Rublje s dvostrukim dnom
Anica, vidi kako je lijepo. Baš sam ga sačuvala za tebe.
Anica je gledala u kutiju, ne shvaćajući što bi tu moglo biti lijepo. Donje rublje. Nošeno. Čipka po rubu košarica malo se rastegnula, gumica na gaćicama na nekim mjestima valovita. Nekad mliječno bijelo, danas tek tuđe i potrošeno.
Hvala vam, gospođo Valentina, rekla je Anica.
Glas joj je bio miran. Iznenadilo ju je kako to od nje zvuči.
Talijansko, znaš? Kroz sindikat sam ga kupila, na izložbi donjeg rublja. Skupo je bilo. Čuvala sam ga i nosila samo u posebnim prilikama. A sad ga tebi dajem, ti si mlada, treba ti.
Gospođa Valentina sklopila je ruke u krilu i gledala je kao da joj je upravo dala komad obiteljske ostavštine. Anica je zatvorila kutiju. Suprug Marko sjedio je uz nju, gledao u stolnjak.
Marko, reci snahi da nije to bez veze. Čuvala sam to!
Mama, da, je, naravno. Markov doprinos završio je tu.
Kasnije je bio kolač, pa čaj, pa je Valentina dugo pričala o susjedi Gordani koja je iznajmila stan pogrešnim ljudima i sad ne zna kako ih iseliti. Priča se rastegla u detalje o upravitelju i komunalnim problemima. Anica je kimala. Kutija je stajala na ormariću na hodniku i činilo se kao da zrači svjetlo u mraku stvar o kojoj je bolje ne misliti.
Kad je gospođa Valentina otišla, Anica je uzela kutiju i gurnula je na gornju policu u ormar, iza zimskih džempera. Daleko. Da ne vidi.
Anice, pozvao je Marko iz kuhinje. Hoćeš čaj?
Hoću, rekla je ona.
Sjela je za stol i pomislila da je možda nešto trebala reći. Ne grubo. Samo reći. Ali što, kako? To neznanje joj je bilo kao ona gumica što je pošla valovito: još drži, ali već popušta.
Mama je samo htjela biti draga rekao je Marko, ne dižući pogled s šalice.
Razumijem, rekla je Anica.
Ona sebi daje najbolji dio kad daje nešto svoje. Da pokaže da poštuje.
Marko, stvarno razumijem.
Pogledao ju je. Nasmiješila mu se. Osmijeh joj je bio malo nakrivljen, ali prošao bi kao pravi.
Tada su još svi zajedno živjeli. Markov otac, Stjepan, bio je tih, radio u brodogradilištu, držao se po strani, navečer gledao vijesti i povremeno popravljao nešto u kuhinji. Valentina je bila drugačija prostor ispunjavala zvukom, pokretom, mišljenjem. Znala je kako se pravi prava juha, kako se rublje pravilno suši, kako se govori s liječnikom u domu zdravlja i zašto današnja mladost ne zna štedjeti. Anica je živjela tamo već godinu i pol i naučila štošta: ne ostavljati prljavu šalicu u sudoperu dulje od dvadeset minuta, i da riječ ne zvuči kao hirovitost. Radila je u arhitektonskom uredu, crtala kuće, nekad ostajala do sedam. Marko je radio u građevinskoj firmi, često bio na terenu. Valentina je bila u mirovini i vodila domaćinstvo s revnošću kao da joj je to životno djelo.
Tjedan poslije rođendana, Anica je došla doma i zatekla namješten namještaj u svojoj i Markovoj sobi. Fotelja je bila kod prozora umjesto u kutu. Noćni ormarić prešao je na drugu stranu kreveta.
Gospođo Valentina, jeste li vi premještali namještaj kod nas?
Pa svjetlo ti bolje pada. Vidjela sam da uz prozor čitaš.
Čitam, da, ali voljela bih da se prvo dogovorimo prije nego što se nešto mijenja.
