Jelena, staviš li vodu za čaj?
Jelena je stajala kraj prozora i gledala kako vrabac skakuće po prozorskoj dasci. Mali, siv, s crnom točkom na grlu. Pikao je nešto, pa se smirio i opet nastavio. Jelena ga je gledala već tri minute, nije uspijevala odmaknuti pogled.
Jelena!
Odmah, rekla je tiho, u zrak.
Vrabac je odletio.
Otišla je u kuhinju, upalila kuhalo za vodu, izvadila šalicu. Njegovu šalicu, veliku, s natpisom ŠEF koju im je kći donijela s izleta iz Zagreba iz zezancije. Već odavno nitko nije mislio da je to smiješno, ali šalica je ostala.
Dugo ćeš? ušao je Marko u kuhinju, u iznošenim trenirkama, natikačama, s novinama pod miškom. Tražim čaj, a tebe nigdje.
Stajala sam kod prozora.
Kod prozora, pogledao ju je kao da priča kineski. Zašto?
Došao je vrabac.
Marko je spustio novine.
Je l’ ti dobro?
Super sam, rekla je, ulila kipuću vodu u njegovu šalicu.
Otišao je s čajem u dnevni boravak, razvio novine i sjeo. Jelena je još malo stajala kraj kuhala. I ona je htjela čaj. Ipak, nije si ulila. Stojeći i gledajući kuhalo.
Oboje su imali pedeset i osam godina. Upoznali su se na plesnjaku tvornice kada im je bilo dvadeset i tri, vjenčali s dvadeset i pet, pa tako trideset tri godine Jelena kuha čaj čim Marko zatraži.
Nije zapravo znala kada je točno sve počelo; kao da nikada i nije počelo, nego je oduvijek bilo.
Prije tri godine, kod prijateljice Đurđice, Jelena je uz čašu vina u plastičnoj čaši (jer su čaše nestale prilikom selidbe), čula ono što joj se urezalo.
Jelena, jesi li čula samu sebe? Govoriš “on hoće”, “on voli”, “njemu paše”. A ti? Što ti želiš?
Želim da nam bude lijepo.
To nije želja, to je funkcija.
Uvredila se tad Jelena, rekla Đurđici da je usamljena i da joj zavidi. Đurđica se nije uvrijedila, samo je natočila još vina.
Sada, stojeći kraj kuhala za vodu, Jelena se sjetila riječi. Funkcija. Kao u matematici. X ovisi o Y-u. Jelena ovisi o Marku.
Sipala si je čaj u vlastitu šalicu. Sjela za stol. Uzela mobitel i otvorila poruke od Đurđice. Posljednja poruka od prije tri tjedna: Jelena, jesi li živa? Jelena je tada samo poslala smajlić. Đurđica joj uzvratila onim s podignutom obrvom.
Jelena brzo upisala: Živa. Dugo se nismo vidjele.
Đurđica odgovori istog trena, kao da je čekala. Dođi u subotu. Ispeći ću pitu.
Subotom Marko obično želi goveđu juhu.
Jelena napiše: Dolazim.
Ugasila mobitel, popila čaj. Otišla izvaditi piletinu iz zamrzivača da je otopi za juhu.
Đurđica je živjela deset minuta hoda dalje, u staroj zgradi s drvenim ogradama na stubištu. Jelena poznaje tu ogradu od dvadeset pete, svaku krhu. Pozvoni kod Đurđice u pola tri, nosi staklenku džema od ogrozda.
E, otvori joj Đurđica Ošišala si se?
Prije tri mjeseca.
Pristaje ti.
Odu u kuhinju. Jabučna pita hladi se na rešetki. Mirisi cimeta, nešto još, neka ugoda kakva kod Đurđice nikada ne nedostaje, bez obzira na selidbe, rastave, smrt roditelja s malim razmakom. U njezinoj kući uvijek miriše po nečemu toplome.
Pričaj, kaže Đurđica, siječe pitu.
Što da pričam.
Sve.
Jelena otkine komad, još topao, jabuke se tope. Prvi zalogaj, a već joj je grlo stegnuto ne od okusa, već od nečega drugog.
Jučer me pitao gdje je daljinski. Daljinski bio na naslonu njegovog fotelja. Otišla, uzela i dala mu ga.
I?
