Vera Ljubomirovna, pa jeste li me zaboravili? To sam ja, Davor… Vaš jedini nećak.
Davor?!
Tetka je nekoliko sekundi teško disala.
Ajme, mislila sam već da si davno riknuo ili da te strpali negdje. Ni zoveš, ni pišeš…
*****
Pa baš sad?! čudio se Davor sjedeći pred laptopom i slušajući kako iza zida divlja bušilica. Ne da mu se baš slušati, ali nema te izolacije koja može spasiti od takvog zvuka.
Dodao je jastuke na glavu, stavio slušalice, čak se i ispod deke sakrio…
Uzela vragu.
Svaki novi udar bušilice bio je popraćen onim visoko, prštećim cviležom metala, pa bi čovjek rekao da nije u stanu u Zagrebu, već na gradilištu usred Gračaca.
Kad će to završiti? Koliko će još mučiti jadne ljude?!
Davor je već u glavi izvodio herojske pothvate: pojavi se na hodniku, jednim udarcem izbije vrata susjeda i otima mu mrsku bušilicu.
Ali to samo u njegovoj mašti ili, još bolje…
…na stranicama njegove nove knjige.
U stvarnosti, susjed Krešo, bivši specijalac, može tebe ljosnuti bušilicom po glavi kad god poželi.
Čovjek robusniji od ormar-kreveta. Pogled mu takav da bi i Igman prodrhtao…
Nije Davorku preostalo ništa nego trpjeti.
I možda bi on to i mogao podnijeti, da nije bilo još nečega…
Direktor jednog poznatog zagrebačkog izdavača, zadovoljan Davorkovom zadnjom knjigom o misterioznom slučaju iz izmišljenog gradića, javio mu se i ponudio slatku suradnju.
I to, ruku na srce, profitabilnu. Ponudio mu je stvarno priličnu lovu.
Može! povikao je Davor ushićeno.
Odlično! Samo jedna stvar: trebaš to napisati za tri mjeseca, kaže direktor.
Nema frke.
Davor često tako najprije može, pa tek onda razmišlja.
Pristane bez pitanja, a pojma nema ni o čemu bi pisao.
Jasno, mora biti napeti krimić. Davor, iskusni autor, mislio je da smišljanje zapleta ide na traku. Ma, vraga.
Treba smisliti ideju, likove, razraditi priču… A najvažnije treba smisleno i zanimljivo (i zakonito!) organizirati zločin.
A pravi zločin ne možeš na silu… Treba ti inspiracija, vrijeme.
Zadnji put mu je trebalo pola godine. Ovaj put ima samo tri mjeseca.
A baš sada Krešo renovira. Pod bušilicom možeš razmišljati samo o smrti i to svojoj.
Naravno, pitao je Davor Krešu na balkonu, između dvije cigarete, do kad misli bušiti.
Valjda još tri mjeseca. Smetam ti?
Ma, ne, samo pitam preblijedio je Davor i vratio se u sobu, zatvarajući vrata i prozor kao bunker.
Shvatio je da knjigu u stanu neće napisati. Treba bježati. Ali kamo?
Kad je preračunao koliko bi ga koštala hotelska soba (hrvatskim kunama, naravno), odmah je odustao.
Podstanarstvo je malo isplativije, ali… tko jamči da tamo novi susjed neće baš tad krenuti s renovacijom?
Možda, ne buši, ali priređuje feštu za dijete ili slavi rođendan… ili pak iza zida živi mala Tea koja svira klavir, iznova i iznova…
Najbolje ne iznajmljivati može te skupo izaći na kraju.
U susjedstvu nešto tresnulo, Davor je odskočio, zaboravljajući da je na krevetu, točno pod policom s knjigama.
Trljajući bolnu glavu, sjetio se svoje tetke, Vere Ljubomirovne.
Ni dobri ni loši odnosi jednostavno nikakvi. Zadnji put vidio ju je na maminom pogrebu. Znači prije sedam godina.
Ali njen broj zna napamet. Odakle god svog ne zna, njen itekako.
Poslije sudara s policom, broj se sam pojavio u glavi. Grijeh je bio ne skoristiti priliku.
Halo! začuje glas, olakšanje, živa je!
Dobar dan, Vera Ljubomirovna. Davor.
