Idem svojoj mladoj, izjavi djed Petar, šezdesetpetogodišnjak, spremajući kofere. Vratio se nakon sat vremena u suzama.
Idem svojoj mladoj! izgovara Petar Horvat, dok pokušava nagurati kariranu deku u kofer koji se inati svaki put kad ga pokuša zakopčati.
Nije to rekao kao nešto svakodnevno naprotiv, zazvučao je kao da najavljuje let u svemir ili otkrivanje novog kontinenta. Glasno, dramatično, očekujući eksploziju reakcije.
Ali eksplozije nije bilo. Čak ni iskre.
Njegova supruga Dragica Horvat, mirno stoji za daskom za glačanje i prelazi peglom preko njegove košulje za posebne prilike. Para šišti, ispunjavajući stan poznatim zvukom.
Čujem te, Pero, odgovara mu mirno, ne podižući pogled. Jesi li spakirao one flanelaste gaće? Listopad je, tvoja mlada ti neće masirati bubrege kad zahladi.
Petar ostaje ukipljen s vunenom čarapom u ruci. Očekivao je štošta tanjur kroz kuhinju, napad panike, psovačku kanonadu, suze ili prijetnju da će pozvati djecu.
Ali nipošto svakodnevno pitanje o donjem rublju.
Kakve veze sad imaju gaće, Draga?! usklikne on, lice mu crveno. Ja ti govorim o ljubavi, o novom životu, o… renesansi!
Konačno ugura deku, natiskuje kofer i na silu zakopča cif. Kofer škripi, kao i Petrovi kukovi, ali se zatvara.
A ti o donjem rublju! Baš si prizemna, dosadna! uzdahne. A tamo, kod nje, čeka me sloboda! Energija!
Kako se ta “energija” zove? Dragica pažljivo ostavi ispeglanu košulju na vješalicu i pruži mu je. Ili ti je pod “Zeko” spremljena u mobitelu?
Zove se Ljiljana! ponosno ispravi leđa, uzima košulju. I nije ona obična žena, ona je muza.
Dragica kratko frkne osmijehom. Zna ona dobro da su njegova “poezija” zapravo zdravice na jubilarnim slavama prijatelja.
Ljiljana, lijepo ime. Koliko njoj godina?
Dvadeset osam! ispaljuje Petar, gledajući ženu izazovno.
Dragica čak odloži peglu pa ga pogleda dugo i pažljivo, baš kao što gledaš stari dragi ormar kojem su vrata otpadnula.
Pero, kaže napokon, blago a ipak odlučno. Imaš šezdeset pet godina. Nemaš više živaca ni za malog mačka, kamoli za dvadesetosmogodišnju muze. Leđa te bole čim kratko sjediš, jedeš ‘po dijeti’, a piješ redovno tablete.
Uzdahe pa nastavi:
Što ćeš ti sa Ljiljanom? Vježbat ćete poeziju?
Nije tvoja briga! odbrusi on i zgrabi ručku kofera. Mi ćemo putovati! Šetati pod mjesečinom! Uživati u životu! Još sam mlad!
Pokuša podignuti kofer, ali mu izda leđa, iako na licu ne pokazuje bol.
Ne smije pred bivšom pokazati slabost. Skoro bivšom, misli u sebi.
Ne zaboravi tablete za tlak, junaku, dobaci Dragica, vraćajući se glačanju jastučnice. U gornjoj ladici su, pored masti za leđa.
Ne trebaju mi nikakve tablete! slaže, srce mu tutnji od straha, a ne strasti. S Ljiljanom se osjećam kao da mi je trideset! Zbogom, Draga. Stan ti ostavljam, ja sam velikodušan.
Hvala, hranitelju, klimne ona. Ključeve ostavi na komodi. I smeće iznesi, usput si.
To ga dotuče. Nema drame ni suza, samo: Iznesi smeće.
Grabi vrećicu pored vrata, ponosno podiže bradu i izađe. Vrata se za njim ne zalupaju, tiho škljocnu.
Na stubištu vonja po zapuštenim mačkama i pečenim krumpirima susjeda. Kofer presijeca ruku, leđa mu škripe, a mobitel vibrira u džepu.
To se, sigurno, javlja Ljiljana i čeka svoga viteza.
Dok čeka lift, vadi mobitel. Srce mu iznutra poskoči. Poruka u aplikaciji: Dragi, dolaziš li? Rezervirala sam stol. Usput, imam mali problem…
Čita pažljivo: Mamu moram hitno novčano pomoći s 500 eura hitno joj treba za lijekove, a ja ne mogu prebaciti. Možeš li mi prebaciti? Vratim ti odmah kad se vidimo!
