Odrasti
…Borisu je sve bilo mrsko. Dosadilo mu je, htio je sve ostaviti i otići negdje, ali kamo, nije znao. Bio je posvuda. Ured, sastanci, poslovi, pa večernja druženja, neke cure, nekad lijepe, nekad ne baš, vikendom posjet mami. I tako ukrug. A Borisu je već trideset šest, i više mu nije zanimljivo trčati u beskraj. Vrijeme je da nešto promijeni.
Tako je razmišljao Boris, lagano milujući kožni volan svog novog “Mercedesa” dok je stajao u prometnoj gužvi na Slavonskoj.
Borisova “Mečka”, kako je nazvala njegova majka Milica, bila je po njezinom mišljenju prevelika, jedva je stala u dvorište kad je sin dolazio u posjet. No, bila je efektna, vraga!
Od susjeda u zgradi, neki voze stare “Fićeke”, drugi “Zastave”, neki ni to a Boris s “Mercom”. Naravno, i kada izlazi iz auta, elegantno, odnekud se pojave njegovi čisti kožni cipele, bez mrlje, pa se pokaže cijeli visok, snažan, siguran u sebe. Mamin ponos, kreće prema ulazu, izbjegava klince koji se motaju ispred nogu. Djeca zastaju, gledaju ga u njegove ogromne noge, pa podignu glave i zadivljeno proučavaju.
Dobar dan, striček Boro… Oprostite… šapuću malene usne ispod kačketa.
A Boris blagim kimanjem odobrava ma, bjež klinci, ne bojte se.
U rukama mu cvijeće, ogroman buket. To je za mamu. Svaki tjedan novi, a Milica se svaki put iznenadi, pa kako je znao pogoditi baš njezin ukus, stavlja cvijeće odmah u vodu, ušli u lavor, jer vazu nema tako veliku. Poslije napoji Borisa čajem…
Danas Boris vozi mami buket imena “Tajno viđenje”. Opet velik, šaren, da svi vide koliko voli mamu. Mama je posebna uzor, takvih snažnih, ponosnih, pametnih žena više ne rade, izumrle su sorte. Zbog toga će Boris, izgleda, biti neženja do kraja života.
Boris žuri, ali prokleta gužva ide sve do Jelačić mosta, gdje je biciklistička utrka pa je promet zakrčen. Možda da se i on priključi, čisto zbog promjene?
Pogledao je na sat, nervozno stisnuo trubu, premjestio se na sjedalu, prebacio radio stanicu, pogledao okolo.
Umorio se od vijesti, pa je pustio muziku na najjače, prepustio se ritmu i počeo lupkati po volanu. Tip u “Fordu” lijevo vrti prstom po sljepoočnici, Boris kao da ništa ne vidi otvara prozor, puca od zadovoljstva, svima pokazuje kako mu je dobro. Idemo, mamu posjetiti, pa kasnije ravno u centar, zabava.
Ugasi to! Ugasi više! začuje glas otpozadi.
Boris se okrene.
Tko tako galami?
Cura. Prava balavica, već vozi stara Yugu, kratko ošišana, namrgođena, maše mu šakom. Jedva je vidi preko volana.
Boris joj mahne, osmjehne se. Uvijek se dobro slagao s djecom i ženama. A ova je i jedno i drugo, pa će biti u redu.
Hajde, stišaj muziku ili zatvori prozor! sad je već stajala uz njegove Mečke, ljuto širi nosnice, svakih par sekundi baca pogled na svoj stari auto.
Molim?! ne čuje Boris, pa vikne:
Nemam kune, ne perem prozore, ne zanima me religija, ne primam mirovinu, stan ne iznajmljujem!
Djevojka pocrveni, usnice zadrhte, ali skupi snagu, sagne se i vikne Borisu u uho:
Malo stišajte, dijete mi je napokon zaspalo u autu! Što ste, zvijer?
Boris baci pogled, i kroz prozor ugleda na zadnjem sjedalu njezinog auta u dječjoj sjedalici dječaka s kapicom i crvenom jaknicom.
Dobro, može… A imaš uopće vozačku, ljepotice? dovikne za njom, kad se vraćala.
Ona u trenu zgrabi dijete, iznese ga iz auta, dijete za nju drži kao da o tome život ovisi.
Ništa, Šimiću, sad ćemo stići, mama će te utješiti. Dok prođu ti biciklisti, idemo…
Šapuće mu uz uho, gladi ga po glavi, ljulja ga, pa ga brzo vraća u autosjedalicu i sjeda za volan, jer kolona krenu.