Ma Anice, tako ti je bolje. Probaj pa ćeš sama zahvaliti.
Anica je tiho vratila fotelju natrag. I ormarić. Nije to bila nikakva pobjeda, jer Valentina je uzdahnula na način kojim je jasno dala do znanja može ona čekati.
Ispričala je Marku.
Mama, zašto diraš njihov namještaj?
Htjela sam najbolje.
Neka si oni sami odluče što im je najbolje.
Nisam zlobno.
Mama.
Dobro, šutim.
Nije šutjela. Uzdasi su bili glasniji od riječi.
Poslije takvih dana Anici je bilo sve teže boraviti po zajedničkim prostorijama. U kuhinji je kuhala brže. U hodniku se ne zadržavala. U dnevnu bi išla samo kad bi je netko pozvao. Sitnice u rutini, ali uspjele su stvoriti lošu naviku. Skupila bi se, polako, kao džemper nakon lošeg pranja.
U ožujku je Valentina ušla bez kucanja u njihovu sobu. Anica je sjedila na krevetu i razvrstavala papire s posla. Svekrva je otvorila ormar jer je tražila svoju staru vestu koju je zabunom tu stavila. Pronašla je vestu, ali i kutiju.
Vidi, sklonila si ju gore. Nije ti se svidjelo?
Anica nije odmah našla pravu riječ.
Samo sam ju maknula.
Talijansko rublje, Anice. Danas to ne možeš kupiti.
Gospođo Valentina, mogu li sama odlučiti što i gdje držim u svom ormaru?
Rekla je tiho, bez povišenog tona, ali nešto je bilo drugačije. Valentina ju je gledala sekundu, uzela vestu, izašla.
Za ručkom su pričali o vremenu. O kiši što se sprema. O tome kako su krumpiri opet poskupjeli. Anica je jela juhu i mislila kako osobne granice u obitelji nisu ograda ni zid, već nešto što stalno iznova moraš objašnjavati nekima koji ih jednostavno ne vide. Ne zato što su loši, nego zato što ih za njih nema.
Prošle večeri došla je pokucati susjeda Kata, žena oko šezdeset, živjela sama nasuprot. Katkad je znala zatražiti soli, uskočiti po jaja do petka. Anica je otvorila vrata. Kata je držala staklenku šljiva u ruci.
Anice, kuhali smo pekmez, puno je ispalo. Hoćeš?
Hvala, naravno, uđite.
Kata je ušla, razgledala, stavila pekmez na stol.
Nekako si mi danas siva.
Samo umorna.
Aha.
Dok su pile čaj, Valentina je otišla u trgovinu. Stjepan je drijemao u dnevnoj. Anica je iznenada ispričala sve. O poklonu. O ormaru. O fotelji. O tome kako je teško reći što misliš kad god dobiješ odgovor: A ja sam baš htjela najbolje.
Kata je samo slušala. Onda je promiješala čaj žlicom, iako nije stavljala šećer.
Znaš, Anice, s takvim ljudima svađa ne vrijedi. Ne čuju je. Čuju samo kad nešto postane činjenica. Ne razgovor, već djelo.
Kako to mislite?
Ne objašnjavaš što ti smeta, nego nešto napraviš tako da se ne može ne primijetiti. Bez svađe. Bez uvrede. Da sama shvati.
Anica se zagledala u staklenku pekmeza. Tamno ljubičast, gotovo crn. Zapravo lijep.
Mislite…
Pametan odgovor nije uvijek riječ. Eto to mislim.
Kata je otišla. Anica je dugo sjedila u kuhinji sama. Onda ustala, izvadila s gornje police ormaru kutiju i stavila je pred sebe.
Prvi put ju je pomno promotrila. Tri dijela. Grudnjak. Dva para gaćica. Čipka je nekad davno bila dobra. To se osjećalo po čvrstoći tkanja, po načinu kako je konac tkala uz rub. Ali sad staro. Nošeno. Tuđe.
