Radit ću što hoću
Jednog dana je Mirjanin muž, Zvonimir, odlučio da ga baš zanima vikendica. Ne samo da sanjari o njoj, nego da zapravo ode i kupi je!
Što će ti to, tata?! drmuckao je preko stola dredovima njihov sin Dražen, svako malo vukući svoje široke, poderane traperice koje su mu visjele s mršavih bokova. Kroz poderotine su se lijepo vidjele njegove bijele, čokolate noge. Zvonimiru te hlače nikad nisu bile jasne, ali je šutio. To ti je bacanje love i vremena u bunar. Ajmo, bolje je da odemo na more, kao ljudi! Ili, još bolje, izračunaj koliko puta za te pare možeš odletjeti primjerice na Maldive!
Ma, neću ja nigdje letjeti, znaš da me sam pogled na avion baca u nesvijest! Daj, pusti me, Dražene, to je moja osobna stvar. Ako ti lakše, računaš to u starčke hirove, lude želje jednog brkatog starca, ali ja hoću vikendicu! udarao je Zvonimir šakom o stol Da imam šupu u kojoj se mogu igrati s autom, uz zidove da stoje lopate i grablje, a pokraj sjenice roštilj pa zovemo ekipu na ćevape. Eh, vi ništa ne razumijete! odmahuje na kraju rukom.
Zvonimirova žena, Mirjana, sitna i njegovana kao porculanska balerina iz vitrine ali s kratkom pixie frizurom i maslinastom kožom sjedila je s druge strane stola i pila kavu iz fine porculanske šalice, kao da je sve oko nje netko drugi sanjao, a njoj ni kunu iz džepa ne miče ta cijela priča. Pa što su to milijuni kuna? Vikendica je ionako rupa bez dna; trošiš sve žive eure i živce!
Mama! Zašto šutiš?! Sve će ti to, kao i uvijek, završiti na grbači! nije se dao Dražen. On je zapravo planirao nagovoriti roditelje da mu za 18. rođendan kupe motor, a sad je odjednom uletio nekakav ludi plan o vikendici.
Mirjana je otpila još gutljaj, spustila šalicu na tanjurić i heklala prste jednu preko druge.
Sine, zlato, što se odmah uzrujavaš? Tvoj tata i ja došli smo do godina kad si konačno možemo dopustiti nešto svoje. Zapravo, nešto što će nas držati na životu kad ti odseliš. Ti ćeš nas napustiti, zar ne? rekla je Mirjana sa smiješkom, ali Dražen nije znao je li to šala, prijetnja ili realnost. Ionako nije planirao nigdje, zapravo se uplašio da ga stvarno ne izbace jednog dana.
Ja? Ne znam I kakve sad to veze ima?! procijedio je mladić.
Ima, dragi, jer svatko će uskoro imati svoj život. Ti ćeš na fakultet i postati čovjek, tati komarci izgrizu noge u vikendici, a ja Ja ću išla skakati padobranom! Vidiš, došlo je vrijeme za snove, Dražene. Sada to smijemo uzdahnula je i zagledala se kroz prozor. Dražena je nevjerojatno živciralo kad ona tako bulji van, kao kakva junakinja iz štreberskih romana, pa ništa ne kužiš! Ništa!
Zvonimir je s olakšanjem pogledao ženu. Zlato je njegova Mirjana! Dijamant! Da je bilo koja druga, već bi stala na Draženovu stranu, kukala da po vikendici treba čupati korov i paziti na cvijeće, a sve to kvari manikuru i termine kod frizerke. Ali Mirjana nije takva! Mudra žena, dobra duša. Tko bi rekao da će biti tako sretan izborom prije sto godina, unatoč svim njezinim ludorijama!
Zvonimir si je u sebi čestitao i uzdahnuo.
Dobro, dobro! Radite što hoćete! Samo znajte, od kuće ne idem! nastavi Dražen, dredi mu zadrhtali na zatiljku, kao mali ježić kad se ražesti, ali još nema bodlji.
A na fakultet ideš? upitala je majka.