Davor Davor… Jesi li ti onaj vodoinstalater? Platila sam za onaj ventil na sudoperu, zar nisi dobio? Ili si opet nešto zaboravio?
Tetka Vera… šta vas? To sam ja, Davor, Davorka vaš jedini nećak.
Davorka?!
Tetka se izvjesno vrijeme propisno nadiše.
Ma, bogte, već sam ti svijeću zapalila Da si riknuo ili te zatvorili. Ni glasa sedam godina!
Živ sam. Radim puno, pa nisam stigao nazvati brani se Davor.
Sedam godina radiš, ni minute slobodno? Kaj nisi kakav rob postao, ha?
Nisam, tetka, književnik sam. Pišem knjige. Krimiće, najčešće, jer su in.
Književnik?! Pa zašto si nam trošio pare na fiziku? S tvojom mamom smo davali zadnju kunu za fakultet. Za što?
Ma, skužio da to nije za mene… Zapravo, Vera Ljubomirovna, zovem vas radi nečeg drugog…
Aaaa, znači nije samo da me pitaš kako sam! Nešto ti treba!
Pa onako. Htio sam znati kako ste, ali Imam malu molbu.
Novci?
Ne. Vaša vikendica.
Šta?! Hoćeš da ti dam svoju vikendicu? Hahaha, pa ti si prolupao. Jesi se ti udario glavom?
Kako ste znali? reče Davor, masirajući čvorugu. Vera Ljubomirovna, samo bih malo boravio kod vas tamo.
A znaš što? Prodajem vikendicu. Preciznije, agent za nekretnine se s time bavi.
Možete li malo pričekati s prodajom? molećivo Davor. Samo tri mjeseca.
Možda i mogu.
Zaista?!
A prvo moram znati: zašto ti moja vikendica treba? Ako misliš dovoditi ženske odmah NE. Ni da me korumpiraš.
Ma kakve ženske. I nisam u braku…
Davor joj sve iskreno ispriča i uživo joj pusti koncert susjedove bušilice kroz mobitel.
Čuješ li, tetka? Nisam lud. Molim vas, pomozite!
Na kraju, Vera Ljubomirovna ga je pustila u vikendicu, uz uvjet: dok je ondje, mora sve pokositi i počistiti za potencijalne kupce trava ne smije biti visoka kao on sam.
Nema problema! s veseljem Davor. Dajte kontakt od agenta, da preuzmem ključeve.
Poslije ga je, naravno, uhvatila muka: kad će to sve stizati ako i knjigu mora napisati?
Nadam se da će u tišini vikendice knjigu sročiti prije roka, a pospremanje će doći na red kad ostane vremena.
*****
Davor je sve dobro isplanirao. Ili je barem mislio da jest. Kraj ljeta, svi vikendaši su već u Zagrebu.
Mislio je: bit će sam u cijelom naselju.
Vrijeme je još ugodno, a što nema vode i wc-a, koga briga.
Probija se on kroz džunglu ambrozije, kad začuje:
Stani! Tko ide?!
Davor se zaledi.
Tko si? grmi glas iz nepoznatog smjera.
Davor sam…
Što tu radiš?
Gosti sam.
Koji gosti? Ovdje nitko nije živio sedam godina. Lopov si neki?
To je tetkina kuća, Vera Ljubomirovna. Dopustila mi je da budem ovdje tri mjeseca. Evo!
Dođi do ograde!
Kojom stranom? zbunjeno Davor.
Lijevo idi.
Davor dođe do ograde, a s druge strane deda s golemom psinom. Pas ga gleda kao roštiljsku kobasicu subotom na Jarunu.
Možda i ne bi ali Davor se pse bojao od djetinjstva.
Djed je pričljiv, predstavlja se: Gojko.
Uvjerivši se da Davor doista jest nećak Vere Ljubomirovne, Gojko započinje monolog. Teško mu što živi sam.
Davor, ja tu živim. Doma ostavio kćeri kad se udala, a ja u vikendicu. Onda mi došao Vjerni (to jest pas). Skupa guramo.
Jasno promrmlja Davor, ne skidajući pogled s psa, koji očito razmišlja hoće li ga oglodati danas ili sutra.