Petar se smrknuo. Petsto eura. Čudno. Jučer joj je poslao tri stotine za taxi. Prekjučer dvjesto za internet. Prošli tjedan tisuću za “tečaj inspiracije”.
Lift stiže. Petar ubrca kofer, pritisne tipku za prizemlje. U ogledalu ga gleda ozbiljan stariji čovjek, s crvenim licem i zbunjenim pogledom.
Idem ja svojoj mladoj, ponovi u sebi, ali sad izgovor zvuči prazno.
Vani je hladno: sitna kiša, vjetar nosi zadnje lišće. Petar teglja kofer do autobusne stanice; Ljiljana živi na suprotnom kraju Zagreba, u novim zgradama.
Sjeda na mokru klupu pod nadstrešnicom i vadi mobitel da prebaci novce. Prsti mu ledeni, teško tipka. Otvori mobilno bankarstvo.
Stanje: 480 eura. Sljedeća mirovina za tjedan dana.
Prokletstvo, šapne mrzovoljno.
Piše poruku: Ljiljo, draga, trenutno nemam na kartici. Doći ću, pa ti dam u gotovini, imam malo sa strane.
Odgovor stiže odmah: emojiji koji kolutaju očima. I dalje poruka: Pere, daj nemoj biti naivan! Posudi negdje! Mami je loše! Ako me voliš, naći ćeš način!
“Pere”. Ne Petar, niti “dragi”, samo Pere. Kao susjedov mačak.
Osjeti nešto neugodno na prsima. Ne ljubav, nego ljepljivu sumnju.
Najednom mu sine nikad nije pričao s Ljiljanom uživo, ni preko video poziva. Uvijek su kamera razbijena ili loš wifi. Slika na profilu? Prelijepa, kao fotka za časopis.
Odluči je nazvati, barem da čuje glas. Birka broj dugi tonovi, pa prekine.
I onda poruka: Ne mogu pričati, plačem!
Petar Horvat sjedi na stanici, grli kofer. Prolaze auta i pošpricaju ga blatnjava voda.
Hladnoća ga steže do kosti, unatoč košulji i jakni. Leđa ga bole da bi najradije jauknuo.
Ljiljana, izgovori tiho, kušajući to ime, koje sada zvuči plastično.
Mobitel zapišti opet: Jesi li prebacio? Ako nisi ne moraš ni dolaziti. Ne treba mi muškarac koji ne rješava ni najjednostavnije!
Petar gleda ekran, slova se magle.
Sjeti se Dragice. Kako mu je sinoć podmazala leđa kad su zapela. Kako pravi kuhane pljeskavice kad mora paziti na jetru. Kako uvijek zna gdje su mu čarape.
Ne treba mi muškarac…
Zamislio se u Ljiljaninom stanu tuđi kauč, mirisi, pravila, stalno mora biti frajer.
Plaćati. Za pravo na mladost.
I zamisli da mu kod Ljiljane pozli. Bi li ga mazala mentol kremom? Ili bi pobjegla u drugu sobu?
Polako ustane, koljena krckaju. Gleda autobus koji vodi prema novim zgradama, ali ne ulazi.
Autobus odmiče i šprica ga dodatno.
Petar još minut stoji, pa se okreće, podiže teški kofer i kreće nazad. Kući.
Povratak mu se vuče beskrajno. Dizalo nije radilo naravno. Tegli kofer na treći kat pješice.
Na svakoj stanici zastane, teško diše, znoj mu kapa s čela. Srce lupa od napora.
Pred vratima stana zastaje, odlaže kofer i zvoni. Nitko ne otvara.
Obuzima ga panika hladna i ljepljiva. Možda je otišla? Možda se ozbiljno naljutila? Možda promijenila bravu?
Pa, ključeve je ostavio kao budala na komodi! Zvoni još jednom, dugo i uporno.
Draga! kaže promuklo. Dragice, otvori!
Brava škljocne i vrata se otvore. Na pragu stoji Dragica Horvat, mirna, u kućnom ogrtaču.
Petar mokar, blatnjav, s kapom u ruci. Lice mokro od kiše pomiješane sa suzama.
Prave su, gorke su to suze zbog same sebe, starosti i vlastite gluposti.
Ja… počne Petar, glas mu zapinje. Ja, Draga… Autobus… Kiša… I razmišljao sam…
Ne može reći istinu, da je Ljiljana ispala prazna priča koja traži novac. Previše ga je sram.
Dragica ga gleda, pa pogleda kofer i samo uzdahne.
Jesi li barem smeće iznio? pita.
Petar zbunjeno pogleda u praznu šaku. Nema vrećice, zaboravio ju je na klupi.
Zaboravio… šapne spuštajući glavu.
Dragica zavrti glavom i skloni se da ga propusti.
