimala na krilo svog mačka Marčela, i pričala mu o tim snovima.
Sve će biti dobro, Marčelo moj, vidjet ćeš… šapne ona mačku. On uvije brke. Neg’ i ja mislim! Evo, do godišnjeg izdržat ćemo, pa kod teta Ljube na selo. Ti ćeš ležati na verandi, ja ću po šumama brati jagode!
U djetinjstvu su ona i cure tako skupljale jagode, sa šarenim maramama. Sanja i Ana donesu puno vedro, a Vera, zamišljena, pojede svoje na suncu.
Ne razumijem vas, kako ne možete pojest takvu slast? rekla bi Vera pomalo sramno, cure bi se smijale i davale joj pola svojih da odnese kući. Nije bilo žao. Cijela šuma bila njihova, jagoda do neba, proplanci, vrbe što žamore nad užarenim djevojkama, a rijeka, svjetlucava srebrna traka, kao mirna barka poziva na putovanje…
Od teta Ljube je Sanja donijela Marčela, oguljenog, izgrebanog, iscijelila ga, pripitomila. Sad joj mačak pomaže kad se umorna vrati. On joj skoči u krilo, sklupča se, već ni ne stane kako je narastao, ali šapama grije Sanjina koljena, kao što je ona grijala njega…
Sabirući korake niz stepenice, Sanja se stisne. U podrumu hladnije, zidovi boje miša, tupi, s crvenim prugama pri dnu, zagušeni dasakama i vratima jer planiraju renovaciju.
Sanja se stisne uz daske, ali je zakači rukav, izvuče se konac iz vune na sako, neugodno visi.
Zgroženo uzdahne.
Ima koga? vikne. Trebaju mi ziherice!
Ništa. Zatim, zaskripi vrata.
Ovdje! Dođite, samo oprezno gdje ste?
Tu sam. Ne mogu, razvući ću kaput. Previše ste tu natrpali, kao bunker… odgovori Sanja.
Dobro, stanite tamo, sad ću ja…
Zalupa nešto u daljini, muški glas zagrmi, pa tiho prosti. Konačno se kraj hodnika pojavi čovjek u plavom radnom kutu. Hoda nekako nakrivo, lice okrenuto kao da ne želi da ga djevojka pogleda.
Sanja je bila radoznala. Mara ga je toliko dočarala da ga je morala sama vidjeti.
Muškarac korak po korak hodom niska, čvrsta tijela, i kao da mu se oko glave očituje aura; Sanji se učini da joj silazi neki anđeo, ali onaj pošteno izgreban.
I ona mršava, nakašlje se, malo se odmakne. Čovjek joj bočno pruži ruku s kutijom ziherica.
Evo. Za vaš odjel. Izvadi iz džepa dnevnik, otvori ga i prisloni uz zid. Potpišite.
Sanja zakrene očima.
Zbog ove razderane kutije koja će se rasuti? procijedi, ali se postidi jer zvuči kao Božena. Dajte, nemam olovku.
Pruži joj plavi olovku, i žena ugleda njegovu ruku onu bez prsta.
Vjerojatno je previše buljila, jer Josip naglo izdahne, sakrije ruku u džep, uzme bilježnicu, okrene se i nestane.
Oprostite, nisam htjela… promrmlja Sanja. Josip ne odgovara.
Kad se Sanja vratila i spustila kutiju na stol, odmah je okružiše pitanjima, ali nije ni stigla pričati žestoko su komentirale što je Božena ranije rekla.
Naravno da je strašan! Grozota! Sanjo, zašto si uopće išla tamo?! zborilo je sa svih strana.
Stvarno, užas… konačno slegne ramenima Sanja, sjedne na stolicu i primi šalicu hladnog čaja od Zorice. Nisam gledala lice, ali ruku jesam. Sva sam protrnula, srce lupa još uvijek! Bježala sam kao od samog vraga. Ko da će me zafitiljiti vatricama u leđa. Čuvajte se vi njega, bolje se držati podalje! Smrdi na znoj! Dlake na rukama, kao pračovjek, a nokti… i moj dida ih je bolje sređivao!
Sanja dodatno pojača strah, puhne i ušute svi, vrate se poslu, šuškaju bombonima, škripe ladice, zveknu vrata ormarića. Radni dan je na vrhuncu…
Odlaze kući po rasporedu, u šest. Božena nije došla, javila je da ide ravno doma, podsjetila na plakat.
Sanja ga sama vješa. Veliki karton stalno skače sa zida, ziherice ispadaju, žena dahće, skače i popravlja crtež, ali ide teško.