Ja pazim tu na vikendice kad su vlasnici u Zagrebu. Ima svega hladnjaka, mikrovalni, televizija Dajem se u najam kao čuvar. Plaće su smiješne, al bolje išta nego ništa. Ti si tu samo tri mjeseca?
Da. Trebam mir za knjigu. Grad je noćna mora.
Pametan si: tu nema auta, nema susjeda, nema bušilica. Mi i ti, baš to!
*****
Pozdravivši Gojka, Davor prenese stvari laptop, hrana, mikrovalna. Bogu hvala, frižider postoji, TV mu ionako ne fali.
Gleda dvorište i teško uzdahne, ali odluči: Prvo ću sve srediti, ovdje mi je tri mjeseca živjeti, a i pred starcem mi je neugodno.
Sljedeća četiri dana radi kao konj. Petog dana trava zeru niža i od kose.
Sve što iščupa nagomila na hrpu: Možda nekome zatreba za kompost.
Vjerni cijelo vrijeme promatra šuti, opasan pogled. Srećom, ograda ih dijeli pas ne može preskočiti.
Zahvaljujući ogradi, Davor se smiruje lakše nego s Franolom.
Sad konačno mogu pisati, nasmiješi se Davor, otvarajući laptop.
Veseo je što ima vremena, svuda oko njega je tišina prava niti auta, niti pijetlova, niti susjeda s bušilicama. Ali, sreća kratka vijeka.
Čim počne kucati tipkovnicu, kod Gojka pas započne urlik kakav ni Bad Blue Boysi ne bi nadmašili.
Što sad ovo? zbunjeno Davor.
Četiri dana psa nije bilo za čuti, a evo ga sad urlik, ne znaš što je gore: Krešo s bušilicom ili ova zvijer.
Zanimljivo: čim Davor izađe van, pas utihne i jede ga pogledom, rep maše. Unutra odmah bezglavo laje.
Ma za ne povjerovati…
Pita Gojka djed samo diže ramena. Jedino što može: pas na lanac.
Sat kasnije lupa još jače, pa puste. Nikakva korist, samo gore.
Nekoliko dana Davor bezuspješno pokušava raditi inspiracija nula, u glavi mu samo laje laje laje…
Da može išao bi psa odlamiti došaptavanjem. Ali samo u romanima.
U stvarnosti, na tri metra se ne bi približio. Davoru pas sve više liči na Krešu.
Što još? zdvaja na verandi. Trebao bih bježati. Samo, kamo? Prošla je već tjedan dana A ništa nisam napisao.
A najgore od svega pod stresom se ne možeš skoncentrirati.
Gleda tako ekran laptopa, a pred njim prazna stranica. Kad mu prste svrbi, već bi tipkao, ali padaju, bezvoljno.
Umjesto rada šeta po dvorištu i uništava zalihe hrane.
Gojko, objasni mi, zašto tvoj pas laje čim sam unutra?
Kako bih znao? Ne mogu mu u glavu. Al meni se čini da mu se sviđaš…
Ma je, baš mi je simpatičan.
Ništa, naviknut ćeš se. Mnogi su mi rekli da nikad neće zavoljeti pse, a sad s njima u krevet spavaju.
Pa nisu svi ljudi takvi. Nije li netko i Vjernog izbacio, kad je došao k tebi?
E, Davor, takvi nisu ljudi. Nisu.
*****
Iste večeri, oko ponoći, pred Gojkovu kuću došla Hitna, Gojka iznose na nosilima. Davor sve promatra iz wc-a, kroz uski prorez.
Čuje djeda, teško diše:
A što sad? Tko će paziti na vikendice, tko će psa hraniti? Sam mi je on…
Ne brinite, ubacuje dečko iz kola, vratit ćete se vi, samo se oporavite. S infarktom se ne igra.
Te noći pas je zavijao na mjesec, Davor nije oka sklopio.
Nekoliko dana poslije, evo policajca.
Bez riječi prođe pored psa, sat vremena čeprka po kući, zatim izlazi, pečatira vrata.
Oprostite, što je bilo? pita Davor.
Tko ste vi?
Predstavi se pripadniku policije, pokaže osobnu, da broj od Vere Ljubomirovne… Policajac objasni što je s Gojkom.
Umro ti je susjed. Infarkt.
