Dnevnik, 17. prosinca
Marko, nemojmo okolišati oštro sam rekao Antoniji. Znam dobro što se dogodilo prije pola godine i
Znaš?! djevojka je prvo bila iznenađena, a zatim je problijedila.
Očekivao sam takvu reakciju, zato me nije ni najmanje iznenadila. Morali smo doći do kraja ovog razgovora.
*****
Antonija je hodala Teslinom ulicom zamišljenog lica, nezainteresirana za sve ljude koji su prolazili kraj nje.
Djevojko, idemo na kavu! doviknuo joj je neki zgodan mladić kod aparata za espresso.
Nije ni okrenula glavu. Ta joj igra poznanstava na ulici nije značila baš ništa.
Onda pati dalje! povikao joj je uvrijeđeno dok je odlazila. Očito nije prvi kojemu je odbila razgovor.
I opet, Antonija nije dala niti jedan znak da ga je čula.
Zašto bi se ona zamarala s njim? Glava joj je bila puna drugih misli.
Za dva tjedna je Nova godina, ali raspoloženja za slavlje nije bilo. Ne samo zato što je tek nedavno došla u Zagreb i nije još stekla prave prijatelje, nego…
…zapravo, nije joj bilo do slavlja.
S ogromnim trudom pronašla je posao novinarke u jednom poznatom regionalnom listu. Tek je tri mjeseca radila tamo, a već je strepila od otkaza.
Antonija, naš list je jako ugledan objasnio joj je jutros glavni urednik, gospodin Krešimir Kovačević. Trebamo ekskluzivu, a ne dirljive priče o napuštenim maca i psima. Mislim da nisi za nas…
Ali, gospodine Krešimir! Ovo mi je bila velika želja! Doselila sam zbog ovog posla! jedva je suzdržavala suze.
Razumijem, ali… Dat ću ti još jednu šansu. Imaš do Nove godine da napišeš temu koja će nam svima biti zanimljiva. Ako ne uspiješ…
Razumijem…
Sad je Antonija šetala Ilicom, duboko uvučena u misli, prhki snijeg pod nogama, a hladan zrak pekao joj je obraze.
O čemu pisati? Kako pogoditi što će šef željeti, a oduševiti čitatelje?
Ma neću ja to uspjeti… Dva tjedna je premalo da pronađem pravu egzotiku, a ni poznanstava nemam.
Stala je kraj zebre i čekala da se upali zeleno svjetlo na semaforu.
Jurila je prema policijskoj postaji, nadajući se da će tamo izvući nešto korisno za reportažu. Iako nisu bili ljubazni prema novinarima, možda će joj baš ovaj put upaliti.
Drugih opcija ionako nije imala. Morala je pokušati.
Pogledala je lijevo, zatim desno. Prisjetila se majčinih riječi iz djetinjstva. Spremala se zakoračiti preko crvene, brojeći sekunde, kad je zastala i ponovno pogledala desno.
S nekoliko metara udaljenosti, na rubu nogostupa, sjedio je mladi riđi mačak. Sasvim običan mace od ulice, ali njegove oči…
Naježila sam se. Tuga i beznađe pomiješana s tračkom nade.
Više je bilo očaja i tuge. Takve oči imaju samo oni koji su izgubili svaki smisao.
Antoniji se učinilo da je maca poželjela skočiti pod kotače. Čekat će automobil pa će…
Gospodična, stanite više, krenite! mrzovoljno je komentirala žena s djetetom.
Ispričala se i smaknula u stranu, da ne smeta drugima. Prišla je mačku.
Ak je stvarno odlučio ono što je pomislila, neće ga pustiti! Nek’ bude što mora, ali ne dam ga!
Zato što se mora ŽIVJETI. I vjerovati da će biti bolje.
Prišla je riđanu. Nije ju ni pogledao. Samo je zurio daleko ispred sebe, ravno i prazno.
Bok, mali. Što čekaš tu sam? Nekoga ili ništa posebno?
Mačak je šutio.
Zna da ne može odgovoriti, ali mogao je makar zamijaukati.
Niti to nije.
U toj tišini bilo je nešto što te tjera da zagniješ dušu, ne oči, nego srce. Nije reagirao ni kad ga je dotaknula, pomazila po gustoj riđoj dlaci.
Što je tebi, mali?
Gledali ste film o Hačiku? iznenadila ju je gospođa od kojih sedamdeset, sjedeći na sklopivoj stolici i prodavajući vunene rukavice i kape.