Ulazi više, Romea. Čaj ti se ohladio. I operi ruke, sav si blatnjav.
Uđe u predsoblje, dotegli taj vražji kofer. Poznati miris doma čisto rublje i malo ljekova udari ga. To je najbolji miris na svijetu.
Izuva se, pere lice u hladnoj vodi, sapire suze i poniženje.
Kad uđe u kuhinju, Dragica već toči čaj u njegovu omiljenu veliku šalicu. Na stolu su pljeskavice na pari.
Draga… tiho sjedne za stol. Oprosti, stara budalo. Došlo mi nešto.
Jedi, kratko odgovara, okrenuta. Ohladit će se.
Ma stvarno. Kakva Ljiljana? Kakva muza? Bez tebe… Ne znam ni gdje su mi dokumenti.
U mapi, u gornjoj ladici, automatski odgovara i sjeda. Pero, ne izvodi više ove predstave. Vratio si se, dobro je.
Petar žvače kuhanu pljeskavicu; čini mu se boljom od svakog restorana.
A ona, ta Ljiljana… pokuša slagati kako bi sačuvao obraz. Puši, vjeruješ? I psuje užasno.
Dragica ga pogleda iznad naočala. U očima joj zaiskri.
Strašno, kaže žalosno. A ti, kao esteta, ne možeš to podnijeti.
Naravno! razveseli se Petar. Rekao sam joj: Gospođo, vaš vokabular ne ide uz vaš izgled! A ona…
Rukom mahne:
Ma prazna duša, Draga. Puni vakuum.
Dobro da si to shvatio prije matičara, klimne Dragica.
Ustane, odnese nešto i pruži tubu kreme.
Sigurno te leđa bole nakon kofera, jelda?
Petar pocrveni.
Malo.
Skidaj majicu. Mažem ti.
On skine košulju, stenjući, i osjeti njene poznate ruke na svojim leđima. Utire mast vještim pokretima.
Peče, ali je to dobro, ljekovito pečenje.
Draga, promrmlja.
Što?
Znaš li da ću se vratiti?
Naravno.
Zašto?
Dragica ga potapša po zdravom ramenu.
Jer u kofer nisi stavio ni gaće, ni čarape, ni lijekove.
Osmjehne se u kutu usana.
Ali si ugurao deku i moju staru bundu za kemijsku čistionicu.
Petar zastane, polako okrene glavu.
Bunda?
Bunda. Vidjela sam te jutros da je trpaš. Misliš da ne primijetim? Bez naočala si slijep ko šišmiš.
Na kuhinji nakratko zastane razgovor. Petar procesuira spoznaju: u novo je “življenje” krenuo s dekom i ženinim kaputom.
Odjednom prasne u smijeh. Prvo tiho, zatim glasnije, pa pređe u kašalj. Dragica ga gleda, i na njezinim usnama zaigra osmijeh.
Stara si korijenčina, dobaci bez zlobe. Ajde, putniče, pojedi još. Sutra idemo na vikendicu, treba odnijeti tegle u podrum. Tamo ćeš se navježbati.
Idemo, Draga. Moramo. potvrdi Petar i obriše suze od smijeha.
Mobitel opet vibrira. Petar pogleda poruku. Ljiljana: Gdje si? Mama umire! Bari hiljadu pošalji!
Odlučno pritisne blokiraj. Zatim izbriši chat. Spusti mobitel zaslonom prema dolje.
Draga, a što kažeš da ostavimo tegle? Da napravimo roštilj? Ja ću meso marinirati. Onako kako voliš, s lukom.
Dragica začuđeno digne obrve. Tom roštilju nije prišao deset godina.
Roštilj? A jetra?
Ma, neka jetre. Jednom se živi.
Uzme joj ruke, grube od rada, i nespretno je poljubi.
Hvala što si otvorila vrata, Draga.
Povuče ruku, ali nježno, kao da joj je žao.
Jedi sad, Don Juane. Da se ne ohladi.
Van kiša jača, vjetar lupa granama u prozor, a u kuhinji je toplo i svijetlo. Na stolcu košulja za posebne prigode, miriše krema i čaj.
Taj je miris ljepši od svih parfema.
Petar gleda svoju ženu. Dvadeset osam godina lijepo. Ali tko bi drugi znao da je u koferu slučajno spremio bundu, a ipak ga pustila natrag doma?
Draga, upita.
Što još?
Bunda mora u kemijsku čistionicu. Odnijeću sutra.
Odnesi, klimne ona. Samo prvo raspakiraj kofer. I izvadi deku. Noge mi se smrzavaju.
Petar kimne i zagrize kuhanu pljeskavicu s posebnim guštom.
Život ide dalje. I neka ga, baš je sasvim dobar.