Ali “Yugo” uskoro stane, motor zaguši, svi za njima trube, obilaze, viču.
Djevojka, dotad odlučna i ljuta, sad kao da se slomila. Plakala je s glavom na volanu.
Neki nabildani tip s lancima izleti iz “Mazde” i nogom udara u njen vrata, psuje, gestikulira.
Boris je htio krenuti, ali u ušima mu je ostao onaj plač djeteta u crvenoj jakni. I nije ga to ljutilo tjerao ga je nemir. Kasnije je sam sebi govorio: “To je bio instinkt.” Ali kakav? Očinski nije, drugi ne padaju na pamet.
Plakao je bez zahtjeva, bez hirova, baš očajno objašnjavao je kasnije Boris.
Dok je dvoje dvoumio, onaj nervozni iz “Mazde” se gura kod vozačice u kabinu, vrti ključ u bravi. Djevojka viče da se makne, da ne plaši Šimu, no on je ne sluša.
Ako se ne makneš, svi ćemo tu biti još dva sata! Jesi li normalna? Ukrala si auto? Sad ću ti pokazat… galami tip.
Boris automatski zaustavi svoj auto uz rub, iskoči iz “Mercedesa”, i za tren je uz “Yugo”.
Ej, majstore, olabavi! vikne Boris nervoznom tipu koji je maltretirao male cure za volanom starih krntija.
Ti se ne miješaj, novo bogatašu! odbrusi ovaj, ali kad pogleda Borisa od glave do pete, povuče se natrag u svoju Mazdu.
Motor stao? Hajde, gurat ćemo! ponudi Boris.
Ona kima glavom, napravi sve kako treba, auto se premjesti, ali opet ugasi, nešto škrguće ispod haube.
Stare ti to konjine, suosjećajno reče Boris, ali cura ne čuje, jer dijete opet neutješno plače.
Što je tebi, mali? Hoćeš mami? šapuće sestra , tiho djetetu.
Šimić klimne.
A gdje da ti ju nađem, kad ne idemo? i sama brizne u plač.
Uzmite stvari, zaključajte auto, idete sa mnom! zagrmi Boris.
Zašto? Bez vas ćemo.
Jer pada kiša, a dijete ti je malo! Brzo, ajde! uze njih i sjedalo i sve gurnu u svoj auto.
Uvalio putnike unutra, upalio grijanje, okrenuo se.
Gdje? Gdje mu je mama? Boris. Kako se ti zoveš? baci kroz rame.
Djevojka se namršti, onda, sjeđujući Šimu, smekša lice:
Vedrana. I nemojte misliti da sam ja kao vaše trofejne lutke… baci pogled na njegove slike cura što vise s retrovizora, vječne suputnice na vožnji.
Kakve ja lutke imam? Nemam ni jednu, ni ne trebaju mi! Nisam tu zbog odnosa. Daj adresu, Vedrana.
Na Jarun. Tamo nam je mama, reče i navede točnu adresu.
Nije mi to kvart… reče Boris, gledajući mamin buket prebačen na suvozačko sjedalo. No dobro, odvest ću vas.
Brzo stisne nešto na ekranu, iz zvučnika se javi ženski glas: “Bok, Borise, slušam te!”
Mama, kasnit ću. Moram nešto obaviti, možda dođem sutra. Ok?
Pa! Cure sam otkazala, rekoh da dolaziš… tužno uzvrati glas.
Ma, kad su ove tvoje lutke… Vedrana se jedva osmjehne. Boris to ulovi pa se namršti.
Ako ne možeš, ne moraš. Samo se javi doma. A zašto dijete plače? zabrinuta je.
Sve ćeš saznat, nije moj klinac. Ajde, bok! odgovori Boris.
Prekine vezu.
Ajme, zašto se ne može jednostavno reć: “Ok, sretno, čuvaj se, javi kad stižeš”? promrmlja Boris. Uvijek popratna pitanja i detalji… A što se ti smješkaš? upita Vedranu. Jel vas mama ostavila? U tvojim godinama treba izlazit, učit, zabavljat se, a ne s klincima doma. Ili te dečki ne vole? Vidiš, dosadna si, jel?
Bilo mu je gušt zadirkivati Vedranu. Bome, ne može ona njega kritizirati! Mlijeko joj još curi niz bradu, a igra moralista! On je taj s lutkama…
Da, tiho potvrdi Vedrana.
Što “da”? zateče se Boris.
