Andrija
Danas je moj sin došao kući neobično kasno.
Ivana ga je barem stotinu puta zvala na mobitel, ali Andrija se nije javljao.
Istina, kad vozi, ne odgovara na pozive. Ivana to zna. Andrijin otac poginuo je u prometnoj nesreći prije mnogo godina jer ga je omelo zvonjenje telefona. Sin ne želi ponoviti tu istu sudbinu. Ali… Ali ipak…
Kad je napokon ugledala svjetla Andrijinog terenca iza ograda i začula škripu kapije, Ivana se stresla i čvršće omotala oko sebe pončo, topliji nego što bi se reklo na prvi pogled. Taj je pončo Andrija donio majci prije četiri godine, taman kad se konačno povukla s posla i preselila na njihov vikend kod Samobora. Otkud je, iz Poljske ili negdje drugdje, Ivana više ni ne zna. Nije ni važno.
Kolovoške noći, hladne, često kišne, s mirisom trave i trulih jabuka na voćnjaku, donosile su Ivani tugu. Nisu pomagali ni filmovi ni dobre knjige. Iako su u njihovoj modernoj kući, s metalnom verandom i crnim okvirima prozora, čak cijelu sobu pretvorili u bogatu biblioteku.
Svaki je imao svoju sobu, još tri za goste ali svake je godine tih gostiju bilo sve manje. Ivana se brzo zamara od galame, ne voli kuhati, a uostalom… Njoj i Andriji je sasvim dobro kad su sami. Sjediti tako zajedno u dnevnom boravku, slušati kako jabuke padaju u vrtu, šutjeti i poslije popiti čaj, dakako s medom i limunom ili mentom za laku noć, pa poljubac u obraz, želja za miran san i tiho škripanje vrata.
On zaspi, ona legne. Sve i svi su na svom mjestu.
Čak ni mačku nisu imali, iako su Ivanini roditelji uvijek držali mačke.
Ali, sada te životinje samo uništavaju Ivanine grmove borovnica. Bezbrižne susjedove mačke običavaju obavljati nuždu točno ispod njezinih brižno njegovanih, hirovitih grmića, Ivaninog ponosa i nježne ljubavi.
Pa neću stavljati zamke! govorila bi Ivana, prigušenim bijesom. Zašto vlasnici ne paze svoje ljubimce? Ma to bi svatko trebao raditi!
Kad je bila mala, imala je mačka, Sinišu. Taj bi po cijele dane i noći tumarao po vrtlarskoj zajednici, dolazio doma samo jesti i da mu netko počeška trbuščić, donosio miševe, ležao gdje god mu padne. Nitko se nije pitao da bi ga trebao paziti.
Danas Ivana to razumije, pa nije nabavljala ljubimce. Samo, Andrija, tipično dečki su to! nabavio je u nekoj trgovini egzotičnih životinja tarantulu. Živi u staklenoj kutiji, jede cvrčke i maše svojim dlakavim nogama svaki put kada bi Ivana nagnula glavu da pogleda gadnu životinjicu.
Odvratno, Andrija! Zašto vam to uopće treba? neprestano je pitala Ivana, prezrivo se stresavši.
Sin bi samo odgovorio onako, fora je.
Davnih fora u njihovoj kući odavno nije bilo.
Nekoć, kad je Andrija bio mlad, dok su još živjeli djed Frane i baka Milka, na vikendicu bi dolazili Andrijini prijatelji s faksa i iz srednje. Pekli roštilj, puštali muziku, tiskali se gdje su stigli u staroj drvenoj kućici, pušili toliko da se činilo kako nema više svježeg zraka u cijelom mjestu. Posuđe nisu prali, donosili plastiku. Buku bi radili do tri ujutro, a onda bi svi popadali gdje su stigli.
Tad je dolazila i Mirna, buduća žena njegova života. Mirna je bila cura s velikim apetitima, dugačkih nogu i ogromnih plavih očiju. Baticala bi trepavicama, glasno se smijala, spustila Andriji ruku na rame, a on bi je ogrnuo svojom jaknom i ispričavao se na hladnoći.