Jesam, zašto? Antonija upita.
Ovaj je naš Hačiko. Samo mačji. Zovemo ga Mačko.
Mi? zbunjeno je pogledala oko sebe.
Da, nas još par ljudi. Mi ga hranimo redovito. Pola godine već sjedi ovdje.
Pola godine?! zgrozila se.
Da, dijete. Svaki dan na istom mjestu. Čeka svog vlasnika, kojeg je čekao.
Koji gnjus! Kako možeš ostaviti ovako vjernog stvora… ogorčeno je mislila Antonija.
Uzeti ću ga sebi! odlučno je rekla. Pokušala ga uzeti u naručje.
Nema šanse nasmiješila se gospođa.
Zašto ne?!
Zlato, misliš da si jedina koja ima srce? Znaš koliko nas ga je pokušalo uzeti? Desetak njih! I ja! Neće otići. Čeka nekoga.
Gospođa uzdahne.
Ili neće u ruke, ili pobjegne pa se vrati na ovo mjesto. Čeka. Razumiješ?
Bilo joj je žao to siroto stvorenje. Htjela ga je barem odvesti, ugrijati doma, hraniti.
Čim ga je htjela zagrliti, odmah je iz njega zagrmjelo tihi fsss.
Znala je ne krene li natrag, izgrebat će je.
Ma ne možeš ga uzet, već sam ti rekla. Samo ga hranimo, da ne gladuje.
Pogledala je u mačkove oči. Kao da su muze i njoj krenule, skoro joj suze potekle.
Poželjela je znati koga čekaš? Onaj što te napustio ili… nešto drugo?
Ne znate li što se dogodilo tad baš prije pola godine? upita Antonija.
Nisam vidjela, ali priča se da je tada mali dečko stradao na zebri. Tu na ovom prijelazu…
I?
A, zlatna, nisi se zar hladnoće za prste? Sve crveni…
Nije strašno…
Uzmite rukavice. Moje su. Bit će vam toplo pružila joj je plave vunene, pogođene uz njezinu jaknu.
Nemam kune kod sebe… branila se.
Ne trebaš mi platiti. Od srca je ovo.
Antonija je obukla rukavice. Prsti su odmah osjetili toplinu.
E, tako, pametno! A što se dogodilo ovdje nemam više detalja. Čulo se razno, ali navodno je dečko ovdje ostavio mače pa stradao. Kažu, kazna s neba…
Zasluženo!
Dalje ne znam. Samo su ga Hitnom odvezli. Možda je preživio, možda ne…
Složila si je Antonija mozaik.
Dobio je karmu istog trena. Ostavio beštiju i… A siroti Mačko i dalje čeka. Koga li?
Nešto joj nije dalo mira. Nije ni otišla do policije. Vratila se doma, skuhala čaj i sela pred laptop.
Tražila je vijesti iz tog doba. Nažalost skoro ništa!
Našla je tek sitan izvještaj iz lipnja:
16.6.2024. mladić pretrčao zebru na crveno i stradao pod autom. Vozač tvrdi da nije kriv nije stigao zakočiti jer je mladić iznenada iskočio.
U izvještaju je čak bilo i objašnjenje vozača:
Iskočio je kao lud! Nisam kriv! Nije nikoga bilo, okrenuo sam glavu, i onda on je tu!
Čudno prošaputala je. Kao da je bježao od mačeta pravo pod auto?
Nešto joj nije sjedalo. Ako je baš želio ostaviti mače, mogao je to napraviti negdje drugdje, ne baš ovdje, usred gužve… Ili je možda htio da jadan trči za njim…
Prestravila se.
Možda je stvarno mladić računao na to?
*****
Antonija je odlučila pronaći mladića. Morala je saznati je li preživio i što misli o svemu. A možda i članak napiše…
Nije bilo lako pronaći ni njega ni vozača. U policiji joj nisu smjeli ni smjeli dati informaciju.
Ne možemo davati podatke o strankama, gospodična rekao je dežurni.
Saznala je barem iz kojeg je bolnice Rebro.
Imala je sreće: tamo radi njena bivša školka, Martina, kao medicinska sestra.
Antonija, pa gdje si mi?! vikala je Martina po hodniku.
Znaš, trebam pomoć. Treba mi ime i adresa dečka koji je prije pola godine bio ovdje zbog nesreće.