Da trebam izlazit, plesat, ljubiti se. Ali s kim? Vi svi ste isti, želite jedno. Poslije? Mislite li da je moja mama htjela mene s osamnaest? Baka ju je izbacila iz kuće čim me donijela iz rodilišta, bilo ju je sram. Nije ni maturirala, rekla mi je da trudnički trbuh ne stane pod klupu. Učila je dečke voziti, on ju je napucao. Njegovi roditelji viknuli “sramota”, a on? Ništa, njemu bilo zabavno. Kao i vama na fotki, pokaže Vedrana jednu od slika. On u Zg na faks, a obitelj mu bio viška.
Kakve to veze ima sa mnom? uvrijeđeno će Boris. Moji odnosi su odrasli, partnerstvo! Ne bih nikad…
Stane. Sjeti se kako je prije tri godine bio na rubu nezgode imao je Doru iz Zadra. Skupa feštali, išli u Egipat. I onda Dora reče, mislim da sam trudna.
To nije odgovaralo, mlataralo mu je poslovno uzlijeće, nije bilo mjesta za djecu, vjenčanja, obveze.
Kako postupiti? Oženiti se i stati samo na jednoj? Ma ne ide, nije htio lanac, ni obiteljsku strku.
I povede Doru kod poznatog ginekologa, k njemu je sestra išla cijeli život.
Nudila mi je pare, zamisli! smijao se doktor kasnije. Da kažem da je od tebe trudna, pa ako uspije, rodi. Boris, pazljivije…
Boris posta oprezniji. I nije napustio Doru trudnu jer… nije bilo trudnoće.
A zapravo, možda na kraju jest nekoga povrijedio? Možda je neka šutjela, nestala, kao Katica iz Rijeke… Ona je prestala zvati, nije dolazila. Što ako…
Lijepa priča o tim partnerstvima! kiselo se nasmije Vedrana. Moja mama je prelijepa, mnogima se sviđa. Ne može biti sama, treba joj odnos. Smijete se, ali vi to ne razumijete. Ostavila nas je jer je iscrpljena, ima na Jarunu prijateljicu, k njoj je otišla. Šimi je bio bolestan, odveli ga iz vrtića u bolnicu dok je mama radila, dječak se preplašio, vikao… Sad misli da ga je mama napustila.
Pa jest ga ostavila! uzviknu Boris Prava mama ne bježi s malim djetetom doma!
Nije. Samo je umorna! kao mantru ponavlja Vedrana. Vi je ne razumijete.
Kako se zove? Baš me zanima! zadirkuje Boris.
Ivana Radić.
Boris naglo skrene, pritisne gas, pa se prene ipak vozi dijete!
Ivana Radić… Ne! To bi bio nevjerojatno mali šans da je ona ta…
Četrnaesti razred, Boris, vruća glava, ode kod frenda na more. Tulum, pjesma, pilo se. Onda je došla Ivana, i s Borisom se dogodilo ono. Nakon par mjeseci nestala. Prešla drugdje, nije odgovarala na pozive… A Boris je otišao na faks…
Pogleda Vedranu pažljivo liči li na njega? Nos kao i kod njega… Bože, kako se Ivanin otac zvao…?
Vedrana, kako se zvao djed? Imate li djeda? nehajno propita.
Nemamo. Umro, hladno kaže Vedrana.
“Prelijepa. Da mi je kći takva, odmah bi planirao školu, bolju robu, možda novi auto…” zamisli se Boris.
Nebo se odjednom rasprsnulo, sunčeva zraka razrezala oblake, kao da je Bog ispleo most između dva svijeta, moglo bi se, čini se, i popeti do gore…
U isti mah Boris shvati: nešto mu se u životu pojavilo, cilj, smisao. Zna zašto i kako troši i zarađuje novac.
Vidi, kako je lijepo! krene kroz prozor. Vedrana, jeste li ikad bili s mamom negdje na moru ili u planinama, skijati?
Vedrana, gledajući sunčevu zraku, nasmije se:
Pa gdje ćemo? Nemamo novca.
A bi li voljela? Ići zajedno s mamom, sa Šimom…
Vi imate pogrešnu sliku o meni. S muškarcima ne odlazim nikud, oštro će Vedrana.
A sad si sjela u auto, a? podsmjehne se Boris.
“Zato što je povjerovala…možda je moje dijete,” sine mu. “Zov krvi, bliskost duša… Što nije ništa rekla?! Tolike godine… Ma s osamnaest bih poludio da imam kćer!”