Ivana ih je zatekla zajedno u krevetu već peti Mirnin posjet vikendici. Mirna je pocrvenjela, Andrija je bio postiđen i negodovao što majka ne pokuca prije ulaska.
Dragi moj! Da te bog sačuva! Kucala sam, ali ti si bio preduboko… Ivana je strogo pogledala uzdignuti pokrivač, ispod kojeg se Mirna užurbano oblačila. Ostavila sam ti slušalice u sobi, došla ih uzeti. Oprostite što smetam…
Ivana je gospodski napustila sobu, pokupila usne i odlučno krenula niz stepenice, pa prošetala dvorištem od kuće do kapije.
Andrija je vidio majčinu uznemirenost, ali opet se smirio i sutra nisu došli ni na doručak…
Onda je došao taj Dragec. Rođen mjesec dana prerano, Mirnine histerije, stalni prijepori… Tada je Andrija već počeo graditi novu kuću za svoju obitelj, odvojiti se, živjeti na tom istom placu, ali do kraja nije uspio. U bor posadjen blizu kuće udario je grom, kuća je izgorila do temelja, nisu je stigli spasiti…
To je znak, Andrija! Znak! klimala je glavom Ivana, mršteći se.
Ne govori gluposti, mama! Pusti! Sagradit ću novu. Zaradit ću i opet ću sagraditi! lupao je Andrija vratima auta, pakirajući Mirnine stvari.
Marija je tada opet zvala, vikala da se vrati u Zagreb, Dragec plače, svega joj je dosta…
Nisu se nikada vjenčali. Razdvojili su se, Mirna je otišla k roditeljima u Osijek, zauvijek zamjerila…
Na koga? Sama si sve uništila, glupačo! Da si samo malo bila pametnija, sad bi živjela kao kraljica! Što ti je falilo? Imaš normalnog muža, ima love, a ti sve upropastiš! bila je stroga njezina majka, dok je Mirna sjedila na podu hodnika, a jednogodišnji unuk buljio u stranu, u nepoznatu strinu.
Ništa, mama. Nisam rođena da mijenjam pelene, kuham i slušam zvocanje njegove mame. Tko je ona da me proziva što joj Andrijica dolazi gladan?!..
Nisu nikada bili vjenčani, nisu imali ništa zajedničko OSIM dječaka. Andrija je plaćao alimentaciju u kunama, viđao sina povremeno, a Mirna ga nije puštala…
Momka je to boljelo. Ivana nije ni znala koliko ga boli. Bio je još mlad, cijeli život pred njim, ali se vezao… I patio, pokušavao pričati s Mirnom, ali ona ga je ignorirala.
Pusti, dosta je, igrali ste se obitelji, sad je dosta. Posveti se sebi! Imaš dobar posao, uskoro ćeš napredovati, a onda dođe žena, nova obitelj, djeca… pokušavala ga je oraspoložiti Ivana.
A Dragec? Mama, to je moje dijete. MOJE, razumiješ? Kad sam ga prvi put držao, zaplakao sam. Eh…
Andrija je tih mjeseci često dolazio kod Ivane, u stan u Zagrebu ili na vikendicu, satima šutio u kuhinji, pio pet šalica čaja bez riječi, samo bi klimnuo, a onda otišao bez pozdrava. Ako je pio, zaključavao bi se u sobu, majka nije smjela ući…
Prošlo ga je. Sve prođe. Dragec je rastao, krenuo u školu, htio biti pilot.
Pa tko to nije želio u tim godinama? Vatrogasci, policajci, vozači, kapetani, spasitelji… No s takvom majkom, dobro je ako i završi srednju, brzo će ga zaposliti! Ivana je sve znala. Iskustvo života, odgajala je sina u devedesetima, zna sve o životu.