Znaš da ne smijem…
Znaš, ti meni duguješ… napomenula je.
Dobro, dobro.
Sat kasnije, dobila je papirić ime: Mario Novak.
Mario Novak… Baš smiješno ime, misli Antonija. A nije imao srca za mačke…
*****
Stigla je pred zgradu na Savici. Kucala i kucala. Ništa.
Možda nije doma, ili se odselio.
Već je htjela pitati susjede, kad su joj iza leđa zakoračile čizme.
Na vratima je stajao mladi muškarac. Lijep, ali tužnih očiju.
Zapanjeno ju je gledao.
Mario Novak? upitala je, ruke su joj drhtale.
Da, vi ste?
Ja sam Antonija Jurić, novinarka lokalnog lista. Trebam vam par pitanja postaviti.
Novinarka? iznenadio se. Nisam ništa bitan… sistemac sam, ne pjevač.
Baš nema veze. Možete me saslušati?
Kažete, dobro… Upravo sam kupio kekse i skuh’o čaj… Dođite.
Sjedimo za kuhinjskim stolom. Gledala sam ga s leđa, ali nešto me kočilo.
Tuga u njegovim očima ista kao u riđana s ulice.
Evo vam čaj i keksi ponudio je.
Hvala.
O čemu želite pričati?
Sigurno ne mislite… nasmiješila sam se.
Odmah je postao nervozan.
Uhvaćen si, Mario, pomislim.
Oprostite, o čemu?
Mario, nemojte glumiti. Znam dobro što se dogodilo prije pola godine i…
Znate?! upitao je. Pobrkalo mu se lice.
Baš to sam očekivala. No, moram izvući do kraja ovo.
Znam! I reći ću vam podlo ste postupili.
Mario sjeda, zbunjen.
Došla sam samo pogledati vas. Napustili ste mače na ulici, a ono vas još uvijek čeka! Razumijete? A vi ovdje mirno pijete čaj i kekse!
Antonija… Razumijete, ja se ničega ne sjećam…
Ma kakvi… Ajde, smislite nešto bolje. Ovo vam je isprika?
Ne sjećam se stvarno. Liječnici su mi rekli da sam stradao na pješačkom, ali dalje je rupa. Retrogradna amnezija. Imam i papir. Mogu vam pokazati…
Nestao je, donio potvrdu: Dijagnoza retrogradna amnezija.
Uzmem papir. Vidiš da ne laže. Možda je stvarno pretrpio…
Ne sjećate li se imalo vlasništva nad mačetom?
Ne. Da je bio, nešto bi valjda ostalo, neka igračka, zdjelica, pijesak…? Sam sam živio ili…
Prije pola godine s kim ste živjeli?
Imao sam djevojku. Zaručenu… ali…
E, nju treba pitati je li bilo mače ili ne!
Ne mogu.
Zašto?
Ostavila me dok sam bio u bolnici. Ostala je samo oproštajna poruka…
Daje mi pismo. Čitam, osjećam ljutnju.
Dobro je da nisi s njom, mislim. Budi sigurna, takva te lako ostavi.
Nazovite ju! Tipka, zvučnik stavi!
Mario zove.
Ana, bok!
Čemu sada zoveš, Mario? Sve sam ti pisala i ne vraćam se.
Pitanje imam.
Ajde, samo brzo!
Jesmo imali mače prije mog odlaska u bolnicu?
Ma, zabrijo si, Mario… Mačke? Nikad! Ti si me pitao jednom, ali rekla sam sa životinjama nema nas!
Baš si… iznervirano sam prekinula vezu.
Zašto tako?
Zaslužila je!
Kako čujete, ništa od mačaka, Antonija. Pogriješila ste osobu?
Sad ćemo to provjeriti! Obucite se, idemo nešto provjeriti.
*****
Stigli smo taksijem do poznate zebre na Zrinjevcu.
Riđi mačak šetkao je snijegom, tužne oči kao i prije.
Mario je stajao pokraj mene, zbunjeno gledajući krajolik.
Zašto smo ovdje? upitao je.
Dođite sa mnom.
Klečnemo kraj mačka. Sjedio je u snijegu, buljeći u prazno.
Ovo je onaj? Mario šapuće.
Da. Pola godine čeka nešto ili nekog.
Nisam imao…
Bi li ga mogao pomaziti, Mario? Zanima me prepoznaje li te.
Mogu.
Mario prisloni ruku mačku na leđa, trzne ju naglo.