Sve je odlučio. Sad idu k Ivani, sve će raščistiti, odraditi putovnice i povesti djecu na more. Zna gdje, zna dobre hotele, i Šimi će biti zabavno. Kako s apartmanima dvije sobe? Ivana bi sigurno odvojeno. Dobro, bolje tako…da.
Što “da”? upita Vedrana, dragajući brata po ruci.
Jesam li to rekao naglas? Ništa, kasnije! zamisli se Boris.
“A što ću reć mami? Ljutit će se, odgovarat me, ali… Ima testova. Fredi iz kvarta je radio. Ma neću. Vedrana mi sliči. Upropastio sam im život, treba to ispraviti!”
Uloga spasitelja mu legne, ispravi ramena. Najvažnije: on nije ništa skrivio, samo mu nisu rekli!
Ivana mu je sve više drukčija od svih žena koje je dosad znao. Snažna, samostalna… Baš kao njegova mama.
Imate vlastiti posao, jelda? začudno ga pogladi Vedrana po luksuznim sjedalima.
Bavi se biznisom.
Teško je, kad imaš puno love? ne popušta Vedrana. Nemaš ženu? Nema tko trošiti?
Nema, nekako uspijevam, nasmiješi se Boris…
Stigli su pred zgradu predvečer. Boris nikako van iz auta, nešto traži u pretincu, pa reče da parkira.
Vedrana s bratom pod ruku čeka ga pred ulazom.
Idemo? Uzmi buket, sviđa se mami.
Boris kimne glavom. Eto ti “Tajnog viđenja”…
Popnu se na treći kat, Vedrana zazvoni.
Boris zatvori oči. Sad će mu život krenuti naopačke. Sad…
Vrata otvori Ivanina prijateljica, Marina. Pogleda Borisa strogo, pa Vedranu.
Što vi radite tu? Ivana, tvoji su stigli. I neki tip! dovikne za leđa.
Iz sobe izleti mršava, umorna žena, veže kosu u rep tek što je stala pred goste.
Vedrana, što radiš ovdje? Rekla sam, doći ću sutra ujutro! zabezeknuto pita. A vi ste? pogleda Borisa.
Ovaj smušeno pruži cvijeće.
Ja sam Boris. Ovo je… za tebe, Ivana…
Gleda joj lice, traži poznato. Hoće li je prepoznati?
Ne deluje.
On, mama, ovaj čovjek, Vedrana pokaže Borisa, slomio nam je auto, ali nas je tamo dotjerao! Šimi je plakao, mislila sam da ga moraš utješiti. Uzela sam auto, a on je nešto slomio i sada je sve na cesti. Nek plati popravak ili prijavim policiji!
Ivanine obrve se dignu, htjede nešto reći, ali je kći preduhitri.
Mama, stvarno je on kriv. Popravak ide na njega! Što stojiš? Šimi, dođi mami! Marina, imate li jesti? Ovaj gospodin nas nije ničim nahranio!
Vedrana domaćinski prođe kroz kuhinju, otvori hladnjak…
Ne kužim ništa. Ozbiljno ste nam razbili auto? Vedrana nema vozačku, kako se to dogodilo? Pričajte! strogo reče Ivana, rukama si grli ramena kao da joj je hladno.
Da… Da, istina… zamuca Boris.
Ispriča sve promet, gužvu, plač…
Vaša kćer rekla je da ste otišli jer ste preumorni i da mali ne može to podnijeti. Bojao se da će opet ostati sam, jer je nedavno bio u bolnici… Ja sam ih dovezao… zaključi.
Ne, Ivana nije ona Ivana koju je poznavao. Glupo je misliti da…
Umorna i otišla? Vedrana! Odmah tu! poviče Ivana. Kći s tanjurom salate dođe k njima. Vedrana, što si pričala ovom čovjeku? Zašto si to izmislila? Znaš da sam bila kod Marine zbog pogreba. Siromasima sam pomagala, gospođa Marina je ostala sama. Uzela sam slobodan dan i došla. Šimi nije bio bolestan! Vedrana!
Ivana posramljena okrene glavu.
Eto priče, kiselo se nasmije Vedrana, baci vilicu. Što sad? Mama, dokle više… Jedni novce rastoče, drugi rade za kasom… Što si tako naivna? Trebala si mu tražit novac, ja bih za garderobu! Ja više ne ostajem sa Šimom, kako je rekao striček Boris, meni treba izlazak, škola, sve! Vedrana digne bradu.
Jasno. Oprostite, želite li čaj? Idemo u kuhinju. Marina, smetamo li? uzdahnula je Ivana.