Šteta… Bio je dobar deda. Što sad s psom? Ostat će sam…
Ne znam. Ako hoćeš, uzmi ga Inače, pusti ga van i gotovo. Snaći će se.
“Lako je reći ‘pusti’,” mislio je Davor, gledajući psa na lancu.
Gladni si, a? pita Davor, shvati glupost: jasno, nije jeo danima.
Izvadi kobasice, baci prema psu, ali naravno promaši.
Nije ga ni zvali igrati nogomet u školi uvijek mimo cilja.
Opet baca opet promaši.
Opsuje poluglasno, pa na klecavim nogama ode do psa moliti Boga da ne padne od straha.
Pas ga gleda gladnim očima, maše repom. Davor kobasice baci bliže, Vjerni proguta sve što je stigao.
I tad Davor napravi nešto što će dugo žaliti: oslobodi Vjernog. No na njegovo iznenađenje, pas ga obori na tlo i… poljubi, lizne, k’o rod rođeni.
Aaa! urla Davor.
Nitko ne čuje.
Po savjetu policajca htio ga je pustiti, ali Vjerni ne ide nikamo ide za njim, gdje god Davor krene.
Što sad, hoćeš da te povedem doma, ha?
Vau!
E, pa nećeš! Prvo, ovo je tetkina vikendica, rekla mi ‘nikog tu’. Drugo, tu sam privremeno. Treće, bez posla sam jer knjige neću napisati u roku. Zbog tebe, da znaš.
Vau!
E, e, baš zbog tebe. Lajao si dan, zavijao noć. Ništa nisam napravio!
Vjerni ga ni ne pita odlučio je: Ti si sad moj gazda i točka.
Davor se pomiri.
I za divno čudo, pas više ne laje, ne smeta mu… Ali glava mu prazna. Ideja ništa, radnja ništa, likovi nula.
Vikendica je sada previše tiha, mozak mu se zamrznuo.
Da nisam otišao iz stana, vjerojatno bih na emociji napisao dobar krimić o Kreši s bušilicom…
Tako Davor dane provodi radeći sve, samo ne pišući. Ruku na srce hoda po dvorištu, jednom čak prenese i kućicu za pse od Gojka.
Kompletnu kućicu s rešetkom tko zna gdje je Gojko to nabavio.
Stavlja psa u nju za vrijeme obroka. Zašto? Jer mu stalno krade hranu sa stola.
Postavi Davor stol vani (sunčano je, fino za objed), ode unutra po čajnik vrati se, tanjuri prazni.
A, vidi ti to!
Pored stola pas sjedi, siromah, gleda ga i liže usne. Davor odlučni: kućica sad ide na moj teren.
Treba nositi cijelu pol dana teška kao grijeh. Gojko bi sigurno imao kolica negdje, ali sve je pod pečatom.
Nema koristi! Davor zatvori psa u kućicu, ode po čajnik i vrati se – opet prazni tanjuri.
Pas u kućici, vrti repom i liže se. Očito upravo smazao sve sendviče.
Davor sve izvida. Vrata na opaske zatvorena! Duh iz boce?!
Sutra pogleda kroz prozor ulazi sivi mačak, šapom otvara kućicu, otiđu do stola i zajedno sve potamane.
Mačak i pas surađuju!
I tako, Davor više ne zatvara psa. Sjednu zajedno, objed podijele i sa sivim mačkom, kojeg odmah imenuje Bezobrazni.
Kao zahvalu, mačak prepolovi mišju populaciju i sve ih složi Davoru pred krevet.
Te nedjelje, sočne psovke su se čule do Karlovca.
Znači, da zbrojimo… Davor je srknuo čaj Prošle su dvije tjedne… Ni slova nisam napisao. Ni ideje, ni radnje, ni junaka. Imam psa i mačka… I treba ih hraniti. Pa čime? udari pogled u prazan frižider.
Plan je bio sam u grad po hranu, ali Vjerni i Bezobrazni mu nisu dali.
Čim je otvorio vrata: upadnu u auto.
Put do grada, kupovina, pauze da pas i mačak obave šta treba i potjeraju vrapce sve skupa tri sata.
Planirao sat, ali s ovom dvojicom sve ide po njihovom, nikad po njegovom.
Pitao se: kamo bježat’? Nema kamo…
*****
Poslije večere odluci: sutra zove urednika i otkazuje posao.