Mama, pa to ti je unuk… Nije ti svejedno? jednom se zamislio Andrija.
Ivana je šutjela, prčkala po ocvalim ružama, na koncu se okrenula, slegnula ramenima.
Boga mi, Andrija, ovo više nije naš problem! Pusti i zaboravi, znaš kako kažu. Da je Mirna bila normalna, ponašala bi se drukčije, a i ja bih joj pomogla oko djeteta, imam ja još svašta. Ovako… Živi! Što ti fali sad? Mir, sloboda, možeš putovati, kuću gradiš. Ti si mi pravi muškarac!
Pogladila ga je po čelu, kao dijete, a onda ga otpratila do kapije, gurnuvši mu u ruke posudice s ručkom. Brinula je da, otkad je postao biznismen, jede na brzinu i deblja se.
Ne bi to bio neki problem, Ivani je bio drag i s trbuščićem, ali srce…
Andrija je imao blage srčane probleme, debljina bi ga mogla stajati zdravlja. Zato se Ivana, u mirovini, bacila na kuhanje, tražila recepte, zapisivala, maltretirala sina za pretrage, kupovala vitamine.
Dosta, mama! jednom je pukao Andrija kad je opet nosio tri kutije punjenih tikvica. Hoću mesa. Masno! Hoću pivo, viski! Ovo ostavi sebi, pobrini se za svoje zdravlje. Uzmi si negdje putovanje, idi na more, kod prijateljica, gdje su ti uopće, mama? Dovedi ih ovdje, jedite tikvice, popravljajte probavu!
Ni sam nije znao zašto je to izgovorio, otišao je i nije zatvorio kapiju. Stajala je otvorena, krila su škripala.
Ivana ih je sama zaključala, priklještila prst, dugo se borila s bravom. Ali oprostila je Andriji. Dečki imaju svoje trenutke. Najvažnije joj je bilo da će se vratiti. Sve će opet biti dobro.
Ivana doista već dugo nema prijateljica. Zapravo, ima ih negdje na mobitelu, na liniji, ali u stvarnosti, do koga može doći rukom to je samo sin. On je jadan, pati, Ivana misli da ga mora spašavati.
Pomirio se Andrija s majkom. Nije to išlo odmah, izmjenjivali su samo kratke SMS-ove da je sve u redu.
A onda, sredinom kolovoza, došao je na vikendicu, unio vrećice i kutije. Torta, zimnica, meso za roštilj, Ivanine omiljene kremšnite, sushi, egzotično voće…
Andrija! povikala je Ivana, iznenađena, dok je kopala po vrtu očekujući sinovu pomoć s bundevama koje nije imao tko jesti. Jeli što slavimo? Dolazi nam netko?
Andrija ju je poljubio u obraz, ušao u kuću.
Ne, samo sam želio malo biti ovdje povikao je s verande. Uzeo sam tri dana godišnjeg.
Ivana je blistala. Nisu dolazili gosti, nije buke ni gužve. Samo ona, Andrija i kamin. Pravi kamin. Ivana ga ne zna ložiti, grije se na struju, ali Andrija zna sve. Bože, kako je lijepo kad dođe!
Od tog dana sve je išlo brže. Sin je završio kuću, krenuo raditi verandu. Ivana se žalila na radnike, ali Andrija je bio kod kuće, a kad bi i otišao, vratio bi se navečer.
Bok, Iva! viknula je susjeda jedan dan. Ko opet štemate? Ili će ti Andrija uskoro oženiti?
Otkud ti to? Samo završavamo radove odmahnula je Ivana.
Eh ne znam, baš ti je, nekakav sretan, kao da svijetli! Ne vidiš?
Ivana samo slegne ramenima. Andrija je sretan što je s njom, ništa više…
Ali danas se Andrija zadržao, iako su dogovorili skidanje jabuka za pekmez. Ivana je ubrala tri pune košare dobar rod, a sin kasni…
Donio je neku ženu. Dugo nije izlazila iz auta, sjedila je kao sjena. Ivana je pokušavala pogoditi tko je, ali svjetla auta bila su prejaka.