Iznenada ju netko gotovo zagrli s leđa, doda joj čelo na tjemenu pa istog trenutka stane ispred nje i raširi papir.
Držite tako, ja ću pričvrstiti! Ma koje ziherice, ovo treba zalijepiti! promrmlja Josip, njuškajući kao predator. Sad ću donijeti selotejp.
Ode, ostavi miris cigarete i jabuka. Sanja zamijeti griznutu zelenu jabuku u njegovom džepu. I ona voli tvrde, hrskave jabuke…
Eto, pričvrstite! Josip zagrize sljepljenu traku, pruži joj. Ona poslušno zalijepi.
Uskoro se plakat zablista na zidu, obasjan svjetlom izvana. Josip pogasi svjetla, zavrti ključevima.
Sanja već spremna, torba na ramenu.
Doviđenja, hvala na pomoći! čuje se za njegovim leđima, on se okrene. Na licu mu osmijeh…
Podrumskog Quasimoda prepričavali su, smišljali o njemu priče, ogovarali, kriomice gledali kao što se djeca u selu idu skrivati oko kovača što viče na njih kad provire preko ograde.
Ali Josipu je bilo svejedno. Prošao je po uredima, dobro povikao na sve koji nisu imali potrebnu opremu. Držao se po propisu, ali kad je izgrdio, žene bi sakrile bombone u ladicu, dožvakale sendviče i postalo bi im neugodno, a njegove prigovore smatrale su smiješnima i uvredljivima u isti mah.
…Što vas ima kod tog čajnika k’o miš u špajzi!? vikao bi, brinući i za sigurnost. Ova vam struja polumrtva, a vi kuhate! Niste na Dolcu, ni vi ste slika sa čajankom. Maknite čajnik!
Žene su šutjele, pogledavale se i šaptale da je Josip naučio galamiti u zatvorskim barakama, nema pojma s ljudima, ružan da strašnije biti ne može! Baš svi su ga se bojali! Tko zna što taj Vuković može izvesti! Muškarci nestali s ovog svijeta! Za koga se udati? Ostat će same dovijeka.
Pod vodstvom Božene često su tobože pikale skladištara, žalile se, kritizirale njegov rad. Tako zabavljale se. Ali onda bi svaka doma uzdisala uz kavu, prisjećajući se pogleda koje je skladištar baš njoj uputio, baš njoj, ne onoj drugoj. One su tetke, ogorčene i nepristojne, ali ona Mara, Kaja, Zorica to je nešto drugo…
Život je tekao dalje, sve dok Sanja nije odnekud iskamčila dvije karte za tjedan rehabilitacije u toplicama.
S kim ideš, Sanja? zapitkivala je Božena. Nikad nisi nešto prigovarala, sad evo tebe, u toplice!
Sanja slegne ramenima, uzdahne.
S rođakom. Njoj noge pate, liječnik preporučio, ja da joj pomažem, odgovori naposlijetku. Teta Ljuba skroz klonula, šteta… Bila si ti u Daruvarskim, Božena? Kakvi su?
Upraviteljica se razveseli. Bila je, liječila se, ništa posebno, ali šetnje će odgovarati. Sljedeći put neka ona preporuči.
Da, u tim ustanovama lako uloviš udvarača, Božena je jednom skoro pronašla svoga, ali bio je već oženjen…
Sve se smirilo, skladištar je postao dokazani kriminalac, sjedio u skladištu, ne pokazivao se po hodnicima, Zorica se prestala bojati, išla je u arhivu sama, Kaja opet počela kukičati, prije joj je Vuković tako stresao živce da nije ni mogla ručno raditi. Mara se navukla na neku seriju sa satelita pa je svaki dan prepričavala kolegicama. Sanja je počela otvoreno gunđati protiv Josipa, nešto su se posvađali.
Ništa čovjeka ne može popraviti, nikada… suosjećala je Božena.
Život je išao dalje, sve dok pred Božić nije izbio šok i tuga. Kaja Matulić, jedva dišući, dojavi: Josip Vuković je dao otkaz. Odjednom, i još se smiješi i sve gleda drsko, kako opisuje Božena, podsmjehuje i zavodi.
Sigurno pokrao i nestao, Zorica skoči brojeći kune u novčaniku.
VIdjela sam ga, nosio je fikus kroz portu! objavi uzbuđena Kaja, zategne dekolte. Zašto krasti cvijeće?! Sanja, znaš nešto?
Takav je, bolje da ide! uzrujano govori. Nek zaposle pravog gospodina, a ovaj Josip Viktorović… strašan tip. Zar ne?