Ne, možda vam treba nešto jače. Osjećam, čaj neće dosta… uzdahnula je Marina. Ostalo je nešto od moje none…
Ne, ja vozim. Ne treba! prvi put se Boris osjetio izgubljeno poslovni sastanci, tulumi, zračne luke, mama sve je bilo jasno, a sad skandali, tuge… Bježati bi, ali mu to Ivanu žao.
Onda čaj. kimne Marina. Ja ću napraviti.
Sjeli su u maloj kuhinji stol prekriven cvjetnom ceradom, izlizane stolice, tri šalice, tanjurić s keksima i bombonima.
Ovo je nonin stan, pazila sam je pred kraj. S Ivanom smo tu puno vremena provodile… No, vi pričajte, ja ću staviti Šimu spavati. Šimi, dođi, pokazat ću ti plišanca… Marina povede dječaka.
Oprostite mojoj kćeri. Ona… ne shvaća da se sve ne postiže silom. Optužuje me što sam rodila Šimu a tata nema ni traga. Ivana zdvignutih obrva i ruku stisnutih u krilo.
Gdje je otac? tiho upita Boris, nije naviknut na tihe razgovore.
Pokušali smo. Par puta. Svađali smo se, rastali, vratio se. Sad mislim da neće više nikad. Mislila sam da mogu to držati, ne radi love! pocrveni Ivana. Voljela sam ga. Naučio je Vedranu voziti. To im je bilo zajedničko. Nisam mogla zaraditi koliko je Vedrana htjela. Zavidi mi, jer nema bolje. Ona hoće luksuz, nama je dvosoban u neboderu…
Mislio sam da vas poznajem od mladosti, odjednom reče Boris, glupo se osmjehne, pa naglo popije gutljaj čaja. Imao sam curu Ivanu, nestala je brzo. Vedrana je pričala da vas je majka izbacila iz kuće…
Što? Moja mama me nikad nije izbacila. Rodila sam Vedranu s dvadeset, mama mi je pomagala… Umrla je prije dvije godine. Tate nema. Ponavljam priču svojih roditelja… Vedrana… Snalazila se kako je znala… Ivana spusti glavu. I stvarno ste mislili da je Vedrana vaša kći? Pa imate vremena za svoju djecu, ne žurite! nasmije se. Oženite se, rodite djevojčicu ili dječaka, vidjet ćete, srce zapleše. Proživite to, vrijedi!
Boris vidi kako joj oči sjaje dok priča o djetinjstvu Vedrane, zvuči toplo, poželi i on doma, svoju obitelj, večere, smijeh…
Mogu vam pomoći? upita nakon šutnje.
Ne. Oprostite nam. Vi imate svoj život. Gladni ste? Meso, piletina, ima svega… Ivana skoči, ali Boris odmahne.
Ne, nisam. Kako ćete natrag? Mogu vas odvesti.
Mi ćemo sutra, ne treba.
Onda… mogu novcem…
Boris se gotovo raspao od topline kuhinje i olakšanja jer je susret bio prošao.
Ne pričajte gluposti. Skuham vam kavu, pojest ćete, pa kući! I čekaju vas. Ivana započne nešto na štednjaku. Što ćemo s autom?
Zvao sam šlep službu, sve popravili, ostavili su broj, napiše Boris. Pokažite im da je od Borisa-uvezivača, sve će objasnit.
Zašto “uvezivača”? nasmiješi se Ivana.
Počeo sam kao uvezivač diplomskih i seminarskih. Vedrana bi isto trebala negdje radit, puna je energije… klimne prema sjeni iza kuhinjskih vrata.
Sjena se samo nasmije i ispari…
Ostave telefone, Boris odlazi. Ivana maše s prozora, to kao da zrači toplinom doma, Boris se rastuži…
…Mama ga dočeka vesela, ali ne zapitkuje, spremi ga na spavanje.
Mama, što bi radije, unuka ili unuku? upita Boris dok gasi svjetlo u njegovoj dječjoj sobi gdje i dalje vise njegovi crteži brodova, zrakoplova i Zagreba.
O Bože, Boro! Prvo bih snahu! Kunem ti se, neću prigovarati, samo da je tu! A najviše…voljela bih blizance. Ajde, spavaj!
I ode u svoju sobu. Smiješila se jer je njen Boro postao odrastao. Napokon. Dočekala ga je…
S Ivanom će se upoznati uskoro, postat će prave prijateljice.
Vedrana se zaposlila navečer, brzo je postala ozbiljna i zadovoljna, imala je svoju malu stvar. Odrasla je. I to je dobro…
