Koračaj hrabro naprijed!
Pa znaš ti to dobro! glasno je povikao Viktor, koji je danas pozvao Veroniku u svoj ured. Nije je pozvao na kavu, niti zamolio da svrati, iako su se odavno poznavali i postali skoro suradnici, nego ju je jednostavno pozvao. Sve ti je jasno! Ako ja to ne napravim, Marijana će me pojesti živog, kao nekakva ženka crne udovice! Ni ruke mi neće ostaviti! Ispružio je prema njoj svoje njegovane ruke i zatresao njima, dok su mu slabi mišići lelujali ispod košulje. Veroniki je bilo neugodno, pa je pogledala u stranu. Stvaram svoju obitelj ovim rukama, Veronika! Ako Marijani nešto treba, onda treba!
A što je Viktor radio svojim rukama? Najviše novac brojao. A ostalo prepuštao drugima. Ostao bi i bez šake, samo da nije morao cijepati drva na svojoj vikendici. To nije posao za “gospodu”! U dogovoreno vrijeme dovezao bi se kamion, dva snažna muškarca istovarila bi mu uredno složena drva, Viktor bi ovlažio prst i predao im novac u kunama, naravno.
Ni loženje kamina s tim drvima nije znao to je uvijek radila njegova mama, Evdokija, prava domaćica, uvijek ugodne naravi. Veronika je voljela Evdokiju. Kod nje je uvijek bilo čisto, uredno, domaće, kao da je svakog trena spremna dočekati Veroniku na šalicu čaja.
Kavu sama Evdokija Gordana nije pila, ali je obožavala njen miris. Podsjećao ju je na davnu, kratku romansu možda s Francuzom, a možda Englezom. On baš i nije znao kuhati kavu, uvijek bi mu pobjegla, ali to nije bilo važno!
Miris vraća u vremena kad je bilo lijepo.
Gordana bi ipak skuhala u malenoj džezvi kavu, natočila gostu, pa ako iko poželi, i uživala kako miris plovi prostranom kuhinjom. Ako gostiju nije bilo, napravila bi sebi mali crni, a pila čaj i grickala sitne kolače spremljene u limenoj kutiji.
Što li sada radi Evdokija Gordana? Veronika joj se već dugo nije javila, posve zaboravila.
…Stavi se u moju kožu, Veronika! Zašto sliježeš ramenima? Viktor se zanosio. Uvijek bi govorio glasno, teatralno i emotivno kad je sam znao da priča gluposti.
Stanje? Kakvo ti je to stanje, Viktore? Opet neka gospođica što te odvukla pred matičara? U kojem ste se to vjenčali, ne bi znao podsjetiti? nasmiješila se Veronika.
Bilo je to vani, tako je Marijana htjela, znaš ti to! Zašto postavljaš blesava pitanja? Viktor Ivanović potpuno je izgubio strpljenje. Dobro, ovako. Marijana dolazi sutra kod vas, primi je, uvedi ju u posao. Za tjedan, dva kad pohvata sve konce, predat ćeš joj dužnosti. Dobra otpremnina te čeka, obećajem. To je sve, Veronika, sad idi.
Govorio je s dozom prezira, jer je on gazda, a ona mu proturječi. I što sad ako vodi dom kulture? Neka je i direktorica nije stvarala svoj poslovni centar sama, samo je postavljena lutka!
Naša razina edukacije je visoka, tvoja Marijana tu baš i ne briljira, namrštila se Veronika, pa se natjerala izravnati čelo. Nije joj trebala još jedna bora.
Znam. Što mi tumačiš? Na ti nismo, nisi htjela kada sam te pitao… Da jesi, ovog razgovora ne bi bilo. Moja supruga ima neku diplomu, prošla je tečajeve, sve je po zakonu. Treba joj, kako ono kod vas kažete? Aha, samorealizacija. Kćer nam je već odrasla. Sad Marijana želi raditi, pravu poziciju.
Jasno! Veronika se pravila zabavljenom i vedrom, ali šaka u džepu stiskala je mali kamenčić, prelazila prstima po njegovoj hrapavoj površini sve brže, što je unutra bila bolnija.