Ništa. Uzme daljinski, prebaci program, a ja odem glačati.
Đurđica ju gleda.
Jelena.
Znam što ćeš reći.
Ne znaš. Pitam te: kako si ti tada bila? U sebi, u tom trenutku?
Jelena zastane. Nikad nije o tome razmišljala. Samo je otišla. Ustala. Uzela. Dodala. Vratila se.
Nikako, odjednom kaže. Nisam ništa osjetila. Ni mislila. Samo napravila.
To je problem, tiho reče Đurđica. Nije problem što si mu dala daljinski. Problem je što ti nisi ništa osjetila.
Šutjele su. Ispred Đurđičinog prozora rasla kruška; na subotnjem suncu na grani se klatila sjenica.
Imaš sjenicu, izusti Jelena.
Dolazi svake subote, klimne Đurđica. Zovem je Maša.
Daješ imena pticama?
Svemu što mi je važno dajem ime.
Jelena pogleda sjenicu. Onda Đurđicu. Pa opet pticu.
Pedeset i osam mi je godina, Đurđice.
Znam. I meni je.
Nije to baš doba za mijenjanje.
Đurđica natoči čaj. Gurne Jeleni šalicu. Dobru, s plavim uzorkom. Jelena je zagrli dlanovima.
Znaš što ja mislim? kaže Đurđica. Baš sad je pravo doba. Do sad si mislila da imaš vremena za sve. Sad znaš da nemaš.
Jelena se kući vraća polako. Listopad u njihovom gradu je mekan, lišće leži debelom slojem, pod nogama kao tepih. Hoda i razmišlja kad je zadnji put sjedila sama tako, bez vrećice iz dućana, bez misli što mora na brzinu skuhati prije nego on dođe kući.
Marko radi u servisu automobila, sad na šalteru već dugo ne popravlja, samo administrira. Dolazi kući oko pola sedam, sjedne u fotelju, upali televizor, čeka večeru. Nije to zahtjev, više ustaljen tok.
Kad je ušla, Marko digne pogled s televizora.
Gdje si bila?
Kod Đurđice.
A juha?
Jelena stane u hodniku.
Nije skuhana. Bila sam kod prijateljice.
Pa šta ću jesti?
Gleda ga. Lice koje poznaje trideset tri godine. Bore oko očiju pojavile su mu se s četrdeset, sada su duboke poput tokova. Ruke mu na naslonima fotelje, kao kod šefa u uredu.
U frižideru ima jučerašnjih polpeta i kruha.
Skine cipele, ode do sobe, uzme knjigu s noćnog ormarića, legne i počne čitati.
Marko dođe deset minuta kasnije s tanjurom polpeta.
Hladne, gunđa.
Podgrij ih u mikrovalnoj.
Dugo je gleda. Ne diže ona pogled s knjige.
Ode. Čuje zvuk mikrovalne, pa tišinu.
Čita. Roman o ženi koja u pedesetoj otvori lončarsku radionicu. Kupila ga pola godine ranije, ali nije stigla početi, nikad vremena.
Dok sada čita, pita se kako je ta žena u knjizi znala što želi. Tako jednostavno: htjela je mijesiti glinu. Jelena ne zna što želi. Nije sigurna ima li išta što želi, osim da sve bude normalno.
Zvala se Jelena Horvat, djevojački Kraljević. Odrasla u malom mjestu kod Križevaca, došla u Zagreb studirati računovodstvo, ostala ovdje zbog udaje. Radila dvadeset godina u firmi za građevinu, pa su firmu zatvorili, radila onda u školi, vodila radionicu ručnih radova. Onda je Marko rekao da nema smisla putovati zbog sitnice i prešla je na pola radnog vremena u mali ured blizu stana. Sad više ne radi. Prije godinu dana otišla je u mirovinu.
Mislila je da će joj biti lakše. Više će brinuti o sebi.
Ali pokazalo se mirovina je samo više istog: kuhanje, čišćenje, dućan, glačanje, voda za čaj.
U nedjelju se probudila u šest. Marko spava. Leži i gleda u strop. Strop isti kao trideset godina prije, kad su radili posljednji put krečenje. Pukotina iznad prozora sad je duža. To su sve promjene.
Ustaje, oblači se, uzima kaput i izlazi.