Sve klimnu da, dobro bi bilo dobiti pristojnog i zgodnog…
… Krajem veljače i Sanja nakon dvije najavljene tjedna da otkaz.
Kuda to, Sanja? usko podiže usne Božena. Ako imaš problema, reci, ja bih pomogla! Zar si se odvojila od nas?
Osobni razlozi, niste vi ništa krive, nasmijana klima glavom Sanja…
Ubrzo su je kolegice zatekle ispred knjižare, kamo dolazi skupina s Boženom gledati izloge. Sanja ide pod ruku s muškarcem, smije se.
Gledajte, cura je uhvatila nekoga! zavikne Kaja, ostale skoro popadaše jedna preko druge. Pogledajte, s kim ona to? Kakav frajer! Niži, ali čvrst, vojnički, možda je tenkist! I kako mu se priljubila, bez srama! Bože, gdje je ženama nestao stid?!
Pa to je naš Quasimodo! Sanja! Što si to napravila? Bila si s nama, govorila si da je ružan, strašan…
Josip, počešljan, u kaputu i novoj košulji, svježe obrijan, stao je uz križaljke, prelistava knjižicu.
Dobar dan, dame, kimne. Drago mi je što vas vidim. Izgledate divno!
Zatvore se usne, okrenu.
Sanja, izduženog vrata, pogladi Josipa po ramenu pa priđe bivšim kolegicama.
Oprostite mi. Nisam bila za vas ni za njih, nego za svoje sreću. Koliko ću još birati? Iz svakog Quasimoda možeš napraviti čovjeka! Treba samo pažnje, nježnosti, ljubavi Josip Viktorović, znate, zlatne ruke, voli šalu, jednostavan u kući. Sjedne rješavati križaljke, a ja kraj njega ugodno je! Na gitari svira! Svi mu su na svadbi kod teta Ljube pljeskali, iako nema prsta. Najbolji je… Ja sam presretna… Nemojte se ljutiti! Sve ste lijepe i dobre, svakog princeza vam treba. Za mene je Josip najbolji. Oprostite, žurimo; na rođendan Josipovoj mami, kupujemo knjigu, voli pustolovine. Daleko je… Josip vozi, odličan je. Doviđenja!
Sanja ga uzme pod ruku, krenu zajedno niz ulicu, povremeno se pogledavajući i osmjehujući…
Kako, pitate? Tako: Sanja je već nakon tjedan dana primijetila Josipove spretne ruke, uvijek gladan pogled, nespretnu dobrotu, potrebu za toplinom… Mačak Marčelo bio je takav: nesretan, tučen, zgažen. Kad je mogla izliječiti mačka, što ne bi i čovjeka?! Naročito kad sat života već otkucava I Josip se pomirio s pripitomljavanjem; Sanja mu je bila mila. U tajnosti mu je donosila kolače, zatim se slučajno sreli kod autobusne stanice, išli pješke doma oboje vole rastopljeni sladoled i starinsku limunadu. Uslijedio je prvi poljubac, šaputanje, leptirići, fizioterapija nakon koje mu se ruka oporavila, odlazak u toplice, kod teta Ljube, i svadba. Sve kriomice, jer, bojala se netko bi mogao ukrasti Josipa, da i druge usamljene žene ne opaze pravi skriveni dragulj. Sada ga ipak čuva. Svoju prvu ljubav izgubila je zbog ljubomore, sad ne smije pogriješiti…
… Kakva podlost! Kakva strašna podlost! On, tako pošten čovjek, kao dar neba, a ona, Sanja, ni mali prst mu nije vrijedna! Uhvatila ga, začarala, oslijepio je! Sve kriomice… sune Zorica, modre usnice, hvata dah. Sreća voli tišinu Glupa izreka, pravdaju se samo… Nije mi dobro…
Drži se, Zorice! I nas će sunce ogrijati! Mjesto skladištara je slobodno. Neka barem jedna manje u borbi za sreću. Za nas još ima ženika! šapne Božena, primi kolegicu pod ruku. Božena još čeka generala, Josipa joj nije žao…
Žene klimnu i krenu ka policama s knjigama. Možda baš tamo naiđu na svoju sudbinu, na nekog zaljubljenika u enciklopedije, pa će i one, držati muža pod ruku, prošetati glavnom ulicom, dok im svi zavide… Tko zna, neka Bog da!
A Sanja sad ima dva muškarca Marčela i Josipa, oba izliječena, udomljena, nježno voljena. Dočekala je svoju sreću…