Što je?
Kao da me struja bocnula…
Mačak polagano okreće glavu. U očima mu začuđenje.
Izgleda da te prepoznao kažem.
Možda smo našli vlasnika! začujem glas žene iza. Prodavačica vune…
Možda ipak, rekoh. Čini mi se da je to to.
Mario i riđi gledaju se, zaneseni.
Odjednom mačak mjaukne, skoči u Mario naručaj. Mario ga grli, suze mu cure.
Sjećate li se sad nečega? upitam.
Ne znam, možda… Moguće da sam ga nekada poznavao…
Bila sam tužna. Htjela sam znati je li Mario loš čovjek ili ne. Možda… stvarno nije kriv.
Tada je pokraj zebre zaustavio tramvaj. Izašao je vozač.
Vozači trube, viču, ali ovaj samo juri Mario zagrliti.
Znamo li se? pita Mario.
Ne, ali pamtim te. Prije pola godine spasio si ovo mače! kaže vozač.
Nemam sjećanja… Mačka da, ali… događaj ne…
Znaš, mali je stao na zebru, auto juri, vozač ubrzava… Ti si izletio i spasio ga, bacio ga na nogostup, a tebe je auto pokupio. Iskreno, mislio sam da nećeš preživjeti…
To je bila istina. Istina koju sam tražila.
Mario, oprostite što sam loše mislila o vama… Ispalo je ružno, ali sad znam…
Nema problema osmjehne se. Najvažnije je da je maca dobro.
Hoćete li ga uzeti? upitam.
Naravno! Ako on želi. Ideš sa mnom? pogladi mačka.
Maca šuti, ali mu oči sjaje, gura se uz svog čovjeka. Bit će s njim, kamo god idu…
*****
Tako je završila priča o riđem mačku koji je vjerovao i čekao. Njegov čovjek se vratio i sad, ništa ih više ne može razdvojiti.
Prestao sam tipkati i naslonio se na stolicu. Dobra priča, pomislih.
Mario, da pročitaš članak prije no što ga objavim? upitala me Antonija kad je ušla u kuhinju.
Stavio sam Mačka (kojem smo dali ime Žućo) na stolicu, pogladio ga pa pogledao Antoniju.
Antonija, još je par sati do Nove godine. Hoćemo zajedno provesti večer?
Zamisli, bila sam toliko zaokupljena člankom da sam vas zaboravila. Želiš li da pomognem postaviti stol?
Možeš. Salate su tu, krumpir, piletina…
Dočekali smo Novu godinu zajednoprvi put, zajedno sa Žućom, za jednim stolom.
Pred nama su novi snovi, planovi, možda i zajednička budućnost.
A u 23:59, kad su zazvonila zvona, na stranici Antonije Jurić osvanula je nova priča: Čekat ću.
Iako je izdanju trebala veća ekskluziva i dobila je otkaz podijelila je priču koja je mnoge dotaknula.
Nakon praznika, javili su joj iz poznatog časopisa i ponudili posao.
Da prihvatim? pitala me.
Naravno! odgovorio sam, sretan što sam dobio i bolje mjesto u firmi postao sam voditelj IT odjela.
Mislim da je to ispravno.
Oni koji žrtvuju za slabije i ne okreću glavu od tuđe boli, uvijek na kraju dobiju najbolje.
Danas znam: život uvijek nagradi one koji imaju srce.
Mario NovakZašto pišem sve ovo u dnevnik, pitat ćete. Zato što sam, u toj novogodišnjoj noći, shvatila jednostavnu istinunekada trebaš izgubiti sigurnost i mir da bi pronašao put do srca. Nismo uvijek spremni na to, ali kad jednom dopustiš životu da te vodi, naiđeš na ljude i mačke zbog kojih znaš da je svaka čekana zima vrijedila.
Ove smo godine Žući na balkon objesili posebno zvonce. Svaki put kad zazvoni, podsjeti nas: ništa nije nemoguće. Vjernost je strpljiva, ljubav uvijek iznenadi, a nada ona nikad ne izda one koji čekaju.
Moja priča počela je gubitkom, a završila zagrljajem. I neka tako ostanedok god ima onih koji čekaju, bit će i onih koji se vraćaju.
Vani je Zagreb blistao pod lampicama, tramvaji su zvonili, ljudi su slavili, a u jednom malom stanu nova su srca odlučila biti dom.
I to je bila naša prava ekskluziva.
