Sudbina Brunovića
Vratila ga je Vesni kao stare cipele koje ti žuljaju ili sjenilo za oči koje ti ne stoji. Ne, to bi čak bilo manje ponižavajuće. Sjenilu je svejedno na kojem stolu leži, a cipelama ne mari tko će po blatu gaziti.
Ali, Marku nije bilo svejedno. On je osjećao mučninu.
Taj osjećaj poniženja kad te iz bolnice izguraju na invalidskim kolicima, a ti sam sebi klimaš glavom jer si bespomoćan. Da, sad si panj Da, nisi ispunio A što ćeš s poslom?.. Da, bit ćeš bez novaca
Da, da, da
Marku se htjelo vikati, da cijeli odjel čuje kako ga odvode bivšoj ženi. Predaju ga iz ruku u ruke, ostavljaju pred vratima kao nepoželjno dijete ili mačića što se pojavi u krivom trenutku.
Mirna, pa što ti je! Rekli su da samo treba čekati, još ću ja hodati! Sve će biti u redu, ludice moja Napunila si si glavu bedastoća uvjeravao je on Vesnu dva tjedna ranije, kad je uplakana došla navečer u njegovu sobu, tresući se na usnama, pitala je li tu Marko Brunović. Služavka, koja je taman mijenjala lavor drugome, pokazala je na krevet pokraj umivaonika.
Vesna je progutala knedlu, zatvorila oči na tren, pa navukla tužan osmijeh i polako prišla.
On je spavao. Cijelo tijelo ga je boljelo, dali su mu injekciju, mogao je izležavati se satima u toj nekoj pustoj ošamućenosti, buditi se i tonuti ponovo, u crnilo, toplo crnilo. Toplo to je bilo najvažnije! Jer prije toga dugo je bilo hladno. Predugo
Marko je jurio motorom s Vesnine vikendice, prgav i razigran, pustio vjetru da ga šamara po ramenima, divio se igri svjetla na asfaltu što se gubio daleko iza njega. A onda Nešto je naletjelo, motor ga je zbacio u stranu, Marko je odletio, prekotrljao se, jako udario glavom, tutnjava, slike su se munjevito izmjenjivale.
…Evo, Vesna s mašnama u pletenicama, u školskoj uniformi na maturalcu. Smije se, vrti se držeći Mirnu za ruku. Tako su sretne, vesele jer pred njima je cijeli život! Marko im nosi sladoled, djevojke ga ljube u obraze i otvaraju omote. Vesna voli čokoladni, Mirna vanilin. A Marko uvijek pogriješi, pa pruži krivi.
Marko, obrati malo pažnje! Ti si budući pravnik! zafrkava ga Mirna imitirajući geografičarku, staru učiteljicu Ružicu Karlić. Marko joj je nekako bio posebno drag, to je bila neka nepovezana, ali obostrana simpatija, iako nisu ni u kakvom rodu.
Oprosti, Mirna. Ponekad mi je glava turski rog! našali se Marko, zgrabi šipku, pa napravi zgibove, onda zavrti sunce.
Djevojke ga gledaju, Mirna očito zadivljena, a Vesna
Ona gleda ozbiljno, gotovo strogo.
A što si me tada tako gledala? pitao ju je Marko kasnije te večeri kad su šetali prema Vesninu kvartu.
Kako?
Onako ne znam kako to objasniti sliježe ramenima dečko.
Ne volim foliranje, ne mijenja ton Vesna, htjela je još nešto reći, ali nije stigla, jer su se usne spojile u polagan poljubac
Marko se opet budi. Palata je osvijetljena, jure neki u uniformama.
Izdrži, zlato, sad Malo će boljeti, ali proći će kaže netko pokraj njega.
Marko lagano okreće glavu. Na krevetu pokraj njega leži dečko koji ga sastavljaju od prošle zime, po komadićima, već je dugo tu. Posjećuje ga neka bakica, valjda nije ni rodbina. I popravljalo se to, znao se i smijati, ali noćas nešto pođe po zlu, pa je opet blijed i plavih usana
Brunović se okreće, zatvara oči. Strašno. Ne želi gledati.