Dugo je razmišljala. Otišla je u špajzu, pronašla komad lanene tkanine što ga je nekoć kupila na placu, nikad upotrijebila. Pronašla konac, iglu, lavandu u vrećici za ormare. Vratila se i počela raditi.
Grudnjak je pažljivo rasparala, čipku razmaknula po stolu. Iskoristila ju za malo mirisno vrećice s ishlapljenom lavandom i sušenom metvicom iz kuhinje. S debljim koncem sašila na stranu tri sitna slova: V.V. inicijale. Ispalo malo nakrivo, ali domaće. I živo.
Jedan par gaćica, bolje stanje, izdvojila je posebno. Odnijet će ih u obližnji prihvatilište, gdje primaju stvari za potrebite. Tamo idu gdje treba.
Drugi par vratila nazad u kutiju.
Onda je otvorila laptop i napisala pismo. Ne mail, nego pravo pismo, rukom na prazan list papira. Pisala, pa precrtavala, pa opet krenula. Tri nacrta završila su u košu prije nego što je našla pravu formu. Ne uvredljivo, ne žalosno. Samo iskreno.
Gospođo Valentina, dugo sam razmišljala kako uzvratiti na vaš poklon. Osjetila sam što ste vi toj stvari dali. Ali moram reći iskreno: ne mogu nositi tuđe osobne stvari. Ne zato što ne cijenim. Tako sam jednostavno građena. Od dijela rublja napravila sam vrećicu. Mirisna je, stoji u ormaru. Dio ću dati dalje, onima kojima zatreba. Dio vratiti. Važno mi je da među nama bude iskreno. Ne zato da se svađamo. Nego da se razumijemo. Anica.
Uz pismo je priložila staru fotografiju, pronađenu u albumu u dnevnom, koja joj se svidjela Valentina mlada, ljeto, lagana haljina, uz drvenu ogradu, pogled u stranu i osmijeh koji se rijetko viđa danas.
Sutradan, Anica je svratila u mali dućan donjeg rublja. Nije ponuda bila raskošna, ali uredna i pristojna. Izabrala je set: praktičan, pamuk s malo elastana, bez ukrasa, boje nježno sive. Pogodila je veličinu po rublju iz kutije. Zamotali su joj ga u ukrasni papir.
Stavila je sve poklon, pismo, kutiju na stol. Mirisna vrećica posebno, u malu papirnatu kovertu.
Osmog ožujka skupljena je cijela obitelj. Stjepan je kuhao maneštru, iako je još bilo prohladno, jer nije znao ništa drugo osim toga i kajgane. Marko je donio narcise tri komada, pa se zbunio kad je majka rekla kako se narcise nose samo na groblje. To je rekla u šali, ali šala je izašla klimava. Anica je donijela tortu s medom i kremom od kuhanog mlijeka.
Poslije ručka, kad su maknuli tanjure, Anica je ustala.
Gospođo Valentina, htjela bih vam nešto dati.
Iznijela je vrećicu, pismo, kutiju. Sve odjednom.
Što je to? upitala je Valentina.
Odgovor na vaš poklon. Pisala sam vam pismo.
Marko ih je gledao obadvije s lica zbunjenog čovjeka koji ne zna treba li otići ili ostati. Ostao je.
Valentina je uzela pismo, zagladila papir na stolu, počela ga polako čitati. Anica je pogledom pratila, čekajući trenutak kad će uslijediti uvrijeđenost, nelagoda, onaj uzdah zbog kojeg svima u sobi bude nelagodno.
Ali, Valentina je pročitala, zastala, uzela fotografiju. Dugo ju je gledala.
Gdje je ovo? rekla je, više za sebe, sjećajući se.
Pronašla sam u albumu, rekla je Anica. Lijepo izgledate.