Grad u šest ujutro, nedjeljom, pust. Metla čistača zgrada šušti u dvorištu, mačak gospodski sikće prema zidu. Jelena ide prema parku, navikom.
Park je pust, klupe blistaju od noćne kiše. Sjeda na jednu, obriše rukom naslon, pa sjedi. Razmišlja o Đurđici. Ona je rekla da daje ime onome što joj je važno. Jelena nije davala ime ničemu. Kao da nije imala ništa što bi bilo samo njezino.
Stan nije njen. Njihov je. Servis koji je htjela kupiti prije tri godine nije, šta će nam nov, stari je dobar. Prijateljica je, na dan rođendana, poklonila karticu za bazen otišla tri puta, pa prestala jer joj je bilo neugodno ostaviti Marka kući dok je on slobodan.
Sjedila je u parku i osjećala se kao da nestaje. Nije nestala odjednom, već komad po komad. Prvi ostavila za juhu, drugi za glačanje, treći za gdje si bila, četvrti za što ću sada jesti.
Kraj nje stane žena sa psom, malim smeđim jazavčarom. Pas gleda Jelenu radoznalo.
Nije opasan? pita Jelena.
Ne, svi mu pašu, nasmije se žena. Šetate?
Izašla sam malo.
Dobro je to, kaže žena. Ja svako jutro. Prije sam s Ivanom hodala, sad kad sam nabavila psa, idem sama. Ivan umro ima već.
Izgovori to mirno, bez velike tuge. Jelena ju gleda.
Nedostaje li vam?
Ivan? zamisli se žena. Nedostaje. Ali i sama sebi sam nedostajala. Zadnje tri godine, brinući o njemu, skroz sam se izgubila. Poslije njegove smrti sjedila sam i pitala se: tko sam ja? Jela bilo što, lutala. Onda sam nabavila Fidu pogleda na psa i počela učiti živjeti ispočetka.
Pas ponjuši Jelenine cipele pa ode dalje.
Koliko vam je godina? pita Jelena.
Šezdeset i tri. Zašto?
Onako, pitam.
Žena se nasmiješi i ode za Fidom. Jelena ju gleda kako odlazi.
Vrateći se kući, nađe Marka već budnog, mrzovoljnog za stolom.
Gdje si bila?
U parku.
Park u osam ujutro… I šta se tamo ima radit?
Sjedila, razmišljala.
On pogleda prema stolu. Čeka doručak.
Jelena upali kuhalo za vodu. Izvadi jaja. Ispeče kajganu. Nareže kruh. Stavi ispred njega.
On jede bez riječi. Ona sjedi, pije čaj, gleda ga.
Marko, kaže.
Mmm?
Sjećaš li se zašto smo se vjenčali?
On digne pogled. Iznenađen.
Kakvo je to pitanje?
Samo pitam. Zašto smo se vjenčali?
Pa… voljeli smo se.
Voljeli, ponovi ona. Sad?
Odloži on vilicu.
Jelena, što ti je?
Samo pitam.
Sad… živimo. Obitelj smo.
Obitelj, kaže ona, i šuti.
On pojede kajganu, stavi tanjur u sudoper i nestane u sobi. Ona gleda koru kruha što je ostavio.
U ponedjeljak nazove bazen i obnovi članarinu. Odluči ići srijedom i petkom.
Srijedom spakira torbu i kaže Marku, kad već izlazi:
Idem u bazen. Večera ti je u frižideru, podgrij.
Marko je gleda preko naočala.
Koji bazen?
Delfin.
Daleko je.
Dvadeset minuta tramvajem.
Zašto baš ti?
Odjene ona kaput.
Želim plivati.
On šuti. Izađe na ulicu.
U tramvaju malo ljudi: stariji par, naprijed žena s djetetom. Jelena sjedi i gleda kroz prozor zagrebačke jeseni: žute platane, kafiće, natpise, ljude koji idu svatko svojim putem.
Sviđa joj se voziti u tramvaju.
Bazen se zove Delfin, a delfina nema, samo plavi pruge i miris klora. Presvlači se, ulazi u vodu, pliva polako, prsno, onako kako zna. Voda hladna i gusta. Jelena pliva i ne misli o ničemu određenom. Samo pliva.
Kad izađe iz vode, osjeti nešto čudno. Umor. Onaj pravi umor od nečega vrijednog, ne od tuđih stvari.