Viktor, zašto onda nije išla ravno u ozbiljnije institucije? Nije li Dom kulture premala stepenica za samorealizaciju? Hajde, zovi umjetničke škole, Akademiju što god želi. A možda bi mogla i HNK preuzeti! Samo, sumnjam da tečajevi tamo prolaze… Eh.
Dosta! Veronika Andrić, slobodni ste. Sve sam rekao. Sutra Marijana Ivanović dolazi oko jedanaest. Pripremite dokumente i planove za primopredaju.
Brzo se okrenuo prozoru. Vanjsku tamu presijecali su samo gradski svjetlaci. Visoko na nebu proletio je avion, crvena lampica treperila je, potom nestao u oblaku. Viktor ga je pratio pogledom, čekao da izroni, nije dočekao.
U odrazu se jasno vidjelo kako se Veronika okreće i izlazi. Eto, dobro je. Mogla je vrištati, sve žene kad plane histeriziraju i plaču. Viktor to nije mogao podnijeti. Ženski jauk tjerao bi ga na ježenje, niz leđa bi mu curila gadna kap znoja. Viktor se bojao ženskih suza.
Ne, Veronika nije plakala. Davnih se dana odvikla. Suze su završile još kad je s 17 pokopala majku, nedugo zatim i oca, kad je prvu plaću planirala potrošiti na čizme, a onda ju je netko oborio s leđa. Opljačkali su je, pobjegli, a Veronika je ostala ležati na hladnoj zemlji, među prvim pahuljama. Bole ruka, tresla se od hladnoće i samo je željela povući suknju niz koljena i ustati. Nije išlo, pa je škripala zubima i puzala do klupe.
Prolaznici su samo odmahivali glavom.
Koliko samo alkoholičarki ovdje! gunđala je neka žena. Idi doma! Sramota!
Veronika nije plakala. Samo je sjedila, sumorno gledala u zemlju i zdrava ruka stiskala je kamenčić. Držala se. Kad prođe, ustala bi i otišla.
Pokupila ju je tada cimerica, Maja. Vraćala se iz kazališta, prepoznala Veronikinu jaknu, povikala.
Veronika, jesi li dobro? Ajmo, ustani! Brzo doma!
Nekako su stigle doma. Srećom, ruka nije bila slomljena.
Čizme je Veronika kupila puno kasnije, kad se zaposlila kao tajnica u domu kulture. Maja je preporučila prijateljicu i tako je Veronika primljena.
Tipkate li na pisaćoj mašini? pušeći dugi filter, pitala je tadašnja ravnateljica, Oksana Radić. Imala je prstenje na svim prstima i bisernu ogrlicu oko vrata, možda malo pretijesnu, ali novu nije kupila nije doživjela svoj 70. rođendan. A Veronika joj je baš tada našla prekrasnu ogrlicu… Dakle, znate s papirologijom?
Veronika je kimnula.
Razumijete li se u papire? Oksana Radić i Veronika gledale su spiralice dima kako nestaju pod niskim stropom.
Zgrada doma kulture bila je dvokatnica s uskim stubama i dugim hodnicima. Male prostorije, ofucane tapete, a portreti po zidovima, stolovi zbijeni, a dvorane gotovo patuljaste, kao da su građene za mnogo manje ljude.
Čak su i starijoj djeci bile niske stolice i uza zidove ali uvijek zanimljivo.
Nakon dvije godine, koliko je Veronika bila tamo, zahvaljujući njoj broj radionica se neizmjerno povećao. Pedagoška škola i tečajevi tajnice dobro su došli, ali malo je značilo i poznanstvo. Dovela je sve svoje prijatelje ravnateljici, a mnogi su dolazili s novim vještinama od slikanja do heklanja. Jedna pianistica, dvojica harmonikaša… To je već Oksana dogovorila.
Klavir su jedva ugurali u prostor do glavnog ureda, pa su ubrzo tu dolazile male školarice s mašnama, s mamama i bakom, poneki djed. Bilo je bučno, ali veselo.