Bilo mi je dvadeset i četiri. Išli smo Stjepan i ja kod njegovih na selo. Ovo je kod njihove ograde.
Pauza. Stjepan je pogledao fotografiju, zatim se vratio svome čaju.
Anice, rekla je Valentina. Ime joj je izgovorila drugačije nego inače, sporije. Nisam te htjela povrijediti.
Znam.
To rublje sam čuvala dugo. Bilo je lijepo. Mislila sam da ćeš se razveseliti.
Razumijem zašto ste ga čuvali. Ne mogu nositi tuđe osobne stvari, ma koliko bile lijepe. Nije stvar poštovanja prema vama. Samo sam takva.
Valentina je uzela vrećicu, pomirisala. Lavanda, menta. Slova V.V., malo nakrivo.
Sama si šivala?
Sama.
Malo nakrivo.
Nisam vrsna švelja, Anica se nasmiješila.
I Valentina je napravila nešto slično licem. Nije baš osmijeh, ali blizu.
A ovo? pokazala je na zamotani poklon.
To je za vas. Novo. Birala sam ono što mislim da je udobno.
Valentina ga je polako odmotala. Pamučni komplet, nježno sivi, ležao je na stolu.
Dobar materijal, rekla je, prešla prstima. Skup?
Nije. Samo dobar.
Znaš, Anice, i ja sam kao mlada voljela lijepo rublje. Za sebe. Da ga nitko ne vidi, ali da znam da ga imam. Takva sam ti bila.
To je bilo iznenađujuće. Anica je osjetila nešto toplo u prsima. Nije to bila nježnost, više razumijevanje rečenica bez zaštite, otvorena.
Mislim da je važno imati nešto za sebe, rekla je Anica.
Je, složila se Valentina. Onda s vremenom prestaneš misliti o tome. Djeca, kuća.
Ali opet možeš početi misliti, tiho je rekla Anica.
Valentina ju je pogledala, vratila komplet u papir, pažljivo složila.
Dobro. Hvala ti.
To je bio drukčiji hvala. Ne kao hvala na kolaču, nego nešto više. Anica nije pitala ništa. Nekad treba ostaviti gestu bez definicije.
Prošli tjedan je odnijela drugi par gaćica u prihvatilište. Tamo ih skupljaju u posebnu kutiju na ulazu. Anica je ostavila mali zamotak. Ništa više.
Kroz desetak dana posjetila je prihvatilište opet, tog puta zbog druge stvari, i porazgovarala sa ženom koja je tamo radila.
Prošli put ste donijeli donje rublje, rekla je. Odmah je uzeto.
Ozbiljno?
Da. Jedna žena, taman joj je odgovaralo. Nekad se poklopi.
Anica je hodala kući misleći kako stvari imaju svoj život, nevezan za naš. Ono što je nekome višak, nekome je potrebno. Nije to nikakva mudrost; tako je postavljeno.
Nakon Osmog ožujka, stvari su se promijenile. Sporo, gotovo neprimjetno. Kao kad dnevno svjetlo lagano promijeni boju kroz sezonu. Još jučer je bilo ovako, danas drukčije, a ne znaš kad se to točno dogodilo.
Valentina je počela tu i tamo pokucati prije nego uđe u sobu. Nije uvijek. Katkad zaboravi. Ali prije nikad nije pitala. Sada barem ponekad.
Jednom je pozvonila prije nego što je ušla u kuhinju dok je Anica bila s papirima.
Anice, jesi unutra?
Jesam.
Mogu po sol?
To je bilo smiješno, jer su svi živjeli zajedno. Ali Anica je rekla možete i osjetila nešto poput olakšanja. Lagano, kao mjehurić u vodi.
Marko je i sam primijetio promjenu. Jedne večeri, ležeći prije sna dok je sve tiho, rekao je:
Ti si nešto napravila.
Što?
Ne znam. Mama je drugačija malo. Mirnija.