Tko je ta? Što radi ovdje? Mirna nije, ne dolazi ona.
Mama, griješ li cijelu kuću? Trebat će mi soba na katu. Kod mene je prehladno… promrmljao je Andrija, pa okružio auto, otvorio vrata suvozača, nešto šapnuo. Ivana nije čula.
Iz auta je izašla žena. Mršava, kosa skupljena u rep, velika vunena vesta, uske traperice, na rukama drvene narukvice, na vratu ogrlica.
Hajde unutra, hladno je! To ti je moja mama, Ivana. Mama, ovo je Olgica, kolegica s posla. Skuhaj nam čaj, ja ću samo nešto gricnuti i idem. Imam posla. Olgica treba odmoriti.
Ivana podigne obrve iznenađeno. Aha, čaj, odmor…
Prvo, dobar ti večer, sinko. I… Voljela bih da mi najaviš kad dovodiš… kad imaš goste ispravi se vidjevši njegov pogled, nisam spremna, kuhinja je puna jabuka, dogovorili smo…
Znam. Ali sad ne stignem. Olgica, ajmo! povedi je u kuću, upali svjetla, Ivana zažmiri. Hrana! Moraš jesti! I popiti nešto. Mama, imamo išta žestoko? Tako… Tako…
Andrija lupa po ormarićima, otvara frižider.
Ivana ga gleda tako brižan, ali ne za nju, nego za tu chudu.
Evo! Olgica! Popij malo! pruža joj čašicu.
Ali ona je odbije, odmahne glavom.
Mogu li leći? Vrti mi se prošapće.
Dobro. Mama, idemo gore. Sve ću objasniti kasnije. Olgica, polako, pazi…
Nešto su još pričali, ali Ivana je ostala dolje, uzme čašicu, iskapi ju, strese se.
Gore je škripalo, Andrija je lupao vratima, pa napokon sišao.
Ivana sjedi za stolom, ruke na stolu.
Hoćeš li mi objasniti tko je to i zašto ostaje kod mene dok ti ideš? Znam, tvoj je ovo dom, ti si gazda, ali… obriše stol od nepostojeće mrvica.
Andrija sjedne, počeška glavu, uzdahne.
Mama, to je Olgica. Radimo zajedno. I sviđa mi se. Prava stvar. Nisam ti govorio jer burno reagiraš… Ima problem. Sin… Ukratko, nije dobro, mislim da je mrtav. Otišao sam odmah tamo gdje su ga našli… Olgica će kasnije, lakše joj je… Javio je ureda. Ja idem da vidim što i kako. Sjećaš se Marka? On je sada glavni. Brzo idem, mama! Samo, nemoj pojesti Olgicu dok me nema.
Ustao je na brzinu, pokupio ključeve od auta.
Kakve su to tvoje upute? Andrija, nemoj se petljati! Zašto? Bože! Ivana je prsnula, ali sin je već otišao…
Spavati više nije mogla. Počela gledati seriju, pažnja joj je stalno bježala prema prozoru. Popila je čaj koji se činio pregorkim, kao pelin. Šetala bi po sobi, popravljala prekrivač, figurice, tepih.
Oko tri ujutro više nije mogla, oči joj padale, ali unutra sve kuha. Odlučila je čistiti jabuke.
Kora je padala u staklenu zdjelu, bijelo meso jabuka brzo bi potamnjelo.
Iza leđa začula je korake.
Naglo se okrenula, posjekla prst.
Auh! Ivana ne voli krv, odmah joj je pozlilo.
Jednom je Andrija raskrvario obrvu, krv je šikljala, Ivana je skoro pala u nesvijest. Susjeda je uskočila, previla ga, odvezli su ga na hitnu…
Zavrtjelo joj se, noge su je izdale, bljedila je, padala.
Ali Olgica ju je brzo posjela, okrenula prema sebi, nagnula joj glavu.