Što možemo? slijezala bi ramenima Veronika. Djeca makar imaju aktivnosti. Vremena su teška, bolje ovdje nego po ulici.
Oksana je klimala…
Mnogo se toga promijenilo otad. Oksanu su pokopali u ogrlici, a njezin portret još uvijek visi na prvom katu, svaki tjedan Veronika nabavi nove cvjetove.
Pokraj male stare zgrade doma kulture, uz Viktora Ivanovića, domaćeg tajkuna s posebnim smislom za dobročinstvo, narasla je moderna, staklena zgrada s muralima, širokim učionicama i čak dvije plesne dvorane. Računala, matematika, informatika popis radionica postao je ogroman.
Veronika je Viktora upoznala na jednom sastanku dijeleći proračun.
Kamo žuriš? upitao ju je Viktor promatrajući kako graciozno hoda na potpeticama, vitka, skladna figura joj je kao lađa. I bokovi! Bože, kakvi bokovi!
Jedva da je mogao odmaknuti pogled.
Zar vam nije važno koliko dobijete? upitala je Veronika. Meni jest, želim da…
Viktor je dom kulture nazivao sirotištem, podsmjehivao se, tvrdio da od te djece ništa neće biti. Ali novac je dao upravo Veroniki.
Zašto? upitala ga je kad su bili na njegovoj vikendici usred zime. Ne bi išla, ali on je inzistirao, tamo mu je lakše raditi, trebat će pregledati proračun, a direktorici taman odmor.
Zašto što? pravio se Viktor nevješt. Glupa žena ga nervira.
Zašto ste baš nas izabrali, kad mislite da vrijedimo tako malo?
Ne shvaćaš? mrzovoljno je odgovorio. Nije vjerovao da je Veronika toliko tupava. Zbog tebe, bleso! napokon je otvorio vrata i sjeo u auto. Makni se, smetaš!
Tamo ih je na pragu dočekala Evdokija Gordana, u debelom vunenom šalu, podstavljenoj suknji i čizmama.
Napokon, Viki! Zašto tako kasniš? Mogao si bar javiti! prigovorila je majka. Evo, došla ti je gošća, Veronika Andrić, direktorica doma, u koji si utukao hrpu kuna.
Veronika je smeteno klimnula.
Viki, nisi valjda sve te kune utukao u ovu divnu djevojku? Veronika, ulazite! Moj sin je grub, neotesan; nisam ga dovoljno učila manirima, radila sam i trudila se da sve ima, a evo što ispade… Sve ima, a muškarca od njega nikada. To vam je kad imaš samo žensku ruku u kući rekla je Gordana, a zatim toplo povela Veroniku unutra. Hladno je, ali grijala sam peć cijelo jutro. Ako ćete u saunu, to Viktor mora, ja ne znam.
Ona ju je pogledala u oči i sve shvatila. Nije ljubavnica, nije neka nova. Tko je, onda?
Ne treba sauna! prebrzo je izletjelo Veroniki. Stvarno ne treba! Samo trebam završiti papirologiju Viktor je rekao da je ovdje lakše
Gordana je klicnula: Razumijem… Danasnja mladost
Ušli su u kuću izvana starinska slavonska, debeli brvnari, detalji kao čašice na verandi, moderna iznutra: bez oramara s klapavicama, bez tamnih tepiha i cvjetnih deka moderna, uređena do detalja.
Evo, snađite se, ja idem raditi! dobacio je Viktor i nestao gore.
Evdokija je stisnula obrve sin nikad nije bio grub prema ženi. Možda je zaljubljen?
Hoćete kavu? Znam, ne pijem je, ali mogu za vas. Ove rublje moram objesiti, Viki voli da miriši na svježe… brbljala je Gordana, uzimala džezvu i mljevenu kavu.
Ne treba kava. Dajte meni rublje. I moja je mama ovako na štrik stavljala rublje… Veronika je zašutjela, prstima u džepu stiskala kamenčić koji joj je jednom otac darovao pri šetnji Dravom. Nazvali su ga kamen snage. Kad ti je teško, stisni ga proći će.