Na povratku stane na kavu sama, za stolom kraj prozora, promatrajući ulicu. Konobarica donese kavu i malo keksa. Jelena pojede i pomisli: možda je to život. Ova kava. Ovo malo keksa. Prozor.
Kući, Marko u fotelji gleda televiziju. Na stoliću prazna tanjur.
Jesi podgrijao?
Jesam. Presoljeno.
Jelena šuti. Ode se presvući i legne čitati.
Opet ode kod Đurđice. Ispriča joj o parku, bazenu, kavi.
Dobro, kaže Đurđica. Još nešto.
Što još?
Jelena razmišlja.
Htjela bih nešto naučiti. Ne znam što možda crtanje. Kao mala sam crtala.
Onda idi.
Gdje?
Ljudi idu na tečajeve. Ima ih. Pogledaj na internetu.
U mojim godinama…
Stani. Samo nemoj reći u mojim godinama. Idi.
Jelena zašuti.
Okej, kimne.
Nađe studio slučajno. Prolazila, pročitala Akvarel za odrasle, ušla, pitala. Nastava utorkom i četvrtkom, grupa mala, publika raznolika. Voditeljica Anica, šezdesetak godina, kratka kosa, srebrne naušnice.
Iskustvo?
Kao dijete, prije četrdeset godina.
Divno. Onda nemate loših navika. Vidimo se u utorak.
U grupi sedmero ljudi: četiri žene njenih godina, jedna mlađa, jedan muškarac oko pedeset, mlada studentica.
Anica im stavi pred njih jabuku.
Gledajte.
Gledaju pet minuta jabuku, napeto. Pa crtaju. Jelena nacrta nešto nalik krumpiru, no ne smeta joj. Dobro joj je.
Dobro osjećate volumen, pohvali Anica.
Jelena se kući vozi tramvajem, drži papir s jabukom-krumpirom.
Marko gleda vijesti.
Gdje si bila? pita.
Crtala sam.
On se okrene.
Što?
Akvarelom. Jabuku.
Gleda ju. Onda u papir.
To je jabuka?
Početak jabuke!
Ide ona kuhati vodu.
Navečer zove kćer, Luciju, koja živi u Zagrebu, radi u farmaceutskoj firmi, udana, dvoje djece. Zove jednom tjedno, nedjeljom.
Mama, kaže Lucija, di si u srijedu?
Ništa bitno. Htjela sam reći, upisala sam se na tečaj crtanja.
Pauza.
Crtaš?
Akvarelom. Idem dvaput tjedno.
Super, kaže Lucija, i u glasu joj nešto novo. Nije baš iznenađenje, više malo zbunjenosti. A tata zna?
Zna.
Što kaže?
Pitao je je li to jabuka na crtežu.
Lucija se nasmije.
Zna tata. Mama, kako si?
Bolje nego prije, kaže Jelena.
Dobro, mama, djeca viču, vidimo se u nedjelju?
Vidimo se.
Ona makne mobitel, sjedne. Povijesi crtež s magnetom na hladnjak, do slike s mora.
Marko naleti po vodu, vidi crtež, odmahne glavom, ne komentira.
Studeni dolazi vlažan i grub. Jelena ide na plivanje, u studio, ponekad kod Đurđice. Ostatak vremena kuha, sprema i čita više nego zadnjih dvadeset godina.
U studiju joj sjedne kraj nje učiteljica Nika, šezdeset i jedna, nekada profesorica geografije, u mirovini, kosa crvena, razbarušena.
Dugo crtate? pita.
Tri mjeseca.
Vidi se napredak. Ja već pola godine, pa još krivi potezi.
Anica kaže da potezi nisu najvažniji.
Anica je prava filozofkinja, nasmije se Nika. Jednom mi je rekla: crtanje nije kako nacrtati, nego kako gledati.
Jelena zastane.
Možda se i na život odnosi.
Sve se na život odnosi, složi se Nika. Jeste li u braku?
Trideset tri godine.
Auu. Ja dva puta rastavljena. Sama sam, pa mi fino.
Nije dosadno?
Bude dosadno. Bolje to nego prije. Prvi pijanac. Drugi nije pio, ali komunicirao kao sa perilicom rublja: pritisneš tipku, dobiješ rezultat.
Jelena je gleda.