Samo je umorna. Ožujak je bio težak.
Nije, rekao je. To nije umor. Nešto je drugo.
Anica nije odgovorila. Okrenula se na bok. Kiša je tiho kucala po prozoru, ravnim, smirenim tempom, kao da netko broji.
U travnju je Valentina rekla da će im dati rezervne ključeve od stana. Svi su ih imali, raspoređeni su, ali uvijek ih je držala samo ona, za svaki slučaj ako što zatreba.
Evo, uzmite, stavila ih je na policu na hodniku. Vama više trebaju.
Anica ih je uzela i nije ništa rekla. Nekad treba prihvatiti samo gestu, ne reći ništa, da ne preplašiš njezinu tišinu.
U svibnju Marko je donio lijepu vijest. Firma mu je ponudila službeni stan, jednosobni u susjednom kvartu. Na godinu, s mogućnošću produženja.
Mama, selit ćemo se, najvjerojatnije, rekao je za večerom.
Valentina je šutjela. Onda rekla:
Tako treba. Mladi moraju imati svoj mir.
Stjepan je kimnuo. On je uvijek kimao kad ga nije nešto bliže diralo, to mu je bio doprinos.
Nećete se ljutiti? pitala je Anica.
Anice, rekla je Valentina. Ljutit ću se ako ne budete dolazili.
Dolazit ćemo, rekla je Anica.
I to prvi put nije zvučalo kao puka ljubaznost.
Preselili su se u lipnju. Stančić malen, niski stropovi, prozor na dvorište sa starom bagremom. Ujutro bi mir iz tog dvorišta prolazio stanom, i čovjek samo želi stajati i disati. Anica je kupila zavjese s uzorkom cvjetića. Marko je donio stolić iz roditeljskog stana, onaj što je godinama stajao u kutu besposlen. Jednostavno su ga postavili kraj prozora.
Dobro, rekao je Marko, pogledavši oko sebe.
Dobro, složila se Anica.
Nije to bio ushit nego mir. Kao kad nakon cijelog dana navučeš udobne cipele.
U kolovozu, Anica je doznala da je trudna. Sjedila je dugo u kupaonici s testom, zatim izašla i rekla Marku. Prvo nije shvatio, zatim se smirio, zatim je zagrlio i nešto tiho promrmljao. Anica je znala da je sve u redu.
Valentini su javili tjedan kasnije. Prvi put je došla k njima, u njihov novi stan. Ranije je najavila dolazak. Donijela staklenku kiselih krastavaca i pitu od kupusa.
Gospođo Valentina, htjeli smo vam reći, počela je Anica.
Znam već, rekla je Valentina. Imaš drugo lice.
Kakvo?
Smireno. Takvo.
Pokazala je rukom nešto neodređeno, ali razumljivo.
Drago mi je, rekla je Valentina. Bez uskličnika. Samo drago.
Anica je osjetila to je taj odgovor što joj je trebao. Ne sretna sam, ne konačno. Samo drago.
U rujnu se Valentini povisilo tlak. Sama je zvala, što je već bilo neobično. Inače bi zvao Stjepan.
Anice, nešto nije dobro sa mnom.
Što je?
Glava. Stisnulo me tu.
Dolazim.
Do Aničine kuće je dvadeset minuta. Valentina je ležala pod dekom, lica blijedog i malo izgubljenog. Nije joj stajao taj izraz, jer inače je bila samouvjerena. Anica je izmjerila tlak, dala tabletu iz kućne apoteke, pozvala hitnu čisto radi reda. Dok su čekale, pričale su sitno o bagremu uz prozor stare kuće, o novoj torti s brusnicom u slastičarnici, o tome kako je Marko napokon popravio slavinu što curi od travnja.
Došla je hitna, pregledala, smirila. Tlak se stabilizirao. Liječnik je rekao: manje soli, manje nerviranja.