Zašto? Što radite? slabo je zamahnula Ivana.
Hoću vam pomoći. Gdje je prva pomoć? tiho je objasnila Olgica.
Ivana pokaže rukom.
Za pet minuta sjedila je s flasterom na prstu, Olgica joj je točila topao, sladak čaj.
Ne gospodari! strogo reče Ivana.
Neću. Samo želim pomoći suho uzvrati gošća.
Onda natoči i sebi. Neću piti sama mrzovoljno reče Ivana.
Primijeti kako joj Olgica nalikuje, izgledom ili možda stavom… Tko zna…
Sine, biraju žene kao mame! sjeti se Ivana starih riječi. Je li to istina?..
Pili su čaj u tišini. Zidove je ispunjavao miris jabuka, mente i jeseni. Mirisao je kroz odškrinut prozor, visio pod stropom poput magle nad Savom.
Pravit ćete pekmez? tiho, promuklo, upita Olgica.
Da. Andrija je trebao pomoći, ali… otišao je razvukla je Ivana.
Pomoći ću vam, ako ne smetam. Moram nešto raditi, inače ću poludjeti… Lijekovi mi ne pomažu, noći su naopake, jutra prazna, bez pitanja Olgica uzima nožić i počinje čistiti jabuke. Zaposlim se do kraja, da ni trenutka ne mislim, ali opet sve se vrati…
Pričala je bez predaha, o nestanku sina, traženju, lošem društvu, krađi novca, znala je gdje čuva devize… Sad…
Zvali su direktno u ured. Poslije toga više ne sjećam se ničega… završila je Olgica, stresla se.
Ivana ju je promatrala strogo, sabrala se, rekla:
Ne uvlačite mog sina u to. On je dobar, pristojan čovjek, ionako je dovoljno patio, tek se oporavlja… Vi sa svojim problemima! Kako ste mogli?
Već više nije govorila, urlala je, oči izbuljene, pončo na podu.
On je sam. Sam se ponudio tiho reče Olgica.
Sam? Da, Andrija je naivno dobar! Ali vi ste iskoristili to. Gdje je sada otišao? Zašto rješava vaš problem, a vi sjedite ovdje? Znajte, ne računajte da će se ženiti! Žene su to… On je već imao jednu, a ona je samo htjela novac. Suđenja za alimentacije… Ja sam ga izvukla iz toga, sin mi je gotovo propao, slomio se! Plakala sam, uvjeravala ga da ne odustane, spasila ga, opet stao na noge. Oživio je i zato smo sada svi zajedno…
Protiv koga? upita Olgica.
To kao da je tresnulo Ivanu po licu.
Protiv života! Protiv iskorištavanja mog sina! Vi… prst joj pokaza na gošću.
Mene se ne morate bojati. Da, Andrija mi se sviđa, i možda i ja njemu, ali nisam glupa, znam da moji problemi kvare njemu život. Pomogao mi je preboljeti prve trenutke… A sada, više ništa ne očekujem. Stvarno ne.
Onda ću vam zvati taksi, otići ćete odmah, i javite Andriji da se više ne miješa u vaše probleme reče Ivana. Tako će biti najbolje…
Taksi nije dugo dolazio, Olgica je sjedila na stepenici verande i starom čajnom šalicom grizla ruku do modrica, šaptala i tiho jecala.
Ivana je sjedila iza vrata, na tepihu, i slušala.
Osjetila je kao da gubi sina. Uvijek je bio blizu, samo pružiš ruku. I kad je živjela Mirna s njim, Andrija bi došao na svaki mamin poziv. Ivana je izborila svoje, stvorila svijet za oboje, bila mu i majka i prijatelj.
A sad shvaća da je njen sin odrastao, samostalan, brine se za tu ženu, otišao usred noći, ni jeo nije.
A Olgica? Olgica je izgubila sina. Zauvijek. Nema više…
Ivana se sledila. A što ako i s Andrijom nešto bude? Što onda? Kako živjeti, što raditi?
