Nikad zapravo nisam volio svoju suprugu, iako sam joj to rekao valjda sto puta. Nije ona za to bila kriva živjeli smo stvarno lijepo. Nikad se nije svađala sa mnom, nije mi prigovarala bila je zaista dobra i blaga žena. Samo je jedan problem bio u našem braku nije bilo ljubavi. Kuhinja puna lonaca i tanjura, mirisi ručka svuda.
Svaku večer bih legao i svako jutro ustao s mišlju da bih napokon trebao otići od nje. Da nađem onu ženu koju ću stvarno voljeti.
Ali, hoću li to uopće uspjeti? Uz Martinu mi je bilo ugodno. Osim što je sjajna domaćica, Martina je prekrasna žena. Svi moji prijatelji mi i sad zavide i ne razumiju kako sam baš ja imao takvu sreću u životu. I sam sam se često pitao, kako je moguće da me baš ona zavoljela.
A ja? Običan tip, nimalo poseban, ni po čemu ne iskakan iz mase. A ona voli Kako to uopće objasniti?
Njena ljubav i privrženost nisu mi davale mira. Najgore je bilo to što sam znao da čim izađem iz ovog stana, čim okončam sve između nas i više nisam njen odmah će se pojaviti netko novi, bolji, zgodniji, uspješniji. Kao da mi je srce stalo kad zamislim nekog drugog kako je drži za ruku. Martina je moja, iako prema njoj ništa ne osjećam. Nikad i nisam. Oženio sam je jer mi je godilo imati tako lijepu ženu pored sebe.
Ali tko može cijeli život provesti s nekim koga ne voli? Mislio sam da mogu, ali prevario sam se. Kava na kuhinjskom stolu, sav namještaj oko nas.
Moram joj to reći sutra, mislio sam te večeri, možda ću tada konačno mirno spavati.
Ujutro, dok smo doručkovali, skupio sam hrabrosti za razgovor:
Martina, sjedi malo. Moram ti nešto reći.
Slušam te, dragi.
Ajde zamisli situaciju: razvodimo se, svatko ide svojim putem, živimo na različitim krajevima Zagreba.
Martina se nasmijala:
Koja ti je to fora sad? Šališ se, ili što?
Samo me saslušaj do kraja, važno je.
Dobro, mogu i zamisliti.
Reci mi iskreno, kad ja odem hoćeš li si naći nekog drugog?
Marko, što ti je večeras? Zašto bi uopće odlazio?
Zato što te ne volim. Nikad nisam ni volio.
Molim? Ti to mene zezaš? Nisam ništa čula dosad
Želim otići, ali ne mogu zamisliti da budeš s nekim drugim, to me boli.
Tada je Martina šutjela par minuta, pa mi mirno rekla:
Boljeg od tebe sigurno neću naći pa možeš otići i ne brinuti da ću pronaći drugog.
Obećavaš?
Naravno, ne brini, potvrdila je. Nakit, parfemi na komodi šute.
A čekaj, kamo ću ja sad otići?
Pa zar nemaš kamo?
Nemam, cijeli život smo zajedno. Izgleda da smo ipak osuđeni zajedno ostariti potiho sam prokomentirao.
Ma ne brini za to. Kad nas razvedu, prodat ćemo stan pa kupiti dva manja jednosobna.
Zbilja? Nisam to očekivao, stvarno si dobra. Zašto to radiš?
Jer te volim. Kad nekog voliš, ne možeš ga silom držati uz sebe mirno je odgovorila.
Prošlo je nekoliko mjeseci i zaista su nas razveli. Nekoliko tjedana kasnije čujem da se Martina predomislila oko obećanja i pronašla je novog dečka. I taj stan što smo dijelili, koji je naslijedila od bake, zapravo nije nikad ni planirala prodati.
Na kraju sam ostao bez ičega sam i izgubljen. Nakon svega, kako više ikad vjerovati ženi?
Što ti kažeš na Marka?
Ova priča zapravo je iz stvarnog života, podijelio ju je jedan naš čitatelj. Svaka sličnost s imenima ili mjestima je slučajna, a sve slike u članku su samo ilustracija.