Manje soli, ponovila je Valentina kao da mora dati stan u nasljedstvo.
Manje soli, ozbiljno je potvrdila Anica.
Kad su ostale same, Valentina je zamolila Anicu da joj namjesti jastuk. Anica se sagla, i tada vidjela rub pidžame, ispod dekice, nježno sivo, pamučno. Onaj novi komplet.
Uspravila se i ništa nije rekla. Samo popravila deku. Valentina je zatvorila oči.
Lezi, rekla je Anica. Ja ću malo biti u kuhinji.
Stajala je tako kraj prozora, gledala u stablo lipe u dvorištu. Žuti od rujna. Osjećala je samo tišinu. Ne pobjedu ni sreću. Tišinu.
Stjepan je izašao iz sobe, pogledao Anicu.
Hvala ti, Anice, rekao je.
Nema na čemu, gospodine Stjepane.
Kimnuo je i vratio se unutra. Dovoljno.
U listopadu Valentina opet dođe u goste. Donijela je staklenke s pekmezom i još nešto. Kartonske kutije, tri komada. Svaka gore olovkom uredno napisana: Žitarice, Začini, Razni čajevi.
Evo, rekla je. Tako ćete u kuhinji lakše držati red.
Anica uzme kutiju s natpisom Žitarice, pogleda je.
Hvala. Upravo sam tako htjela posložiti, stalno odgađala.
Nema više čekanja, rekla je Valentina, mirno.
Samo idući put nazovite, rekla je Anica. Da budem doma.
Pa i jesam nazvala, iznenadila se Valentina.
Jeste, složila se Anica. Hvala.
Pile su čaj. Valentina je probala medenu tortu iz one iste slastičarnice, rekla da je preslatko, ali pojela dva komada. Zatim izvadila mobitel i pokazala Anici haljinu iz kataloga.
Kako ti se čini?
Sjajno. Boja vam baš odgovara.
Ti to stvarno misliš?
Mislim.
Razgovarale su još skoro sat vremena o svemu: o kiselim krastavcima za zimu, o vitaminima za trudnice, o tome što Stjepan želi novi televizor, a stari još radi. Anica je slušala, odgovarala, i nije bilo naporno. Običan razgovor. O životu.
Kad je Valentina krenula, zastala je na vratima.
Razmišljala sam, rekla je. Kad se dijete rodi, mogla bih dolaziti pomoći. Ako treba.
Trebat će, rekla je Anica.
Onda dobro. Zvat ću.
Zovite.
Vrata su se tiho zatvorila. Marko je izašao iz druge sobe, gdje se bio povukao dok su one razgovarale.
Bila je dugo?
Sat i pol.
Sve u redu?
U redu je, rekla je Anica.
Stvarno u redu ili samo tako kažeš?
Pogledala ga je. Gledao je njome onom tihom pažnjom ljudi koji su dugo živjeli napeto, nesigurni jesu li napetosti gotove.
Stvarno je u redu, Marko.
Kimnuo je. Povjerovao, jer je poznavao razliku.
Do Nove godine, preseljenje u zasebni stan je postalo službeno. Službeni stan potvrdili su na još godinu, već su gledali za nešto vlastito, veće. Do veljače se očekivalo dijete, za što je trebalo više prostora.
U prosincu su pronašli dvosobni stan u susjedstvu. Svijetao, s uređenjem, s malom ostavom. Marko je odlazio tri puta, mjerio, razgovarao s vlasnikom. Anica je došla jednom, pogledala kroz prozor i rekla: Uzimamo.
Sigurna si?
Ima dobro svjetlo. I stropovi su u redu.
Preselili su u siječnju. Hladno je bilo, kutije su nosili u kaputima jer je jakna bila previše glomazna. Valentina je došla pomoći oko kuhinje: složila tanjure, pitala gdje što staviti, nije namještala bez pitanja. Napredak. Mali, ali stvaran.