Idem, ali
Ali živjet ćeš s nama, shvatila sam. Zvonimire, onda uzmi manji teren, što misliš? Mirjana se slatko nasmije muškarcima, brzinski opere šalicu i ode već kasni na posao.
Dražen se isto zapetljao, tumarao po kuhinji kao da ne zna gdje su vrata, na kraju ih našao, izdužio ždralove noge i otpuzao u sobu oplakivati motor i mobitel iz snova.
E, da ti ja kažem moji su poludili! šaptao je u mikrofon naj frendu Kreši iz razreda, dok je ovaj nešto žvakao i mumljao. Stari kupuje vikendicu, mama skače padobranom, a ja?! Meni su skoro rekli puf! van iz stana! Kažu svatko treba živjeti svoj san! Koji san u tim godinama?! Fakat nisi od pomoći, Krešo, bar da me utješiš!
Krešo je nešto uzdahnuo, veza pukla, a Dražen tupo zurio kroz prozor.
Roditelji su stvarno stari. Dva dinosaura. Sad im fali još samo ploča na vratima Ovdje žive penzići. Njima treba razmišljati o gore nebu i vječnosti, a snovi su rezervirani za Dražena! Što sad? Kako živjeti, a ne zgubiti sve? Dražen nije znao…
Zvonimir se u hodniku muvao, vezao tenisice i stalno se smješkao.
Moram nazvat punicu! Obavijestiti je! najednom se sjetio. Dobre vijesti se moraju dijeliti, treba ih umnožiti! A ionako joj vječno malo što paše
Roditeljima svog plana već je sve ispričao. Oni su ga podržali, čak mu nudili i kunu ili dvije…
Mirjanina mama, Ksenija, jednako je bila oduševljena.
Vidiš, Zvonimire, govorila sam ti sto puta da treba vikendica! Da moj Dražek jede pravo domaće, iz vrta, izložen suncu cijelo ljeto, da ne udiše ispušne plinove već miris svježe trave! Nama je bilo lijepo kad smo Mirjanu vozili u vikendicu kraj Samobora! Baš krasno!
Mirjana se tog krasnog sjećala s grčem u želucu. Ksenija je smatrala da nema dobrog vrta osim Zagreba ili Zagorja, i da se na vikendicu mora ići s pol sela i pola stana na kamionu, ne biste li slučajno ostavili za sobom servis s ružama ili omiljen jastuk. Trebalo je i svoju posteljinu, i knjige, i stolac, i ogledalo s podnožjem, i sve moguće kreme, vederice i fensi šešire. Kod Ksenije se nikada nije znalo tko je na odmoru ona ili logistička firma. Umjesto kupanja i razbijačkih igara, sjedilo se cijele dane na trijemu, pila se kamilica i jelo voće što ga je Mirjanin tata donio s placa, uz obavezni uzdah:
Eh, prošle godine je ljeto bilo toplije! Danas sam skoro promrzla, a šal nismo uzeli! Stjepane, idi do Zagreba po deku!
I tata bi zbilja otišao. Mirjana bi ga molila da povede i nju, ali mama nikad nije dala.
Nema đira s autobusima za curice! Tata će sam. Uzmi jabuku, trebaju ti vitamini! gurnula bi Ksenija još jednu jabuku u Mirjanine ruke.
Mirjana bi uzdahnula, tata sramežljivo okrenuo glavu. Što će on, jadnik.
Maloj Mirjani nije bilo dopušteno trčkarati izvan ograde vikendice, jer tamo ima komaraca i treba se držati kuće, niti igrati nogomet s klincima sa susjednje parcele. Jer, naravno, nije pristojno za djevojčicu, pogotovo u tako lijepoj haljinici! Bobice s grma jedino ako su dobro oprane, a gljive i šumske jagode obavezno kupljene. Tko je još vidio loviti žabe, puževima crtati na dasci, ili ležati potrbuške i gledati kako puž viri iz kućice? Ksenija nije dozvoljavala jer, naravno, to ni njoj nikad nije trebalo.