Zašto nema zavjesa?! U filmovima ovakve pacijente uvijek pregrade! misli panično, a onda čuje kako mladića voze na škripavoj postelji van. Drži se, prijatelju, drži se!
Odgovora nije bilo, a Marko opet tone u san.
Vesna Ona stoji po sredini dugačkog hodnika. Što je to? Aha, rodilište ili kako već to zovu kod njih Savjetovalište.
Trudna sam, Marko! kaže, no vidno ne veselo.
Pa dobro! Tako i spada, zar ne? Moja mala! smiješi se, želi zagrliti ženu.
Vjenčali su se prije četiri mjeseca, dočekali godšnji, otputovali u Dalmaciju, tamo je Vesni bilo loše, pripisali su to promjeni klime.
A onda je otišla kod liječnika
Marko, nije živo Nemoj me dirati, Marko. Ne čuješ? Nije živo! stoji u tom ogromnom, svijetlom hodniku, po prozorima su cvijeće u teglicama, žene prolaze, drže trbuhe i gledaju par kako tiho razgovara.
Kako to misliš nije živo? Vesna, sigurno su pogriješili! Pa još je to maleno! Ma što oni znaju! Ovi nespretni na ultrazvuku naklapaju svašta! Idemo kod Marelića, ona je rekla da će pomoći. Ajmo, ajmo!
Mirna Marelić radi kao asistentica u privatnoj klinici, poznaje sve tamo.
S ekipom se sada rijetko viđa, možda je povrijeđena time što je Marko izabrao Vesnu, a ne nju. Ali, on joj nikad ništa nije obećavao.
Brunovići? Kakva slučajnost okreće olovku u ruci i smješka se Mirna. Kako mogu pomoći?
Ne zezaj, Mirna. Sve znaš, Marko stavlja bankovnu karticu na pult. Pa, rekla si da ćeš pomoći Vesna, sjedi, tamo su stolci!
Ali žena ne sjeda, gleda Mirnu. Kako to u jednom trenutku Mirna u rukama drži Vesnin život.
Marelić lijeno podiže slušalicu, premeće brojeve.
Doktore Ivanević? Da, tu su. Pustit ćete ih? U redu! smiješi se. Treća ordinacija, liječnik vas čeka, hladno isprati.
Dr. Ivanević je stvarno dobar, tri puta je pregledavao Vesnu da bude siguran.
To se događa, ne brinite. Dogodila se genetska greška, organizam je sam prekinuo. Vi ste zdravi par, jednom ćete uspjeti. Nemojte se uzrujavati, Vesna! Moja žena je plakala tjednima, smršavjela pet kila, ali evo, danas imamo dvoje sinova. Tako da želi utješiti, Vesna klima i briše trbuh maramicom, zakopčava traperice i izlazi. Razumije ona sve
Tada se među njima sve ohladilo. Da, tada. Marko je ponavljao ma nije to ništa, a žena je plakala i vikala da on ništa ne razumije, vodala ga po doktorima, tjerala njega i sebe da vade nalaze. Tri puta je trudnoća stala. Tri. Rekli su: treba pauzu, treba preispitati sve, opustiti se.
Kako da se opustim?! Kakva glupost! Treba tražiti uzrok, boriti se, Marko! Želimo djecu! Sanjali smo, sjećaš se?
On se sjetio samo da je o djeci, tako brzo, maštala Vesna. On je klimao glavom. Djeca su normalan nastavak, smisao i početak bračne ljubavi, zašto razbijati glavu time?
Jednom je Marko sreo Mirnu u tramvaju, kad je, nakon još jednog sastanka u Centru za planiranje obitelji, ostavio Vesnu samu u kafiću dok je ona grizla papirnate maramice i čitala nove liječničke nalaze.