I ona ga je sačuvala.
Nikako lice na vama! Nije vam dobro? Možda vas je Viktorova vožnja uzdrmala? zabrinuto je Gordana natočila kavu. Viki grozno vozi! Ja s njim nigdje! Možda da prilegnete? pomislila je da je možda Veronika trudna, i preplašila se. Ako je njen Viktor otac…
Dobro je. Samo umorna. Sjedit ćemo, popiti kavu i čaj, pa objesiti rublje! razvukla je lažni osmijeh Veronika.
To je Viki čaša. Moja s kamilicama je tvoja, ispravila ju je Gordana.
Nije trudna. Samo dobra duša pomislila je Gordana s olakšanjem. Viktor ipak težak čovjek.
Nakon kave i čaja dugo su pile, pa opet čaj sa suhim kolačićima.
Moja baka navikla me da se čaj uvijek jede s nečim. Neće voda sama kotrljati! S makom su ti, voliš? mahnu vlasnica.
Veronika kimnu.
Znate, draga Veronika, živjela sam s bakom do desete, roditelji su me poslali da ojačam. Tu smo kuću srušili, ovu novu podigli… Ali tada smo svi navečer legli na peć, a baka Pava pripovijedala bajke dok smo na toploj klupi zadrijemali… Viktor ju nije ni upoznao…
Veronika promatra Gordaninu gostoljubivost, taj mir kao da je vrijeme stalo. Imati takvu domaćicu je blagoslov: domaći sir, sušene trave, zalihe od špeka do slatkiša. Nikud se ne žuri
Jednom je u gradu vidjela Gordanu na prijemu. Viktor ih je upoznao i ostavio, prisilio da se druže. I tada, usred hotelske dvorane, Gordana je bila ponosna, elegantna: haljina, štikle, uredna frizura prava dama, a nekad je ležala na peći, slušala bajke…
…Sjetile su se sata kad su proširivale rublje, dok je vani smrkavalo i snijeg nosio. Viktor nije silazio. Nije došao ni na večeru. Na sva dozivanja, samo je galamio: Zauzet sam! Večerajte bez mene, važan mi je poziv!
Tako je Veronika morala ostati spavati. Nije bilo prijevoza, Viktor odbio voziti u grad, a ni taksi nije mogao doći. Gordana ju je smjestila na katu, u malenu sobicu s prozorom na snježnu ravnicu.
Bit će ti toplo, a pokrivač u škrinji, dobrodušno je rekla, poželjela laku noć i otišla.
Nije prošlo dugo, Viktor je pokušao ući, šaputao.
Veronika je pomislila da je s Gordanom nešto bilo, skočila i otvorila no Viktor ju je želio poljubiti, bio je napadan i grub.
Veronika ga je udarila pesnicom nasumično, Viktor je zaskvičao, odmaknuo se, sjeo.
Što ti je? zaplakao je kao dijete.
Što je tebi? Napolje! zamotavala se u deku, a bilo joj je i smiješno vidjeti kako odrasli muškarac puzi do vrata.
Sjetila se tada da vjerojatno više neće dobit sredstva za dom kulture. I bila tužna, dugo gledala mjesečinom zasjajan snijeg pa zaspala.
Ujutro je Viktor bacio pred nju potpisane papire, promrmljao kako “nek ide sve k vragu”, platit će sve troškove, neće ništa provjeravati.
Pa zar se tako ponašaš, Viktore? iznenadila se Gordana. No nije htio objasniti, već je izjurio van.
Tad je i “kupio” Veroniku. Cijelu njezin dom kulture, njezino djelo, ono što je s ljubavlju stvarala, postalo je njegovo. Ona samo imenom, a zapravo je odbila biti njegova imovina.