Kao s uređajem, ponovi.
Upravo. Inače, ovo ti je drvo živo. Vidi, deblo diše.
Jelena pogleda. Zbilja, nekako diše. Nema pojma kako joj je to uspjelo.
Studeni suptilno mijenja odnose s Markom. On se navikne da je nema tri puta tjedno. Više ne ispituje kamo ide. Nauči sam podgrijati ručak. Jednom kad se vratila, zatekla ga je kako kuha krumpir. Bez da je pitala.
Skuhao si krumpir, kaže ona.
Jesam. Bio gladan.
Dobro, rekla je.
Bilo je to čudno. Ne loše. Samo čudno.
Jednu večer sjede oboje u kuhinji, s čajem. Televizor ne radi, tišina.
Jelena, kaže on iznenada.
Da?
Promijenila si se.
Pogleda ga.
Na bolje ili gore?
Promisli.
Ne znam. Druga si.
Jesam, složi se.
Nisam naviknuo.
Nisam ni ja, kaže. Ali ću se naviknuti.
On šuti, pa zamoli:
Daj da vidim crteže.
Začudi se, ali donese mapu. On lista polako, zagleda se.
Što je ovo?
Vrč. Učili smo svjetlo i sjenu.
A ovo?
Ruka. Moja ruka.
Dugo gleda crtež ruke.
Lijepo.
Hvala.
Zbilja umiješ, jednostavno kaže.
Toplo joj je oko srca. Ne zbog pohvale, niti olakšanja, ni zbog priznanja. Nešto drugo. Tiho.
Znam, kaže.
Prosinac donese hladnoću. Jelena si kupi nove čizme, tople, tamnoplave, Marko pogleda račun i kaže: Skupo, a ona odgovori: Ali su tople, i više se ne priča o tome.
U studiju crtaju zimske pejzaže. Anica donese stare crno-bijele slike: zimska šuma, smrznuta rijeka, selo u snijegu.
Zima nije bezbojne, kaže. Zima ima sve boje, samo tihe. Tražite ih.
Jelena gleda u fotografiju i traži boje plava u sjeni snijega, sivo-roza pred horizontom, žuta u kori breze.
Nika pored šapće:
Kod mene je sve sivo.
Pogledaj sjene, šapne Jelena. Nisu sive.
Nika doda plavu kistom na sjenu uz stablo.
O, izusti.
E, reče Jelena.
Poslije zajedno piju kavu u malenom kafiću. Nika priča o kćeri što živi u Rijeci, zove da preseli.
Hoćete li? pita Jelena.
Ne znam. Bojim se. Sve tamo strano. A ovdje vi, studio, moj mačak Miško.
Miško, nasmiješi se Jelena.
Debeo, narančast, dostojanstven. Dobro nam je.
Đurđica daje imena pticama, spomene Jelena. Sjenicu zove Maša.
I treba, odobri Nika. Imenovati ono što ti je važno.
Jelena pogleda ulicu. Prođe žena u crvenom kaputu, užurbana.
Nika, žalite li za razvodima?
Nika promiješa kavu.
Za godinama? Nekad da. Za odlukom? Ne. Znaš kako je bilo? Jedno jutro probudim se i shvatim da se ne sjećam kad sam zadnji put mislila nešto svoje. Samo svoje, ne o njegovoj večeri, raspoloženju, dojmu. I skužim mene više nema. I nestala sam, razlila se.
Jelena sluša.
Što ste napravili?
Ništa odmah. Prepala se. Probala razgovarati, on kaže: Izmišljaš. Ne čujem te, ne idemo shvatiti. Samo: Izmišljaš.
I?
Shvatila sam, ako me ne vidi, nikad me neće ni vidjeti. I otišla.
Sjede u tišini neko vrijeme. Onda Nika odmahne glavom:
E, sad je to davno bilo. Sada imam Miška i akvarel. Nije loše.
Plate, izlaze. Hladno je i malo snježno. Prvi snijeg, nesiguran. Jelena digne lice, pahulja joj se rastopi na obrazu.
Kući zatekne Marka kako telefonira i smije se. Kad ju vidi, mahne joj bez da prekine razgovor. Ode ona u kuhinju, upali kuhalo. Dok voda vrije, stoji pri prozoru.
Vani mrak i snijeg. Žuto svijetlo rasvjete crta krug na asfaltu. Lijepo.