Kamo ideš? šaptala je.
Prošetat ću. Idi sama. Ja idem tramvajem, bacio je preko ramena stavljajući jaknu.
Marko
Ma, ajde! mahnuo je i zalupio vratima.
Mirna, vesela, nova frizura, cvijeće u ruci i lagano pripita, stajala je pokraj Marka u prepunom tramvaju. Započeli priču, Marko se požalio da Vesna ne dolazi k sebi i da je umoran od svega.
Milijun puta sam vadio te krvne slike, mogli smo već male male Brunoviće imati! šalio se kiselo kad ga je Mirna pitala kako si. Možda moja djeca već negdje i trče, tko zna kamo s našim materijalom!
Nasmijali su se.
Jadničak prošapuće Mirna i prođe mu prstom po licu. Naravno da se trebaš opustiti! Znaš dodala je kad su iskakali iz tramvaja, zamolila ga da je isprati. Sama je Vesna kriva. Nikad ti nije rekla? Sjećaš se, u četvrtom srednje bila bolesna mjesec dana. Sjećaš se?
Marko je slegnuo ramenima. Valjda je bilo nešto
Bila je tad u bolnici baš radi toga. Zaležala na jajnicima, pa se to vuklo i rekli su joj odmah da jedno dijete možda nikad neće moći roditi šaptala je Mirna, hvatajući korak za Markovim dugim nogama. Vidiš, lagala je, nije te upozorila, sad okrivljuje tebe!
Glupost! naglo je stao Marko. Mirna se zabila u njega s buketom u ruci. Rekla bi mi!
Daj molim te! Zašto da ti kaže? Ti si dobar dečko, želiš normalnu obitelj E, Marko Dovlači te ona za nos. Sama si kriva što ne možeš imati dijete. Vidi na tebi lica! Dođi k meni! Dođi, čaja ćemo, imam i pelinkovac još Hoćeš? Treba ti da se opustiš! Meni su povisili danas plaću veselo je govorila, zvonila ključevima pred zgradom.
Marko nije ni znao kako se našao kod nje u stanu, kako je popio prvu čašicu, drugu
Prisjećao se prve bračne noći sa Vesnom. Sramila se ona, a Marko je izgubio glavu Sve je bilo u trenu, kasnije su ležali i maštali o djeci, smišljali imena, smijali se
Nakon sastanka s Marelićevom, sve je poletjelo ubrzano. Marko je kao ponovno prodisao, podigao glavu, odbijao ženu, vikao da više neće ni na jedan pregled. Ona neka radi što hoće.
Što sam ja kriva? pitala je zbunjeno Vesna.
Ništa. Gotovo. Ti se liječi, ja sam zdrav ko dren! lupi šakom po stolu, ustane i ode k Mirni.
Počeo je razmišljati da je prenaglio s brakom, kako Mirnu nije ozbiljno pogledao. S njom je život kao slavlje, sve lako i bezbrižno Romantične večeri, ludorije po stanu, izleti van, djetinje sitnice
S Vesnom su se razveli za godinu, kad više nisu mogli skrivati vezu, a Mirna je počela zahtijevati Marka samo za sebe.
Ako nema djece, lako je preko općine, odgovorila je službenica na telefon. Imate li predškolske? Ne. Razumijem. Hvala. spustila je Vesna slušalicu.
Tako je to. Kad nema djece, lako se rastaješ. Djeca su razlog i posljedica, ljuljaju život, a njihova odsutnost i žudnja sruši ono što je Vesna zvala domom. Sad sve iz početka opet hodaj u praznu kuću, smišljaj kako nedjelju preživjeti. Nema veze. Proći će, kako je govorio njen tata.
Roditelji žive blizu, može se i k njima. Ma, ne Samo će je žaliti.
Marko se opet probudio. Miris kaše i čaja s limunom. Nije mu ni do jesti, ni snage ni volje nema.
Hoće li vas tko posjetiti? Hoće li vas nahraniti? čuje pored uha.