Mislila je da je direktorica, ali Viktoru je bilo važno samo da ga je odbila. Čak i kad se oženio Marijanom, ženom koja ga je osvojila tijelom, i ničim više. Gordana, kad je Viktor doveo Marijanu, bila je zbunjena. Marijana je pila kavu samo s rumom, bila je ravnodušna prema kućanstvu, planirala što će promijeniti kad Gordane ne bude
Viktor, razmisli što radiš! šaptala je majka prije vjenčanja. Nije to žena za dom!
Pusti, mama! Znam što radim. Idi u auto, ja ću kasnije.
Viktor je zalupio vrata, nazvao Veroniku.
Oprostite, sad ne mogu razgovarati. S mužem sam na aerodromu, moram ga ispratiti, vikala je u telefon Veronika.
Prekinuo je. Muž joj, je li… I to na aerodromu!
Marijana se smjestila u Viktorov stan u Zagrebu, brzo rodila kćer, vodila je na masaže, bazene, gimnastiku, potom na aktivnosti. Prava slika majke.
I Veronika je rodila. Sina.
Viktor je nekad uspoređivao te dvije žene, sanjao da je Veronika njegova supruga, a Marijana žena prijatelja. Nije se ostvarilo. Veronika je uporno širila djelatnosti doma kulture, ponosila se sinom, mužem Aleksandrom, nije ga ni pitala za osjećaje.
Ponekad bi svratila do Gordane na čaj, pričale bi sitnice i smijale se. A kad bi odlazila, Gordana bi gledala za njom i zamišljala kako je Veronika njezina snaha
… Marijana je stvarno stigla oko jedanaest, iz auta u krznenom kaputu, bezbrižno ušla.
Veronika je promatrala kako čeka da je netko pusti, pa otvara sama.
Marijana je ušla, pogledala uredno složene papire.
Bok! klimnula je Veroniki, zadovoljno primijetivši joj natečeno lice; sigurno je plakala.
Dobar dan, gospođo Marijana. Sve sam pripremila, Veronika je pokazala dokumente.
Ma daj, zar ću ja to sve čitati? Reci samo koliko imamo plaćeničkih članova, a koliko još misli da moj muž radi za dobrotvorstvo, tražila je Marijana i natočila sebi mineralnu.
Zar ne radi? zbunjeno je pitala Veronika.
Ma ne baš! nasmijala se ova. Tvoj sin, jasno, škola pa tečajevi i zdravo, domaća tvornico. Kod mene je kćer. Da, Viktor je želio curicu. I rodila sam mu! s ponosom je istaknula. Naša Nataša je velika, treba razmišljati o školovanju. A i ja moram za starost štedjeti.
Ali s učenicima imamo ugovor. Ne možete ih samo prebaciti na plaćanje! uzvratila je Veronika.
Ja? Ja mogu sve. Daj, pusti to. Otpustio te moj muž; idi, neka ti Sandi nešto sredi. Ovdje ti više nema mjesta. A onaj kat gore biti će fitness sala kartice, programi, super!
Marijana se zavalila, popila gutljaj i dodala:
Ostala bih tebi možda posao, samo što Viktor noću previše sanja o tebi. Dosta mi je. Bok, Veronika! Znaš, smatraj da ti je Viktor već potpisao otkaz!
Veronika, grizući usnu, koračala je staklenim hodnikom prema starom dijelu zgrade, gdje ju je nekad primala Oksana Radić. Ovdje još lebdi miris njezinih cigareta.
Trebat će kupiti cvijeće. Bar zadnji put… Što će biti s koncertom u petak? Bez Veronike
Ne, nije plakala. Uvijek je nosila očev kamen. I sada ga je stisnula.
Najgore je izgubiti ono u što si uložio ljubav, trud, što si gradio svojim rukama.
Zaustavila se pred portretom Oksane Radić. Ona je najprije gledala negdje kroz Veroniku, zatim je pogled omekšao, ili se to njoj učinilo.
Nema brige, Veronika. Nakon svakog kraja dolazi novi početak. Nemaš početka samo ako te više nema. Ako si živa, koračaj hrabro naprijed. Visoko nosi glavu, djevojko! Znaš, ona ogrlica svima je ovdje bila draga! Zaista! kao da je Oksana odškrinula osmijeh.