Izvadi mobitel, slika prizor, pa postavi fotografiju za pozadinu. Prije je tamo bila obiteljska slika s Lucijinog vjenčanja prije sedam godina. Lijepa slika, ali snijeg pod lampom je njezin.
U siječnju nacrta crtež koji ispadne iskreno ispadne. Ulica pod snijegom, ona ista ispred prozora, s lampom i krugom svjetla. Anica ga dugo proučava.
E, kaže. To je tvoj glas.
Kako to mislite?
Svaki crtež ima rukopis. Tehniku učiš, ali glas, ili ga imaš ili nemaš. Ti imaš.
Jelena gleda sliku.
Nacrtala sam ono što vidim s prozora.
Upravo to. Ono što je tebi važno. Ne po pravilima, nego što vidiš.
I taj crtež stavi na hladnjak. Uz jabuku.
Marko jednog jutra stoji pred hladnjakom, gleda obje slike. Ona ga zatekne.
Što je?
Gledam, kaže. Dobri su.
Hvala.
Znaš li odavno tako crtati?
Ne znam, iskreno. Možda uvijek jesam, ali nisam crtala.
Kimne glavom. Otvori hladnjak, uzme sir.
Marko, kaže ona.
Mmm?
Želim na more ljeti. Sama. Ili s Nikom iz tečaja. Samo na tjedan.
Okrene se on sa sirom.
Sama?
Sama ili s Nikom. Samo želim tamo biti.
Šuti. Ona čeka.
Imaš novaca? napokon pita.
Imam mirovinu, malo sam ušparala.
Dobro, kaže. Ako želiš.
Nije to naravno, idi, draga. To je dobro, ako želiš. Malo nesigurno, kao da ne razumije ženu koja planira nešto sama. Ali nešto je.
Jelena šalje Niki poruku: Možda more na ljeto? Ja bih na Jadran.
Nika za pet minuta odgovara: Miško kod kćeri putujemo! Kad krećemo?
Veljača je duga. Jelena ide na bazen, u studio, kod Đurđice. Čita. Jednom je išla u kazalište s Nikom na predstavu po Krleži. Marko nije htio, ona je kupila kartu samo za sebe, pa je zvala Niku.
Predstava je bila dobra. Jelena sjedi u mraku i misli da nije bila u kazalištu prokleto petnaest godina. Petnaest.
Poslije idu na kavu.
Kako ti se svidjelo? pita Nika.
Dobra je bila. Razmišljala sam o Ani.
Ona što stalno putuje a mirna ne može biti?
Da. Ona stalno čeka život, a život joj prolazi kraj nje.
Krleža je surov, Nika će. Prikazuje kako ljudi gube vrijeme, i to tako mirno da ti se stisne oko srca.
Upravo.
Jesi li nešto odlučila?
Jelena je gleda.
Na što misliš?
Na sebe. Vidim da nešto razmišljaš već mjesecima.
Jelena pomiješa kavu.
Nisam sigurna što sam odlučila. Samo… počela sam živjeti. Malo. Za sebe.
To je već puno.
Marko ne razumije.
Jesi mu objasnila?
Pokušala. On kaže: Promijenila si se. Ja kažem: Jesam. On kaže: Nisam naviknuo. Ja: Naviknut ćeš se.
I?
Šuti. Ali sada sam kuha krumpir.
Nika se nasmije.
Napredak.
Nika, jesi li sad sretna?
Nika šuti, promišlja.
Ne znam jesam li dobro shvatila to što znači sreća. Ako je to da je sve u redu i ništa ne boli, onda nisam. Boli me koljeno, sa kćeri nikad jednostavno, novaca taman. Ali, ako je sreća kad si svoja, kad se ne moraš skrivati, onda jesam. Možda jesam.
Jelena kimne.
Lijep odgovor.
Pitaš me, jer misliš otići?
Jelena pogleda van. Mračna veljača, lampioni.
Ne znam, iskreno ne znam. Trideset tri godine nisu malo. Nije on loš čovjek. Ali ne vidi me. Ne znam može li se to promijeniti naučiti nekog da gleda, a cijeli život je gledao samo funkciju.
Ponekad može, kaže Nika. Ponekad ne.
Tako je, kaže Jelena.
