Susjeda si je napravila pušionicu pred mojim vratima. Riješila sam stvar oštro i nije ni slutila kako će završiti.
A di piše da je to tvoj zrak? Stubštul je zajednički prostor. Ako mi se puši, pušim. Ako mi se pljuje, pljujem. Nauči zakone, ženo!
Dvadesetogodišnja kći susjede Snježane, Dobrila, ispustila je oblak gustog dima iz električne cigarete ravno u lice gospođe Milice. Pokraj Dobrile, izvaljena na prozorskoj dasci između katova, kikotala su se dvojica mladića. Po betonskom podu valjali su se opušci, prazne limenke od energetskih pića i ljuske od suncokretovih sjemenki.
Milica, glavni računovođa velikog brodogradilišta, nije se zakašljala niti počela mahati rukama kako su omladinci očekivali. Samo je namjestila naočale i pogledala Dobrilu onim teškim, odmjerenim pogledom od kojeg šefovima prolazi znoj niz leđa kad je inventura.
Ovo je zajednički prostor, Dobrila, rekla je ledenim glasom. To znači da ovdje nema pušenja, pljuvanja niti svinjca. Imaš pet minuta da počistiš taj cirkus. U protivnom ćemo drukčije razgovarati.
Jao, baš se bojim! iscerila se Dobrila, teatralno otresajući pepeo po svježe opranom podu. Hajde, popij Radikal, da ti ne skoči tlak. Hoćeš mami reći? Ona mi je i rekla da ovdje sjedim, da doma ne dimim.
Mladići su se zakikotali. Vrata Milice su se zalupila, odsjekavši galamu stubišta.
U hodniku je mirisalo na pečene krumpire i staro drvo domaći, topli miris, kojeg je sada kvario smrad jeftinih cigareta, što su se vukle kroz ključanicu. U kuhinji je, poguren nad stolom, sjedio Neven.
Nevenu je bilo trideset i dvije, ali zbog rane ćelavosti i pogrbljenosti izgledao je kao da ima četrdeset. Bio je nećak pokojnog muža Milice, već deset godina živio s njom. Povučene naravi, blage mucavosti, radio je u urarskoj radionici i plašio se vlastite sjene. Susjedi su za njega govorili da je pomaknuti, uvijek dobra meta za zafrkanciju.
Milice, opet su oni tamo? nesigurno je pitao, povukavši glavu u ramena kad je začuo udarce na vratima.
Jedi, Nevene. Nije tvoja briga, odbrusila je Milica, stavljajući mu krumpire na tanjur. Unutra ju je proključa.
Uvečer odlazi do Snježane. Susjeda otvara vrata u kućnom ogrtaču, s telefonom u ruci i maskom za lice.
Snježana, tvoja kći je napravila birc pred mojim vratima. Dim mi ulazi u stan, a buka traje do kasno. Tražim da nešto poduzmeš.
Snježana zavrne očima, ne mičući telefon s uha:
Ma Milice, šta ti smetaš? To ti je mladost. Gdje će djeca, vanka zima. Nisu narkomani, samo pričaju. Malo više tolerancije, nemaš svoje djece pa te to muči. A tvoj Neven je ionako… ma pusti, njemu je svejedno.
Pogodila je nisko i podlo. Milica polako izdahne.
Znači, mladost mora harat? A moj Neven ti je višak? Dobro, Snježana. Razumjela sam.
Vrati se doma, sjeda za stol i vadi fascikl s papirima. Emocije su za slabe. Za jake tu je Građanski zakon i Pravilnik o održavanju stambenih zgrada.
Cijeli sljedeći tjedan Milica je bila tiha kao voda. Dobrila je pomislila da se stara vještica slomila i potpuno zaposjela stubište. Tamo je sad već bila i stara fotelja, dovučena s otpada, a muzika je treštala do iza ponoći.
Rasplet je uslijedio u petak.
Neven se vraćao s posla s vrećicom namirnica i malom kutijicom narudžbom za mušteriju. Dok je prolazio pokraj grupe, jedan od mladića, Dobrilin udvarač zvani Kiseli, podmetnuo mu je nogu.
Neven se spotakne, vrećica pukne, jabuke se otkotrljaju po prljavom podu među opuške. Kutijica s mehanizmom sata odleti do zida.
Hej, pa vidi ga, letio je kao noj! riknu Kiseli.
Dobrila polako ispuhuje dim:
Vidi gnjaveža, gledaj di hodaš! I on zagada ovdje. Pokupi to sve dok sam još dobre volje.