Samo svečane, čipkaste haljine, samo sandalići i kečkice, sunčobrani i dekice, bezgladno recitiranje mama omiljenih stihova i tatin hrkanje u visećoj mreži to je djetinjstvo kojeg se Mirjana sjeća. Od onda mrzi vikendice, haljinice i balerinke.
Kad je upisala faks, uselila u studentski dom i zaposlila se, prva stvar je bila ošišati kosu nakratko, kupiti si traperice, kape s Mikijem Mausom i kabanice u kojima izgleda kao kartonska kutija na tankim nogama. Kseniji bi se dizala kosa na glavi. Na noge je stavljala isključivo tenisice ili balerinke, a za praznike hlače s vrećastim nogavicama i široke košulje. Noga da joj zavide i manekenke, ali Mirjanu je baš briga. Ona je htjela živjeti onako kako ona želi. I šlus.
Udala se za koga je htjela, rodila sina, dala mu ime Dražen (iako je Ksenija buncala da je mali pljunuti Tesla i da treba bar Tomislav), i vozila klinca po Jarunskoj šumi na biciklu usprkos svim mamama pa nije to sigurno!, bacala kamenčiće po vodi, brojila odskoke, ležala na travi i gledala kako je nebo beskrajno. Boja nebo nema sjene, ne možeš ga dohvatiti. Jedino je nebo savršeno i Mirjana ga je željela dohvatiti. Jedino nebo.
Kao mala, željela je skakati padobranom. Svi iz ulice su, ali mama nije dala.
Što? Izlaziti iz aviona vrišteći, s obrazima na vjetru kao palačinke? Mirjana, dođi k sebi! Ne, i gotovo!
Mirjana bi ridala, prijetila da će pobjeći, ali kako kad je dvorišna vrata mama zaključavala na tri lokota zbog mogućeg lopovluka.
Jednog dana je Ksenija otišla s vikendice. Prijateljica je došla u Zagreb, vukla je po muzeju cijeli dan. Oh, kako joj je to teško palo! Svi su poludjeli.
Kad je konačno ostavljeno bez nadzora, tata Stjepan je klimnuo Mirjani. Hoćeš?
Hoću! zacaklile se oči.
Brzinom svjetlosti, Mirjana je prebacila haljinu za trenirku, doletjeli su do aerodroma, poznati striček iz tate društva dozvolio joj da sjedi u avionu, dira volan, obuče padobransko odijelo. Već je skoro skočila, ali digao se vjetar, otkazali su letove. U povratku ih je stigla nevrijeme, a mama je ostala kod prijateljice na noćenju.
Tad je mnogo toga pošlo krivo. Tata je ubrzo doznao da ga žena vara, da prijateljica zapravo nosi brkove, puši cigare i radi gluposti. Pao je family chat, drama.
Mirjana jednog jutra odlučila više neće slušati mamu. Ošišala je kosu, tetovirala ružu na ramenu, sve nasuprot Kseniji, koja je to smatrala grozotom svjetskih razmjera. Ksenija bi dramila, Stjepan se smijuljio i dijelio joj cvijeće. Manjak poslušnosti je načelo Kseniju, ali Mirjanina nova pravila bila su jednostavna: radit ću što hoću i gotovo.
Kad se smirila, završila faks i odlučila se udati, prisegnula je da neće biti kao njeni roditelji.
Kod nas nema glumatanja! Razljubiš se samo reci. Mrzim tajne i laži! Razumiješ? uhvatila je Zvonimira za džemper, a suze krenule kao iz špine.
Dvije godine kasnije, rodio se Dražen. I njegovi baka i deda s tatine strane su naricali dijete je premalo, previše će propuh, treba doktoru! Ksenija je preklinjala za svog homeopata, s čajem od kamilice i akupunkturom.
Koga? Dijete? u frci baka.
Mirjanu, naravno! Ta njezin slobodni život je iz nje iscrpio snagu! frktala Ksenija, gledajući po praznom stanu s roletama na prozorima i posterima iz časopisa. Nikakve brige! Ni kad je bila trudna, ni sad! Kakva glupa svadba, još gluplja obitelj!