Marko otvori oči. Gleda ga sitna žena, prozirno plavih očiju, one stare oči.
Njega žena ponekad posjeti. Ostavite, možda će ona nahraniti, dobacuju iza leđa kuharice.
Onda ostavljamo. Nina, upiši, Brunović je uzeo porciju. Idemo dalje. Da brzo ozdravite, dečki! vikne žena i odgura kola od tanjura i ogromne posude dalje.
Mirna nije bila njegova žena. Nisu imali papira.
Došla je za sat vremena, skrila nos u ovratnik bluze, usta uvijena.
Hranite ga! Samo je, vjerojatno, hladno. Ili ste vi kući donijeli? upita sestra.
Nahranit ću ga, Mirna uzme zdjelicu s ormarića, pomiriše, proguta. Ovo pojedi, Marko. Bljak je, ali drugo nisam donijela. Jučer sam bila kod Grubićevih, rođendan Ludmile. Pozdravljaju te! Uf, Marko, umorna sam. Bože, promašiš svaki put u žlicu! Što je, hoće ti se povraćati? Ojoj! Evo, idem!
Mirna se diže, briše ruke o bolničku invalidsku kutu, izleti iz sobe.
Muža mi povraća! Dođite ovamo, čiste! Što je ovo?! začuje Marko njezin glas pa zatvori oči. Mirna nije birala riječi; psovala je hranu, bolnicu, sve.
Drugi dan nije došla, niti treći. Onda se pojavila, rekla da je bila kod liječnika.
I što? upita Marko.
Ništa dobro. Ma, da mi propao taj tvoj motor! Tko te tjerao da ga kupiš?! Sada Rehabilitacija skupa, treba puno kuna, dok čekaš preko osiguranja ništa od toga. A meni treba da ti prekinula je suočena s Markovim stegnutim rukama. Nama treba da što prije budeš opet fit, normalan. Znaš. Donijela sam ti nešto
Ni nije se sagnula da ga poljubi. Samo je spustila vrećicu s narančama i vodom, sjela do prozora.
Mirna tiho je zove Marko, pruža ruku prema njezinom koljenu, ali ona odmahuje glavom. Ne tuguj, probit ćemo se Da, izletio sam, loša odluka motor, a ti si bila sretna, govorila kako sam glavni frajer! Ajde, pusti. Ili nešto nije u redu? Posao? Kažem ti, uzmi godišnji! Treba ti odmor, mene uskoro puštaju i onda ćemo
I onda te odvezem Vesni. Onda ja uzmem godišnji i pobjegnem na more, završila je Mirna. Ovdje se ne može normalno pričati! Ne pravi mi scene, Marko! Sve te posude, slabost, ti tako ne mičeš se Ne mogu, razumiješ? Ne ide!
Da To ti je život progunđa stari na krevetu pokraj Marka, pa se pomakne. Oprosti, djevojko, mi bismo izašli, ali ne možemo, znaš
Mirna s prijezirom pogleda mu kateter ispod deke, izbrusi usne, pogleda oko sebe bolnički miris, tijela, zvukove kolica, jauke, blijede bež zidove.
Marko je u bolnici predugo, čini mu se: ostao će zauvijek. Tek tri tjedna, prvo u intenzivnoj, onda u ovoj sobi.
Mirna nakon posjete dođe kući, sve skine sa sebe, zatvori se u kupaonicu i doslovce ribanjem pokušava skinuti bolnički miris. Poprska se parfemima, ali i dalje joj se čini da taj smrad ne izlazi iz kose, iz nosa. Užasno!
A još je užasnije gledati Marka noge mu gotovo ne rade, leži kao panj, lice sivo, nikakvo. Treba ga prati, mazati, davati injekcije Tako je rekao liječnik.
A bio je Marko nekad frajer! I Mirna je bila ponosna što je otela takvog momka običnoj Vesni.