Neven, crven ko rak, drhtavim rukama počne skupljati jabuke. U očima su mu stajale suze nemoći. Navikao je. Navikao da ga svi mogu gurnuti i da ga nitko ne štiti.
Vrata se širom otvore. Na pragu stoji Milica. U ruci joj nije metla ni kuhinjska valjak, nego mobitel s upaljenom kamerom, točno uperenom u Kiselog.
Reći ću policiji: narušavanje javnog reda i mira, uvrede i šteta jasno je izgovorila. Sve sam snimila. Sad zovem komunalnog redara, a sutra ovaj materijal dajem predstavniku stanara.
Ugasi taj mobitel, teta! pokuša Kiseli, ali ne usudi se prići Milicin pogled bio je strašniji nego policajčev.
Nevene, ustani, zapovjedi ona bez gledanja u njega. Hajde doma.
A-al jabuke promuca Neven.
Pusti, to je sad smeće. Kao i sve što se sad ovdje nalazi.
Kad su se vrata za Nevenom zatvorila, Milica se okrene prema utihnuloj Dobrili.
Sad me dobro slušaj, cure. Mislila si da sam tjedan dana šutjela? Prikupljala sam dokaze.
Kakve dokaze? pokuša Dobrila zvučati hrabro, ali glas je zadrhtao.
Stupila sam u kontakt s vlasnikom stana. Tvoja mama nije vlasnica, je lda? Stan je pod tvojeg oca, a on misli da si uzorna studentica na medicini, a ne glavna faca za alkohol u stubištu.
Dobrilino lice problijedi. Otac joj nije bio samo strog, bio je despotski uzdržavao ih je samo ako se ponašala savršeno.
Ne smijete šapne.
Već sam to napravila. Poslao sam mu fotografije i snimke tvog druženja prije deset minuta. Poslala sam i prijavu policiji i upravitelju, sa svim dokazima: vrijeme, dan, smeće, buka, pušenje. Sad je sve na službenim osobama. Tvoj otac dolazi sutra ujutro.
Subotnje jutro stubište je zatresao muški bariton.
Milica je pila čaj kad je netko pozvonio. Na pragu stoji visok, krupan muškarac u skupom kaputu Dobrilin otac, Zdravko Jurić. Pokraj njega, pogunute glave, stoji uplakana Snježana, a Dobrile nigdje nije bilo.
Gospođo Milice? muškarac govori uljudno, ali autoritativno. Ispričavam se zbog ponašanja svoje kćeri i bivše supruge. U haustoru čiste čistačice. Obnovu zidova plaćam ja. Dobrilu selim u studentski dom. Novac im uskraćujem.
Milica lagano klimne, prihvaćajući ispriku.
To je pošteno. Ali ima još nešto.
Pozove Nevena. Izlazi stidljivo, poguren, očekujući novi zvižduk ili ponižavanje.
Netko iz vaše družbe jučer je uvrijedio mog nećaka, mirno reče Milica. Uništio mu je posao. Neven je vrhunski majstor. Popravlja satove u koje ni Švicarci ne diraju.
Zdravko s interesom pogleda Nevena.
Urar?
R-restaurator, tiho, zamuckujući, ispravi Neven.
Hm Zdravko zakorači, Neven se trznu, ali Zdravko mu pruži snažnu ruku. Imam zbirku Breguet džepnih satova. Jedan je stao prije godine, tri majstora odbila su popravak. Hoćeš probat?
Neven podigne pogled. Prvi put su ga gledali kao znalca, ne kao pomaknutog ili slabića.
M-mogu pokušat. Ako je opruga cijela.
Dogovoreno, otac stisne Nevenu suhu ruku. Ispričavam se zbog svoje cure. Popustio sam u odgoju. Ne zamjeri. S moje strane naknada i posao.
Kad su se vrata zatvorila, Neven je dugo gledao svoju ruku. Ispravio se. Po prvi put nakon mnogo godina ramena su mu se uspravila.
Teta Milice, reče čvrsto, gotovo bez mucanja. Te ću jabuke ipak pokupit. Šteta da propadnu.
Milica se okrene prozoru da Neven ne vidi suze u njezinim očima.
Pokupi, Nevene. I stavi vodu za čaj. Danas slavimo.
Na stubištu je bilo tiho i čisto. Mirisalo je na domestos i svježe obojane zidove. A iz stana Milice širio se miris pite, dok je unutra spokojnim glasom Neven tumačio teti kako funkcionira turbijon.
Pušionica je bila zatvorena. Zauvijek.