Prvo ju je uhvatio bijes. Ona, Olgica, kriva je! Sjedi vani, lupa se. Kao životinja u klopci…
Zatim milost. Ivana nije hladna niti ravnodušna. Samo je obukla preuski pončo, pod koji je stala samo ona i ljubav prema sinu. Ima sestru, ali dugo ne pričaju. Prijateljice su rijetkost, tek ponekad pišu mailove…
Ali te prijateljice, vijesti, pozivi, ne idu pod toplo pončo!
Sjeća se noći nakon suda, kad se Andrija napio i udarao glavom u zid, ona ga je povukla, on ju je odgurnuo, oboje su plakali… Ali ona ima sina, a ova žena sina više nema…
Uđite. Hladno je. Ne morate ići. Evo, uzmite! Ivana pruži Olgici pončo. Pristajat će vam…
Olgica zahvali, Ivana je pripušta priznaje je u svoj dom.
Taksi su otkazali, skuhale su još čaja i šutjele. Sad su šutjele zajedno.
Andrija se vratio pred zoru, tiho ušao, namrštio se.
Mama i Olgica spavale su na kauču, priljubljene, mama je hrkala, nešto mrmljala.
Već je stara… pomisli Andrija. Stara je i boji se ostati sama!
Na stolu, uz njih, bila je hrpa papirnatih maramica.
U velikom loncu pod poklopcem Andrija nađe komade jabuka posutih šećerom.
Stao ih je jesti rukama, nije ni oprao ruke. Krckale su na zubima, jabuke su kiselile, ali s vremenom su postajale sve slađe. Žvačući ih, osjećao je kako ga preplavljuje nešto nepoznato.
Olgica prva ustane, pogleda ga upitno, očajno.
On klima glavom.
Nije on. Njegove isprave, ali nije on reče tiho.
Olgica zaplače.
Ivana se trgne iz sna, otvori oči.
I ona zaplače.
Nije on, Ivana! Nije moj dečko! Nije… šapće Olgica kroz suze, briše ih rukavom, štuca.
Hvala Bogu! Draga, hvala Bogu! zagrli je Ivana, pa podigne sina.
Njezin dječak odavno je postao čovjek, ne treba mu ni tikvica, ni pekmeza, ali voli svoju majku. Vrijeme je valjda da pod toplo pončo pusti još nekoga, u Andrijinoj kući gorjet će svjetlo i netko novi pravit će joj društvo u kuhinji.
To je dobro. To daje smisao životu.
Olgicinog sina kasnije će naći, bit će sud, tamo će, pokraj majke, uočiti nekog muškarca kojeg se mutno sjeća. Dolazio je u kuću, donosio poklone Mislavu za Božić, pratio majku doma, nije ulazio.
Mislav, stariji dvije godine od Andrijinog Drageca, zapleo se i izdao sve koji su ga voljeli. No raduje se što će uz majku sada biti netko tko će joj pomoći zaliječiti rane.
I odrasli zaslužuju sreću.
Ivana sada živi na vikendici, ne sama, nego sa snahom. Olgica je zanimljiva, načitana žena. Andrija uz nju cvjeta, čini se i mlađi.
Pončo stoji u hodniku, svi ga mogu uzeti da se zagriju. On je zajednički, za sva srca.
Dragec ga je jednom ogrnuo, zacrvenio se pod očevim pogledom. Andrija se nasmijao. Svi u njegovoj kući zaslužuju toplinu. Stvari nisu bitne važno je koga voliš i koliko mjesta imaš pod svojim pončom.
Danas, evo, pišem ovo kasno, u tišini. Naučio sam život je prekratak da bismo ga živjeli sami ili s krivnjom. Ponekad je potrebno otvoriti vrata, pustiti nekog novog k sebi, i kad to napravimo, toplina doma prodire sve dublje i dublje. Zajedno je ipak lakše.