Odjednom se Veronika našla suprugu u autu, priča mu što se dogodilo, a Sandi joj briše suze. Suze! I bilo je lijepo kad te netko zagrli i pobriše ti suze.
Neka. Sve ispočetka, frknula je Veronika. Mnogi su me zvali, zar ne, Sandi?
Jesi.
Još ću dokazati toj Marijani koliko vrijedim, zar ne?
Naravno.
I bit će nam dobro!
Bit će!
I ti me uopće ne voliš.
Naravno. Odnosno, ma Veronika, što ti to…? Hajmo doma. Ne, hajmo u restoran! veselo je predložio Aleksandar.
Zašto?
Tvoj klinac, taj tvoj ljenčuga, položio je ispite. Poslao mi je poruku. Tebi nije uspio dobiti vezu. Sandi joj pruži mobitel, ogroman kao stari ceger.
On je uvijek volio sve veliko. Njegov džip jedva stane u dvorište, njegovo tijelo zauzme pola kreveta, ali srce mu je toliko veliko, da može primiti svu ljubav svijeta.
Do restorana su šutjeli; susreli su se s Kirilom. U širokim hlačama, tenisicama, crvenoj jakni prima čestitke. Položio iz prve, napokon!
Bravo, sine! poljubila ga Veronika u obraz, ponosna na njega.
Mama, što ti je? pitao ju je, ali je ona klimnula i čvrsto ga zagrlila.
Kad sve propada i kada ti netko ruši svijet, ostaje ti čekati novo sunce…
… Idemo! Sandi je bio uzbuđen i crven.
Kamo? Veronika je skinula deku s ramena, uzdahnula. Ne idem nikamo. Dosta mi je svega! Nisam više šefica tamo!
Idemo, kažem ti. Svi nas čekaju. Vidiš ti?
Ona je uplašeno ustala.
Nije li nešto s Kirilom?
Ne. Čekaju te. Nešto važno.
Doveo ju je pred veliku, nježnoružičastu zgradu. Nekada škola, sad iznova obnovljena. Kod vrata stupovi i biste književnika, prozori čisti, na travnjaku violice, njezin omiljeni cvijet.
Iz velikih vrata izišla je Gordana.
Što je ovo? šaptom je pitala Veronika.
Poklon. Skoro ti je rođendan, tu pokreći rad. Već se skupio kolektiv, sponzor moj prijatelj. Neće te iznevjeriti. Naprijed, Veronika, hrabro!
Nije bilo crvene vrpce ni govora, samo ulazak, ljudi oko nje s pitanjima. Svi iz prošlosti, svi vjerni, nitko nije izdao…
Prešli smo k vama, Veronika Andrić! šaptala je pijanistica, Nadica. Marijana nas sve rastjerala, prvi kat je dala kozmetičkim salonima. Nova metla…
Veronika je pogledala muža.
Znao si? pročitala je usnama.
On je samo slegnuo ramenima. Sandi nikad ne zna lagati, veliki i topli Sandi…
S Viktorom su se sreli za dvije godine u gradskoj upravi, Veroniku su pozvali na dodjelu priznanja.
Viktor je imao svoje poslove. Gunđao je na ‘zip’ torbe, borio se s patentom.
Veronika? Ti? prepoznao je. Kažu, opet si na konju? Mogla si ostati tamo da si bila popustljivija. Što ti je falilo? Makni se, ne smetaj. Marijana, ne mogu sad! Kakvi utezi? Brini se sama! vikao je u mobitel.
Još je nešto rogoborio, ali Veronika nije slušala. Njezin konj ide dalje, nema vremena za stajanja. Kamenčić joj je još u torbi, ali kao da više ne treba. Nije sama, oko nje su ljudi koje voli, njihova toplina je bez cijene. Čini se kao da i Oksana Radić sada pripada ovom novom mjestu…
Tada je do kraja shvatila nakon svakog kraja, uvijek dolazi novi početak. I dok imaš snage, prijatelje i ljubav, ni jedan pad nije kraj, nego samo još jedan korak prema svjetlu.