Ksenija je nastavila galamiti, ali Mirjana je samo uzela Dražena suprugu iz ruku i stisnula ga. Ranjavao je svaku rečenicu, želudac je pekao, ali nije ni primjećivala jer imaš sina. I to je tvoje. Sada si ti mama.
I bilo je jako strašno. Mirjana se bojala pogriješiti, bila prestroga, prepustila sve slučaju, mogla izgorjeti. Što ako i njoj sin okrene leđa kao što je ona svojoj mami?
Zvonimire, mogli bismo skrenuti. Možda ću biti loša mama? Što ako me Dražen bude prezirao? grčevito bi ga usred noći budila za ruku, ona bi disala u njegovo lice.
Ma gdje bi! Zvonimir trlja oči, sjeda, pije vode s noćnog ormarića, šapće: Bit ćeš divna mama, prava, iskrena, baš zato te volim. I Dražen te voli. On bez tebe ne može. Ajde, spavaj, zlato. Spavaj…
Mirjana bi kimnula, smjestila se uz ruku i konačno zaspala. Dražen u snu pucketa ustima, grane udaraju u oluk, nebo lagano svijetli, a Zvonimir ne može zaspati. Zašto Mirjana nikad ne sumnja u njega? Što ako on bude grozan otac i muž, ne zna ribariti ni praviti kuću, nema biceps kao s reklama za teretanu, nespretan je s dijetetom i ne usudi ga se sam kupati. Ali Mirjana mu vjeruje.
I od te pomisli zaspe, sretan.
Vjenčali su se mladi, čim su završili faks odmah svadba, pa beba. Jesi li se znao naživjeti? Eh, u snovima
Mirjana je odlučila: u njihovoj kući svatko radi što želi, nema forsanja i moranja.
Ali, svaka želja ima cijenu. Dražen je tražio brdo pažnje, kuća se sama ne čisti, hrana se ne skuha, nema spavanja do podne. Pa ni kave s prijateljicama, more, izleti i sport, sve je na čekanju.
To ju je ubijalo. Opet ista povijest što Mirjana želi, što netko drugi traži, a najmanje ostaje za nju. Strašno nepravedno.
Zvonimire, dosta mi je, znaš? Cijelo djetinjstvo su drugi krojili moj život. Sad sam odrasla i opet isto! očajavala je Mirjana, do kraja iscrpljena od hranjenja i neprospavanih noći, zavidjela curama koje su pričale kako su ljetos bile na Hvaru, pohodile planine, u valovima nestale…
A što će ona pričati? O tome koji pampers bolje upija? Kako skinuti bebu s dude? Njezina priča opet gotova.
Ali, Mirjana, to je samo privremeno! Evo, ja ću kuhati i voditi Dražena doktoru. A hoćeš li na druženje s curama? Možda jedan dan? Zvonimir je predložio.
Mirjana ga je poljubila, rasplakala se od sreće.
Dogovorila s curama kavu u centru, šetnju Maksimirom, pa nakon šopinga zaprašile u noćni klub! Eto tebi izložbe disko klasik! Tenisice gore, tatto ispod ramena sijeva, sve sretne, popile čašu, cavile, rasplesale se, novo društvo, sve kao nekad!
Mirjana je došla k sebi kad ju je netko pokušao povući i ljubiti u vrat, u glavi joj mater viče, tata maše cvijećem, ali ne može ga dohvatiti, sve bježi. I Mirjana padne. Muka, glavobolja.
Prijateljice su je dovezle doma pred zoru, predale mužu na ruke. On s Draženom već dva sata na nervima, baka iz Rijeke pokušavala ga uspavati, htjeli zvat hitnu i onda Mirjana oživi, izvede sve van, privije se uz sina i zaplače.
Gdje je pogriješila? Otkad? Je li još na onoj vikendici, kad je odlučila da nitko nikad neće vladati njenim životom? U inat mami, nek pukne od zlobe!