U ožujku, na Osmi, Lucija dolazi iz Zagreba s djecom. Dva dana vike, dječjih glasova, smijeha. Marko oživi, smije se s unucima. Jelena ga gleda i misli: ima nešto živo u njemu, ali prebaci se rijetko.
Prvu večer, nakon što su djeca zaspala, sjede Jelena, Marko, Lucija i njen muž Ivan, piju čaj.
Mama, kako si? pita Lucija. Izgledaš bolje nego zadnjih godina.
To je crtanje, kaže Jelena.
Pokaži!
Ona donosi mapu. Lucija gleda, zadržava se na crtežima.
Mama, ovo je baš lijepo. Stvarno.
Anica kaže da imam glas.
Kakav glas? Ivan ne shvaća.
Za crtež. Kao rukopis, nešto osobno.
Nisam znao da je to tako osobno, Ivan će.
Sve je osobno, odgovori Jelena. Ako radiš iskreno.
Marko šuti. Gleda u šalicu. Zatim digne glavu:
Uvijek je znala crtati. Samo nije.
Pogledaju ga svi. Izrekao je to mirno, kao činjenicu.
Znao si? Lucija pita.
Vidio sam. Crtala je nekad, prije nego ste se ti rodili.
Jelena ga gleda. Znao je. Sve te godine znao, nikad nije pitao zašto ne crtaš?. Nikad.
Ne izgovori to naglas. Samo spremi mapu.
Nakon Lucijinog odlaska u stanu vlada tišina. Marko se vraća svom fotelju, televizoru.
Jednog martovskog dana Jelena se, dolazeći iz studija, presvukla i ušla u kuhinju. Na stolu papirić. Marko rijetko piše poruke, uglavnom viče iz sobe. Uzme shet papira.
Otišao sam do Frane na vikendicu. Vratit ću se prekosutra. Skuhao sam supu, u frižideru je.
Pročitala dvaput. Skuhao je sam.
Otvorila frižider, unutra lonac. Otvorila unutra juha, malo blijeda, na oko preslana, ali juha.
Zagrabi, zagrije, pojede.
Jest, preslana. Ali jede i razmišlja nešto važno je u toj juhi. Ne okus. Drugo nešto.
Ta dva dana je bila sama. Jutro plivanje, navečer crtanje. Kuhala što voli, bez obzira na navike. Spavala s knjigom, nije gasila svjetlo do ponoći. Ujutro pila kavu uz prozor, dugo koliko hoće.
Trećeg dana, kad se vratio, shvatila je da je pomalo navikla. I da joj odgovara biti sama.
To je bio nezgodan zaključak.
U travnju Anica iznenada predloži Jeleni da sudjeluje na maloj izložbi. Ništa veliko, samo lokalni dom kulture, četiri zida, dvadesetak radova.
Ja? pita iznenađeno Jelena.
Ti. Imaš što pokazati.
Samo pola godine crtam.
Tvoji radovi žive. To je bitno.
Odluku donosi tri dana. Pristane.
Izabere pet radova. Ulica s lampom, ruka, drvo što diše, vrč na svjetlu i zadnji, najnoviji: šalica kave, otvorena knjiga, snijeg za prozorom.
Izložba bude zadnji petak travnja. Dođe ekipa iz studija, Đurđica, Nika s Mačkom Miškom (ali ga ne puste unutra), Lucija joj pošalje glasovnu poruku mama, ponosna sam. I Marko dođe.
Vidi ga kod ulaza, u kaputu, nespretan, zbunjen na takvim mjestima. Pronađe Jelenine slike, stane pred ulicu pod snijegom.
Ovo je naš prozor, napokon kaže.
Jest.
Nikad ne bih rekao da tu ima za crtati nešto.
Ja sam znala.
Okrene se.
Jelena.
Da?
Htio sam reći da znam da sam nešto propustio. Ne znam točno što. Ali bilo je bitno.
Gleda ga.
Znam, tiho kaže.
Ne znam pričati o tome.
Znam.
Ostanu tako stajati pred crtežom, svjetiljka s krugom svjetla. Tišina, bez velikih riječi.
Onda dođe Đurđica, odvuče Jelenu upoznat ravnatelja kulturnog centra, koji joj spomene iduću izložbu.