Neće ona ni pitati hoće li ga Vesna primiti nazad. Samo će ga ostaviti kod nje, humanije je to nego da ostane sam u stanu.
Ima još Markovih roditelja, ali mama ima srčane, tata čir. Posjete ga, pa onda uzimaju tablete Ne, njima ga ne može dati. Mirna humanist! Misli na svakoga.
Invalidska kolica se jedva stisnula u lift, dobro što su prije tri mjeseca ugradili rampu ispred Vesninog ulaza.
Vidiš ti! Kao da su znali! smije se Mirna gurajući kolica. Pazi, Marko, nemoj se ljutiti. Ja moram dalje sa svojim životom, kužiš? Gospođo! Što upadate preko nas!? Ne vidite li imam invalida! poviče Mirna.
Da je Marko ostao bez zdravlja na radu, dok je spašavao nekog ili gorio u požaru bilo bi to na čast, dobio bi nešto, Mirna bi se hvalila Ali ovako prometna na motoru, to baš i nije cool.
Marko? Vi? susjeda ne vjeruje. Kako to? Idete Vesni?
Sve ćete znati, pa ćete i pocrkati! cikne Mirna kad posumnja.
Mirna! Dosta! zareži Marko, stegne ručke dok prsti pobijele.
Susjeda ga pogleda, pa opet Mirnu.
Ne ulazite, ne brinite! Vesne nema Ona
Ali vrata lifta se zatvoriše, a Mirna pritisne broj deset.
Marko još ima ključ od stana.
Glupača, ni bravu nije promijenila! nasmije se Mirna. Ajmo unutra
Mrzim te, znaš? Mrzim! zgrabio je za ruku. Ostavljaš me!? Odbačeni ti ne trebaju, je li? Prokleta budi!
Samo je odgurnula, spustila Markove stvari na pod, izletjela van, zalupila vrata.
Tako je sjedio cijeli dan u kolicima, posred sobe. Ispred njega, isto kao prije dvije godine, na zidu visi slika jantarske kockice na šumskom pejzažu. Tu su sliku kupili na bračnom putovanju, Vesna je nije bacila
Sve je ostalo isto namještaj, hrpa razglednica, stari CD-i, kaktus Vendelin, kojeg je Marko znao zamalo uništiti pretjeranim zalijevanjem dok je Vesna bila na putu.
Taj bodljikavi preživio je, a sam Brunović iznutra kao da nije. Kvariš se, unutra i vani
Izgleda da Vesna više ne živi tu. Voda ne teče, plin zatvoren. Otišla? Za stalno?
Treba joj zvati. Gdje je mobitel?
Marko posegne do džepa, mobitel mu ispadne, saginje se, ne može ga podići.
Kvragu! Kvragu! Kvragu! prošapće, pa zaplače.
Od boli, od nemoći, od straha, jer stvarno ne zna što sad.
Vesna uleti u stan oko ponoći, prekinula službeni put. Susjeda ju je zvala da su doveli Marka.
Spotaknula se o torbe, upalila svjetlo u hodniku i zastala.
Na pruzi mjesečine, kao oteti, sjede kolica, a u njima čovjek spuštene glave, s teškim disanjem.
Tako vraćaju djecu u sirotišta, pse i mačke ostavljaju u azilima, robu u trgovine kad nije po volji, užeglu hranu, kao da je Marko postao odrasli višak
Bilo im je teško, jako teško. Marko je htio otići, ima stan, naći će sestruču, neće biti teret! Neće
Dogovorimo se ovako sjela je Vesna nasuprot, pružila bivšem mužu kavu, i sebi nalila. Oporavit ćeš se, pa ćeš otići. Nije ovo milostinja, ni sažaljenje. Nismo neznanci, nekad smo se voljeli A što ćeš sam? Sestruča? Smišno! Otpustio bi je u pola sata! Mama će plakati, pa doći svaki dan s brda i žaliti se. Hoćeš to? Ostani. Našla sam ti rehabilitatora, Mateja Latinovića, znaš ga? Bio je godinu stariji. Super je dečko, dobro da je išao na medicinu! Dolazi sutra, vidjet će što i kako. Naravno, plaća se. Iskopaš svoje kune i riješiš. Može?