Ovdje čaše? pitala bi Anica pokazujući policu.
Da, tu.
Nisko je.
Meni je zgodno.
Dobro onda, rekla je Valentina i stavila čaše gdje je Anica pokazala.
Osmi veljače rodila se djevojčica. Porod je trajao dugo, Marko je čekao hodniku, kasnije tvrdio da mu je to bio najteži dan života, premda je samo čekao. Anica je držala primalju za ruku i mislila kako mora kupiti zavjese za dječju sobu. Čudna misao, ali ju je držala dok nije lakše disala.
Dali su joj ime Ela.
Ela je bila mala, crvena i glasna. Anica je gledala u nju i još ništa ne shvaćala, jer razumijevanje dođe kasnije. Prvo gledaš, držiš.
Valentina je došla u rodilište drugi dan. Donijela juhu u termosici i meko pokrivalo. Gledala je Elu kroz staklo.
Na Marka podsjeća, rekla je.
Svi to kažu, rekla je Anica.
I treba. Tako je najbolje.
Dodirnula je staklo, lagano, kao da će Ela to osjetiti.
Lijepa je, tiho je rekla. Bez uskličnika. Samo tako.
Kod kuće, Anica je našla pismo. Ležalo je na stolu, u kuverti, na kojoj je bilo napisano samo Anici. Valentinina ruka, snažno, uspravno.
Anica je otvorila kuvertu. Unutra je bio list, dva puta preklopan.
Anice. Moram ti nešto reći, razmišljala sam o tome dugo i možda uskoro više neću imati priliku. Nisam dobra s riječima, lakše mi je pisati. Došla si u našu obitelj, ali nisam uvijek bila pravedna prema tebi. Radila sam kako sam znala. Ne uvijek najbolje. Ti nikad nisi viknula, nikad bila ružna. Radila si na svoj način. Shvatila sam to tek kasnije. Htjela bih da znaš: ti mi nisi kći. Kći već imam, ona živi u Splitu, ti je ne znaš. Ali ti si Anica. I to je sasvim dovoljno. Valentina.
Anica je pročitala jednom. Onda opet.
Marko je došao iz kuhinje s šalicom.
Što je to?
Pismo od tvoje mame.
Sve u redu?
Da. Sve je dobro.
Složila je pismo i stavila ga u ladicu stola. Ne u okvir, ne na izložbu samo tamo gdje su važne stvari. Tako ima svoje mjesto.
Za sljedeće slavlje, za osmi ožujka, Valentina je došla s malom kuvertom. U njoj su bile dvije ulaznice za izložbu. Ne kazalište, ni kino izložba akvarela jedne umjetnice iz našeg društva.
Za nas dvije? upitala je Anica.
Za vas dvije, rekla je Valentina. Marko neće, znam da ne voli to. A ti i ja možemo.
Možemo.
U kuverti ima i poruka, dodala je svekrva i okrenula pogled.
Anica izvuče mali list. Kratko, bez uvoda: Ako hoćeš, možemo razgovarati. Ako ne, možemo samo šutjeti i gledati. Što god ti odgovara, meni odgovara.
Anica pročita. Pogleda Valentina.
Ela je spavala u sobi. Marko je nešto radio u kuhinji, zveckao posuđem. Vani je bio ožujak, a snijeg se topio kao što se topi samo u ožujku: brzo i kao da mu je neugodno.
I meni odgovara, rekla je Anica.
Valentina je kimnula. Onda je ustala jer se iz sobe začuo zvuk. Ela se probudila. Valentina je prva krenula, nije pitala smije li. Onda se zaustavila u vratima, pogledala prema njoj.
Smijem?
Smijete, rekla je Anica.
I to je bila mala pobjeda. Tiha, nevidljiva izvana. O onima se pobjedama ne priča i ne nazdravlja. Samo znaš. I onaj tko te voli, zna. Drugima ni ne treba.
