Kad sam se udala za svog muža, znala sam da ima kćer iz prošlog braka. Njena mama se odselila u Njemačku, ostavivši malu kod njega. Nažalost, njihova veza je napeta, a majčine male poklone ne doživljava ni upola kao što bi netko očekivao ona zapravo samo mašta da joj je mama ovdje. Isprva je kći živjela s bakom, mojom svekrvom (koja se, naravno, smatra šeficom kuhinje i obiteljskih rasprava), ali na kraju se preselila k nama.
Maštala sam o skladnoj vezi s njom, ali, unatoč svim mojim naporima, nismo kliknule. Ona me gleda kao da sam joj susjeda, ignorira svaku moju riječ i umjesto toga pokušava me “nadmudriti”, pa trči baki ili tati čim ne dobije što hoće. Najviše me izluđuje to što svi od mene očekuju da je pazim i odgajam, a istovremeno mi nitko nije dao pravo da kažem “Ne može!” Moj muž i svekrva ne vole se svađati s njom, granice su im nepoznat teritorij, pa onda meni padaju u krilo svi problemi s njezinim nestašlucima. Rezultat: imam malog razmaženka koji misli da je svaki dan subota, a disciplinu vidi kao kaznu za nevin osmijeh.
Najviše vremena provodim s njom, jer muž radi po cijele dane, a svekrva dolazi samo po instrukcije na brzaka i nestane. Polako mi je svega previše, trebala bih barem vikend za sebe, možda da napokon pročitam onu knjigu, ili radim, a oni mi predbacuju da nisam dovoljno “nježna”. Da nema tolikog pritiska, možda bih i bila.
Sada ponekad mislim da sam pogriješila što sam se udala za čovjeka s djetetom, jer njezino ponašanje me ostavlja bez teksta ni neurednost, ni ljenost nije ništa novo, ali iznenadi me kako uspijeva svaki dan izmisliti neki novi haos. Svjesna sam da joj nikada neću biti mama i to me ponekad rastuži, pogotovo jer sad čekam i svoju bebu nema više povratka.
Smislila sam mudru strategiju: navodim je da sama predloži selidbu kod bake, jer mislim da je to jedini način da ja i dijete dođemo do zraka. Možda će tako biti mirnije, a svi ćemo imati više živaca i, tko zna, možda čak i bolje odnose.