U svibnju Jelena kupi karte za more s Nikom. Početak srpnja, osam dana. Malen, skroman hotel, sobe jedna do druge.
Rekne Marku u ponedjeljak navečer.
Kupila sam karte. Idem s Nikom u srpnju. Osam dana.
Gleda ona njene nove čizme.
Osam?
Da.
Dugo.
Nije, kaže ona.
Pauza.
Dobro, kaže on. Onda ću možda i ja kod Frane na vikendicu tad.
U redu.
Pazi tamo, sunce, sve to.
Plivam već pola godine, podsjeti. Bazen.
Dobro.
Ona ode u kuhinju, pa se vrati.
Marko.
Mmm?
Mogu te nešto pitati? Iskreno.
Odloži on novine.
Pitaj.
Vidiš li ti mene?
Kako to misliš?
Mene. Ne ručak, ne čaj, ne juhu. Mene.
Dugo šuti. Ona čeka.
Ne razumijem pitanje, napokon izusti.
Znam, tiho kaže. U tome i jest stvar.
Ode opet u kuhinju. Nalije si čaj. Svoj, u šalicu plavog uzorka, koju je kupila u veljači u maloj trgovini pored studija. Dobra šalica.
Srpanj dolazi vruć. Na dan polaska spakira mali kofer, uzme blok za crtanje, nove boje i kistove.
Marko je isprati do taksija.
Javi se, reći će.
Hoću.
Tamo je vruće, uzmi šešir.
Uzela sam.
Dobro.
Takso dođe. Jelena stavi kofer, okrene se.
On stoji pred ulazom, u trenirci, nespretan, velik, stariji, ne naviknut da ona odlazi.
Marko, kaže.
Da?
Ako želiš da se što mijenja među nama, moramo stvarno razgovarati. Ja sam spremna. Ali ne mogu sama za oboje.
On je gleda.
Vratit ćeš se? pita.
Idem na more na osam dana, nasmiješi se.
Takso zatrubi. Uđe ona u auto.
On ostaje pred ulazom.
Auto krene. Jelena gleda kroz prozor, gubi ga u pogledu, onda više nema.
Nasloni se.
Zagreb leti pored njezinih prozora, njezine ulice, njezinih sitnica. Platane, kafići, križanja, poznati uglovi grada. Sunce grije kroz staklo.
Uzme mobitel, piše Niki: Krećem. Gdje si ti?
Nika odgovara: Već na kolodvoru! Mačka predala i ridam! Čekam te!
Jelena se nasmiješi.
Otvara karticu u mobitelu i upisuje: online akvarel tečajevi. Tek da pogleda. Zanimljivo joj.
Zatvori. Onda opet otvori.
Za četiri sata vlak će izaći pred more. Sjedit će do prozora, gledati kako se mijenja krajolik: ravnica u brda, a brda u more.
Izvadit će blok, početi crtati ono što vidi.
Ne ono što treba. Ni što je po pravilima lijepo. Nego baš ono što vidi.
Nika je dočeka na peronu, mala, riđokosa s ruksakom.
Pa, pita Nika, idemo?
Idemo! kaže Jelena.
I krenu prema vlaku.
I čudno nije znala vraća li se Marku na način kako se vraća poznatome i zaključanome. Vraćala se sebi. I to više ne bi dala.
Perno je bučan, sunčan. Negdje plače dijete. Negdje se prodaje sladoled. Miriše na ljeto, željezo, daljine.
Hoda, a pod nogama joj se osjećala čvrstoća zemlje.
Samo čvrsto. Svoju.
Vlak krene tiho, kao kad stvarno odlaziš, ne samo mijenjaš mjesto u sobi.
Kroz prozor putuje peron, pa krovovi, pa grad, pa polje.
Nika zadrijema uz prozor.
Jelena otvori blok za crtanje. Uzme olovku.
Krajolik juri: ravnica, beskraj, izgoreno ljeto.
Jelena crta.
Horizont, prav kao misao.
Nebo, malo tamnije pri dnu.
Cesta koja nestaje.
Ljudi nema na crtežu.
Samo prostor.
Što crtaš? promrmlja Nika, ne gledajući.
Horizont.
Je li lijepo?
Jelena pogleda papir.
Ne znam još, odvrati. Ali nalik je.
Nika promumlja nešto i opet zaspi.
Vlak ide dalje.
Jelena crta.