Marko je mogao otići, ponosno odgurnuti kotače. Ali nije. Bilo ga je strah samće, strah života
A što je Vesni bilo prije godina? On ode, uživa, a ona prolazi kroz razvod i suze. O njima nikome ne priča.
Sad je drukčije. Partneri su, imaju zajedničku stvar.
Vesna nije njegovala bivšeg muža kao bolesnika, puno je tražila, tjerala ga da pomaže, zahtijevala da upiše tečaj francuskog, konačno. Onda mu je prigovarala da je zapustio pravo. Pa i od kuće možeš raditi! Moraš napredovati. On je napredovao.
O sebi Vesna nije mnogo pričala, a Marko nije pitao. Povremeno joj netko zvoni; ode u drugu sobu i pojača ton na mobitelu.
A Marko je čekao povratak snage, a time i slobodu.
Dogodilo se i brže nego što je očekivao. Latinović je ozbiljno radio s njime, nije ga štedio, ali do svibnja Marko je hodao po stanu, a do ljeta stigao do cvjećarne i sam kupio Vesni buket. Mogao je naručiti preko interneta, novaca je imao ali odlučio ići pješice. To je sloboda, to je snaga.
Te je cvijeće Vesna bacila kroz prozor i rasplakala se Izlazi iz mog života!
Marko je samo kimnuo, a onda joj prišao i snažno je zagrlio. Bilo je to tren, ali i vječnost.
Hvala ti, Vesna! Čuješ? Hvala! Oprosti, ako možeš. Volim te. Daj mi još jednu šansu
Možda bi bilo najbolje izbaciti ga van i živjeti dalje. Bili su partneri u muci, sad muke nema, ostaju dvije usamljene duše.
Onda više nije bilo samoće. Odluka je došla jednostavno, da je bilo i čudno možeš jednostavno biti s nekim, ne misliti što će drugi reći, jednostavno, opet zajedno buditi se i usnuti, rješavati dnevice
Kako je, s invalidom? izdera se Mirna kad je jednom Vesnu srela s kolicima i bebom pred dućanom.
S kojim? Svi su mi zdravi, evo, i Deni Marković to potvrđuje, kimne Vesna na bebu u kolicima. Oprosti, žurim, Marku danas treba kod gradonačelnika na sastanak, vodim ga!
Što? Gdje? Vesna, ja sam ga njegovala u bolnici! povikala je Mirna za njom.
Hvala ti, Mirna. Znam da si pravi prijatelj. Reći ću Marku da si sretna zbog njega smiješi se Vesna i ode.
Uvečer Mirna ode s nekim frajerom u restoran, poslije dugo plešu, noć prolazi, jednako prazna kao i svaki put. On je zove dušice i mala, a ona okreće glavu, jer zna, nije to to. Što je to, ne zna. Nazove Marka, ali on ne javlja. Ona za njega ne postoji više.
Mama Ja ne mogu gledati bolesne. Sve da hoću, ne bih mogla plače Mirna u kuhinji.
Naravno, dijete. Što će nam takav, polomljen? Mi ćemo ti naći nekog zdravog! umiruje je majka, gladi po leđima. A onda uključi televiziju. Vidi, kako može majka napustiti bolesno dijete! Ja bih takve zatvorila! Koliko takvih bezdušnih šeće okolo! Bože, kako je teško živjeti, Mirna, kako je strašno
Mirna gleda kroz suze u mamu. I njoj je bilo strašno živjeti. A još više, beskrajno usamljeno.
Naučio sam nešto važno: kad si slab i izgubljen, tada najviše osjetiš tko je tvoj čovjek. Što je teško, prođe, a dobro ostaje i budi čovjek onda kad netko od tebe odustane, da ti sam ne odustaneš od sebe.