A onda pakira kofere nazad u grad. Tamo mu je, do vraga, mjesto.
Ali, život ne misli tako. Ovaj put nije krivac bio pas, već nešto sasvim drugo.
Kako je pao mrak, iz obližnjeg šumarka čuje se kako radi motor. Sudeći po zvuku, nije neki golfić, nego kombi.
Davoru čudno. Nazove policajca, podijeli sumnju.
Gledat ću, javi se kaže policajac.
Davor vidi: bijela kombi parkiran kod Gojkove kuće. On u wc-u, psi i mačak pred vratima, prednja rasvjeta opet crkla, dakle ne vidi ih nitko, ali oni vide provalu: dva tipa preturaju po kući.
Jasno je da su lopovi. Ali što sada?
Kad će policajac ne zna. Lopovi mogu zbrisat – kuća na rubu naselja.
Barem im auto nije još otkriven. Kad bude, znat će da nisu sami.
Dakle, treba djelovati šapne Davor, pretražujući wc papir.
Ode do kombija u gepeku gomila tehnike: frižideri, mikrovalne, televizori… Čak PlayStation (neki na vikendici vole gejmat, očito).
U Gojkovu dvorištu: šulja prema kući, pojavljuju se dva tipa.
Davoru se učine poznati, ali ne može shvatiti otkud.
E, bogami smo se obogatili govori jedan, držeći televizor.
E, još su i medalje tu. Prodat će se to.
Vide Davora.
Tko si ti?
Policija! istrese Davor laž. Uhvaćeni ste, dižite ruke na leđa, okrenite se! Nema otpora!
Sve to naučio iz američkih filmova.
O, fuck… tip s televizorom problijedi.
No drugi…
Kaj ti, brate, vjeruješ? Jesi vidio tko je? Djed fura nekog pisca! Mi smo mislili da bulazni…
Aaa, je! nasmije se drugi.
Davor se ne zna tući, već zaziva smrt znaju li oni gdje su ključevi od frižidera, znat će i od auta.
Ali odjednom iz mraka iskoče dva pilota: Vjerni i Bezobrazni. Mačak skače tipu na glavu, mijesi ga šapama; Vjerni ruši drugog na pod i slini po njemu obliven rikom.
Aaa! viče tip.
Nek viče koliko hoće nitko ga ne čuje, smije se Davor sebi.
Ubrzo i drugi se valja po zemlji, mačak radi klasični masaža šapama.
Davor, koliko može, veže ruke lancem. Stvar donekle riješena.
U tom trenu stiže policajac: široki osmijeh, mijenja lanac za prave lisice.
Legenda si, Davor! kliče. Nisi se prepao dvojice lopova!
Nisam bio sam pokaže na svog psa i mačka. Prijatelji su uvijek tu.
S takvima ideš i u vatru! Čuvaj ih…
Kamo ću sad više?, mislio je Davor.
A tko su ti tipovi? Poznati su mi, ali ne mogu skužiti kako…
To su ti dečki iz Hitne! Misle malo na crno zaraditi. Već ih dugo lovim. A ti si ih uhvatio u jednoj noći.
Policajac ode, Davor trkom doma. U glavi mu bljesne sjajna ideja za knjigu.
*****
Za dva i pol mjeseca, Davor svoju knjigu nosi uredniku čovjek čita u dahu, ne može se odvojiti.
Davore, ovo je hit! oduševljen je. Lovu ćeš dobiti čim izađe, a prodaja ti nosi i postotak.
Nakon nekog vremena, Davor svoj stan proda, otkupi tetkinu vikendicu.
Kasnije još i Gojkovu vikendicu. Spoji ih u jedno dvorište. Novac mu dostaje da podigne kuću s pravom kupaonicom, centralnim grijanjem, svim po propisu.
I sada Davor živi tamo, van grada, s Vjernim i Bezobraznim. A i koga briga
Svuda mir, spokoj, opušteno, a najvažnije uz njega su najbolji prijatelji.
Po danu radi na laptopu, navečer svi u patrolu popraćuju tko sve hoda okolo permamentno.
Davor zahvaljuje sudbini što se sve tako zbrckalo i sudbini i Kreši s bušilicom. Jer, da nije bilo renovacije, ni on nikad ne bi našao svoj mir…