Mirjana! rekao je muž. Ne boj se. Samo samo ne možemo bez tebe, shvaćaš?
Nisam htjela ovako, Zvonimire! Htjela sam da samo malo plešem, pa kući, ali me prošla volja. I toga me najviše strah kad te više ne vuče doma. Možda smo prerano sve to? zastala je, jer je Zvonimir bio ozbiljan, gotovo stran.
Znaš onu: “Mali pas do smrti štene”. Ako nisi naživjela, nećemo te siliti. Idi. Samo, natrag nema, Dražen ostaje sa mnom. On je mali, ovisan o nama. Ionako bih radije pivo s dečkima ili na pecanje, ali znam čekati. Hoću biti dobar otac. Mi smo mu cijeli svijet, to je odgovornost, nije dječji inat. Razmisli što hoćeš. Nitko te ne osuđuje, obećavam.
Otišao je u kuhinju, s Draženom. S majkom odvezao taksijem. Tišina. Potpuna tišina.
Mirjana poludi, potrči za mužem.
Stoji on u kuhinji, gleda u prozor. Dražen konačno spava.
Ona mu se približi. On je i dalje ignorira.
Brinuo sam se za tebe izgrinta kroz zube. Nemoj više tako.
Mirjana mu zabije nos u rame, pokušava ga poljubiti, ali ne može do obraza preniska je! Da, sigurno joj namjerno ne pomaže. Ima pravo…
Raditi što treba, potisnuti svoje hirove, sanjati s odgodom teško je. Ali, Zvonimir je pokazao se kao pronicljiv muž: uskočio kad je trebalo, bodrio i tješio.
Kad je Dražen odrastao, Mirjana je shvatila dozrijelo je vrijeme za snove. Treba i roditeljima pa što god Dražen mislio.
Zvonimir je švrljao Zagorjem tražeći pravi teren, Mirjana upisala tečaj padobranstva.
Ma što imaš učit? Ja sam skakao, ništa posebno! šalio se Zvonimir.
I zbilja, jednom je skočio, derao se na sav glas, baš kao što je punica predviđala. Ali Mirjani to nije priznao.
Ovaj put je skočio s njom. Oboje su vrištali, dok nisu zastali, jer iznad njih otvoreno, beskrajno nebo, ispod njih nevjerojatno lijepa zemlja, a dolje, mali čovječuljak u crvenoj jakni, njihov sin Dražen, drži kameru i gleda kako roditelji lete. Sve grandiozno i neponovljivo.
Godinu kasnije Zvonimir je kupio od prijatelja vikendicu. Družili su se, on je pekao roštilj, Dražen upoznao Mirjanu i Zvonimira s curom Tamarom. I Tamara je imala snove, nije priznavala granice.
Da, Tamara. Moraš samo željeti biti sretna i sve drugo riješiš, čak i ono što ti se činilo grozno i nepotrebno. Hoćeš li malina? Zvonimir ih natrpao košaru, a maline ne čekaju dugo, pojedi!
Njoj je bilo svejedno za maline, htjela je ležati u visećoj mreži vječno.
Je l’ istina da ste skakali padobranom? upitala je Tamara.
Istina nasmiješila se Mirjana.
Dugo ste se pripremali?
Cijeli život.
Ma daj! Predugo je to. Ja, i kad se udamo Dražen i ja, neću se odricati svog života. Moje odluke, moja pravila!
Da, i ja sam tako mislila… Onda sam poželjela nešto drugo. Usput, odlično crtaš, Dražen mi je pokazao tvoje radove. Stvarno su super! Mirjana se ispružila po travi, baš kao nekad, kad je vjerovala da se ništa ne mora čekati.
Hvala. To sam nekad radila, poslije prestala opet zbog mame a sad žalim. Ej, zovu nas! Dražen je našao ježa! Tamara je bosonoga odjurila do zaručnika.
Ona je mala, nemirna, hoće sve odjednom. Ali, život sve smjesti na svoje mjesto. Treba birati, ne iz inata, nego zbog sebe. Sad to Mirjana zna.
